Duhovna i metafizička poezija kao krik za spasenje čovjeka i vraćanje u Božje krilo

Drago Štambuk objavio je više od 50 knjiga poezije, eseja, florilegija i prijevoda. Dobitnik je više priznanja, a preveden je na mnogobrojne jezike. O njegovoj poeziji pisali su književnici Raymond Carver, Andrew Motion, Tess Gallagher i drugi. Kao uvodna misao u knjigu poezije Nedovršeno stvaranje svijeta javlja se rečenica: »Povijest, kakvu poznajemo, zbir je zločinjenja pomućenog čovječanstva«. U poetskoj knjizi pjesnik je usredotočen na relaciju čovjek – svijet. Već i naslov zbirke pjesama upućuje na nezavršenu kozmogoniju, ali ističe i »nedovršenu čovjekovu prilagodbu svijetu«. To će ostati trajna preokupacija Štambukovih novijih knjiga pjesama u prozi kao što su Theurgija i Uzgon. Između čovjeka i svijeta nema povezanosti, holizma, nego samo prijepor. Egzistencijalistička stranost čovjeka u svijetu koji nema cjelovitost. Zastarjelost čovjeka kao humanog bića, kako je pisao i Günther Anders. Štambuk u svojim pjesmama povezuje apstraktno i konkretno, phyzis i duhovnost, miješaju se slike metafizičke sa slikama vegetacije koja se guši u bolećivoj vlazi. Boravak u Brazilu utjecao je na pjesnika i slike toga diluvijalnog svijeta pojavljuju se zajedno s filozofemima. Stvaranje svijeta, kozmogonija, nije dovršen proces. Autor ističe da ono »nikada neće biti privedeno kraju«. Ono što je također posebnost OVE poetske knjige jest povezivanje povijesnog i metafizičkog – supostoje slike prirode i slike tragične povijesti koja svjedoči o zločinima čovječanstva: »Gromovnik s Biokova,/plavetne planine,/oprašta razjarenoj gomili/guranje prema plinskoj,/komori, asistiranom odlasku/u san, snovidni, milosni«. Čovjek je nedvosmisleno označen ne kao biće ne-razuma, raspada se i prosvjetiteljska svijest i sada nalazimo čovjeka kao »uništavatelja šuma i mora, rijeka i jezera«. Čovjek je odvojen od prirode, od Svemira u cjelini, od života.

Štambuk povezuje i biblijske slike s anorganskim, spaja biologizam i duhovnost, pa upravo to metafizičko i fizičko, slijepljeno jedno uz drugo, temelj su njegove poezije o svijetu i čovjeku. Posebno je istaknuto i čovjekovo nasilje nad životinjama: opisuju se brutalni načini usmrćivanja. Ti su opisi naturalistički, upravo kako bi se istaknula čovjekova krvoločna priroda. Potrebno je tek prisjetiti se da čovjek nije gospodar, nego da bi trebao biti u istosti s nebom i zemljom. Zbog toga i ova poezija kao da želi upozoriti, potaknuti na to da uhvati »krilato sunce« i da se čovjek napokon okrene svjetlu, da pobijedi tamu. Pojavljuje se potiho i lik Smrti, o kojoj još ništa ne znamo. No autor se pita i o ulozi čovjeka u apokaliptičnim vremenima. Nije nimalo slučajno da se često spominje disanje, nemogućnost disanja, ali i mirisi cvijeća i bilja koji razgaljuju dišne puteve. Čini se da u sveopćoj klimatološkoj pomutnji čovjek polako gubi i dah, ne može disati i posvuda se osjeća kraj svijeta kakvog poznajemo. Drago Štambuk zabrinuto govori o čovječanstvu, ali i o hrvatskim povijesnim žrtvama i tragedijama (pjesma »Teharje: most, jama, rog i šuma«). Nije slučajno da je jedna pjesan posvećena Franu Supilu, velebnom primjerku izumiruće