Žitak človečanski je magnutje

-

Umjetnik, ratnik, urotnik

U prigodi 350. obljetnice pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu tiskana je, u izboru Božidara Petrača, opsegom malena, izgledom skromna knjiga Serce žaluje... (izbor iz djela Frana Krste Frankopana) kao novi poticaj u sjećanju koje neprimjetno nestaje u procesu globalizacije i nacionalnoga zaborava – kako je hrvatski književni jezik postojao i prije narodnog preporoda i izbora štokavske osnovice u njegovoj standardizaciji. Riječ je o književnom jeziku, kako dokazuje i ovaj novi izbor, sposobnom za iskazivanje duhovnosti i stvarnosti, sentencija i zganki, dramskoga i komičnoga. Poznato je kako su dionici hrvatske i europske književne elite, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Nikola Zrinski i Katarina Zrinski tragično završili, no nemarom za jezičnu baštinu i njezinim neuvrštavanjem u pedagoške programe, manje je poznato kako je jezik Frana Krste Frankopana i ostalih pripadnika ozaljskoga kruga postojao kao hrvatski koiné, kao mogućnost koja se nažalost nije ostvarila. Mogućnost koja i dalje svjedoči, ako joj vratimo sjećanje, o složenosti hrvatskoga jezičnog standarda koji je u odnosu na neke južnoslavenske jezike daleko od jednakosti – a kamoli od istosti.

Fran Krsto Frankopan vrlo je kompleksna osoba i čovjek različitih zanimanja. Ratnik je, sudjelovao je 1663. u bitci kod Otočca na Jurjevim stijenama, gdje je Petar Zrinski s 2500 ljudi porazio Ali-pašu Čengijića i njegovih 10 000 Turaka, a vođu im zarobio. Time je zaustavio njihov pohod na Kranjsku i Istru.

Naslovnica knjige Serce žaluje... – priredio Božidar Petrač

Urotnik je i ustanik protiv austrijske vlasti. Iz obnovljenoga Novigrada na Dobri motrio je karlovačku tvrđavu u kojoj je prikupljao snage za napad na austrijsku vojsku. U hipu se, prevevši na talijanski Petrovo pismo upućeno poljskom kralju, u kojem moli pomoć pri pobuni, zapalio za urotu. Na Markovu je trgu u Zagrebu pozivao građane da se priključe Petru Zrinskom, a u Brezovici kraj Zagreba na pobunu je poticao i tamošnje plemstvo.

Član je ozaljskoga književnog kruga i djelatni zagovornik književnog jezika utemeljenog na trojezičnosti te vrlo obrazovana osoba orijentirana zapadnom kulturnom krugu. Prevodi Moliѐreovu komediju Georges Dandin i zbirku pjesama austrijskog nadvojvode Leopolda Wilhelma, sina cara Ferdinanda II., Disporti crescente, napisanu po uzoru na talijansku sečentističku poeziju, talijanske akademske rasprave o odnosima tjelesne i duhovne ljubavi s mogućom namjerom da osnuje jednu od takvih akademija. Piše stihove na talijanskom i latinskom jeziku. Rodbinom i svojtom povezan je s talijanskom i mađarskom plemićkom elitom, supruga Julija de Naro iz poznate je plemićke obitelji, nećakinja kardinala Barberinija, brat njegova šurjaka Nikola Zrinski mađarski je diplomat i književnik. Njegova nećakinja Jelena Zrinski, kći Petra Zrinskog, erdeljska je kneginja i supruga mađarskog urotnika Ferenca I. Rákóczyja, smatra se jednom od najhrabrijih žena tadašnje Europe. Dakle, osim na latinskom (što se tada podrazumijeva) piše na francuskom, talijanskom, mađarskom i njemačkom. Također i na slovenskom dijalektu kojim se govori u Brežicama, gdje je bio Frankopanov posjed odakle se u ostale dvorce dopremalo vino, meso i povrće. Njegov prijevod Moliѐreove komedije Jarne bogati, svojevrsnu kontinentalnu frančezariju o mužu rogonji, Slovenci smatraju početkom svoje komediografije.

I zaista izaziva divljenje i poštovanje njegov izbor da svoju intimu, svoje najskrovitije misli i osjećaje, svoje pjesničke impulse oblikuje na hrvatskom jeziku – s nadom da će njegovo stvaralaštvo preživjeti i nakon smrti, koju ne samo da sluti nego sasvim izvjesno iščekuje i kojoj se smjerno predaje, kako je zapisao u oproštajnom pismu svojoj supruzi Juliji de Naro. Obrativši joj se preljubljeno zlato i izabranice srca moga, priznaje svoj »grijeh« i sprema se stupiti pred Božji sud. Jedina bol koju iskazuje je spoznaja kako će ona primiti tu žalobnu vijest. Ne proklinje, ne osuđuje, iskreno vjeruje: Moj će mladi život prekinuti mač, no uzdajem se da će ga moj Isus opet zazeleniti. U njegove ruke preporučam svoju dušu, a tijelo predajem hladnoj zemlji. Kao što će se zazelenjeti loza oko njegova Novigrada iznad mirne i dobre rijeke i kao što će sve njegovo blago i sve njegove knjige biti opljačkane i odvezene u Austriju upravo kad je dvorac temeljito pre­uredio za ugodan boravak i književni rad. Oproštajno pismo supruzi Juliji napisano je na talijanskom, a prenosilo se dalje u njemačkom prijevodu. Prevedeno je i na hrvatski standardni jezik. Unatoč dobru prijevodu, usporedimo li stihove njegove antologijske pjesme Serce žaluje da vilu ne vidi u kojoj se također oprašta od izabranice svoga srca, uvidjet ćemo kolika je moć i ljepota našega staroga jezika i koliko on savršeno zvoni u osobnoj i nacionalnoj tragediji i koliko je »neprevediv« na štokavski standard.

