Baština je najčvršći temelj narodnog identiteta

-

»Nikad me nije napustila moja potreba da propitujem i istražujem tko smo mi, zašto smo takvi kakvi jesmo, što ima u toj vreći zvanoj povijesna baština koju nasljeđujemo od prethodnih naraštaja i trudimo se prenositi dalje. (...) Znao sam da ću studirati povijest, ali nekako mi je u povijesnoj strukturi nedostajao dodatni sadržaj – zašto je taj jezik takav, zašto su ti običaji takvi, što oni znače. Pitao sam svoga brata inženjera ima li neka struka koja bi mi odgovorila na ta pitanja. Odgovorio mi je da se zove etnologija i da postoji na Filozofskom fakultetu. Taj čas sam čvrsto odlučio da to želim studirati«. Završne su to riječi kolege Damira Zorića na promociji njegove najnovije knjige održanoj 26. listopada 2021. godine u središnjici Matice hrvatske u Zagrebu, ujedno i riječi kojima je posvjedočio svoje iskonsko zanimanje, spiritus movens koji ga je doveo kako do studija tako i do predstavljene knjige.

Knjiga Silva Rerum: Bilješke o ishodištima pučkih tradicija Damira Zorića, hrvatskog etnologa, povjesničara, diplomata i privrednika rođenog u Grudama (BiH), koji je doktorat i adresu stekao u Zagrebu, u kojem živi od djetinjstva, objavljena je 2020. u izdanju sarajevsko-zagrebačkog nakladnika Synopsis i sunakladnika Sveučilišta u Mostaru. Ta tvrdo ukoričena monografija od 363 stranice rezultat je Zorićevih višegodišnjih istraživanja, prethodno predstavljenih na fakultetskim predavanjima u Zagrebu, Zadru i Mostaru, na izlaganjima u Matici hrvatskoj, u kojoj je autor višegodišnji član Glavnog odbora i Predsjedništva, te u više objavljenih članaka i rasprava o etnološkoj kartografiji, tradicijskim (nad)grobnim oblicima, doprinosima hrvatskih misionara nacionalnoj i općoj etnologiji. Arhivski, studijski i terenski prikupljeni interdisciplinarni kroatističko-historiografski, etnomuzikološki, etnografski, mitološki podatci deskriptivno su i komparativno klasifikacijski, interpretacijski i kontekstualizacijski obrađeni na temelju teorija književne kritike, recepcije, intertekstualnosti, kognitivne lingvistike, afekta i interpretacije.

Prvi dio naslova Silva rerum mogao bi u prvi mah čitatelja asocirati na nabacane, neposložene teme, što nije slučaj. Drugi je dio skromno nazvan bilješke o ishodištima pučkih tradicija. Mogao bi sugerirati da je riječ tek o informacijama, nizu bilježaka o brojnim temama na temelju kojih će tek poslije drugi donositi znanstvene zaključke. No, riječ bilješke mirne duše možemo zamijeniti riječju studije. Knjiga Damira Zorića artikulirana je u tri veće cjeline s po četiri poglavlja i mnoštvom jasno definiranih potpoglavlja, tema različitih, pa i raznorodnih (u tom smislu ona jest silva rerum), koje sve povezuje, kako sam autor ističe, kulturnopovijesni pristup temama pučkih tradicija, njihovim protagonistima i/ili pisanju o njima. U knjigu su pretočeni prethodno objavljeni prilozi u časopisima posljednjih deset godina, djelomično prerađivani i dopunjavani, neki od njih i znatno.

