90. obljetnica osnutka Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata (1932)

U povijesti gradišćanskih Hrvata vrlo su važnu ulogu imala (imaju i danas) kulturna društva. Ona su žarište očuvanja i buđenja individualne svijesti i vrijednosti vlastitog identiteta. U to nas svojom djelatnošću može uvjeriti Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću (Burgenlandu, Austrija), utemeljeno 1929. Kad je u studenome 1931. funkciju predsjednika toga društva preuzeo Ignac Horvat, moglo bi se reći da je nastupilo Horvatovo razdoblje za Društvo u višestruko pozitivnome smislu njegova djelovanja. Prigodom stupanja na dužnost predsjednika Horvat je tada najavio da će odbor Društva početi s potrebnim pripravama za obilježavanje »400-ljetnoga jubileja doseljenja Gradišćanskih Hrvatov u njihovu sadašnju domovinu (...)«. Horvat je jednom prigodom kazao kako su »glasi o poslovanju HKD-a stigli i našu staru domovinu, kade su se mnogi divili tomu, da se je naša mala od velikoga stabla Hrvatske u turski vihori otkinuta i u tudjinu presadjena grana kroz 400 ljet održala živa i zdrava. Čudili su se, da smo obdržali svoj jezik i hrvatsku svijest bez toga, da bi nas bila stara domovina podupirala, sada se naša stara domovina trsi spuniti tu dužnost, ku je kroz stoljeća zanemarivala ili joj u prošlosti to uopće nije bilo moguće zbog različnih uzrokov ispuniti. Da nam moralno i materijalno pomore u borbi za obdržanje naše narodnosti, osnovalo se je u Zagrebu Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata« (Vidi: 40 ljet Hrvatsko kulturno društvo 1929–1969, Željezno, 1969., 21).

Ignac Horvat (1895–1973), duhovnik i književnik. Od 1932. do 1937. i od 1947. do 1956. bio predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva u Gradišću. Fotozbirka Zemaljskog arhiva, Željezno

Budući da u dosadašnjim nekim napisima o tome društvu ima netočnih podataka oko godine njegova osnutka, u prigodi njegove 90. obljetnice osnutka i u godini u kojoj Matica hrvatska obilježava 180. obljetnicu svoga postojanja, valja nešto više reći, jer je upravo MH bila nukleus osnivanja spomenutoga društva.

Naslovnica Horvatovih pripovijesti iz života gradišćanskih Hrvata.
Izd. Hrv. knjiž. društvo sv. Jeronima, Zagreb

No prije svega, moglo bi se postaviti pitanje je li gradišćanski Hrvat Ignac Horvat (1895–1973) bio inicijator osnivanja Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu? Prema nekim pokazateljima mogli bismo odgovoriti potvrdno. Naime, Ignac Horvat je od 14. do 17. kolovoza 1930. boravio u Zagrebu na Euharistijskom kongresu, pa je kao predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva u Gradišću (HKDG) došao u vezu s mnogim zagrebačkim intelektualcima, u HKD sv. Jeronima s Josipom Andrićem (1894–1967), koji ga je bio još prije zamolio da napiše seriju pučkih pripovijesti, što je Horvat i učinio, a Društvo sv. Jeronima 1930. knjigu je objavilo pod naslovom Gradišćanke. Bio je to opravdani razlog za konstataciju: »Ljeta 1930. Ignac Horvat je otvorio vrata prema Zagrebu, dao je u glavnom varošu Hrvatske štampati svoju knjigu Gradišćanke, slao učenike u gimnaziju u Zagreb (..)«. No, Horvat je i sam to priznao, kad je zapisao: »(...) pohodili su neki oda nas i lično ʽstaru domovinuʼ i nje glavno mjesto Zagreb (1930). Ovde su se upoznali s mnogimi ljudi hrvatskoga književnoga i znanstvenoga života i sklopili s njimi prijateljstva, ka su se u slijedeći ljeti pokazala vrlo plodonosna po naš kulturni razvitak. Potaknuti našimi predavanji kod Matice Hrvatske i našom molbom za književno potpomaganje, počeli su sada dolaziti u Gradišće hrvatski jezikoslovci, povjesničari, narodoznanci i drugi učenjaki, i proučavali, svaki u svojoj struki, naše prilike u Gradišću. I nije dugo trajalo, da su napisali o nji i objavili vridne članke i rasprave (...). No najtemeljitija i najopsežnija na ovom području bila je knjižica Mate Ujevića ʽGradišćanski Hrvatiʼ (1933). (...) A da projde glas o nami i u šire sloje hrvatskoga naroda, zato se je skrbilo vrijeda (svakako) utemeljeno Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata.«

Naslovnica prve povijesti o gradišćanskim Hrvatima,
napisao Mate Ujević (1933)