Slikovni prikaz naslovnice 2. izdanja elegije iz
Djela Frana Krste Frankopana – priredio Josip Vončina

Novi uvidi u Frankopanovo stvaralaštvo

Pišući o Frankopanovu jeziku, stariji su ga istraživači, jezikoslovci i povjesničari književnosti smatrali šarolikim, neujednačenim, manje vrijednim od štokavskog standarda, čak samo utemeljenim na bosiljevačko-brajskom dijalektu. No riječ je o stiliziranome jeziku, kako potvrđuju suvremeni jezikoslovci – a zdušno zagovara i jezikoslovac i povjesničar književnosti Josip Vončina (1932–2010), koji je priredio dva izbora iz Frankopanova djela, 1996. i 1999. godine. Vončina navodi Belostenčevu pouku iz Gazophylaciuma kako u cjelini hrvatskog jezika vrijedi leksički izbor: Kay. marit chá. (Scl.) Sto kao program koji su slijedili književnici ozaljskoga kruga pa tako i pjesnik Frankopan.

Nova istraživanja i nove uvide u stvaralaštvo Frana Krste Frankopana ponovno je otvorila Saša Potočnjak^[1], jezikoslovka, povjesničarka i teoretičarka književnosti, otkrivši u Italiji u bibliotekama u Perugii i Recanatiju prvotisak elegije koja je bila dosada zabilježena samo na naslovnici drugoga latinsko-talijanskog izdanja iz 1794. godine. Na naslovnici drugog izdanja Divoto pianto navedena je godina i mjesto prvotiska: Stampano in Maçerata lʼ Anno 1656. Danas se drugo izdanje kao bibliotekarska rijetkost, kao jedini primjerak nalazi u knjižnici franjevačkog samostana na Trsatu. Zahvaljujući sjajnom radu istraživačice i znanstvenice Saše Potočnjak izvjesno je kako je Frankopan za života tiskao i uredio barem jednu knjigu, a također je vrijeme da se riješe prijepori oko njegove godine rođenja. Zahvaljujući tome neslučajnom otkriću, Frankopan nam se pokazuje gotovo kao čudo svoga doba, vekivečni knez Tržački. Na naslovnici drvorezne knjige od 24 stranice Querimoniae piae illustrissimi domini Francisci Christophori de Frangipanibus Comitis Perpetui Thersaz nalazi se grb obitelji Frankopan, dva lava što lome kruh zaokruženi lentom sa starozavjetnim stihovima iz crkvenoga bogoslužja: Podijeliti kruh svoj gladnima / uvesti pod krov svoj beskućnike, / odjenuti onoga koga vidiš gola / i ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi. Frankopani lomikrušci se u radu Saše Potočnjak, s valjanim dokazima i uvidima u bogatu literaturu, genealoški povezuju sa starorimskim rodom, s vojskovođom Flavijem Lucijem Ancijem, koji je 717. za vrijeme poplave u Rimu lomio kruh i dijelio ge gladnima dobivši tako ime Frangepane (frangere – lomiti; panem – kruh). Zanimljivo je kako je Frankopanov prvotisak zbirka više autora, a najzanimljivije je što su u knjižicu uvrštene i pjesme studenata Ilirskoga kolegija u Loretu, podrijetlom s druge strane Jadrana: Jurja Kuljanovića Trogiranina, Matije Jelića Omišanina, Vinka Gudelja Dubrovčanina te Temišvarca Martina Tomaševića.

Frankopanova elegija posvećena je, kako navodi i sâm autor, presvetoj Bogorodici Mariji Loretskoj, njegovoj kraljici, nadi, jedinoj ljubavi. Napisana je u konvenciji uzornoga baroknoga stila na latinskom jeziku pa suze koje autor prinosi Gospi, u baroku omiljenoj hiperboli, teku u rijekama – a također su i metafora njegova pjesničkog iskaza. U interpretaciji drugoga izdanja Saša Potočnjak ističe promicanje obiteljskoga kulta Gospe Trsatske ili Marije Loretske. No njegov plač nije samo barokna stiliziranost jer je moguće u surječju elegije nazrijeti i političke i društvene okolnosti hrvatske povijesti. Već je u uvodu Frankopan naveo kako je njegov plač nadahnut nesrećom, odlaskom Trsatske Gospe s njihova posjeda ljeta 1291. za vrijeme Nikole Frankopana, upravitelja Istre, Hrvatske i Dalmacije. U retrospektivnom narativnom slijedu saznajemo kako je Frankopan na putu u Rim ostao u Loretu zbog kužne bolesti. Vidjevši krasnu Gospu, piše svoju tužaljku prizivajući Gospin povratak u Hrvatsku. Pri tome ne zazire prozvati susjednu nam zemlju za krađu: Kako da to nazovem? Zar se lopovska Italija drznula / na toliko nedjelo? Na toliko? Barbarko, okrutna, divlja! Njegova britka i izravna kritika nastavlja se u raspoznavanju hrvatskog mentaliteta i hrvatskih neprilika koje se nisu promijenile ni u najnovijoj povijesti: Sami smo bili svoji neprijatelji; nesretne su nam sile / sagorjele u našem vlastitom ushitu. Naše su te ruke otjerale! Nazvavši taj događaj odličnim oksimoronom pobožna krađa sa svojstvenom mu tugom, reminiscirat će nadnaravne slike koje prikazuju dolazak Gospine kućice iz palestinskoga kraja nazvavši ju i Božicom kojoj pri dolasku pomažu i bogovi iz rimske mitologije: Vidjeli smo kako na Božju zapovijed Nerej / Jadranskome moru, ljutitu moru, propisuje nove zakone. / Utihnuli su hridolomni valovi, utihnule su oluje; / Neptun je plamtio željom da na svojim ramenima ponese Kuću. Gospina kuća je i dom koji brodi klizeći po blagim valovima, bez jarbola i vesala, plovi uz pomoć Boga, nepokretna veslača. Svoja bjelokosna ramena podmetnuli su i anđeli Rafael i Mihael – uživajući u milom teretu.