U »Uvodnoj bilješci« Zorić nepokolebljivo izravno i uvjerljivo na pet značenjem pregnantnih stranica obrazlaže svoje stajalište o etnologiji kao znanosti kakvom se on bavi i želi baviti te na tom tragu i o poljuljanom identitetu hrvatske etnološke znanosti, naglom obrtanju istraživačke paradigme – napuštanjem kulturnopovijesnog usmjerenja od kraja prošloga stoljeća do danas. Tom se pitanju vraća u prvom poglavlju drugog dijela knjige, kada piše o filološko-mitološkom opusu Radoslava Katičića (smještajući ga u teorijsko-metodološke povijesne i suvremene tokove etnologije), ali i drugdje u knjizi. Tako će autor na više mjesta utvrditi: »U klasičnoj europskoj pa tako i u hrvatskoj etnologiji, do prije nekoliko desetljeća, glavni predmet i vodeća tema zanimanja i bavljenja bila je tradicijska kultura, pučki običaji i predaje, etnička povijest (...) Umjesto povijesnog pristupa tradicijskoj kulturi, u kojem se na temelju studija pojedinačnih sastavnica u sintezi nastojalo doći do razumijevanja cjeline stare, ishodišne kulture naroda, danas je aktualan sociološki i sociokulturni (nazivan antropološkim) pristup pojedinim suvremenim društvenim fenomenima odnosno segmentima suvremene kulture dok istovremeno izostaje sinteza cjeline. To je, naime, područje odavno kao svoje uredila – sociologija. Pojednostavljeno, ali ne daleko od istine, moglo bi se reći kako se paradigma posve obrnula: danas se sadašnjost, tj. socijalni fenomeni puka i novostvorena običajnost (ne više nužno naroda odnosno etnosa i naroda u onom radićevskom smislu, nego građanstva ili pojedinih društvenih skupina), objašnjava uglavnom plitkom prošlošću, kulturnim i društvenim pa i političkim okvirima. Nekada se iz sadašnjosti kulture naroda (u smislu puka različita od gospode) – tzv. etnografski prezent – tumačila (etnička) prošlost i to uglavnom ona duboka. (...) Obrat nije samo u pristupu, nego u čitavu akademskom ambijentu. Stara je etnologija u sebi bila konzervativna, nova hoće biti progresivna. (...) Neke druge ustanove i autoriteti počeli su tu granu etnološke znanosti sve otvorenije proglašavati zaostalom, nekorisnom, mrtvom. (...) Kako ustanove tako i znanstvenici, čak i oni s naobrazbom stečenom po starim kurikulima, u svoje su nazive dodali i druge dodatne markacije pa se tako danas o etnologiji govori tek kao djelomičnom nazivu znanosti kojemu se neizostavno dodaje i (kulturno) antropološka demarkacija«.

Prva tematska cjelina »Povijest hrvatskoga bajoslovlja« povijesni je pregled hrvatskih istraživanja stare slavenske vjere od 18. do 20. stoljeća, s osvrtom na mitološka istraživanja Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Franje Račkog, Natka Nodila, Nikole Gržetića, Marcela Kušara, Jana Peiskera, Iva Pilara i drugih, među kojima i na dosad zanemaren rad Josipa Bedekovića te na najnoviji doprinos akademika Radoslava Katičića, čije je velebno djelo omogućilo aktualna mitološka istraživanja. Prikaz je, dakle, završio predstavljanjem Katičićevih filoloških rekonstrukcija svetih pjesama pretkršćanske starine, svetih tekstualnih predaja, obrednoga kazivanja mita u njegovim nadaleko poznatim filološko-mitološkim knjigama, tzv. petoknjižju, od Božanskog boja (2008) do Naše stare vjere (2017). Zorićev tematski pothvat na čak sedamdesetak stranica valjalo bi ocijeniti sjajnim udžbeničkim prikazom dvostoljetne povijesti hrvatskoga bajoslovlja, istodobno korisnim pregledom povijesti i rađanja etnologije kao znanosti. Isto tako, mogao bi se supostaviti uz knjigu Zgodovina slovanske mitologije v XX. stoletju (Studia Mythologica Slavica, Supplementum 16, 2021) mladoga, prerano preminuloga ruskog autora Nikolaja Aleksandroviča Mihajlova, koji se u Institutu za slavistiku i balkanistiku usavršavao kod akademika Vladimira N. Toporova, uz V. V. Ivanova jednoga od utemeljitelja mitosemiotičke škole čiji je trag Katičić slijedio i proširio.