Mate Ujević će (1936), još eksplicitnije, zapisati: »Pravi interes za gradišćanske Hrvate počinje kod nas tek poslije rata (I. svjetskoga). Po Hrvatskim Novinama počinju i naši dnevnici i ostali listovi sistematskije pratiti život gradišćanskih Hrvata, u čemu osobito prednjače Obzor, Narodna politika i Hrvatska Straža. Taj je interes bio već pred desetak godina tako razvijen, da je jedan zagrebački poučni omladinski list (Mladost, list za katoličku omladinu, a ne Mladost, što je izdaju profesori iz društva jugoslavenskih profesora) izdao poseban broj posvećen životu i knjizi gradišćanskih Hrvata. Većinu članaka u tome broju napisao je g. Ignac Horvat, koji se neumorno dopisuje sa svojim zagrebačkim prijateljima, dolazi u Zagreb i na taj način budi interes za svoje sunarodnjake. A tim sunarodnjacima u Gradišću, Ignac Horvat želi poručiti zapisujući u tekstu: ʽNaše kulturne zadaćeʼ i ovo: ʽ(...) moramo mi Gradišćanski Hrvati stupiti u uže kulturne veze, u kulturni kolektiv s narodom u staroj domovini i od njega uzimati ono, ča smo mi već izgubili (...) ali uz to hoćemo očuvati kot Gradišćanski Hrvati, našu kulturnu individualnostʼ. Iz tih se rečenica razabire da Horvat želi nastaviti s onim što je, zapravo, već Mate Meršić Miloradić (1850–1928) napomenuo, čitavši prva Pravila HKD-a (1922)«.

»Već godine 1930. govori se medju zagrebačkim profesorima, na jednoj sjednici u Matici Hrvatskoj, o potrebi osnutka posebnoga društva, koje bi proučavalo gradišćanske Hrvate, širilo za njih interes i moralno ih pomagalo u njihovu radu oko održanja narodne svijesti i stvaranja narodne kulture. (...) No najviše je aktivnosti za stvaranje ʽgradišćanske psihozeʼ razvio g. R.(udolf) Herceg, koji je uložio mnogo truda i potrošio mnogo vremena, da kod predstavnika svih hrvatskih strujanja i krugova probudi interes za osnutak posebnoga društva, koje će u prvom redu raditi oko toga, da se na dostojan način proslavi četiristogodišnjica seobe gradišćanskih Hrvata. I naši stručnjaci, gg. prof. dr. Ivšić, Gavazzi, Fancev i dr. Pavičić istražuju dijalekte, etnografiju, književnost i seobe gradišćanskih Hrvata. Matica Hrvatska raspisuje natječaj za kompozicije u duhu gradišćanskoga melosa; (...) sve je to pobudilo interes, i tako je, kad je održana konstituirajuća skupština Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata 11. rujna 1932., tlo bilo spremljeno. Po svim hrvatskim krajevima javlja se upravo silan interes za ovu našu braću, koja su kroz četiri stotine godina sačuvala svoj jezik i svoje ime pokazavši na tako vidan način silnu otpornu snagu Hrvata. Po prvi put, okupili su se u jedno društvo pripadnici svih bivših hrvatskih stranaka u zajedničkoj želji, da manifestiraju svoju solidarnost za kulturnu individualnost i narodnu svijest gradišćanskih Hrvata. One, koje je politika razdvajala, kultura je spajala, što će, bez sumnje, imati i u budućnosti lijepih plodova u našem javnom životu.« (Mate Ujević u: Obzor Spomen-knjiga, Zagreb, 1935., 98–99).

Pripreme, osnivanje i djelovanje Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu

Smatram da je inicijativa za osnivanje spomenutoga društva potekla iz razgovora Ignaca Horvata s pojedinim prijateljima koje je upoznao prigodom boravka u Zagrebu (1930). Naime, Horvat je već tada rekao: »Potaknuti našimi predavanji kod Matice Hrvatske i našom molbom za književno potpomaganje (...)«, znači da je on taj koji je u Matici hrvatskoj (1930) održao predavanje, jer govori u množini za sebe, a te je godine upravo posjetio Zagreb. Potom i Mate Ujević, osvrćući se na hrvatske veze s gradišćanskim Hrvatima, također navodi: »Već godine 1930. govori se medju zagrebačkim profesorima, na jednoj sjednici u Matici Hrvatskoj, o potrebi osnutka posebnoga društva, koje bi proučavalo gradišćanske Hrvate, širilo za njih interes i moralno ih pomagalo u njihovu radu oko održanja narodne svijesti i stvaranja narodne kulture«.

