Prva redovnička zajednica u Rijeci – stoljeća prisutnosti augustinaca u gradu na Rječini (14–18. stoljeće)

U gradu Rijeci od 14. pa sve do zadnje četvrtine 18. stoljeća živjeli su i djelovali pustinjaci reda sv. Augustina (Ordo Eremitarum Sancti Augustini). Bila je to – vrijedi napose istaknuti – prva redovnička zajednica u ovom primorskom i lučkom gradu koji srednjovjekovni i ranonovovjekovni povijesni izvori nazivaju: Reka/Rika svetoga Vida/ St. Veyt am Pflaum/Flumen sancti Viti/Terra Fluminis sancti Viti/ Terra di Fiume/Fiume itd. Nakon ukidanja toga reda, a to je bilo 1788. godine u sklopu reformi prosvjetiteljsko-apsolutističke vladavine rimsko-njemačkoga cara Josipa II., iza njega i od njega je u Rijeci ostala samo samostanska crkva sv. Jeronima i tek dio samostana (danas je to dom Ordo praedicatorum / Reda propovjednika – dominikanaca) te nešto arhivske građe – sve drugo je dislocirano i u različitim europskim arhivima.

Treba posebice apostrofirati i činjenicu da na hrvatskom društvenom i političkom prostoru više nema braće redovnika reda sv. Augustina pa nema ni poticaja koji bi sigurno došao od njih samih (kao što je to slučaj s našim muškim i ženskim živućim redovničkim zajednicama) da se ova bogata, važna, ali zanemarena i marginalizirana povijest iznese pred znanstvenu i stručnu javnost, ali i pred sve one koje zanima redovništvo i crkvena tematika u cjelini.

Znanstvena monografija izv. prof. dr. sc. Marka Medveda Filius conventus Fluminen­sis. Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci (Zagreb: Srednja Europa i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2020., 757 str.) iznimno je relevantna ne samo za grad Rijeku i njegovu okolicu nego i za područje otoka Krka potom Krasa, Kranjske, Koruške i Moravske. Povijest toga reda i njegova samostana u Rijeci u hrvatskoj, talijanskoj historiografiji je tek naoko i vrlo površno poznata i obrađena. Sve se svodi na tek nekoliko objavljenih radova koji pregledno prikazuju povijest te riječke redovničke zajednice (Ivan Kobler, Ludovico Giuseppe Cimiotti-Steinberg, Luigi Maria Torcoletti, Antun Herljević), ali ni izdaleka koliko ona zapravo zaslužuje. Iznimku tu čine jedino radovi zaslužnoga crkvenog povjesničara i klasičnog filologa – augustinca Johna Josepha Gavigana OSA (1913–1994).

U ovoj se znanstvenoj monografiji Marka Medveda izlaže sustavno, detaljno i temeljito ne samo povijest augustinaca pustinjaka u Rijeci kao hermetičkoj crkvenoj cjelini nego nasuprot tome autor ulazi u podrobne analize i daje širok i oštar pogled na grad, ali i prostor zapadne Hrvatske u promatranom i analiziranom razdoblju. Tu se susreće crkvena povijest s onom društvenom, kulturnom, ekonomskom, ali i političkom. Ova knjiga/znanstvena monografija podjednako je namijenjena znanstvenicima/istraživačima medievističkog i ranonovovjekovnog usmjerenja, ali i studentima povijesti i drugih srodnih društveno-humanističkih znanosti te dakako široj publici koje zanima hrvatski srednji i rani novi vijek iz crkvene i društvene perspektive.

U ovoj se knjizi augustinska prisutnost u Rijeci ogleda kroz nekoliko razina. Prva je ona najvažnija, a to je kontemplativni život i obavljanje dnevnih dužnosti unutar samostana i crkve kroz vršenje liturgije za vlastitu redovničku zajednicu i vjernike. Međutim, tu nije zanemaren društveni i gospodarski kontekst jer su – kako temeljem provedenih istraživanja tvrdi autor – augustinci bili »najjači feudalci u gradu« čiji ekonomsko-posjedovni odnosi tangiraju ne samo uži gradski prostor nego i susjedni otok Krk, potom Ičiće, Opatiju, Klanu, Studenu, pa slovenska sela Prem, Knežak itd.

U knjizi se kao novina također donose potpune i redigirane provincijske pripadnosti redovnika i kronotaksa priora. U pogledu intelektualne povijesti autor iznosi pregršt novih podataka o pojedinim pripadnicima riječkog augustinskog samostana u samostanskim školama, visokom školstvu i teologiji. Opširno tako piše o glasovitom augustincu Ivanu Klobučariću – jednom od značajnijih imena naše kartografije.

Podrobno se pak obrađuju episkopat senjskog biskupa Ivana Krstitelja Agatića, te hrvatskoj znanstvenoj javnosti posve nepoznati intelektualci augustinskog samostana sv. Jeronima. Spomenimo ovdje samo Ivana Krstitelja Cortiva iz 18. stoljeća, dekana Teološkog fakulteta u Beču i autora više tiskanih radova iz teologije (Dissertatio Theologica de divinis nominibus seu de Usia, Homousion, Hypostasi, de Essentia, natura, substantia et Persona... /1754./; Lucubratio Theologica Augustini germanum exhibens dogma de nobilissimis status innocentiae dotibus, supernisque praerogavitis, sanctitate, integritate, immortalitateque /1762./). Zatim, ističe se uloga Ivana Riječanina (Iohannes Fluminensis), Marka Riječanina, Pavla iz Rijeke, zatim Ivana Primožića, braće Ivana i Nikole Brozovića (Ambrosiades), Ivana Krstitelja Gladića, Ivana Vinka Bernabéa i dr.