U sljedećoj tematskoj cjelini »Nikola Andrić o hrvatskom narodnom pjesništvu« autor se, pišući o tom jezikoslovcu i dugogodišnjem uredniku hrvatskih narodnih pjesama u deset izdanja Matice hrvatske (1896–1942) koji se opirao srpskome jezičnom unitarizmu, usredotočio na njegove manje poznate folklorističke tekstove objavljene u Glasu Matice hrvatske (1906–1909): o zapisivačima hrvatskih narodnih pjesama (Nikoli Dominiku Budroviću, Anti Franjinu Alačeviću, Nikoli Tommaseu, Jakovu Volčiću, Šimi Ljubiću, Anibalu Ivančiću, Mihovilu Pavlinoviću, Đuri Deželiću, Baldu Melkovu Glaviću, Vinku Palunku, Vatroslavu Rožiću, Nikoli Tordincu, Petru Ruževiću, Andru Muratu, Vjekoslavu Radici, Ivi Rajiću), o dijelu ikavskih pjesmama iz njihovih zapisa koje su prepravljene uvrštene u korpus srpske usmene književnosti, o tradicijskim pjesničkim motivima stida i susreta sestre s mrtvim bratom/zaručnikom, o kajkavskoj dramskoj motivici pretpostavljenoga indoeuropskog podrijetla po teoriji migracije motiva (kao ishodišnog predloška) njemačkog jezikoslovca i orijentalista Theodora Benfeya i preuzetoj iz protureformacijske propovjedničke književnosti, o dijalektalnim jezičnim preoblikama narodnih pjesama zbog mijena izvedbenoga konteksta, o motivu kao temeljnom sadržaju te o promjenjivu obliku i promjenjivoj izvedbi varijantne epske narodne pjesme i o neodređeno uočenim mitološkim prežitcima u narodnom pjesništvu ivanjskih poskočica. U istoj cjelini Zorić se usredotočio na mistificiranja, falsificiranja i izmišljanja narodnog stvaralaštva radi »narodnog identiteta, jezičnih standardizacija i državotvornih nacionalnih integracija« pod okriljem europskog romantizma – na južnoslavenskim područjima u prosrpskom duhu napose povjesničara Stjepana (Stefana) Verkovića, pseudopovjesničara Miloša S. Milojevića, jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića i svećenika Bogoljuba (Teofila) Petranovića. Istaknuo je trezvene kritičke osvrte o tome potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća hrvatskih jezikoslovaca Vatroslava Jagića, Marcela Kušara i Nikole Andrića, hrvatskog folklorista Ivana Zovka, bosanskohercegovačkog pravnika i prevoditelja Mehmeda Dželaludina Kurta, srpskog jezikoslovca i književnoga kritičara Vojislava Maramba Jovanovića, suvremenih crnogorskih književnika Novaka Kilibarde i Milorada Popovića, srpskog etnologa Ljubinka Radenkovića. Predstavio je i Jovanovićev kritički stav o dijelom nepouzdanim zapisima hrvatskih narodnih pjesama hrvatskih književnika franjevaca Ivana Franje Jukića i Grge Martića te pravnika Luke Marjanovića. Naglasio je iznimnu ulogu Matice hrvatske (Matice ilirske od 1842. do 1874) u sustavnom objavljivanju opsežnoga gradiva južnoslavenskih narodnih pjesama (od 1877), prije svega zahvaljujući poticaju zdušnog zapisivača don Mihovila Pavlinovića i pod gorljivim vodstvom povjesničara i književnika Ivana Kukuljevića Sakcinskog u kontekstu jačanja političkoga