Budući da za svaku održanu sjednicu u Matici hrvatskoj, od njezina osnutka i dalje, postoje zapisnici, dostupni svakome koga zanima povijest i djelatnost Matice hrvatske, među tim zapisnicima nema podataka o sjednici iz 1930. na kojoj bi se govorilo o osnivanju Društva. Međutim, dostupan je Zapisnik I. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske, održane 2. ožujka 1932. Sjednici je predsjedao dr. Stjepan Ivšić, zapisnik pisao dr. Franjo Jelašić. U tome je zapisniku zabilježeno sljedeće: »Prije dnevnoga reda podpredsjednik g. dr. Stjepan Ivšić predstavlja i pozdravlja članove Prosvjetnog odbora kao pododbora Matice Hrvatske, koji po svom pročelniku Andriji Kovačiću i drugim članovima iznosi misao o načinu proslave 400 godišnjice gradišćanskih Hrvata. Iza podulje rasprave, u kojoj sudjeluju gotovo svi prisutni odbornici [prisutni su bili: dr. Rudolf Horvat, dr. Branimir Livadić, Ivan Reiter, Ivo Pupić, Josip Pasarić, dr. Vladimir Vrkljan, dr. Mile Budak, dr. Ivan Esih, dr. Milovan Gavazzi, dr. David Kolarić, dr. Ivo Hergešić], zaključeno je, da će Matica Hrvatska kod te proslave prisustvovati možda na taj način, da priredi tom zgodom izložbu knjiga. Prije svega trebat će da se inicijatori te proslave stave u izravnu vezu sa samim gradišćanskim Hrvatima i da pozovu u Zagreb njihova delegata, koji će u zajedničkom dogovoru moći iznijeti konkretne prijedloge o načinu održanja gornje proslave. U raspravi o tom predmetu iznesena je i misao o osnutku društva prijatelja gradišćanskih Hrvata, a g. dr. Milovan Gavazzi misli, da bi se o samoj proslavi izdao jedan zbornik« (prijepis iz zapisnika, A. J., Hrvatski državni arhiv, Zagreb).

Tekst Zapisnika demantira godinu 1930. u kojoj se je, navodno, na jednoj sjednici u Matici hrvatskoj govorilo o osnutku posebnoga društva vezanog uz gradišćanske Hrvate. Možda se je o tome govorilo neformalno. No sada se ipak zna da je ideja o osnutku Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata iznesena 2. ožujka 1932. i zapisnički zabilježena na sjednici u Matici hrvatskoj, pa se taj datum može uzeti kao embrio toga društva.

Osnivačka skupština Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata

Pod tim su naslovom čitatelji Obzora 10. rujna 1932. mogli pročitati sljedeće: »Veliki interes za Hrvate u Burgenlandu koji se u posljednje vrijeme vidljivo pokazao, dobit će sutra svoju konačnu realizaciju. Sutra je u 9 sati prije podne sazvana osnivačka skupština Društva prijatelja gradišćan­skih Hrvata, na kojoj će biti izabran odbor i udarne smjernice radu društva s osobitim obzirom na proslavu 400 godišnjice seobe gradišćanskih Hrvata. Zadaća je društva moralno i materijalno pomaganje Hrvata u Gradišću, da očuvaju i razviju svoju kulturnu individualnost, naročito u umjetničkom i znanstvenom pogledu, te da uspostave kulturne veze s ostalim svojimi konacionalima. U društvo ima pravo pristupiti kao član svaki Hrvat ili Hrvatica, koji se solidariziraju s kulturnom individualnošću gradišćanskih Hrvata, a kao podupiratelj svaki čovjek, koji očuvanje te individualnosti odobrava. Poziv za skupštinu, koja se održava u vijećnici komore za trgovinu, obrt i industriju, potpisali su Rudolf Matz, dr. Velimir Deželić ml. i dr. Ivan Esih«.

Dakle, sada se točno zna kada je službeno utemeljeno Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata, bilo je to 11. rujna 1932. Od ideje, artikulirane na spomenutoj sjednici u Matici hrvatskoj 2. ožujka 1932., do realizacije prošlo je šest mjeseci. To pak govori koliko su predlagatelji utemeljitelji Društva intenzivno radili na pripremama. Prema tome, dosadašnji napisi u nekim knjigama, da je Društvo osnovano 1930., 1933., sada otpadaju.

To je Društvo imalo potporu i od najviše institucije u Zagrebu (tadašnje JAZU), koja je bila spremna objaviti arhivsku građu koja se odnosi na seobu gradišćanskih Hrvata i njihov život u novoj domovini. I Matica hrvatska, kao pokrovitelj Društva, bila je voljna objaviti djela koja će biti napisana nakon istraživanja povijesti vezane uz seobu Hrvata u zapadnu Ugarsku. Na tome polju su svoju spremnost pokazali: Stjepan Ivšić (1884–1962), Milovan Gavazzi (1895–1992), Stjepan Pavičić (1887–1973) i Franjo Fancev (1882–1943). Osim toga, Matica hrvatska i Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata imali su u planu osnutak etnografskoga muzeja u Gradišću u koji bi se smjestilo sve ono iz stare domovine gradišćanskih Hrvata kako bi se kod njih probudio smisao za očuvanje i razvijanje samostalne njihove kulture.

Obzor, spomen-knjiga 1860 – 1935, Zagreb, 1936.

Budući da su za svako kulturno društvo važna njegova Pravila u kojima se, uz ostalo, nalaze ciljevi i zadaće djelovanja dotičnoga društva, tako su za nas Pravila Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu dragocjeni izvor za poznavanje djelatnosti koja se je, kao što ćemo vidjeti, pokazala uspješnom, doduše kratka trajanja, samo sedam mjeseci (o tome poslije).

Pravila Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata (1932)

Sadržavaju ukupno 20 paragrafa (točaka); na prvoj stranici desno gore taksena marka od 2 dinara, lijevo gore rukom upisan broj T. br. 1349. Potom slijedi tekst (pet stranica) Pravila Društva prijatelja Gradišćanskih Hrvata. Predočit ću samo neke od točaka (paragrafa) tih Pravila.

