Silnicama društvene zakržljalosti

Roman Sinovi, kćeri treći je u nizu romana Ivane Bodrožić, samostalne umjetnice čiji je književni put obilježen ponajviše publiciranjem prvoga romana Hotel Zagorje 2010. godine. Autorica je posljednjih godina djelovala i kao pjesnikinja, kolumnistica, voditeljica književnih radionica, a njezin je javni rad često društveno angažiran. Na tome fonu može se čitati i roman Sinovi, kćeri, premda on ne funkcionira kao samo društveni roman nego i roman o disfunkcionalnoj obitelji, o pojedinačnim sudbinama sputanima patrijarhalnim obrascima, također roman o ljubavi, o nemogućnosti samoostvarivanja, roman o boli, tijelu, sramu i krivnji. Kao i neki značajni romani hrvatske književne povijesti, Bodrožićkin roman emitira pomalo od svega te bi se u tom kontekstu mogla povući paralela s, primjerice, Posljednjim Stipančićima Vjenceslava Novaka.

Čitajući Bodrožićkin roman, čitatelj se neprestano hrva s vlastitim uvjerenjima, odbacuje i preslaguje stajališta o društvenim stereotipima te se probijajući kroz razvedene i cizelirane rečenice suočava s trima likovima, ujedno pripovjedačima. Tim je likovima, s obzirom na autoričin učinkovit način prenošenja pojedinačnoga i posebnoga u opće, kroz njihove stavove, promišljanja i odnose, katkad suptilno, a katkad vrlo eksplicitno, dana moć inicirati promjene spomenutih uvjerenja ili barem potaknuti empatičko reflektiranje čitatelja. Roman je usmjeren na pitanja (su)života manjine i većine, jednakih i jednakijih, prvotnih i drugotnih, i to kroz komplicirane odnose tridesetogodišnje Lucije, njezina partnera Doriana te Lucijine majke. Za razliku od Novakovih Stipančića čije obiteljske figure čine imaginarni karakterološki četverokut odnosa, među likovima Bodrožićkina romana može se iscrtati trokut kao projekcija njihovih odnosa. Posljedično je i na formalnoj razini roman podijeljen u tri dijela, neravnomjerno tekstualno rezervirana za određeni lik u kojem on postaje nositeljem, pripovjedačem i dobiva pravo iznositi svoju perspektivu priče.

Formalno-tekstualnom disproporcijom prvenstvo se u romanu pridaje prvome, najduljem dijelu. Taj dio ispisan je iz pozicije nepokretne Lucije, mlade žene koja leži na specijalnom bolničkom odjelu za produženo liječenje i palijativnu skrb, odvojena od ostatka svijeta, obitelji, bližnjih, istrgnuta iz životne svakodnevice. Lucija je u takvom stanju zaokupljena prošlošću, bolom, krivnjom, ograničena tijelom koje za nju predstavlja »najgori pakao«. Ona zapravo nema glas, nije u stanju govoriti, njoj je sada poznata samo šutnja jer ju je njezino tijelo iznevjerilo. Luciji je, naime, nakon prometne nesreće koju je prouzročila izletjevši autom pred vlak, kao posljedica teških ozljeda dijagnosticiran sindrom zaključanoga čovjeka. Taj rijetki sindrom specifičan je po tome što je bolesnik u stanju budnosti, i dalje (samo)svjestan, kognitivno aktivan, čuje i razumije izvanjski svijet, no u njemu ne može sudjelovati jer je njegovo tijelo posve nepomično, uz iznimku horizontalnoga pokreta očima. U Lucijinu slučaju pomicanje je očiju vertikalno, čime su iz njezina vidokruga nestale »lijeva i desna strana, nestao je, u prošlosti nemilice trošen, luksuz kolutanja očima«, a njezino viđenje stvarnosti sličnije je skučenome pogledu između rešetki, vjerojatno zatvora ili kakva kaveza iz kojega ne može više pobjeći. Njezino se preživljavanje na bolničkome krevetu većinom svodi na blejanje u strop te samorefleksiju i analizu niza životnih, katkad banalnih događaja koji su ju polegli u njega. Lucija tjelesno onemogućena zaključuje: »pošto ne mogu pričati, osuđena sam na istinu«, a njezina istina zapravo su djelići ispovijesti i sjećanja na život prije nesreće, osobito usmjeren na njezinu dvogodišnju vezu s Dorianom, stalne obiteljske razmirice i sukobe s majkom i bratom Tomislavom, kratka sjećanja na oca samoubojicu.

