Vrijedna čuvanja hrvatskoga jezika

O hrvatskom iseljeništvu u većine nas, osim dakako onih koji se temama iseljeništva bave, predodžbe su nejasne i neodređene. Znade se da, uopćeno gledajući, hrvatskih iseljenika ima svuda po svijetu i po više naraštaja – rasutih, ali držim da nas većina malo znade o njihovoj nacionalnoj svijesti, odnosu prema matičnoj domovini i materinskomu jeziku. Autorica Sanja Vulić, profesorica na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, u ovoj knjizi o tom donosi cjelovit pregled, počev od prikaza hrvatskih iseljeničkih valova od druge polovice 19. st. do kraja 20. st., pa nam predodžbe i spoznaje o tom dijelu hrvatskoga naroda postaju bliže i jasnije. Sukladno sadržaju izvrsno je promišljen i naslov Blago rasutih što slikovito označuje rasute hrvatske zajednice i pojedince koji čuvaju svoje blago – hrvatski jezik i hrvatski identitet. K tomu, taj nas naslov neizravno upozorava na to da je i sam hrvatski jezik i sve što je učinjeno da se održi živim u tuđini – blago svih Hrvata koje i dalje valja čuvati i njegovati.

Pisana znanstvenim stilom, a pregledno i jasno, knjiga je zanimljiva i korisna jednako onima koji se bave hrvatskim jezikom s jezikoslovnih gledišta, kao i onima koje zanima hrvatsko iseljeništvo, povijest, kultura i odnos prema jeziku. Iznosi puno vrijednih podataka, osvrta, opažanja i znanstvenih spoznaja te potvrđuje autoričino široko znanje i istraživačko iskustvo. Valja pripomenuti da u Uvodnoj riječi autorica objašnjava kako je ova knjiga »prvi dio dvoknjižja o jeziku Hrvata u dijaspori i odnosi se isključivo na hrvatsko iseljeništvo, dok će jezik hrvatskih manjinskih zajednica biti analiziran u drugom dijelu«. Autorica je, dakle, razmatrala jezik i očuvanost jezika hrvatskih iseljenika diljem svijeta. U ovom I. dijelu svoju nakanu znalački je i pomnjivo ostvarila.

Knjiga Blago rasutih sastoji se od triju poglavlja koja su vrlo pregledno podijeljena u potpoglavlja i odjeljke. Prvo se opširnije poglavlje Očuvanosti hrvatskoga jezika u hrvatskom iseljeništvu do kraja 20. stoljeća sastoji od uvodnoga dijela u kojem se utvrđuju razdob­lja iseljavanja (od 1880. godine do kraja 20. st.), utvrđuju se ekonomski, a potom i društveno-politički uzroci iseljavanja te smjerovi iseljeničkih valova. Od toga se pozornost usmjerava k odnosu iseljenika prema hrvatskomu jeziku i hrvatskoj književnojezičnoj normi 20. st. Autorica razmatra kako su naši iseljenici nastojali očuvati hrvatski jezik u Australiji, Novom Zelandu, u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, u pojedinim državama Južne Amerike (Čile, Argentina, Brazil, Urugvaj, Venezuela, Kolumbija), u Južnoafričkoj Republici, u Aziji (Sirija) te u europskim državama. Želja naših iseljenika za očuvanjem materinskoga jezika izravno se odražava u otvaranju škola hrvatskoga jezika i drugih oblika učenja, sastavljanju i tiskanju školskih knjiga i drugih priručnika za učenje hrvatskoga jezika, osnivanju hrvatskih tiskara, knjižara, radijskih postaja, hrvatskih glasila i sličnih djelovanja, a brojni pisci pišu svoja djela na hrvatskom jeziku. Iznosi se, dakle, u tom poglavlju niz zanimljivih, pomnjivo prikupljenih podataka o nastojanjima i načinima očuvanja hrvatskoga identiteta.