U prvoj točki piše: Društvu je ime »Društvo prijatelja Gradišćanskih Hrvata«, sjedište mu je u Zagrebu, a područje djelovanja kraljevina Jugoslavija. Točka 2: Zadaća (svrha) društva je: moralno i materijalno pomagati Gradišćanskim Hrvatima, da očuvaju i razviju svoju kulturnu individualnost, naročito u umjetničkom i znanstvenom pogledu, te da uspostave kulturne veze s ostalimi svojimi konacionalima, osobito prigodom proslave, koju će održati na četiristotu godišnjicu svoje seobe. Toč. 3: Novčana sredstva društvo će pribavljati: 1) članarinom, 2) darovima i zapisima, 3) prihodom od društvenih znakova, edicija i različitih priredaba kod svojih organizacija, 4) kamatama od uložene glavnice. Potom slijede točke o Ustroju uprave Društva: Društvom upravlja glavna skupština, upravni odbor, predsjedništvo i nadzorni odbor; slijedi opis dužnosti svakoga tijela uprave. Toč. 8: U društvo ima pravo pristupiti kao pravi član svaki Hrvat, Hrvatica koji se solidarizira s kulturnom individualnošću Gradišćanskih Hrvata, a kao podupiratelj svaki čovjek, koji očuvanje te individualnosti odobrava. Slijedi o članarini, načinu pristupa i primanju članova kao i prestanku članstva. Potom slijede Prava i dužnosti članova... Toč. 13: Društveni znak i pečat: Društveni znak izgleda ovako i smije ga nositi svaki pravi član.

Znak Društva (bedž), izvor: Pravila Društva prijatelja
gradišćanskih Hrvata (1932)

Društveni pečat nosi naslov: »Društvo prijatelja Gradišćanskih Hrvata u Zagrebu«. Uz pečat mora biti potpis predsjednika ili potpredsjednika te tajnika ili blagajnika, a prema zaključku upravnog odbora smije potpisivati i poslovođa umjesto jednog člana predsjedništva. U toč. 14. opisuje su osnivanje filijala /ogranaka/ Društva, ili kako Pravila kažu: Radni odbori i povjerenici: Kada pojedina općina ima deset pravih članova društva, može na temelju ovih pravila i dozvolom predsjedništva organizirati radni odbor, a povjerenike može imenovati predsjedništvo u svakom mjestu, gdje još nema radnog odbora. Toč. 15: Radni odbor funkcionira analogno društvenoj matici u Zagrebu: 1.): Radni odbor biraju pravi članovi pojedine općine između sebe, predsjednika, podpredsjednika, tajnika, blagajnika, i tri odbornika, te nadzorni odbor od tri člana. Zajedno s upravnim i nadzornim odborom biraju se i dva delegata za matičnu glavnu skupštinu u Zagrebu. Slijedi opis načina rada i financiranja Radnog odbora (ogranka). Toč. 19. odnosi se na Časni sud: Časni sud rješava sve sporove nastale iz društvenih odnosa. Svaka od protivničkih stranaka bira u časni sud dva predstavnika, a oni si biraju pročelnika. Ako je jedna od stranaka koji odbor, članom časnog suda ne može biti niti jedan član tog odbora. Ako se članovi časnog suda ne mogu sporazumiti u izboru pročelnika, imenuje ga upravni odbor, a ako je upravni odbor stranka, o izboru pročelnika odlučuje ždrijeb. Toč. 20. regulira namjenu imovine za slučaj prestanka rada Društva: Kod dobrovoljne likvidacije raspolagat će se sa imovinom, kako to zaključi skupština. Kod likvidacije, koju odredi državna vlast, te ako skupština ne stvori odluke o raspodjeli imovine, sva imovina društvene matice i radnih odbora mora se predati Hrvatskom kulturnom društvu u Gradišću, ili, ako bi i ono likvidiralo, Matici Hrvatskoj u Zagrebu pod uvjetom, da je upotrijebi prema svrsi ovoga društva.

Pravila su potpisali: Rudolf Matz, dr. Ivan Esih. dr. Velimir Deželić, sin.

Ta je Pravila odobrila »Kraljevska banska uprava Savske banovine u Zagrebu. Pov. II. broj 1919–1932. U Zagrebu dne 10. augusta 1932.«

Prvi plodovi Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu

Nakon utemeljenja Društva članovi su prionuli na posao. O jednoj akciji Društva bilježi i Zapisnik XIII. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske održane 22. studenoga 1932. Naime, u točki 16. te sjednice piše: Gospodin dr. Milovan Gavazzi moli u ime Društva Gradišćanskih Hrvata, da se putem tog društva pokloni izvjestan broj knjiga knjižnici Gradišćanskih Hrvata, koji borave u Beču. Prihvaća se i povjerava upravi.