hrvatstva Ante Starčevića, također i Andrićevu polemiku o Matičinoj ediciji Hrvatske narodne pjesme sa srpskim povjesničarom Jovanom N. Tomićem, književnim povjesničarom Jovanom Skerlićem i drugima. Naime, iz srpskih i hrvatsko-srpskih intelektualnih krugova tendenciozno optuživan za politikanstvo, Andrić je »vruće raspravljao« i trezveno upozoravao na srpsko odbijanje hrvatskoga nadnarodnog ilirskog pokreta, braneći činjenično stanje »nasuprot proizvoljnih i neutemeljenih stavova«, iako su prohrvatski intelektualci osudili njegov prijedlog »o jednoj književnosti za jedan narod«. Zbog svega toga Zorić misli da je nepotpuna, neobjektivna i pristrana bila ocjena Andrićevih polemika hrvatske folkloristice Maje Bošković Stulli i da njegove inovativne folklorističke i teatrološke doprinose tek valja vrednovati, što je i bila programska ideja Matice hrvatske uza stogodišnjicu objavljivanja prve knjige u nizu Hrvatskih narodnih pjesama. Tek su suvremeni hrvatski jezikoslovci Zlatko Vince i Marko Samardžija jezikoslovni rad toga bivšega bečkog studenta hrvatskog slavista Vatroslava Jagića, trezvenog pripadnika druge generacije hrvatskih vukovaca (tzv. Maretićeve škole) i političkog suradnika Stjepana Radića sagledali u okviru tadašnje društveno-političke obrane hrvatske narodne, jezične i kulturne posebnosti pod okriljem južnoslavenske pripadnosti i povezanosti.

U posljednjem, pedesetostraničnom poglavlju prve cjeline naslovljenom »Povijesna ishodišta jedne gangaške pjesme iz Lovreća« autor na temelju teorije uzajmljivanja, migracijske teorije njemačkog jezikoslovca Theodora Benfeya, vješto stvara prilično zapletenu zemljopisnu i povijesnu mrežu putovanja motiva s hiperbolom neizrecivosti jedne gangaške pjesme iz Lovreća kod Imotskog: Da je tinta bunar vode ladne, / Ne bi moje ispisala jade. / Da je papir koliko je polje, / Ispisala ne bi jade svoje. Autor utvrđuje prisutnost toga motiva u hrvatskoj starijoj književnosti, ali ga uočava i u našim tradicijskim pjesmama jadranskoga priobalja i njegova gorskoga zaleđa, u Duvnu, ogulinskom i modruškom kraju te kod gradišćanskih Hrvata. Posebno ističe postavke Vatroslava Jagića o njegovu orijentalnom, zatim Tome Maretića o nehrvatskome te njemačkog i američkog jezikoslovca Reinharda Köhlera i Irvinga Linna o vedskom podrijetlu. Hiperbola neizrecivosti, prema obrascu nebo – papir, more – tinta, dobro je dokumentirana u staroj indijskoj, židovskoj i islamskoj literaturi (europski su Židovi još iz babilonskog Talmuda do danas održali tu tradiciju u svojem obrednom pjevanju) te prenesena u europsku kulturu. Taj tipični orijentalni motiv, zaključuje Zorić, »prepoznaje se kao krhotina starije književne tvorbe, nastale u pismenoj (višoj ili bolje reći učenoj) kulturi, odakle je preuzimana u tradicijsku, bezpismenu kulturu puka (...), u europsku kulturu gdje je proširena katoličkim propovjedničkim priručnicima, osobito onima katoličkog obnoviteljskog pokreta«.