Ističem napose vrlo razrađen sadržaj i opsežnost djela koje obuhvaća više od 750 stranica tiskanog teksta. Nakon Predgovora (str. XIII–XV) i uvoda »Nepoznata povijest augustinaca pustinjaka u riječkom sv. Jeronimu« (str. 1–39) kroz jedanaest (11) poglavlja saznajemo sve relevantno iz riječke augustinske povijesti: 1. Utemeljenje augustinskog samostana i crkve sv. Jeronima u Rijeci (str. 41–83), 2. Riječki augustinski samostan u 15. stoljeću (str. 85–162), 3. Augustinski samostan sv. Jeronima u vrtlogu 16. stoljeća: razdoblje najtežih izazova za riječke augustince (str. 163–229), 4. Riječki augustinci i Opatija Sv. Jakova (str. 231–253), 5. Riječki sv. Jeronim u Štajersko-koruškoj augustinskoj provinciji (16.–17. st.) (str. 255–352), 6. Bratovštine u augustinskoj crkvi i samostanu sv. Jeronima (str. 353–371), 7. Riječki augustinci i liturgija (str. 373–407), 8. Riječki augustinci i feudalno društvo (str. 409–471), 9. Riječki augustinci u samostanskim školama, visokom školstvu i teologiji (str. 473–528), 10. Riječki samostan u Austrijskoj augustinskoj provinciji (1669.–1788.) (str. 529–626), 11. Zatvaranje riječkog augustinskog samostana (str. 627–639), dok se u dodatku donose tri zasebna priloga (Appendix): I. Kronotaksa priora augustinskog samostana sv. Jeronima (str. 651–655), II. Ugovori, misni legati i drugi pravno-financijski poslovi riječkog augustinskog samostana (str. 657–714), III. Phoenix redivivus (str. 715–721) – tekst objavljen prigodom polaganja kamena temeljca obnove samostana 1726. godine. Djelo je, uz opširan Zaključak (str. 641–650), opremljeno popisom Arhivskih vrela (str. 723–724) i opsežnom Bibliografijom (str. 725–736) te Kazalom imena i zemljopisnih pojmova (str. 737–757). Unutar teksta nalazi se i nekoliko kolornih blokova s vrijednim i zanimljivim slikovnim i drugim prilozima.

Kao preduvjet bilo kojem sustavnom i temeljitom istraživanju autor je kroz niz godina snimio i pribavio neobjavljena arhivska vrela iz Hrvatske, ali još i više iz inozemstva koja su od temeljne važnosti za povijest riječkih augustinaca. Ponajprije to je arhivska građa (spisi generalnog priora reda; korespondencije središnjih tijela reda s provincijama, itd.) koja se nalazi u Rimu/Vatikanu: Archivio curia generalizia agostiniana i Biblioteca angelica te u Knjižnici Papinskog sveučilišta Gregoriana. U Rijeci je autor radio na izvorima iz Državnog arhiva u Rijeci (napose: sign. Ab 214 Protocollum Conventus Fluminensis Ord. Erem. S. P. Augustini ad S. Hieronymum), a u Budimpešti u Mađarskom državnom arhivu. Tu su i arhivska vrela iz Beča, Ljubljane, Graza, i dr.

Ovo djelo nudi presjek kroz isprepletene povijesti (Entangled Histories) nekoliko značajnih povijesno-geografskih područja i regija. Tako se preko riječkih augustinaca otkrivaju važne poveznice Kvarnera sa srednjom Europom, tj. s prostorima Bavarske, Češke, Austrije, Slovenije i Italije. Riječki su augustinci – ističe s pravom autor – bili u sastavu nekoliko srednjoeuropskih provincija u kojima je riječki samostan, osobito do druge polovice 17. stoljeća, imao važnu, čak i prvorazrednu ulogu. Zapravo je paradoksalno da je riječki samostan u 17. stoljeću imao toliko snage – intelektualne, duhovne i ekonomske – da je zaslužan za preživljavanje i oporavak reda u Koruškoj i Štajerskoj u razdoblju reformacije koja je ozbiljno prijetila nestanku ovoga reda na tim prostorima. Nažalost, jozefinističke reforme u drugoj polovici 18. stoljeća posljedično znače konačni kraj ovoga samostana i njegovih tamošnjih redovnika.

Djelo izv. prof. dr. sc. Marka Medveda pod naslovom Filius conventus Fluminensis. Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci iznimno je vrijedno i izvorno znanstveno, a temelji se na autorovu višegodišnjem arhivskom istraživanju u više europskih arhiva, integriranjem svjetske bibliografije o augustinskom redu te valorizaciji uloge najstarijega riječkog samostana u srednjoeuropskom kontekstu, te će svakako naći svoje zasluženo mjesto u hrvatskoj i europskoj historiografiji te sveučilišnoj studijskoj literaturi.