Kao da se je time htjelo udovoljiti želji Ignaca Horvata, koji je, boraveći u Zagrebu (proljeće 1932), u razgovoru objavljenome u Obzoru (LXXIII., br. 96, 26. travnja 1932., 2), uz ostalo, odgovorio na pitanje: Kako bi se naše veze s Vama mogle pojačati? – »Mi gradišćanski Hrvati tražimo od svoje braće u staroj domovini samo što više knjiga, časopisa za djake i za puk, pjesama, igrokaza i sl. Osim toga treba da naši djaci dodju u Zagreb i nauče hrvatski književni jezik i upoznaju znamenito kulturno središte, kakovo je na radost sviju nas, naš bijeli Zagreb; tako će se naše veze razviti i usavršiti.«

Jedan od najvećih kulturnih događaja u Zagrebu u organizaciji Društva GH zbio se je 4. prosinca 1932., bila je to matineja »koja ide u red najuspjelijih matineja, što su održane posljednih godina u Zagrebu« – zapisuje Mate Ujević. Predsjednik Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata bio je Rudolf Herceg (1871–1949) [Neki su u svojim knjigama zamijenili njegovo ime s Rudolf Horvat]. Herceg je u časopisu: Sklad. Smotra za promociju glazbene umjetnosti (I., br 5/1932), pod naslovom: Sklad i gradišćanski Hrvati, napisao vrlo zanimljiv tekst iz kojega se razabire teoretska i praktična platforma zbog koje je zagrebačko Društvo prijatelja gradiš­ćanskih Hrvata utemeljeno. Budući da je Herceg bio jedan od aktivnih članova Hrvatske seljačke stranke, u njegovu se članku razabire afirmacija hrvatskoga i gradišćanskoga seljaštva. Članak započinje: »Prošlo je već preko godinu dana od onda, kad su se u prostorijama zadruge Sklad prvi put sastali ugledni kulturni radnici i prosvjetni organizatori u svrhu da smišljeno i po planu pomognu gradišćanskim Hrvatima očuvati hrvatsku kulturnu individualnost. Plod njihovog nastojanja jest: Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata. I po pravilima i prema izjavama Društvenih predstavnika treba tokom godine 1933. u Gradišću (Burgenlandu), u Zagrebu, a i po svim mjestima, gdje se osjeća kulturna solidarnost s gradišćanskim Hrvatima, prirediti smotre i izložbe autohtone hrvatske narodne kulture – dakle i one, koja se je očuvala u Gradišću, kao i ove, koja se je razvila u krajevima, odakle su se gradišćanski Hrvati prije 400 godina preselili na austro-madžarsku granicu.«

Herceg je u svome članku razložio što je autohtona ili samonikla narodna kultura, koja je upravo onaj temelj postojanja jednoga naroda. Zato veli: »To su sva ona kulturna dobra, što ih je kroz tisućljeća stvarao i još ih sveudilj stvara narod kao duhovna cjelina svojom kolektivnom dušom – vjeran tradiciji i prirodnom instinktu. Najčišća emanacija autohtone narodne kulture jest: narodna nošnja, popijevke, igre, običaji, t.j. sve ono, čime se u temeljima razlikuje jedan narod od drugoga«. Potom nastavlja: »ovo je važno, jer se objektivno pravo na opstanak (raison d’être) jednoga naroda i mjeri po tom, koliko specifičnih vrednota unosi u ljudsku zajednicu. Imaju li dakle, gradišćanski Hrvati i objektivno pravo na opstanak?« – pita Herceg i veli: »U prošlosti su imali.« Odgovor će pokušati dati opservacijom na glazbeni dio, naime, on nastavlja: »Treba samo usporediti gradišćansku popijevku ʽOj Jelena, Jelenaʼ s glavnim motivom za ʽLondonsku simfonijuʼ od Haydna, pa da se ocijeni njihov utjecaj. Slično je s Beethovenovom ʽŠestom simfonijomʼ, u kojoj je kao motiv obrađena melodija ʽKiša pada, trava rasteʼ. A ta se popijevka podjednako pjeva nedaleko Beča (gdje ju je slušao Beethoven) kao i u našim krajevima. Sad nastaje drugo pitanje: Ima li i danas kod gradišćanskih Hrvata takvih elemenata, koji određuju njihovu kulturnu individualnost? A onda treće: je li ta kulturna individualnost gradišćanskih Hrvata identična s našom u staroj domovini? Na dobro organiziranoj smotri i izložbi autohtone narodne kulture to bi se moglo konstatirati, tj. na takvoj smotri bi dobili odgovor na oba pitanja. Na primjer: Jedan gradišćanski seljački pjevački zbor odpjevao bi bez nota i bez zborovođe koju narodnu popijevku (recimo: svatovsku ili žetalačku), a odmah poslije toga odpjevao bi istu, jednaku ili sličnu popijevku koji naš zbor u narodnoj nošnji i iz onoga kraja, odakle su se gradišćanski Hrvati doselili. Tim bi bio pružen kolosalni etnološki dokaz, ili da je dotična pjesma (a takvih ima mnogo) stara preko 400 godina, ili – ako je takva popijevka novija – da gradišćanski Hrvati imaju i danas s našim starosjediocima istu kolektivnu dušu. Za sad je to sve questio facti, i to ne samo na području glazbenom, nego i obzirom na nošnju, jezik, običaje, privatni, pravni i socijalni život. Na to pitanje treba odgovoriti, i to što prije. Odgovor je za nas subjektivno to prešnji i tim lakši, jer je – pozitivan. Ali treba se primiti posla. Tu su zainteresirani ne samo etnolozi i historičari, nego i umjetnici i ekonomisti, filolozi i pravnici, – jednom riječi: svi kulturni radnici hrvatski i njihove asocijacije. Ali – ne varajmo se – ne radi se tu samo o znanstvenom radu, samo o konstatiranju činjenica, dakle o statici, tj. odnosu gradišćanskih Hrvata prema kulturnom stanju Hrvata u staroj domovini. Važnija je dinamika, napose naša akcija, da se kulturna individualnost gradišćanskih Hrvata skladno i solidarno s našom i dalje izgrađuje tako, da se u ljudskoj zajednici osjeti i primijeti.