Drugi dio knjige otvaraju »Etnološka ishodišta Katičićeve mitološke trilogije«, u kojem je autor predstavio komparativne strukturalističko-jezikoslovne rekonstrukcije slavenskih pretkršćanskih predodžaba svijeta i koje je hrvatski jezikoslovac Radoslav Katičić utvrdio u svojim iznimnim mitološkim djelima: Božanski boj (2008), Zeleni lug (2010), Gazdarica na vratima (2011), Vilinska vrata (2014) i Stara vjera (2017), također iznijevši razloge utemeljenja, razvoja i stagnacije hrvatske kulturnopovijesne etnološke škole čiji su istaknutiji predstavnici Natko Nodilo, Antun Radić, Milovan Gavazzi, Branimir Bratanić i Vitomir Belaj. Katičićevo zbližavanje s etnologijom, počevši od njezina etnografskoga gradiva do interpretacija, Zorić vrednuje kao značajno za novi sadržajni iskorak hrvatske etnologije. Ocjenjuje da je Katičić etnolozima, ali i drugima, dao siguran temelj, gradivo, okvire i ključ razumijevanja za buduća istraživanja. Pokazao je da Katičićevi prinosi kulturnopovijesnoj etnologiji otvaraju nepregledne nove mogućnosti razumijevanja i tumačenja starog, već poznatoga gradiva, a time, može se reći, i reafirmacije kulturnopovijesne etnologije koju je u Hrvatskoj prvi prihvatio Vitomir Belaj, također iznjedrivši vrsne rezultate, na čijem smo tragu i mi – njegovi kolege i bivši studenti. Potaknut vlastitim predstavljanjem knjige s CD-om Ganga – s izvora glas. Izabrani napjevi gange od Cetine do Neretve priređivača Jure Miloša i uvodničara Ante Kraljevića (Grude – Zagreb, Udruga za očuvanje kulturne baštine Davorija i Dan, 2017) u središnjici Matice hrvatske, u »Gangama od Cetine do Neretve« koje u tom tekstu odzvanjaju živošću i duhovitošću, prikazao je paradoks prostorno-vremenskog podrijetla i geografske omeđenosti opsežno dokumentirane imoćansko-hercegovačke gange (prema tzv. ilirskoj i imotskoj tezi fra Branka Marića starijega, odnosno novijeg postanja) te paradoks njezine folklorno-izvođačke nezastupljenosti i podrugljivog parafraziranja. Kao jedan od uočenih paradoksa činjenica je da se ganga nikada nije proširila izvan zavičajnog područja – Hercegovine i Imotske krajine, kao što je slučaj s klapskom pjesmom, sevdahom ili slavonskim bećarcem. Ako i jest, u nekim je filmovima bila karikirano izvođena uz oponašanje puke dernjave, u namjeri prikazivanja društvene zaostalosti. Upravo suprotno, gange kao »kristalni spomenici duha naroda Imotske krajine i Hercegovine«, odraz duha naroda, izražavaju njegovo veselje ili tugu, glasne ili skrovite, pa i političke poruke, žal za rodnim krajem, molitvu... (primjerice Gango moja, gangat ću te i ja, pa neka mi ne da milicija, Koliko je Amerika duga, još je veća na srcu mi tuga, Sve je moje, od zida do zida, ostavština pokojnoga dida). Na temelju objavljenih podataka (opata Alberta Fortisa, konzula Cesara Duranda, misionara Vincenza Basilea, franjevaca Ivana Lovrića, Grge Martića i Petra Bakule, etnologinje Astride Bugarski i dr.) i vlastitih uvida, u tematskoj cjelini »Strišnjavica – stara hercegovačka seljačka kuća« Zorić je opisao način gradnje i opremanja suhozidne prizemnice kosoga slamnatoga krova strihe ili strije, zvane stri(šn)java kuća ili (s)trišnjavica, i drugih tipova tradicijske hercegovačke kuće. Autor piše o kamenim prizemnicama pokrivenima slamnatim krovom na dvije vode kojima ustanovljuje etimologiju od praslavenske i slavenske imenice strěha, u ikavskom stri(h)a. Pretežno na temelju izvješća putopisaca