Iako se smatra i pjesnikom radosti, Frankopan je kao pjesnik latinist, uza sav barokni suzni svjetonazor i rekvizitarij, izvorni pjesnik boli koga kao perpetuum mobile pokreće turobni doživljaj života – i nesreća kao osobna sudbina i kao sudbina njegova naroda. Vekivečni patnik koji traži odah u svojoj idiličnoj lozi, u poigravanju s motivima tjelesnosti i duhovnosti i gonetanju stvarnosti u kojoj je nasladnost jednako prisutna kao i duhovnost. Ja lutam kao izgnanik, sahranjen u vječnoj noći! – stihovi su iz njegove pravedne tužbalice koji završavaju u beznađu: Božice, uzmi sa sobom u visine ovaj beživotni život, / uzmi ga, molim te! Kasno je sutra; uzmi ga danas.

Madarász Viktor, Zatočeništvo u Bečkom Novom Mjestu (1864)

Jezično-umjetničko djelovanje u okvirima političkoga

Iako ih suvremena povijesna revizija ne želi veličati kao romantičarski povijesni uvid – stavljajući ih u surječje pobune ugarskih plemića, posve razvidno je kako i sam stari naziv urota govori kako nije riječ o pobuni koja bi imala potporu srednjeg i nižeg plemstva. Pri tome se ističe djelovanje Nikole Zrinskog kao politički najuspješnijeg u komunikaciji s europskim dvorovima, diplomatično i mudro. Nakon pogibije Nikole Zrinskoga u lovu na veprove koje je moglo biti u političkim sukobima i neslučajno, Petar se kao novi hrvatski ban, njegov nasljednik, označava manje diplomatičnim, čak naivnim u posve idealističkom, kršćanskom uvjerenju kako je moguće dobiti oprost od austrijske vlasti i nedosljednim u traženju pomoći čak i od Turaka, što se kao politički izbor pojavio nešto kasnije i u mađarskoj povijesti. Moguće je kako su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan kao njegov suradnik, nakon smrti Nikole Zrinskog izgubili potporu ugarskih plemića zbog svoje »ograničenosti« samo na interese svoga hrvatsko-slavonskoga kraljevstva ili »ograničenosti« svoje intelektualne i umjetničke osobnosti koja je imala i previše skrupula u različitim okolnostima borbe za vlast i moć. Okrenuti viteškom kodeksu i književnom stvaralaštvu, pokazuju se posve nesnađenima u dvorskim igrama i intrigama. Poznato je kako je Katarina, Petrova supruga i Frankopanova sestra, vodila gotovo sve poslove za vrijeme Petrovih ratnih pohoda, razgranatu trgovinu stokom i solju i brinula se oko rudnika u Čabru, gdje se prerađivalo željezo i tiskao novac. Barokni pak svjetonazor kao dio njihove umjetničke poetike u kojoj je simbolično, metafora i alegorija, iznad stvarnoga, sjajno je argumentirala mađarska povjesničarka Ágnes Ruttkay Várkonyi (1928–2014) u svom djelu Jelena Zrinski, najhrabrija žena Europe^[2]. Želeći rekonstruirati život Jelene Zrinski, kćeri Petra i Katarine, prije udaje za mađarskoga kneza Rákóczyja I., kao obiteljski kult navodi odlazak u dvorac u Čakovec gdje se čuva ostavština njihova pretka Nikole Šubića Zrinskoga, slavnoga ratnika i junaka: oklop, raspelo i lampaš. Snaga i hrabrost, otkupljenje i dobrota.

U potpunoj zavrzlami spletaka na bečkom dvoru, nepogodnih mirovnih pregovora i interesa razdijeljene Europe, rasplet je za hrvatske pobunjenike i književnike tragičan. Prema interpretaciji povjesničarke Várkonyi na bečkom je dvoru pobijedila politika najokrutnijeg političara baruna Hochera. Nakon što je prokazao urotničku korespondenciju s francuskim dvorom, austrijska vlast odlučuje slomiti pobunu i zaplijeniti im imovinu kako bi popunili carsku riznicu te se priprema za napad. Petar Zrinski proglasio je ustanak, što traži i od svoga zeta Ferenca I. Rákóczyja. Međutim kancelar Hocher uspijeva Petra i Frana Krstu Frankopana himbenim obećanjima namamiti u Beč, kako zaključuje povjesničarka Várkonyi. Saznavši da se Petar i Fran Krsto nalaze u Beču i da mu prijeti carska vojska, Rákóczy se povlači i sklanja u majčin dvorac u Mukačevu. U epilogu tih tragičnih događaja u kojima je oduzeta imovina hrvatskih plemića, njihovo blago i knjižnice zaplijenjene, a oni razmješteni, pritvoreni i posve osiromašeni, zapanjuje i podatak da je Ferenc Rákóczy, suprug Jelene Zrinski, kao pobunjenik uspješno otkupljen za 400 000 tisuća talira koje je njegova majka skupila posudbom od isusovaca i katoličkih krugova, dio poravnala prihvaćanjem i prehranom carske vojske na svojim posjedima – a dio priložila iz miraza svoje snahe koji je donijela iz domovine kada je 1666. u pratnji oca Petra Zrinskog i sestre Zore pod hrvatskim stijegom i grbovima kao mladenka stigla u erdeljsku kneževinu – te dočekana u zlatu i srebru.

