Trulež, strah i Božji gnjev: poimanje uzroka epidemija u predbakteriološkom razdoblju

Razmišljajući¹ o uzrocima bolesti današnji čovjek najprije će pomisliti na uzročnika; na neki mikroorganizam, virus ili bakteriju, a u rijetkom slučaju na kakva sitnog nametnika. Suvremeno shvaćanje o uzrocima bolesti je, zbog razvoja prirodnih znanosti i tehnologije, više-manje svedeno na područje mikrobiologije. No, bez saznanja o mikroorganizmima koji uzrokuju bolesti, u prošlosti je po­imanje uzroka bolesti i epidemija bilo kompleksnije, a osim fizičke sfere obuhvaćalo je i društvenu te duhovnu sferu čovjekova bivanja.^[1]

Kako su onda tradicionalna društva odgovorila na pitanja što je bolest, kako ona nastaje; te kako i zašto se razvijaju masovne manifestacije bolesti – epidemije. Smatra se da je grčko društvo bilo prvo koje je nadišlo magijsko shvaćanje uzroka bolesti te od 6. stoljeća prije Krista razvijalo način poimanja ljudskog tijela kao mikrokozmosa koji je dio makrokozmosa. Tijelo je nedjeljivo od njegove prirodne okoline, pa za njega vrijede isti prirodni zakoni utemeljeni na interakciji osnovnih elemenata: zemlje, vode, zraka i vatre. Za vrijeme Hipokrata (5–4. st. pr. K.), definirana je teorija prema kojoj zdravlje čovjeka ovisi o ravnoteži njegovih tjelesnih tekućina (humora): krvi, sluzi, žute žuči i crne žuči; koje su povezane sa spomenutim elementima. Balans tjelesnih sokova i s njima povezanih kvaliteta (vlažnost/suhoća, toplina/hladnoća) individualan je, svaki čovjek ima svoj idealan omjer pa su dijagnoze i terapije određivane individualno. Humoralna koncepcija bolesti dominirala je u medicini barem do sredine 19. stoljeća, a i poslije.

No što kad bolest nije individualna nego kolektivna? Kako humoralna medicina objašnjava situacije u kojima mnoštvo ljudi u isto vrijeme na istom prostoru ima iste ili slične simptome? Što kad je bolest epidemijska?

U tim je slučajevima, smatrali su liječnici od antičkih vremena do 19. stoljeća, dolazilo do zagađenja zraka zbog isparavanja truleži; trule vegetacije, leševa te otpadnih voda iz otvorenih kanala. Stanovništvo je udisalo trule čestice, a glavni pokazatelj zagađenosti zraka bio je smrad. Utjecaj onečišćene atmosfere (mijazmi) na zdravlje opisan je u djelu iz Hipokratova korpusa O zraku, vodi i tlu. Ipak, epidemije su se naočigled širile i običnim kontaktom, bolest je prelazila s jedne na drugu osobu zarazom. Na temelju toga jednostavnog promatranja i iskustva nastali su leprozoriji i karantene; isprva kao praktična i administrativna rješenja, ne medicinska. Shvaćanje da se određene bolesti šire kontaktom najranije je zabilježeno u Bibliji spominjanjem lepre, dok se u Hipokratovu korpusu takav način prijenosa bolesti ne spominje. Prvu konkretnu razradu te teorije u ranomodernom razdoblju ponudio je Girolamo Fracastoro u svojoj knjizi On Contagione et Contagiosis Morbis (O zarazi i zaraznim bolestima) iz 1546. godine. On je smatrao da je uzrok bolesti živo zarazno »sjeme«, te se često upravo Fracastoro spominje kao začetnik mikrobiologije.

Slika 1. Liječnik u zaštitnom odijelu. Gravura prema J. J. Manget, 1652–1742.

Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:A_physician_dressed_in_protective_plague_costume._Line_engra_Wellcome_V0010618.jpg