ili pak misionara, obavještava nas i o ubogim uvjetima seljačkoga graditeljstva u Hercegovini. Upoznaje nas i s načinom života hercegovačke raje još u drugoj polovici 19. stoljeća, u kućama više nalik jazbinama bez ikakve udobnosti. U »Grudskoj molitvi« je, prema starijim talijanskim pisanim i hercegovačkim usmeno-pisanim molitvenim predlošcima, prikazao molitvu, odnosno zaziv za Božji oprost i zaštitu od svakovrsnih pogibelji Kralju Žudijski, mene slugu tvoga neba i zemlje čestita učini! zapisivača pučkih predaja Petra Šimunovića Stipanova iz Gruda u Hercegovini, autorova rodnog mjesta. Zorić na šarmantan i ujedno minuciozno analitičan način, poput kakva detektiva, istražuje zapis olovkom iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Kao i drugdje, ulazi u jezične analize, traži riječi koje su netipične za ikavski idiom zapadnohercegovačkog područja, ne bi li otkrio ishodište toga zaziva-molitve. Tim konkretnim primjerom dokazuje da se pučka književnost ne prenosi samo usmeno, kako se uobičajeno misli, nego da je nastajala i prenosila se također prepisivanjem, štoviše da su i sami predlošci poticali na daljnja prepisivanja te da ovdje nije riječ o usmenoknjiževnoj nego o pismenoknjiževnoj predaji.

Treći dio knjige, artikuliran u četiri dijela i znakovito naslovljen »Baština je temelj identiteta« započinje tekstom »Glagoljaško pučko crkveno pjevanje u Podstrani i Donjim Poljicima«. U njemu je, zahvaljujući marljivosti i entuzijazmu lokalnog stanovništva, predstavljena multimedijska monografija – knjiga s DVD-om i CD-om (Zagreb, HKU Pjevana baština, IEF i HKS, 2017) projektnog voditelja Dragana Nimca, skupine suradnika (Joška Ćalete, Joze Milanovića, Ivana Šimunića, Mirka Jankova i dr.) i brojnih pučkih pjevačkih skupina, koja je u ostvarenom nizu od jedanaest i planiranome od još tridesetak dalmatinskih otočnih i priobalnih glagoljaških publikacija doprinos »sastavnici suvremene kulture« i spomenik izričaju »univerzalnog kršćanstva, onog istočne i onog zapadne tradicije (...) ne samo jednoj mjesnoj tradiciji, nego i povijesni hrvatski prinos i dioništvo u pjevanoj baštini općeg kršćanstva i uljudbe (...) povijesti i tradicijskoj kulturi slavne Poljičke Kneževine«. Pritom autor nije zaboravio ni don Frana Ivaniševića, koji je na temelju Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897) etnologa Antuna Radića u svojoj etnografskoj monografiji Poljica, narodni život i običaji (Zagreb, JAZU, 1903–1906) pisao i o poljičkoj crkvenoj glazbi, unatoč nedostatku pozornosti drugih tadašnjih zapisivača za etnografske podatke o crkvenim obredima. Osim glazbala diple, svirale, gusle i harmonike, Ivanišević je uzgred spomenuo i crkveno glagoljaško pivanje na ‘rvasku zapisano »’rvaskim pismom ili poljiškom azbukovicom«, a nešto detaljnije dvoglasno muško kiridžijsko (putničko) pivanje i žensku ojkavicu. Slijede dva poglavlja zasnovana na misiološkoj historiografiji: »Novi prilozi kulturološkim poglavljima naše misiološke historiografije« i »Vinko Paletin između B. Las Casasa i J. G. Sepúlvede«. Riječ je o hrvatskim misionarima donedavno uglavnom zanemarivanima u hrvatskoj crkvenoj i svjetovnoj historiografiji (osim isusovca Miroslava Vanina), napose misionarima iz redova austrijske pokrajinske Družbe Isusove koji su, potaknuti osobnom znatiželjom, nezadovoljstvom društvenim prilikama i naukom kršćanskog univerzalizma u kontekstu europske dvorske, državne i crkvene