Izdaja onih na koje su se oslonili i cinizam onih od kojih su tražili oprost pa su pomilovani tako da im se ne odsijeku ruke, nego samo glava, događaji su koje ne bi trebalo suditi iz suvremene »objektivnosti«. Ipak njihovo nastojanje, unatoč navedenom, vrlo je promišljeno u radu na standardiziranju jezika kao temelju nacionalnog identiteta u kojem su djelatno sudjelovali gotovo svi članovi njihovih obitelji. Valja istaknuti i Petrov napor u prevođenju na hrvatski jezik Nikolina spjeva Adrijanskog mora sirena, koji se u povijesti mađarske književnosti smatra jednim od najznačajnijih baroknih djela. Također i rad Katarine Zrinske, Petrove supruge i sestre Frana Krste Frankopana, koja je komunicirala i pisala na hrvatskom jeziku. Svoj molitvenik Putni tovaruš namijenila je svem hrvatskom i slovinskom orsagu, gospodi i ljudima oboiega szpola. U uvodu te knjige tiskane u Mlecima 1661. (deset godina prije pogubljenja Petra i Frana Krste) programski najavljuje kako će se nakon mnogo premišljanja uskoro štampati knjige na hrvatskome jeziku.

 -

Frankopanov dvorac okružen lozama i livadama

-

Frankopanova poezija
na hrvatskom jeziku

Samo netko talentiran, introvertiran i zaokupljen svojim osobnim poetskim svijetom – nije mogao ili nije trebao pisati o stvarnoj tragediji koja se događa – kao mogući odmak i predah od tamnice u koju je zatočen. Kao izlaz i spasenje u duhovnoj slobodi koja je upravo zahvaljujući pjesničkoj okupiranosti kao svijetom u svijetu potrajala sve – do pogubljenja. U takvoj maniri Fran Krsto Frankopan prikazan je s Petrom Zrinskim u nekoliko inačica na slikama mađarskoga romantičarskog slikara Viktora Madarásza, zaljubljenika u tradiciju i majstora povijesnih tema i portreta. Jedna se inačica, kao minijatura, našla i na naslovnici izabranih pjesama Serce žaluje ... U zatvorenoj prostoriji s križem u pozadini sjede urotnici i zatočenici. Romantični i uvjerljivi istodobno, Petar uspravna držanja, uzvinutih brkova tješi svoga šurjaka duge plave kose, pognuta lika i suznih očiju.

I samo je takav netko mogao kao pjesnički pseudonim izabrati skromnu i nenametljivu djetelinu. U njegovu gartlicu ili vertlu u pjesmi Cefiruš kak flori zruča protulitje, flora ditelini zaufuje cvitje navedeni su mnogi plemeniti cvjetovi: rumena rožica, tulipi, narcize, hijacint, naglic, jalzamin, dragoljubi, zvončaci i violice. Ali pjesnik je jednostavno Ditelina (izabrani pseudonim u ikavskoj inačici zvuči još poetskije). Ta bi mala neugledna djetelina u krležijanskome vrtu u baladi Ni med cvetjem ni pravice bila među pobunjenicima, u razredu s dračem ili kako Frankopan kaže među halugama. Frankopanov pjesnički iskaz uzdiže ju iznad plemenitih i dobrostojećih jer, kako je naznačio u naslovu: ... flora ditelini zaufuje cvitje.

-

Frankopanov dvorac u Novigradu na  Dobri

-

Izbor iz Frankopanova stvaralaštva Božidara Petrača Serce žaluje ... sastoji se od četiriju ciklusa: Gartlic za čas kratiti, Dijačke pjesme, Pobožne pjesme i Zganke za vrime skratiti. U izbor nije uvrštena elegija na latinskome o Majci Božjoj Trsatskoj, prijevod Molièreove komedije, izbor iz talijanske poezije i proze na hrvatskom jeziku, oproštajno pismo te izbor iz sentencija – kako je učinio njegov prethodnik Josip Vončina.

Posve usklađen s izborom alegorije vrta kao svoga pjesničkog nadahnuća i stvaralaštva pjesnički se iskaz u pjesmi Cvitja razmišlenje i žalosno protuženje obraća cvijeću, kao simbolima ljepote i radosti suprotstavivši mu svoju tugu i nesreću u ispovjednom tonu. Iz stihova te potresne ispovijedi mogli bismo parafrazirati i pjesnikov tragični životopis. Još dok je bio u kolijevci izgubio je majku, u djetinjstvu oca, dva su mu brata poginula. Također i okolnosti u kojima se nalazi zatočen u tamnici čekajući smaknuće. O voljenoj sestri i ljubljenoj dragoj zapisuje: Milu sestru, koju ljubih, / u nevolji sad začutih / ljubu dragu / s kom se dičih, / jur oddavna da ne vidih, te rezignirano nastavlja o nemoći prijatelja, rodbine i slugu: prijetelji pres pomoći, / a rodbina suze toči, / verne sluge raztrešene, / prez obrambe zapuščene.