Drugo poglavlje Primjeri očuvanja hrvatskoga jezika u pripadnica prve i treće generacije Hrvata u Sydneyju sastoji se od jezičnih raš­člamba. Autorica razmatra govore dviju iseljenica, stanovnica Sidneyja, od kojih jedna pripada prvomu naraštaju Hrvata u Sydneyju (rođena je u Sućurju na otoku Hvaru); druga pripada trećemu naraštaju (rođena je u Sydneyju), a podrijetlo joj je iz Zagvozda i Vrgorca. To su dijalektološke i sociolingvističke raščlambe koje autorica temelji na svojim terenskim istraživanjima u Sydneyju 2019. godine. U istraživanju govora prve spomenute iseljenice dobili smo opis suvremenoga govora u kojem se susreću tri dominantne lingvističke odrednice: mjesni govor Sućurja, hrvatski standardni jezik i englesko govorno područje. Autorica je pomnjivo bilježila i naglaske pa opaža pritom tipičnosti i odstupanja od novoštokavskoga sućurskoga govora, zatim razmatra ostale fonološke te morfološke značajke, omjer dijalektizama i standardnojezične podloge te utjecaj engleskoga jezika. To je, dakle, prikaz suvremenoga govora izloženoga utjecajima suvremenoga načina života, a takve su usporedbe i znanstvene analize govora u iseljeništvu značajan doprinos hrvatskoj dijalektologiji. Uz to je autorica razmatrala i jezik književnih djela Ane Kumarić, u njezinim pjesničkim zbirkama i kratkim prozama napisanima na hrvatskom standardnom jeziku. Opaža u njima pojedine dijalektne utjecaje, npr. pojedine novoštokavske ikavske značajke govora iz Dalmacije ili pojedine dijalektizme koji su u hvarskim govorima posuđeni iz mletačkoga (npr. banda, kala, krtol i dr.). Ovdje valja istaknuti da uz dijalektološka istraživanja prof. Vulić donosi i zanimljiva sociolingvistička opažanja. U govoru prve iseljenice (pripadnice prvoga naraštaja iseljenika) primjećuje njezino poznavanje hrvatskih izraza koji se postupno potiskuju pod utjecajem engleskoga jezika, ali se aktiviraju u komunikaciji s govornicima iz matične domovine. Zatim, pri usporedbi govora dviju iseljenica primjećuje zanimljivu pojavu, a to je da prva (pripadnica prvoga naraštaja iseljenika) u svojem hrvatskom razgovornom jeziku rabi engleske riječi i izraze, a druga (pripadnica trećega naraštaja) ne rabi. Za tu sociolingvističku zanimljivost autorica nalazi objašnjenje: pripadnica trećega naraštaja iseljenika od rođenja je bilingvalna i od najranijega je djetinjstva naučila vrlo jasno razgraničiti uporabu engleskoga i hrvatskoga jezika. Pripadnici prvoga naraštaja dolaskom u Australiju ulagali su veliki napor da što bolje nauče engleski jezik i nastojali su ga što više rabiti pa i u sporazumijevanju na hrvatskom jeziku. Stoga je u njihovu govoru više engleskih riječi, frazemskih izraza i sl.

U trećem poglavlju Hrvatska pisma iz tuđine autorica razmatra pisma koje je glasoviti hrvatski znanstvenik, filozof i književnik Ruđer Bošković pisao na hrvatskom jeziku svojoj sestri Anici (od 1755. do 1786), svojemu bratu Baru (od 1757. do 1761), bratu Božu (od 1757. do 1774) te pismo Benediktu Stayu iz 1760. To je dakle jezično istraživanje u kojem se prepleću jezičnopovijesna i dijalektološka gledišta. Autorica razmatra i raščlanjuje Boškovićeva pisma na svim jezičnim razinama te pregledno prikazuje izabrane fonološke značajke tih tekstova, zatim morfološke, tvorbene, sintaktičke i leksičke. U tim se raščlambama osvrće na jezik starijih dubrovačkih pjesnika (od kraja 15. st.), na jezik dubrovačkih književnika 16., 17. i 18. st. Takve usporedbe Boškovićevih pisama s književnim jezikom prethodnoga razdoblja donose vrijedna opažanja na kojima autorica temelji zaključke o dubrovačkom govoru i razgovornom stilu Boškovićeva doba, odnosno 18. st. Uz to iznosi i spoznaje o suvremenom dubrovačkom govoru do kojih je došla svojim istraživanjima. Prema tome, to je poglavlje zapravo svojevrsna rekonstrukcija dubrovačkoga govora 18. stoljeća, znanstveno analizirana i potkrijepljena. Autorica upozorava i na pojedine zablude u literaturi o dubrovačkom govoru, npr. pogrješnu transkripciju broja dvadeset (umjesto dubrovačkoga dvadesti) ili pak propituje procese jekavizacije ili novoštokavizacije toga govora, o čem u literaturi postoje nejednaka gledišta. Vrijedno je izdvojiti, primjerice, autoričino opažanje da hrvatski stari množinski oblici u Dubrovniku u 18. st. još uvijek nisu u potpunosti iščeznuli. Svakako, autoričine raščlambe i usporedbe Boškovićevih pisama dragocjene su spoznaje o značajkama jezika 18. st., ali i 19. st., ne samo književnoga jezika koji se je njegovao u Dubrovniku nego i uopće glede povijesnoga razvitka hrvatskoga jezika. Poznato je, naime, da smo se u procesu standardizacije u 19. st. oslanjali i na jezik 18. st., odnosno hrvatsku jezičnu tradiciju.

Na kraju, može se zaključiti da nam Blago rasutih donosi zanimljive i vrijedne spoznaje o zaslužnim Hrvaticama i Hrvatima koji su s velikom ljubavlju i trudom nastojali očuvati hrvatski jezik. To valja poštivati i dalje njegovati. U tom smislu svijest o tim vrijednostima jedan je od doprinosa ove knjige.

Kako je spomenuto, odabrane jezične raščlambe koje autorica temelji na svojim istraživanjima vrijedan su doprinos hrvatskoj filologiji, a k tomu vrlo su poticajne za dalja istraživanja – ne samo jezikoslovna nego i književna (književnoteorijska, književnopovijesna), publicistička, sociolingvistička i druga slična.

Posve je razvidno da je za ovu knjigu valjalo uložiti puno znanja, vremena i strpljenja. Stoga bi bilo dobro da autorica II. dio, o hrvatskim manjinskim zajednicama, objavi što prije.