vrste. U pjesmi »Zdjela leće« govori se o mučenicima koji se nisu povili, koji se nisu skršili nad povijesnim usudom. Štambuk spominje i ludički aspekt: svijet je igralište, čovjek je homo ludens, a ipak najveći igrač je Gospod Bog. Ističe se i mogućnost promjene da se popravi svijet oko nas, tj. da ga je moguće »izliječiti«. Ističe se dužnost nas kao Božjih stvorova da pridonosimo tom i takvom svijetu. Zaigranost može katkad biti nerazložna, ali ipak se treba truditi dosegnuti »smisao i bivstvo«. Ako se to ne dosegne, koji je smisao čovjekova postojanja? U pjesmi u prozi opisuje se odnos čovjeka i njegova stvoritelja, Boga. Čovjek je uništio Stvoriteljev san i postao je bahato i nezasitno biće koje želi pohlepu i moć. Bog – Otac katkad ostaje i neuhvatljiv, ne odgovara na upite. U pjesmi »Bojažljivih duša cvjetovi« pjesnik sinkretički progovara o zabrinutosti nad svijetom u kojem živimo, nad ljudima koji postaju robovi, a svuda se događa isto; u Brazilu, u kojem trenutačno živi, u Ukrajini, u Hrvatskoj. Štambuk opisuje i smisao prepuštanja valu koji nosi, smisao prolaznosti, svijesti o mijeni, odmaknutost od ega »ja nisam ja./ja sam odraz prohujale želje/za smrću, kojoj život oduvijek i sveđer hrli«. Ponovno se spaja metafizičko s fizičkim – s mjestom odrastanja pjesnikova, s otokom Bračem. Povezuju se snovito i zbiljsko. Vegetacija i metafizika. Čini se da bujnost brazilske vegetacije još više pojačava sliku svijeta koji nema čvrstog oslonca. Čak i nađeni novčić na brazilskoj cesti može biti svjetlo u tropskoj vlazi. I može biti signum više svjetova – hrvatskog i latinskoameričkog, Tadijanovićeva i Borgesova. Razumijevanje drugih svjetova donosi odricanje od moći da se išta mijenja i upućuje na čuvanje onog što je stvoreno, prenošenje u »dah«. Zanimljivo je i da se biblijske slike miješaju sa slikama izvaneuropskih mitologija, s pretkršćanskim motivima i poganskim svjetovima. Svijet koji opisuje je bez srama, životinje iz Noine arke »luduju od straha pred pjenastim urušenjem« i čini se da svijet ne gre naprijed, nego se događa snažna regresija. Nije slučajno i spominjanje predsokratovskog Talesa. On je u svojoj filozofiji prirode isticao vodu kao arhe, kao počelo. Sjemenje svih stvari ima vlažnu narav, hrana je vlažna, a Tales je i promatrao klimatološke promjene. I u Štambukovim pjesama čest je topos voda – oceani, mora, kaplje, potoci, vlaga tropskih prašuma. I kao da u vodi nestaje svijet i ponovno se rađa. Neke su pjesme nostalgične i u njima se govori o obitelji, ocu, majci, a neke su pisane i na čakavštini. Nije to slučajno, jer Drago Štambuk već se 30 godina zauzima za afirmaciju, kako je naziva, zlatne formule hrvatskog jezika ča–kaj–što. U temelju Štambukove poetike jest otvaranje unutarnjim svjetovima i gubljenje svojeg ja u tom kozmosu, jer samo se tako možemo stopiti sa svijetom. U knjizi Nedovršeno stvaranje svijeta nalazimo pjesme u prozi, ali i kraće pjesme sa snažnom poentom. Miješaju se latinski izrazi, čakavski govor, brazilska imena, toponimi iz Brazila, Portugala, Hrvatske. Pjesnik piše o svijetu, ali i o sebi, skuplja svoje kozmopolitsko iskustvo i prisjeća se svojih zemljaka koji su davno došli u Braziliju. Ni