U uvodnoj pjesmi prvoga ciklusa Gartlic za čas kratiti potpisanoj kao Ditelina pjesnički se iskaz obraća čitatelju prijateljski sa šarmantnim tonom poniznosti i tuge – u kojoj je i skrovita samoironija te želja da ga poetska riječ otme od zaborava i tragedije te smrti koju iščekuje. Njegov je vrt zasađen u oblačnim danima, u urama nesretnim, srcem turobnim i mislima nepriličnim. A ako se čitatelju nešto ne bi svidjelo poručuje: ... nemoj zamirit, ar moja meštrija nije vertlarija.

Slijedi još jedno obraćanje čitatelju u proznom tekstu u kojem se poniznost i skromnost kao individualni, ali kao dio baroknoga poetskog svjetonazora ponavljaju. Između krajnosti pobožnosti i krajnosti zaigranosti, Frankopan upozorava: Ako u versih Apola mudrost i meštriju ne najdeš, neg listor občinske riči, ne hudaj zato, ar pelda Ikaruša je me oplašila, koji, hotivši previsiko litat, moral je iz visine u morsku glubinu nevoljno pondriti te završava opraštajući se sentencijom u obliku dvostiha, mudrošću u kojoj je sublimirao svoj strah i oprez: Vim bol od želje dojde / prez rizika lahko projde! Ali pelda Ikaruša sustigla ga je i kao da osvrćući se na svoj neoprez, dobrohotno upozorava sve luđake, idealiste i zanesenjake, tada i sada, da promisle prije no što će se otisnuti na let koji završava u morskoj glubini.

U Gartlicu su sabrane ljubavne pjesme elegičnoga tona, uz jednu u kojoj se uspješnom gradacijom, u ironijskom odmaku, ostvaruje groteska te dvije, vrlo uspješne u za­igranosti baroknog ludensa, pjesme refleksivnih motiva o nestalnosti i prolaznosti svijeta, također posve usklađenih s baroknom poetikom te jedna davorija koja poziva na rat protiv osvajača označenog metaforama: ... turskom misecu da stlačemo roge.

U pjesmama o nestalnosti i prolaznosti svijeta suprotnost imenicama magnutje (prolaznost, trenutak), ufanje, kripost i srića glagol je terpeti (trajati) – i kao pjesnička zaokupljenost, razrješuje se već u naslovima izabranih pjesama, u svojevrsnim sentencijama: Od sriče nestalnosti, Sriču svak išče, Ufanja kripost, Žitak človičanski je magnutje, Kak svit prohaja, Terpeče ništar ni na svitu. U Frankopanovu jeziku glagol terpiti označava i trajanje i trpljenje. Semantički naizgled udaljeno, no u surječju Frankopanova životopisa i njegove poetike vrlo blisko – jer njegovo je trajanje istodobno i trpljenje. Imenica život u surječju Frankopanova jezičnog izbora semantički se razlikuje od suvremene hrvatske standardne riječi. Život označava tijelo, živl(j)enje ili žitak inačica su suvremene riječi život. Semantičku dvojbu otvara i jezikoslovac Josip Vončina u predgovoru knjige Djela Frana Krste Frankopana^[3]. Riječ je o arkadijskom prikazu šume, Gundulićeve dubrave. U prikazu pak Frankopanove arkadije u pjesmi Cefirušek kak flora zruča protuletje... za suvremenu riječ šuma rabe se dvije bliskoznačnice, i dubrava i loza: Jur slaviček dragi milo se glasuje, / ninfe i pastiri diple razigruju, / jelen po dubravi veselo pasuje, / polja, loze, zdenci znovima zgizduje. Ta idilična frankopanska loza nalik na lijepi krajolik oko dvorca u Novigradu na Dobri pojavljuje se i u pjesmama Što se kada ne iskuje, to se v hipu prigođuje (... frižak junak, ki počivat neće, / uz vodicu poleg loze šeče...) i u početnoj apostrofi pjesme Serce žaluje da vilu ne vidi (Vi loze zelene, vi polja cvatuča, / vi zdenci, potoki i voda tekuča...). Također i u pjesmi Pariž i Galatea koja nije uvrštena u ovaj izbor i koja sasvim izravno potvrđuje i Frankopanovu učestalu uporabu mitoloških motiva koje uspješno adaptira u hrvatsku narodnu tradiciju. Pariž koji luta svijetom zaustavlja se u Frankopanovoj lozi gdje ostaje s lijepom Galatejom.

Je li motiv kola sreće znak vremena i baroknoga trenda, ili je znak poznavanja Gundulićeva djela pitanje je na koje nas potiče Frankopanova pjesma Od sriče nestalnosti. U uvodnom se peterostihu Frankopan poziva na prethodnike koji su znali izmisliti kako je sreća hirovita kako bi ju nastavljajući predočio sjajnom metaforom, bogatom u povezivanju barokne antitetičnosti: Vije se u kolu kot kača hudobna / vred zna obradovat, učinit turobna; / sad jedna ispelja u mesto naviše, / sad druga postavi pod vsima najniže. Pritom simboličku interpretaciju nestalnosti sreće prikazuje i na osobnoj razini: Gospoda prezmožna, ka ti v rodu bihu / ruke, halju tvoju celovati htihu, / sad te ne spoznaju za vridna ljubiti, / a kamo dostojna za pravo služiti.

