Kratka povijest Dubrovnika na engleskom jeziku

Kako sintetizirati povijest Dubrovnika i Dubrovačke Republike? Naraštajima domaćih povjesničara i stranih stručnjaka koje je privukla čudesna gradska prošlost to je bilo i ostalo jedno od najtežih istraživačkih pitanja. Prijeđe li se šutnjom preko prebogate, višestoljetne tradicije naše historiografije, nadasve preko analista i biografa, i ostane li se samo u suvremenom okviru, valja se prisjetiti da je proteklo već 40 godina otkako je veliki Vinko Foretić ponudio javnosti svoj odgovor u obliku opsežne, dvosveščane Povijesti Dubrovnika do 1808., u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Proteklo je i gotovo četvrt stoljeća otkako se suvremeni engleski povjesničar i publicist Robin Harris prihvatio istog zadatka i objavio djelo Dubrovnik. A History, u izdanju londonske nakladničke kuće Saqi Books. Lišen Foretićeva neusporedivog iskustva u radu s vrelima iz Državnog arhiva u Dubrovniku, Harris se pišući svoju knjigu morao uvelike osloniti na suradnju s našim stručnjacima, a među njima posebno mjesto pripada Slavici Stojan.

Ugledna povjesničarka književnosti i među najboljim poznavateljima povijesti svakodnevice u renesansnom i baroknom Dubrovniku (dovoljno je spomenuti studiju Slast tartare iz Držićeva Dubrovnika te monografije U salonu Marije Bona i Anica Bošković o baroknoj kulturi grada, sve u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku), srcem književnica, a umom znanstvenica, morala se i sama uhvatiti ukoštac s ovim izazovom. Plod njezina napora čini knjiga The Story of Dubrovnik, novi biser u već zavidnom znanstvenom opusu. Napisana sažeto, precizno i nadasve lepršavo, po riječima autorice nastala je formalno iz niza predavanja o povijesti Dubrovačke Republike održanih studentima Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim izvorne studentske publike, nesumnjivo je razigranosti, lepršavosti teksta nemalo pridonijela suradnja s ilustratorom Ninoslavom Kuncom, majstorom stripa.

Oplemenivši knjigu s više od 150 izvrsnih, duhovitih crteža, udahnuo je novi život brojnim, davno izrečenim istinama iz prošlosti Dubrovnika i Dubrovačke Republike. To je samo po sebi značajna novost na polju dubrovačke historiografije, pa su autoriteti već proglasili ovo djelo prvom ilustriranom poviješću Dubrovnika i zasluženo ga nagradili Zlatnom poveljom Matice hrvatske. Međutim, prava vrijednost te opsegom nevelike, ali zato vrlo sadržajne knjige leži u novom i dragocjenom metodološkom postupku koji uvodi u mukotrpne istraživačke napore da se približi idealnoj sintezi dubrovačke povijesti: priču.

Priča ispričana u trinaest poglavlja započinje emblematski: u početku bijaše hrid. Opjevana hrid ne simbolizira samo škrte darove prirode na kojima je ponikla dubrovačka grandeca nego predstavlja i jednu od dvije konstante koje su uokvirile dubrovačko društvo i postale temeljem koji je odolijevao svim kasnijim vrtlozima, usponima i padovima. Na hridi i na duhovnoj vezi s Rimom, dvjema konstantama, temelji se visoka zgrada dubrovačke prošlosti, ispričana ovdje u uobičajenom kronološkom okviru od antičkih maglovitih početaka preko ranoga srednjovjekovnog razdoblja pod bizantskom zaštitom i mletačkom upravom, do vremena punog napretka u sklopu ugarsko-
-hrvatske krune i skorog stjecanja političke samostalnosti, te konačnog silaska Republike s međunarodne pozornice zbog francuske okupacije početkom 19. stoljeća. Veza s Rimom argumentirano se ističe na svakom koraku: Dubrovnik je svoju urbanu kulturu baštinio od Rima, duhovna baština utjelovljena je u Dubrovačkoj crkvi kroz dijecezanski kler i četiri crkvena reda (benediktince, dominikance, franjevce i isusovce) što su pokraj gradskih mira našli svoje stoljetno utočište. Prestižna gradska škola također je ustrojena po vrednotama klasičnoga Rima, s uglednim domaćim i stranim latinistima kao nastavnicima (od Ilije Crijevića i Nikole Petrovića do Filippa de Diversisa, Nascimbenea Nascimbenija i Francesca Serdonatija) i s naglaskom na retorici kao temeljnom nastavnom predmetu, nedjeljivim elementom ne samo znamenite dubrovačke diplomacije nego i gradske političke kulture općenito.