jedno iskustvo nije pojedinačno, nego su u njega upisana povijesna iskustva naroda kojemu pripada, ali i svijeta koji pjesnik istražuje i pokušava razumjeti. U ciklusu »Dadash« nalazimo također niz pjesama u prozi, one su ovog puta inspirirane Iranom, jer Drago Štambuk je trenutačno veleposlanik RH u Iranu. Zbirka pjesama »Uzgon« donosi ekstatičan diskurs, frenetičan ritam, povezivanje perzijskog i onoga rodnoga, bračkoga, spiritualizacija postojanja, svijest o urušavanju humanističkog u svijetu. I u ciklusu koji slijedi nalazimo još intenzivniji nastavak te poetike. Upravo dadash, što na perzijskom znači braco, govori o toj upućenosti na čovjeka, bliskosti i povezanosti: »Dadash, prijatelju dragi, srođen s pčelama u Khoramabadu na padinama Zagrosa, medenoga voska i stasa visokoga kojim dosižeš zagrebačko sunce«. U dramatičnim proznim pjesmama snažno nabijena ritma, pjesnik ponovo upozorava na kaos, gotovo primordijalnu poplavu, trešnju, osjećaj rušenja, vječnu borbu dobra i zla. I gotovo da ta temeljna opreka postaje važna za tektonske poremećaje za ekspresionističke slike ružnoće, ratova, zla i upit na kraju: »Gdje ste, ivanjske krijesnice?«. Duboka ekološka svijest, pomor rijetkih vrsta, onečišćenje svjetlosno, sve to postaje tema Draginih pjesama, koje su angažirane na poseban, poetski način, kao krik za spasenje čovjeka i vraćanje u Božje krilo. Stoga nije slučajno da u svoju poeziju Štambuk upisuje prizore iz manihejske mitologije, spominje izraze iz perzijskog, umeće i narodne mudrosti, slike iz svagdana, miješa metafizičko, galaktičko, duhovno i ono svakodnevno, karnalno, čak i bestijalno. Uz uvijek prisutan zanos nad poezijom i njezinom svrhom, nad bukoličkim krajevima domovine, dubrovačkim, zagrebačkim i krajevima koje upoznaje na svojim putovanjima. Pritom je poezija puna senzacija, otkrivanja novog jezika, jer jezik u Perziji »sastavljen je od nevidljivih riječi«. Moguće je da u Štambukovim pjesmama simultano supostoje i simboli, metafore, Zaratustra i Ahilej, sve je to istodobno postojanje različitih vremenitosti, zapravo spacijalizacija vremena. Vrijeme postaje prostor, o tome govori sljedeći stih: »trojanski konji stanuju na rubovima galaksija i u našoj maloj šumici u Nagorincu, svrha Brača«. U rastvaranju svijeta nestaju životinje, mrtve su ptice, od ratova nestaju mrtvi drugovi, a prisutan »žal za mrtvim drugom ječi obalama Egeja i rastvara svijet«. No umjesto melankolije, dominira niz strašnih slika, galerija užasa koja naviješta da dolazi »nevrijeme bezobzirnih jahača i crnog zla«. No kao da neprekidno pisanje poezije jest upravo putovanje k suncu, unatoč svemu. Kroz igru riječi (»Uran, Iran, urin«), kroz eufonije ispisuje se tegobna slika svijeta, kao »ophodnja rubovima svijeta«. I čuva se svjetlo, kroz pisanu riječ pjesnik se uspinje k Bogu, otiskuje uz miris cvata gorke naranče koji »potiče nozdrve pastusima i poziva za otpor vanjskim neprijateljima«. Na kraju, možemo zaključiti, citirajući kritičara Davora Šalata, kombinirajući referencijalnost i visoku fikcionalnost, intertekstualnost i naglašenu subjektivnost, jezični ludizam i povišenu intonaciju, Drago Štambuk stvorio je uspjelu i vrlo vrijednu poeziju.