Ljubavna poezija

Čak je i desetak ljubavnih pjesama novoga izbora dovoljno kako bi se raspoznala Frankopanova raznolikost u pristupu ljubavi, od tjelesnosti i erotike do duhovnosti i idealiziranosti, pa sve do ludičnosti, ironije i grotesknosti. U pjesmu Zornica nasladna uvedena je svojevrsna refleksija u obliku dijaloga s izabranicom o odnosu tjelesnosti i nasladnosti, te duhovnosti i tovaruštva. Ako i pronađemo odjeke trubadurske i petrarkističke poezije u pjesmama Roža u nadrih stoječa i Zazivanju prišastja ljube, hiperbolama u kojima draga nadmašuje ljepotom i Venuš, i metaforama prsiju golubice belosnežne posred kojih procvativa dična roža rumeniva, uvidjet ćemo kako je posljednja metafora iskaz blaženstva motiviranoga tjelesnošću – a ne duhovnošću. Stoga je Kupido u pjesmi Okornost Kupida prokazan kao razbojnik neverni, a u neuzvraćenim ljubavima u pjesmi Zdvojena ljubav spoznaje se kako su zajedno ljubav i nevjera kak vu olovu zlato. Književni povjesničar i kritičar Zoran Kravar bilježi kako je poetika ljubavi izgrađena u baroknoj lirici dubrovačkih, dalmatinskih pjesnika, a također i u poeziji Frana Krste Frankopana slobodna od kršćansko moralističke cenzure, ali i od platonističko-metafizičkih utjecaja koji obilježavaju ljubavnu poeziju petrarkističkog tipa pa i njezine odjeke u hrvatskom pjesništvu 15. i 16. st.

U skupini ljubavnih pjesama u kojima je ljubav svojevrsna pasija iskazana uzvišenim tonom ističu se pjesme Vzimanje dobre noči i Serce žaluje da vilu ne vidi. Prva navedena osobnim tonom u kojem je moguće prepoznati opraštanje od voljene supruge koju mora ostaviti i od koje traži oprost. Prikaz tuge i radosti u prvom peterostihu, u kontrastima dana i noći, svjetlosti i tame, sunca i mjeseca, uvod je u konačno pomirenje i utjehu: Al kada je tak stvoreno, / od zle sreče odsujeno / vsakom terpeti. To konačno pomirenje i pjesnički najpotresnije opraštanje ostvareno je u antologijskoj pjesmi Serce žaluje da vilu ne vidi, u kojoj nije riječ samo o opraštanju od voljene žene, nego o opraštanju od radosti življenja i ljepote svijeta kako nam i sugeriraju uvodni stihovi u kojima se oslovljavaju zelene loze, cvjetna polja, zdenci, potoci i vode. Obraćajući se vili, snažno se kontrastiraju slike u kojima je ona dio toga svijeta dok je njegov život već posve sličan smrti. Da pjesnik na žaluje samo za ljubavlju, nego iskazuje i nepravdu koja mu je učinjena razvidno je u stihovima u kojima se obraća nevjernoj sreći: Aj, neverna sriča, s tim li jesi dična / da činiš terpeti prava za krivična! / Vsako svoj cil ima, neg moje terplenje smilovanja nima. Struktura pjesme zaokružena je ponovnim obraćanjem prirodi u kojoj su vjetrovi glasnici koji će prenijeti ljubavnu vjernost, ali i misao izrečenu stihom, kao jedino što će ostati pred posve izvjesnom smrću.

Drugu skupinu čine pjesme Pastirnica, Buhe bantuju Zoricu i Zercalo prave ljepote. U pastoralno i idilično ozračje pjesme Pastirnica uvode se likovi putenih, pomalo raspuštenih pastira i pastirica čije uživanje i nasladnost pjesnički iskaz zdušno pozdravlja ponavljajući kao komentar stih za radovanje. Posve je drukčijeg ozračja pjesma Buhe bantuju Zoricu. Glavni lik ove pjesme sasvim je obična Zorica koju napadaju još običnije buhe. Izbor stilskih sredstava primjeren je banalnosti teme, jednostavan bez metaforičkoga govora i humorističan u prikazu gotovo svih dijelova tijela napadnute Zorice, od njedara, hrpta, nogu, koljena, trbuha, ruku do zadnjice. Banalnost i bestidnost uspješno su izbjegnute uporabom jezika u kojem prevladavaju deminutivi, čime je postignuta i svojevrsna ljupkost ružnoga i neizravnost erotskoga: Sad štumfice zvlačiš, / zopet vred oblačiš, / sad oplečak preminjuješ, / kitlicu stresuješ. I to bi bilo dovoljno, no upleće se pjesnički iskaz u 1. os. jd. kao savjetnik te izravnom erotskom porukom usporava uspješno ostvarenu poetsku razigranost i duhovitost. Ironično naslovljenu pjesmu Zercalo prave ljepote mogli bismo označiti i antiljubavnom jer ljubav su i vila draga prikazani na posve neočekivan način, učestalim hiperbolama koje će njezin lik dovesti do groteske. Petrarkistički se nižu motivi ženskoga tijela, a antipetrarkistički su u prikazu njihova izgleda: stas (U peršoni je nizoka, / več od rifa ni visoka); put (Lipa, bela u životu, / tja ciganu da sramotu); lice (klukonosa i šmerklava, z jednim okom križogleda, / z drugim bit če slipa vreda); usta (Je iz vusti prec vonjava, / škrebozuba i kehlava); prsa (v persih svojih vsa pikasta); ruke (Ruke ima ljubeznive, / kako kora su srablive); ramena (a ramena prec ovele / ter na obih fontanele). Pjesma je strukturirana kao skladna cjelina, dosljedno se provodi ironija zaključkom kako je bilo dovoljno argumenata da se prikaže zrcalo prave ljepote.