Iz Sklad-a je potekla inicijativa za takvu akciju; organizacija hrvatskih pjevača u Savezu pripravna je obaviti glavni posao; u tu svrhu stvoreno Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata vodi uspješnu propagandu, – sad je red na kulturnim radnicima kod nas i na Hrvatskom kulturnom društvu u Gradišću, dotično i na ostalim gradišćanskim Hrvatima. I kod jednih, i kod drugih odlučno je uvjerenje, kojim odgovaraju na pitanje: Što je za kulturnu individualnost (dotično za narodnost) važnije i kao obilježje sigurnije, da li neposredne emanacije kolektivne narodne duše, ili umjetne tvorevine profesionalnih stručnjaka. Po našem mišljenju narodno djelo uopće može nastati samo interpretiranjem narodne duše dotično formuliranjem njezinih nastojanja i formiranjem njezinih snaga. A kolektivnu dušu mogu imati samo seljaci, samo ljudi, koji živu u prirodi.

Gradišćanski Hrvati održat će se dakle tako dugo, dok se održi njihovo seljaštvo, a s njime i – tradicija. Neposredni kontakt gradišćanskih hrvatskih seljaka s našima osvježio bi im tradiciju i omogućio im kolektivni duševni život.

Radi toga: spremna smotra i izložba autohtone narodne kulture neophodno je potrebna.« – Tako je pisao predsjednik Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu Rudolf Herceg u jesen 1932.

Kad je pak, doista, došlo do matineje 4. prosinca 1932., onda je u dvobroju časopisa Sklad, također o tome događaju, čitatelj mogao pročitati sljedeće: »Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata ide sigurnim korakom naprijed. Dne 11. rujna je osnovano, a već 4. prosinca nastupa samostalno u javnosti, i to s tako ukusnim programom, da je i najbiranija publika u pretencioznoj dvorani Hrvatskoga Glazbenoga Zavoda bila skladnošću iznenađena. Svi su našli više, nego što su tražili.

U drugoj točki programa, spomenute matineje, recitirao je kazališni glumac Emil Karasek (1896–1956) dvije narodne pjesme: Črna zemlja neorana iz Cilindola, V jutro rano ja se stanem iz Čembe te jednu pjesmu od Mate Miloradića Molitva gradišćanskih Hrvata, za koju su neki htjeli da se uglazbi kao himna gradišćanskih Hrvata. Etnolog dr. Milovan Gavazzi u svome je predavanju govorio o individualnosti gradišćanskih Hrvata, prikazavši podatke o doseljenju, o njihovim selima (oko 90) o njihovu tadašnjemu broju (preko 60.000). Individualnost njihovu prikazao je u njihovu jeziku kroz dijalektalne razlike (čakavci, štokavci, ikavski i ijekavski elementi) spominjajući kako govor Gradišćanaca može se naći, po stilu i jeziku, u kancelariji Zrinskih i Frankopana. To znači da im je jezik sličan jeziku Zrinsko-Frankopanske kancelarije. Prikazao je dalje veliko značenje njihove narodne nošnje, relativno vrlo obilne, pa pučke muzičke tvorbe nekih običaja, u kojima se jasno odražavaju prastare tradicije iz stare domovine. A i nošnja nije posve propala. Gavazzi je naglasio još jednu crtu živo izrazitu kao rezultat individualnosti gradišćanskih Hrvata tj. njihovu asimilativnu snagu upravo onakvu, kakovu Hrvati pokazuju i u domovini. Ima sela (na pr. Mali i Veliki Borištof), koja su prije njihova dolaska bila madjarska odnosno njemačka, a iza nekog vremena se konstatira, da su posve hrvatska. I medju prezimenima gradišćanskih Hrvata ima ih njemačkih i madjarskih, koja s punom vjerojatnošću pokazuju da su gradišćanski Hrvati mogli asimilirati čak tamošnje Nijemce i Madjare (Rolf, Lebzeit, Karall, Morhold, itd.). Danas, zaključio je dr. Gavazzi, preživljuju, kako reče njihov vodja Ignac Horvat, kao neki preporod, a u tom mole ruku pomoćnicu i iz matice zemlje.«

Glazbeni dio programa također je bio bogat. Esih u Obzoru navodi: »Studio Glazbenog Društva Intelektualaca pod rutiniranim vodstvom dra Marijana Dujmovića otpjevao je tri Duganove harmonizacije za mještoviti zbor: Daleki su puti..., Gvišno nose ... i Nisam mislio..., koje su se osobito svidjele. Idealizam i umjetnički zanos naše mlade pjevačke generacije izazvao je pravo udivljenje. Muški zbor Hrvatskog obrtničkog i radničkog pjevačkog društva ʽSlobodaʼ pod umjetničkim vodstvom prof. Krste Odaka i ovim je svojim nastupom dokazao visoki svoj umjetnički niveau. ʽSlobodaʼ je burno pozdravljena i vidjelo se, da uživa nepodjeljene simpatije. Otpjevala je harmonozacije gradišćanskih pjesma: Cvala jesi ... od Z. Špoljara, Na brižiću ... i Oj Jelena, Jelena od Vukovića.« Govorio je još i Rudolf Matz o glazbenim motivima koje su Haydn i Beethoven našli u narodnim pjesmama gradišćanskih Hrvata.