interesne politike (od 16. st. nadalje), uz težak i opasan misionarski posao istodobno ostvarivali istraživačka prirodoslovna, geografska, lingvistička i etnografska postignuća: Bartol Kašić u južnoslavenskim zemljama i na Bliskom istoku (16. st.), Ivan Ratkaj u Meksiku (17. st.), Ignacije Szentmártony u porječju rijeka Amazone i Rio Negra, Stjepan Plantić u Argentini, Ivan K. Marchesetti u Paragvaju, Nikola Sušić u Peruu, Ferdinand Konšćak u meksičkoj Kaliforniji (18. st.). Ipak, zahvaljujući časopisu Vrela i prinosi – Fontes et studia (obnovljenom 80-ih godina 20. st.), publikacijama etnologa Damira Zorića i Velimira Bugarina, knjizi Rađanje hispanoameričkog svijeta (Zagreb, Naklada Ljevak, 2007) hispanistice Mirjane Polić Bobić, Paragvajskim pismima (Zagreb, MH, 2015) Mirjane Polić Bobić i povjesničara Mije Korade te aktualnim povijesnim prilozima Matičina urednika Zorana Ladića – misiološke teme u Hrvatskoj doživljavaju preporod. U još jednom prilogu misiološke tematike autor predstavlja život korčulanskoga dominikanskog redovnika Vinka Paletina (16. st.), plemićkog podrijetla, autora djela Izvješće o Novoj Španjolskoj i O pravu i pravednosti rata... u kojem je o odnosu kršćanskih španjolskih konkistadora prema nekršćanskim američkim domorodcima dvojio između oprečnih mišljenja o bezuvjetnim domorodačkim pravima (španjolskog dominikanca i meksičkog biskupa Bartoloméa Las Casasa) i o pravu na španjolsko prisilno osvajanje i pokrštavanje (španjolskog teologa i pravnika Juana Ginésa de Sepúlvede), koja u valadolidskoj raspravi (1550., 1551) pred papinskim izaslanikom nisu rezultirala izjašnjenjem kolebljivoga španjolskoga kralja Karla V., ali ipak jesu tadašnjim donekle humanijim odnosom prema domorodcima i suvremenom hispanoameričkom borbom za ljudska prava na Las Casasovu tragu. Iz Zorićeva pera otkrivaju nam se historiografski i dragocjeni etnološki izvori, katkad i pionirski pothvati i opisi, za koje ustanovljuje da su premalo bili uključeni u nacionalnu i crkvenu sintezu. Autor kontekstualizira motive odlaska misionara na opasan i neizvjestan put pri nerijetko tragičnom sudaranju kultura, europske kršćanske i urođeničke Novoga svijeta koju nastoje kristijanizirati, ali i proučavati i opisati (uspoređujući ju s primitivnim vremenima europske kulture), sudjelujući tako u rađanju europske nove znanosti o narodima i njihovim kulturama – u utemeljenju etnologije.

Posljednja cjelina knjige naslovljena »Zavjetovane djevojke (virdžine) u tradiciji balkanskih gorštaka« znatno je proširen Zorićev, u Zadarskoj smotri objavljen, prikaz knjige Zagonetka virdžine. Etnološka i antropološka studija (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2014) Jelke Vince Pallua, jedne od autorica ovih redaka. Vrednujući rasprave i postignuća domaćih i inozemnih istraživača intrigantne pojave balkansko-gorštačkog zavjetovanja djevojke (virdžine, tobelije, muškobanje itd.) na muški način života, najčešće zbog nedostatka muškog nasljednika, Zorić iznosi opsežnu argumentaciju na temelju koje tu iznimnu etnološku i antropološku studiju, nastalu tijekom gotovo dva desetljeća, ocjenjuje kao monografiju u nizu najbolje hrvatske etnološke literature. Iako je naslov knjige postavljen intrigantno zagonetno, piše autor, ovom je knjigom u okviru metodološkog aparata, ne samo tzv. stare (etnološke) nego i nove (kulturnoantropološke) škole, zagonetka virdžine objašnjena i odgonetnuta.