Dijačke pjesme

U ciklusu Dijačke pjesme četiri su izabranice ispjevane u narodnom metru, u desetercima i osmercima te epskoj formi u kojoj se kao likovi pojavljuju vitez i njegova ljuba. Naslovima se najavljuje tema: Što se kada ne iskuje, to se v hipu prigođuje, Noge prala divojka pri zdencu, najde sriču, da proščenje vencu i Divojka kerčmarka zna voljit junaka ili ton pjesme: Poskočnica. Njihov epilog dosljedno je sretan, ton radostan, a erotske epizode neizravno prikazane ili samo najavljene uspješno su umetnute u poetiku barokne razigranosti i pučke prostodušnosti. U pripovijedanje se uvode dijalozi između viteza i drage koju pronalazi u folklornoj Arkadiji ili pak u krčmi kao prostoru slobodnom od normi pristojnosti. Pjesma Što se kada ne iskuje, to se v hipu prigođuje započinje prikazom idilične Frankopanove loze u 3. os. jd., zatim se mijenja stajalište pjesničkog iskaza u monologe junaka i djevojke u snu obljubljene. U pjesmi Noge prala divojka pri zdencu, najde sriču, da proščenje vencu, riječ je o ljubavi na prvi pogled u kojoj se ujedinjuje tjelesna nasladnost i vjernost. Likovi pjesme Divojka kerčmarka zna voljit junaka vesela su krčmarica i dva pobratima junaka. Njihov dijalog posve je slobodan od stega kršćanskog svjetonazora i poziva na slobodnu ljubav i prepuštanje tjelesnim užicima. Nagovor na takvu ljubav izravno se provodi, stilski okretno i skokovito, kako i najavljuje naslov pjesme Poskočica, izravnim obraćanjem divojčici i prikazivanjem ljubavnog odnosa u skrivenu ruhu.

Zganke

Taj postupak koji se ugleda u narodnu književnost pa i baroknu poetiku neizravnoga govorenja učestalo će se koristiti u zgankama, kratkim formama bliskim narodnim zagonetkama i poslovicama, provokativnim u višeznačju, posve nepreuzetna i šaljiva tona katkad u neizravnosti prebliska izrazu neobrazovana i prosta čovjeka. Pri tome se valja prisjetiti i okolnosti u kojima je zbirka Gartlic za čas kratiti nastala i autorove uvodne napomene kako će se u lijepom pjesničkom vrtu naći i drača – jer nije bilo dovoljno ni vremena ni smirenoga uvida kako bi se pjesnički vrt uredio, temeljito oplijevio. Ili možda kao razočarenje u idealiziranu sliku svijeta i cefiruš u kojem Flora – krasna kao i na renesansnoj slici majstora Botticellija, ili pak na srednjovjekovnoj alegoriji mjeseca travnja na jednoj od iluminacija u Hrvojevu misalu – donosi radost i ljepotu. Ili je to blaznovanje, krik zatočenika koji je izgubio slobodu – pa više nema što izgubiti. Kako se u Frankopanovoj poeziji prepoznaje i stanoviti skriveni podsmijeh koji se stupnjuje sve do groteske, moguće je kako su i mnoge zganke kontrapunkt idiličnoj slici svijeta u prizemljenju i bliskosti narodnom svjetonazoru koji se i danas sačuvao u formama gangi i bećarca. Povjesničari književnosti suglasni su kako sve pjesme zbirke Gartlic za čas kratiti nisu nastale u uzništvu, s jednostavnim objašnjenjem kako su pjesme u kojima se Frankopan pokazuje kao pjesnik radosti nastale prije.

U izbor iz djela Frana Krste Frankopana Serce žaluje... uvršteno je stotinjak zganki koje i danas provociraju svojom smjelom igrom riječi i okretnošću iskaza. Izbor motiva vrlo je raznolik i odjek je Frankopanove plemenitaške, vojničke, ljubavničke i erotske, a također i čitalačke stvarnosti. Namijenjene su, kako je i najavljeno u naslovu, za vrime skratit – vremenu u kojem nestaje granica između pristojnoga i nepristojnoga pa je dopuštena i aluzivnost na spolni odnos i na ostale tjelesne nužnosti. Frankopanova volja pa i svojevrsni polet da se prekrši ta nametnuta norma, odgonetavat će se u mnogočemu što ga okružuje. U predmetima iz svoga dvorskoga života (čonstriar – štapić za čišćenje uha; češal; rukavica postavlena) u kojma se pak nekom pučkom komikom ističe zagonetka Cipeliš: Ni divojke, gospe niti udovice / ka m’ ne prime u svoje ručice, / vnogokrat pod krilom skrovnonce nataknu, / od teškoče nigda i perdac omaknu. Također i u predmetima svakodnevne uporabe (balta znovič nasajena; naperstnjak; konac čez iglu prepelivat; vreteno; sviča; ključ i ključanica; posuda vinska; piščal za bubajn; civ od suda). Zanimljiv je pjesnički iskaz koji postavlja zagonetku o svijeći u ja formi s gomilanjem atributa: Kot stril ravno, tverdo, belo, glatko, / ki me godre ima, vsak uživa slatko, al najrajše žena v rukah ma ponaša / jer, po noči služeč, radost joj donašam. U erotskom surječju odgonetavaju se i akt pisanja – i pero, sredstvo pisanja.