Uspjelom priredbom Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu postiglo je pun pogodak, takvih priredaba trebalo bi više i u Zagrebu i u provinciji, mnogi su si priželjkivali reprizu, barem oni koji nisu mogli ući u dvoranu Glazbenoga zavoda, a htjeli su, navodi se u Obzoru (br. 276, 5. prosinca 1932., 2).

Suradnja Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata s Gradišćancima je nastavljena, vidi se to iz napisa u Obzoru (11. travnja 1933., 3).

U vezi sa spomenutim časopisom Sklad i Maticom hrvatskom, valja još spomenuti da je u Zapisniku sa sjednice MH 13. svibnja 1932., pod točkom 7., zabilježeno sljedeće: »G. Rudolf Herceg kao gost predlaže na osnovi dopisa Hrvatskoga pjevačkog saveza u Zagrebu s opsežnim obrazloženjem, da Matica Hrvatska sporazumno sa Zadrugom ʽSkladʼ raspiše natječaj za seriju kompozicija, koje bi se izvodile na proslavi 400-godišnjice seobe gradišćanskih Hrvata. Iza odulje rasprave, u kojoj sudjeluju svi prisutni odbornici (Kvaternik P., Ivan Tomašić, Ivo Reiter, dr. M. Tentor, dr. R. Horvat, dr. V. Vrkljan, Ivo Pupić i kao gost Rudolf Herceg), zaključeno je, da se taj prijedlog otputi zajedničkom odboru Matice Hrvatske.« Zapisnik III. sjednice gospodarskog odbora Matice hrvatske održane 13. svibnja 1932. (predsjedao je Filip Lukas), pod točkom 5., bilježi: »Podpredsjednik gospodarskoga odbora g. dr. David Karlović izvješćuje o molbi Saveza hrv. pjevačkih društava u Zagrebu, da Matica Hrvatska sporazumno sa zadrugom ʽSkladʼ raspiše natječaj za seriju kompozicija, koje bi se izvodile na proslavi 400-godišnjice seobe Gradišćanskih Hrvata, i inače služile velikoj potrebi pojedinih hrvatskih pjevačkih društava, začlanjenih u Savezu. Iz provedene rasprave, zaključeno je da Matica u tu svrhu dade Din. 10.000. – ali da traži svog delegata u juryi (žiri).«

Natječaj je svakako bio raspisan, vidi se to po reakciji koja je spomenuta, u Zapisniku VIII. sjednice zajedničkoga odbora MH održane 21. srpnja 1932., pod točkom 10.: »Čita se prigovor jugoslavenskih muzičkih autora, koji prigovaraju Matičinu natječaju za najbolje kompozicije. Priloženi prijedlog odgovora, kako ga je sastavio g. Rudolf Herceg, prestilizirat će se i onda odgovoriti.«

Da je Društvo i dalje u 1932. bilo aktivno diljem Hrvatske, naveo je Ignac Horvat (1969): »Da nam moralno i materijalno pomore u borbi za obdržanje naše narodnosti, osnovalo se je u Zagrebu Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata. I Društvo katolički kasino u Zagrebu je posvetilo cijeli program svoje na 14. okt. 1932. održane sjednice nam Gradišćanskim Hrvatom. Pri toj svečanoj sjednici održanoj prilikom 400. obljetnice našega doseljenja, pjevao je pjevački zbor naše gradišćanske narodne jačke, a profesor Mate Ujević je držao predavanje o temi: Kako su se održali i kako živu Gradišćanski Hrvati već 400 ljet daleko od svoje domovine? – 9. nov. 1932. je u Dubrovniku u prepunoj dvorani društva Bošković održao dr. Zvonimir Bjelovučić vrlo poučno i detaljno predavanje o naseobini Hrvata u Gradišću.« (Ignac Horvat, 40 ljet Hrvatsko kulturno društvo ..., 1969., 21–22).