Damir Zorić jedan je od pokretača godišnjaka Studia ethnologica (Croatica) (1989), bivši je zaposlenik Etnografskog muzeja u Zagrebu (1985) i Etnološkog zavoda Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1986–1991), predavač na Odjelu za etnologiju i antropologiju integriranog studija Sveučilišta u Zadru (2007–2010), na Filozofskom fakultetu i Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru (od 2017). Autor je knjiga Misionar i kulture drugih. Etnologijska istraživanja Ferdinanda Konšćaka (1703.–1759.) u Donjoj Kaliforniji (Sarajevo, HKD Napredak i Ogranak MH, 2000) na temelju doktorske disertacije, njezina dopunjenog izdanja Ferdinand Konšćak, misionar i istraživač (Zagreb, NZMH, 2002) i Etnografije hrvatskih misionara (Zagreb, MH, 2011). U svojoj najnovijoj knjizi predstavio se kao jedan od ponajboljih suvremenih nastavljača tradicije hrvatske kulturnopovijesne etnološke škole, u novije doba često nepravedno odbacivane kao »zaostale, nekorisne i mrtve«. Stoga raduje autorova ustrajna predanost zavičajnim, nacionalnim i mitološkim temama čiji se »pramenovi starih tradicija usađuju u suvremenost i postaju dijelom današnjeg načina života, dijelom posve novog i drukčijeg civilizacijskog okruženja od onoga u kojemu je ta tradicija nastajala i trajala« i koja je, jednostavno mudro rečeno – »temelj narodnog identiteta«.

Što zaključno reći? Knjiga Sylva rerum zaslužuje pozornost, pomnost i zauzetost svakoga tko će ju uzeti u ruke, čitanje koje će nagraditi užitkom i brojnim novim spoznajama. U svojem prošlogodišnjem prikazu knjige prof. dr. Ivica Musić u časopisu Mostariensia zaključno je napisao: »Može se reći da je ova knjiga djelo znanstvenika i stručnjaka, štoviše – erudita, koji o izabranim temama piše argumentirano, suvereno i suvremeno«. Priključujemo se toj ocjeni i pridodajemo da autor tako ne piše samo o izabranim pučkim tradicijskim temama nego i da argumentirano, suvereno i suvremeno piše upravo o novim mogućnostima »ne – suvremenog« kulturnopovijesno-etnološkog opredjeljenja. Damir Zorić uspio je duboko prodrijeti u etnološke i folklorističke analize i brojnim jezikoslovnim, filološkim, historiografskim, religijskim i politološkim pitanjima potaknuti interes šire javnosti i znanstvenike na daljnja istraživanja. Također naglašavamo da je Zorićev izričaj jezično i stilski besprijekoran te da o pojedinim temama piše razigrano i duhovito, dakle privlačno, što im nimalo ne oduzima znanstvenost. Na kraju valja osvijestiti da se kroz cijelu Zorićevu knjigu posvećenu zavičajnim i nacionalnim temama, kroz sve njegove znanstvene potrage za »ishodištima pučkih tradicija« kao crvena nit provlači misao vodilja: »Baština je najčvršći temelj narodnoga identiteta«. Ne treba posebno isticati da su zavičajno i nacionalno kulturno nasljeđe dio hrvatskog identiteta koji su generacijama zdušno predstavljali naraštaji Matice hrvatske. Raduje stoga prošlogodišnja promocija knjige Damira Zorića upravo u Matici hrvatskoj.