Jednako uspješna jezična igra i okretan ritam te svježina u izboru skrivene sličice provodi se i u zgankama čije odgonetke su pojave, bilo konkretne, bilo apstraktne – oduvijek nazočne u ljudskom i pjesničkom zanimanju za njih. Iz životinjskoga svijeta, primjerice, kokot; jastreb, vuk i lisjak; šišmiš, ovčica, tele, žaba, košuta, rak, jež i oral. Ljupkošću se i suosjećanjem izdvaja zagonetka o ovci: Ništar nisam zagrešila, / pače hasan vdil činila / ki me pervo največ ljubil, / ta me na smert sam odsudil. O proturječju Frankopanovih izbora, biografskih i poetskih, svjedoče i dva vrtna simbola koja su se našla kao motivi zganki, a koje je najavio i u svome gartlicu kao ugodne sličice, ali i kao manje ugodne, čak one koje mogu opeći. Riječ je o zagonetkama o ruži i koprivi. Gartroža je lijepa i rumena, rođena da ugodi, da ju se zagrli i poljubi, a kopriva će unatoč zazoru od nje opeći neoprezne. U zagonetnom prikazu prirodnih pojava i izmjena godišnjih doba te drugih apstraktnih pojmova Frankopan je meditativan i mudroslovan te dosljedan u provedbi alegorije kola kao prolaznosti postojanja. Kontrastiraju se kao dvije odvojene zganke sunce i mjesec, antitetički se povezuju dan i noć, četiri vrimena leta, godišnja doba, a zagonetka Sriča inačica je njegova prikaza iz pjesme Od sriče nestalnosti. Svojevrsna iznimka zagonetka je o snijegu u kojem Frankopan ludens ne miruje pa nevinu bjelinu snijega rastače semantički i stilski u omiljeni mu erotski neizravni govor.

Ditelina s četiri lista

Alegorija kao izražajna ljubimica baroknoga iskaza, Gundulićeva dubrava primjerice, u Frankopanovu izboru vrta koji označuje Poeziju izbjegla je konvencionalnost, ne toliko tematskim izborom, koliko čudesnim jezikom koji je (pre)dugo osporavan, od početaka otkrića njegovih rukopisa, nepoznatih dvjestotinjak godina nakon njegove smrti do osamdesetih prošloga stoljeća, kad mu se posvećuje i promovira ga jezikoslovac Josip Vončina.

Neovisno o stoljetnoj nenazočnosti u hrvatskoj književnosti, a zahvaljujući slučajnom otkriću i kasnom, ali ne prekasnom vrednovanju, priprosta se Ditelina pretvorila u djetelinu s četiri lista koja kao pronađena rijetkost živi i sada – upravo onako kako je njezin autor anticipirao svojim stihovima. Navik on živi ki zgine pošteno, stihovi su iz njegove pjesme koračnice Pozivanje na vojsku, sentencija koja je kao narodna izreka postala krilatica hrvatske memorije uz koju bismo mogli dodati: uvijek živi i onaj koji zna stvoriti svijet iznad stvarnosti i prevladati smrt stvaralaštvom i Poezijom.

Jer stvaralaštvo Frana Krste Frankopana jedan je od primjera u kojem Poezija može spašavati od posve izvjesne prijetnje smrću, ne tako da ju svlada, nego da ju prevlada. Kao svjedočanstvo tako dugo neotkriveno, ali sjajno kako u stilizaciji mogućega hrvatskog standarda i svojevrsnoj interakciji već poznatih srednjovjekovnih, renesansnih, narodnih i baroknih postupaka tako i u individualnoj poetici koja se učvrstila na svom putu između krajnosti, barokne religioznosti i ludičnosti. U Frankopanovu jeziku prelijevaju se prekrasni odsjaji štokavske ozbiljnosti, kajkavske tragičnosti i ludičnosti te marulićevskoga čakavskog začinjanja, a ikavica koja daje prostora i ekavskom refleksu staroga jata dodirujući se s njime, ostvaruje ritmičke cjeline ne samo kao obilježje pjesničkoga govora nego i kao obilježje jezika u mogućnosti njegove standardizacije. I stoga ovu ljupku i zabavnu, duhovnu i provokativnu, ali nadasve tragičnu poeziju čitam kao odah od standarda koji se umorio, dijalekata koji se svojim manjinskim pravima ravnaju s njime i razgovornog jezika koji se nakinčio anglizmima.

^[1]    Saša Potočnjak, »Prvotisak Elegije Frana Krste Frankopana iz 1656. godine«, Fluminensia, god. 30 (2018), br. 2, str. 7–28.

^[2]    Ágnes Ruttkay Várkonyi, Jelena Zrinski, najhrabrija žena Europe, Jesenski i Turk, Zagreb, 2011. (prevela s mađarskog: Xenia Detoni).

^[3]    Fran Krsto Frankopan, Djela (drugo obnovljeno izdanje) – priredio Josip Vončina, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.