U drugom dijelu romana pripovjedačku ulogu preuzima Lucijin partner Dorian. Za razliku od Lucije i njezine nedavne dijagnoze sindroma zaključanoga čovjeka, Dorian u svojoj tjelesnoj zarobljenosti živi gotovo cijeli život. Rođen kao Dora, Dorian rano spoznaje da ono što izvana obilježava njegovu anatomiju nije sukladno njegovoj unutrašnjosti te se stoga nakon što upoznaje Luciju odlučuje skončati svoju višegodišnju tranziciju u muškarca. Njegove dionice usmjerene su na Luciju, njihovu ljubavnu vezu, uzroke straha, boli i srama koje osjeća od djetinjstva, a povezane sa stanovitim neuklopljenostima u društvenu sredinu. Kao i Lucijine, Dorianove su dionice ispisane ispovjednim tonom, naglašenim drugim licem jednine, čiji je adresat Lucija, te isprepletene asocijativnim vraćanjima u prošlost iz koje se biraju one slike i uspomene koje dopunjuju karakterizaciju i daju dublji uvid u njegov i Lucijin odnos. Taj odnos uvelike je određen Dorianovim tra­umama, izoliranjima i posramljivanjima zbog drugačijosti, a u te ožiljkaste brazde Lucija neprestano upada pokušavajući doprijeti do njega. Premda se i iz Lucijinih i iz Dorianovih dionica jasno razaznaje dubina njihove ljubavi, ona je istodobno i ugodna i sretna i bolna i nesretna: »A onda smo opet sami i ja znam da ti voliš samo mene, baš mene, i ništa me ne može uvjeriti u suprotno, čak ni tvoje nijekanje. Zato nikada nisam bio sretniji i nikada nisam bio tužniji«.

Treći pak dio romana ispisan je iz pozicije Lucijine majke, čija bezimenost u romanu dodatno olakšava čitatelju identifikaciju s likom. Njezina karakterizacija osobito je specifična jer je više od ostalih likova diskurzivna cjelovitost njezina lika uvjetovana različitim pripovjednim perspektivama, osobito vlastitom. Stoga se njezin lik potpuno razotkriva tek kada preuzima pripovijedanje, guleći sa sebe slojeve iz kojih se i u njezinu slučaju čita pripadanje manjini, premda ju Lucija i Dorian doživljavaju potpuno drukčije. Pripovijedajući o svojoj sudbini, po logici asocijativnih nizova kao u prethodnim dijelovima romana, i Lucijina mama odčitava se kao sputana, potlačena i kontrolirana žena, ona kojoj su drugi skrojili životne putove, još jedna u nizu žrtava patrijarhalnih normi: »Hoće da mu perem noge, [...] stojim [...] u raskoraku između klečanja kod nogu starca, pranja stopala zadebljane kože koja sliče na kopita, i kolijevke iz koje stenje grumen života koji je izašao iz mene, u raskoraku između sebe i svoje nove uloge u životu za koju su me oduvijek pripremali.« Iz tog raskoraka u kojem je zapela proizlazi njezina frustracija ishodima životnih bitaka te njezina emocionalna nezrelost koju prikriva čišćenjem doma.

Kompleksnost romana krije se upravo u tome što priče o istospolnoj ljubavi i Dorianovoj tranziciji zapravo funkcioniraju kao malena žarišta iz kojih se centrifugalno šire motivski povezana sjećanja i uspomene triju pripovjedača, nudeći višedimenzionalno slike patrijarhalnoga skučenoga društva u kojem se smije jedino bivati u sredini i šutjeti, jer šutnja »nas oblikuje tako da dobro pristajemo«. Njegova se snaga otkriva se u njegovoj trodijelnosti, odnosno u tome što se istom ili povezanom događaju daje više očišta i konteksta, što iste likove postavlja u fokuse drugih. Stoga se njihova karakterizacija usložnjava ovisno o poziciji onoga koji vidi i govori, pri čemu unutarnja previranja neprestano prokazuju i snagu i nemoć pojedinoga lika. U takvom je kontekstu pitanje drukčijih i pitanje svih onih čije sudbine oblikuju drugi svojim vizijama obitelji, muškarca i žene, onih koji su ušutkavani kako ne bi kvarili idilične slike vanjštine. Katkad su oni što dominiraju i sami izdominirani, a takva dupla perspektiva ono je što čini Bodrožićkin roman značajnim.

Znakovito je u navedenom kontekstu da su naslovom izdvojene dvije obiteljske figure kao okosnice romana − sin i kći, odnosno njihove gramatičke množine. Pritom je još specifičnije to da su dva leksema grafički odijeljena interpunkcijskim znakom zareza kojem je primarna funkcija upravo odvajanje. Taj zarez implicira i najčešće ponašanje kojima su likovi romana obilježeni u obliku međusobnih izbjegavanja u obitelji, izdvajanja u manje društvene skupine, odvajanja od najbližih, ali i rascjepljivanja unutar sebe. Dva leksema kao da stoje u nizu, naslonjeni jedan o drugi, u međuovisnosti, ali su odvojeni, prvenstvo se daje sinovima, muškarcima, dok njih slijede, u tom društvenohijerarhijskome nizu, kćeri, žene, drugotne. Takvu generalizaciju i diobu roman želi odbaciti, pokazujući koliko su životne uloge i sudbine mnogo zamršenije, a ne uvjetovane samo genima i biološkim predispozicijama.

Posredno pišući o sindromu zaključanoga čovjeka Ivana Bodrožić oblikovala je dojmljivu sinegdohu o tjelesnoj, osobnoj i društvenoj izoliranosti, ograničenosti, zarobljenosti te za nju dobila Nagradu »Meša Selimović«. Roman Sinovi, kćeri potom je doživio i drugo izdanje, a njegova složenost i istodobna lakoća rečenice, kao i dosadašnja recepcija, može biti dobrim zalogom odjeku i među širim čitateljstvom.