Posljednja akcija Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu bila je ona o kojoj je, također, Obzor (13. svibnja 1933., 3) informativno obznanio sljedeće, pod naslovom: Prvi darovi za gradišćanski muzej – izloženi. Prisjetimo se. Matica hrvatska i Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata imali su u planu osnutak etnografskoga muzeja u Gradišću u koji bi se smjestilo sve ono iz stare domovine gradišćanskih Hrvata kako bi se kod njih probudio smisao za očuvanje i razvijanje samostalne njihove kulture. Stoga je, s pravom, spomenuta vijest u Obzoru samo potvrda takve moguće realizacije. Tekst, naime, glasi: »Društvu prijatelja gradišćanskih Hrvata dolazi mnogo pitanja od društva i pojedinaca iz Zagreba i iz provincije, što da dadu i kako da opreme svoje darove za Hrvatski etnografski muzej u Gradišću. Tim povodom stupili su priredjivaći u dogovor sa zagrebačkom Ženskom Udrugom i postigli, da je Ženska Udruga svoje darove odabrane sporazumno sa etnologom dro. Gavazzijem – izložila svakomu na uvid. Nekoji od tih predmeta imaju veliku muzealnu vrijednost, a ostaju dobrotom vlasnika trgovine Ida do 25. o. mj. izloženi u bivšem Engleskom magazinu, Praška ulica 10. Redovite informacije o svemu tome dobivaju se u Društvu prijatelja gradišćanskih Hrvata (Zrinjevac 10, I. kat); [danas je u toj zgradi veleposlanstvo Danske], a posebne upute o tom, koje su stvari zgodne kao darovi za gradišćanski muzej, daje svaki dan o podne dr. M. Gavazzi u Etnografskom muzeju, Zagreb, Mažuranićev trg 14.«

Treba posebno istaknuti da je navedeni napis u Obzoru bio i posljednji u kojem se je pisalo o djelatnosti Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu. »Premda su svi radnici oko Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata najsavjesnije nastojali, da ostanu u granicama odobrenih pravila, društvo nije moglo nastaviti svojim radom, i tako je došlo do prekida društvenoga rada 13. svibnja 1933.« Stjepan Ivšić je također zapisao: »kako je u posljednje vrijeme bio i kod nas porastao interes za Gradišćance, bilo je u Zagrebu osnovano i ʽDruštvo prijatelja gradišćanskih Hrvataʼ, ali ga je poslije vlast zabranila zbog imena.«

Kao što se iz ovdje izloženoga razabire, djelatnost i postojanje Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu, naišli su, u tadašnjim hrvatskim javnim medijima, na posvemašnju potporu. Uspjesi koji su se redali smetali su tadašnjoj politici u Kraljevini SHS. Točnije, pod pritiskom diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića i beogradskoga centralističkoga režima, u Savskoj se banovini nije smjelo isticati hrvatsko ime, a još manje upozoravati na opravdanost samostalne individualne hrvatske autohtone kulture, pa prema tome i Hrvata izvan Hrvatske i u Hrvatskoj; naime, sva su hrvatska društva, osnutkom Kraljevine Jugoslavije SHS, trebala prihvatiti pridjev »jugoslavensko«. Beogradska je vlada 13. svibnja 1933. donijela odluku o zabrani postojanja i djelovanja Društva prijatelja gradiš­ćanskih Hrvata. Tako su dobro koncipiran projekt i akcija hrvatskih kulturnih djelatnika oko pomoći svome hrvatskome ogranku – Hrvatima u Gradišću, propali. Ostala su samo svjedočanstva o tome plemenitom činu (Pravila Društva), o uspjehu Društva, doduše kratka vijeka, ali ipak uspjehu!

U prigodi 90. rođendana Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata i u 180. obljetnici postojanja Matice hrvatske bilo je opravdano i dostojno ovim prilogom obilježiti oba rođendana, prije svega na spomen i sjećanje svih onih članova koji su pridonijeli uspjehu kako Matice hrvatske tako i Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu.

Literatura

Robert Hajszan, Ignac Horvat, Pinkovac, 1979.

Ignac Horvat, Naš put u novo razdoblje. U: Gradišće Kalendar Gradišćanskih Hrvatov za ljeto 1946., Zagreb, 1946.

Martin Meršić, ml., 40 ljet HKD – 40 djelo za narod. U: 40 ljet Hrvatsko kulturno društvo 1929–1969., Željezno, 1969.

Mate Ujević, Gradišćanski Hrvati, Jeronimska knjižnica. Ur. Josip Andrić, knj. 426, Zagreb, 1934.

Mate Ujević, Gradišćanski Hrvati i naše veze s njima. U: Obzor, spomen-knjiga 1860–1935, Zagreb, 1936.

Zapisnici Matice hrvatske u: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, sign. I. f. 1567.

Periodika

Novi Glas, br. 3, Magazin Hrvatskoga akademskog kluba, Beč/Wien, 1988.

Novi Glas, br. 3, Beč/Wien, 1990.

Obzor, LXXII., br. 96 (26. travnja): Miscellanea iz života gradišćanskih Hrvata. Razgovor s prvakom gradišćanskih Hrvata Ignacom Horvatom, Zagreb, 1932.

Obzor, LXXIII., br. 203 (10. rujna): Poziv na osnivačku skupštinu društva prijatelja gradišćanskih Hrvata, Zagreb, 1932.

Obzor, br. 276 (5. prosinca): Ivan Esih, Matineja Prijatelja gradiš­ćanskih Hrvata, Zagreb, 1932.

Obzor, LXXIV., br. 85 (11. travnja): Nastup gradišćanskih pjevača i kazališnih dobrovoljaca, Zagreb, 1933.

Obzor, LXXIV, br. 111 (13. svibnja): Prvi darovi za gradišćanski muzej, Zagreb, 1933.