Ni jednu od te dvije teorije nije bilo moguće dokazati na način kako bi to uradile današnje znanstvene metode, a pri samoj pojavi epidemija stanovništvo je pribjegavalo svim dostupnim rješenjima, bilo da su se temeljila na teoriji o mijazmama ili na teoriji o zarazi. Primjerice, Boccaccio u svom Dekameronu, opisujući postupke Firentinaca za vrijeme epidemije kuge 1348. godine, navodi pokušaje pročišćavanja zraka mirisnim travama »jer se činilo da je zrak sav bio zasmrđen zadahom leševa«; što je u skladu s teorijom o mijazmama. Nadalje ipak kaže da su mnogi, kad je postalo jasno da se bolest »doticajem prenosila na zdrave, kao što vatra zahvati suhe ili nauljene predmete koji joj se nađu u blizini« pribjegli »sklanjanju i bijegu od bolesnika i njihovih stvari«, tj. fizičkoj distanci. Ambivalentan odnos prema poimanju uzroka epidemija prepoznatljiv je i u prikazima zaštitnog odijela liječnika koji su obilazili oboljele od kuge. Dugačko odijelo i rukavice pružale su liječnicima fizičku barijeru i distancu, a toj je svrsi služio i štap koji su nosili. Maska s kljunom ima također sasvim praktičnu svrhu. U kljun su se stavljale mirisne trave i mirodije kako bi pročistile i otklonile smrdljivi zaraženi zrak.

Zbog nemoći medicine i dramatičnoga psihološkog učinka epidemija stanovništvo se utjecalo višoj sili. Oduvijek je legitimno objašnjenje za pojavu epidemija bilo Božji gnjev, koji se onda pokušavao ublažiti. Primjerice, suvremenici »crne smrti« u 14. stoljeću smatrali su da se čovječanstvo duboko ogriješilo o Božje zakone te je u tom ozračju bila popularna bratovština sv. Domina, tj. flagelanti koji su organizirali procesije, kolektivna pokajanja i javna bičevanja. Kad je u Europi početkom 16. stoljeća buknuo sifilis, očito povezan s ratovima i prostitucijom, prihvaćen je kao Božja kazna za ljudsku zloću, poročnost i nemoral. Koncepcija Božjega gnjeva kao uzroka epidemija zadržala se i u kasnijim razdobljima. Španjolska gripa također je smatrana posljedicom Božjega gnjeva – a razloga za gnjev (ili kolektivni osjećaj krivnje) 1918. godine nije manjkalo: od krvavoga Velikog rata, nepoželjnih pojava u društvu do okrutnoga kolonijalnog izrabljivanja. Naposljetku, 1987. godine 43% ispitanika jedne opsežne ankete u SAD-u smatralo je da je AIDS Božja kazna za nemoralno seksualno ponašanje.

Potkraj 18. i tijekom 19. stoljeća, a posebno nakon pojave kolere u Europi i Americi pooštrila se rasprava o uzrocima epidemija, vodila se najviše među medicinskim krugovima, no interes u raspravi imali su i ekonomisti, političari te socijalni reformatori. Karantenske odredbe bile su teret slobodnoj trgovini, nacionalnim ekonomijama i brzo rastućim industrijskim društvima zapadne Europe. Povrh toga, činilo se da se pojedine bolesti poput tifusa, difterije, žute groznice, te u 19. stoljeću i kolere, javljaju u epidemijskim valovima unatoč strogim karantenskim mjerama u lukama i na granicama. Zbog toga je sve više prevladavalo mišljenje da se epidemije javljaju kao posljedica mijazmi a ne zaraze, pa su i nastojanja sanitarnih službi išla u tom smjeru. Predlagali su se postupci kojima bi se spriječilo zagađenje poput uređenja kanalizacije, opskrbe pitkom vodom te čišćenja unutrašnjih i vanjskih prostora. Takva, antikontagionistička stajališta podupirali su brojni medicinski stručnjaci, ali i političari te moćna ekonomska i trgovačka elita koja je imala koristi od ukidanja karantenskih mjera. S druge strane, izdržavanje karantene i ostali postupci utemeljeni na kontagionizmu (teoriji o zarazi) smatrani su zastarjelim i suvišnim kočnicama napretka. Tijekom prve polovice 19. stoljeća teorija o mijazmama postala je dominantna pa su se karantenske odredbe mahom ukidale. Primjerice, tijekom prvih naleta kolere u Habsburškoj Monarhiji 1831. godine predlagani su svi poznati protuepidemijski mehanizmi uključujući karantenu. Već 1836. godine, kada se kolera prvi put proširila i po Dalmaciji, karantene i segregacijske mjere bile su strogo zabranjene uz obrazloženje da je to preporuka najboljih liječnika u Monarhiji.

Slika 2. Procesija flagelanata u belgijskom gradu Tournaiju 1349. godine. Minijatura iz kronike Aegidusa Li Muisisa.

Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:The_flagellants_at_Doornik_in_1349.jpg

Ipak, obje su teorije bile podložne različitim interpretacijama, pa je većina liječnika smatrala da su uzroci bolesti kombinacija različitih čimbenika, a najneposredniji od njih bio je – siromaštvo. Siromašno stanovništvo nesumnjivo je bilo na udaru zaraznih bolesti više nego bogatiji slojevi. Očiglednost te činjenice tijekom epidemija kolere dovela je do socijalnih nemira, teorija urote i pobuna siromašnog stanovništva protiv bogatih. Tenzije su bile visoke i zbog oštrih mjera kojima su bili podvrgnuti siromasi poput prisilne hospitalizacije koje su bile udar na njihovu osobnu slobodu. Tako je bilo i u Dalmaciji u prvoj polovici 19. stoljeća. Za vrijeme epidemija bilo je strogo zabranjeno prosjačiti i prodavati robu od vrata do vrata, a policija je prosjake i lutalice uklanjala s ulica u ubožišta. Ako su imali koleru bili su smješteni u posebne bolnice za oboljele od kolere. Osim ubogara u takve su bolnice mogli biti hospitalizirani i zaposleni siromašni slojevi, radnici bez svoga stalnog doma, služinčad, nosači, sitni putujući trgovci, nadničari. Bolnice za siromahe oboljele od kolere bile su nadzirane kako bi se umanjila mogućnost širenja epidemije. Povrh toga, bolnice su među pukom bile omražene i opravdano percipirane kao mjesta zaraze i umiranja, a sanitarni su službenici bili dužni uvjeriti hospitalizirane siromahe da je bolnica mjesto u kojem će najprije ozdraviti.

Liječnici su, u nekim slučajevima, uzroke epidemijskih bolesti u 19. stoljeću nalazili u duševnim uzrocima – emocijama, od kojih su strah smatrali najpogubnijim. Izraz »umrijeti od straha« za njih nije bio samo slikovit verbalni konstrukt. Liječnik Velentino Trigari opisao je u svojoj knjizi prve slučajeve kolere u Zadru 1849. godine (pokušavši dokazati da to nije bila kolera). Za četrdesetpetogodišnju sluškinju, jednu od prvih žrtava kolere te godine u Zadru, tvrdio da je oboljela i preminula upravo zbog siline straha koji ju je preplavio. Strah je nadalje uzrokovao druge fiziološke procese u tijelu, tj. pretjerano izlučivanje tjelesnih tekućina. Također, napomene o važnosti emocionalne uravnoteženosti, utemeljene na medicinskoj struci, redovito su se nalazile u dokumentima dalmatinske vlade kojima se propisivalo vladanje za vrijeme epidemija. Primjerice, službene upute njegovateljima oboljelih od kolere iz 1831. godine savjetuju:

Na kraju, asistent ne smije biti uplašen ili malodušan, a također mora izbjegavati bilo kakve bolove u srcu, poput straha, tuge, zavisti, mržnje, bijesa, osvete itd. (...) svaka neukrotivost i svako odstupanje od granica umjerenosti, u odnosu na fizičko i moralno, izlažu ga vladajućoj bolesti (...) (prijevod s talijanskog jezika).

Slično stoji i u vladinu Raspisu iz 1849. godine kada je harala kolera u Zadru. Izričito se tvrdi da strašljivi ljudi najprije umiru:

Tuga, žalost, to su ti duševni zlotvori, koji poosobno takovu bolezanju priuzrokuju. Ali je k’ sebi privlači još znamenitie uzveličana plašnja, kad se čisto na strah prometne. Opazilo se je, da svagda uza svakojaki pomor, najprie su umerli plašivice i strašivice.

Od sredine 19. stoljeća znanstvenici različitih profila poput Ignaza Semmelweisa, Johna Snowa, Louisa Pasteura i Josepha Listera svojim su vrijednim istraživanjima i znanstvenim nadogradnjama medicinskih saznanja doveli do trijumfa Roberta Kocha 1880-ih. On je dokazao vezu između vidljivih mikroorganizama i s njima povezanih bolesti te se razvojem bakteriologije počinje mijenjati percepcija o uzrocima bolesti a dramatični karakter epidemija donekle je demistificiran.

^[1]    Izlaganje sa stručno-znanstvenoga kolokvija Epidemije kroz povijest održanog povodom obilježavanja dana Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta 21. travnja 2021. godine. Istraživanje je sufinancirala HRZZ u okviru projekta INTRADA, IP-2018-01-5527.