Shvativši javnu političku dužnost kao znak svog identiteta, vlastela na osobit način promiče republikanizam i stvara tako poseban oblik dubrovačkoga domoljubnog duha. Dakako da su tek zrele godine donosile u punoj mjeri razumijevanje odgovornosti pred pukom i državom, dakako da dvorane triju vijeća u Kneževu dvoru nisu bile mjesto za nezrele mladiće, ali i tijekom burnih rasprava znali su se prisjetiti svoje lakomislene, razuzdane mladosti, kad su preko noći na kocki gubili ili stjecali cijela bogatstva. Nekadašnji raspusni kockari staračkom, drhtavom rukom ispisuju oporučne retke, ostavljajući brojne novčane legate potomcima svojih sugrađana koje su nekoć besramno varali, želeći tako umiriti savjest. No, dok se mladim vlastelinima i previše nedjela opraštalo, njihove sestre istovremeno trpe strogi zapt: život im obilježavaju čednost, stidljivost i nadasve promišljenost, i u govoru, i u djelu. Mnoge stradaju pod nametnutim pritiskom: uzalud pati Paula Gradi koja »samim pogledom otapa led«, ljepotica Cvijeta Zuzorić napušta Dubrovnik u suzama, duboko razočarana, a klarisa Agneza Beneša u očaju podmeće požar u samostanu sv. Klare 1619. godine želeći se uzalud združiti s izabranikom svoga srca, pa završava zazidana u samostanskoj ćeliji. Je li stradala i pokušavši narušiti vječno, no nepisano pravilo korta supra korti, vrata prema vratima, ističući da se brak sklapa samo između pripadnika istoga društvenog staleža, što nepromjenjivo vrijedi sve do pada Republike?

Tim okrutnim prizorima autorica vješto suprotstavlja slike vesele svakodnevice. Dok se na prvom katu Kneževa dvora vode sudbonosne rasprave o Republici i njezinim susjedima, u atriju Dvora kokoši mirno kljucaju zrnje, a djeca nabijaju loptu u zid pored crkve sv. Roka, budeći bijes klerika iskazan grafitom Memento mori vos qui ludetis pila, »Sjetite se smrti, vi koji se igrate loptom«. Približila nam je renesansnu manjifičencu, ili suvremenim rječnikom govoreći renesansni konzumerizam dok udišemo mirise s raskošnih trpeza, osluškujemo šuštanje svilom zastrtih zidova bogatih domova, opipavamo kožom obložen udoban namještaj, pratimo procesije preko široke Place dok odjekuju zvona s gradskih crkava, kušamo liker od ružinih latica (rozolin) tako drag osmanskim velikodostojnicima dok primaju dubrovačke poklisare, čujemo trijesak groma s dalekih pučina kamo brode neustrašivi dubrovački pomorci, bježimo pred hukom vihora što se oborio na grad u predvečerje strašnog 6. travnja 1667., kad je grad pogođen velikim potresom.

Uz diskurse o benediktincima, dominikancima, franjevcima i isusovcima te životu časnih sestara ipak najjače u sjećanju ostaje crkvena slika o tri stadija dubrovačke povijesti kroz tri položaja kipa svetog Vlaha: spokojno sjedeći, uznemireno stojeći i rezignirano ležeći u molitvi zbog zaboravljenog ćudoređa grada i okolnih stanovnika. Priča o Dubrovniku nadasve je sinteza urbane povijesti; panorama idilične okolice nudi se kroz uvodnu epizodu o legendarnim izbjeglicama iz Epidaura/Cavtata koji su podigli prvo naselje na dubrovačkoj hridi, te gotovo tisuću godina kasnije o postignuću talijanskog inženjera Onofrija della Cave i njegovu remek-djelu, vodovodu iz Šumeta. Tek pred kraj Republike okolica je oživljena prizorom otmjenih ljetnikovaca, nijemih svjedoka promjene svjetonazora, klonulosti vlastele i mirenja sa sudbinom, kad žrtvujući stoljetne radne navike i odgovornost za zajednicu pred neizbježivim međunarodnim promjenama prepoznaju samo mala zadovoljstva i bježe u idiličnu osamu. »Bog nam je dao dokonost«, uklesano je u ljetnikovcu Mata Pozze na Pilama.

Ako je Statut bio kičma dubrovačkoga pravnog poretka, gospodarsku žilu kucavicu države činila je zapravo amorfna masa pučana, obrtnika, mornara, trgovaca, slugu i vojnika. Iz nje se pomaljaju neka draga i poznata lica: trgovac i tvorac teorije dvostavnoga knjigovodstva Benko Kotruljević, brodovlasnik i javni dobrotvor Miho Pracat, liječnik i prirodoslovac Đuro Baglivi, ali i skromni Prvoje Pribudić, prvi profesionalni čistač gradskih ulica s početka 15. stoljeća. Angažirana vlastela bavi se politikom, književnošću, prirodnom filozofijom: divimo se praktičnom umu optičara i matematičara Marina Getaldića, koji je početkom 17. stoljeća konstruirao čarobno zrcalo što tali olovo, srebro i željezo ukravši toplinu sunčevih zraka, štujemo proračune astronoma i filozofa Ruđera Josipa Boškovića, kojemu Rimska crkva duguje vječnu zahvalnost jer su njegovi proračuni spasili kupolu crkve sv. Petra, suosjećamo s brigom papinskoga knjižničara Stijepa Gradića da pomogne u potresu stradalom Dubrovniku, što mu zasluženo donosi naslov oca domovine, s dubokim uvažavanjem pratimo retke o graditeljskom geniju Paskoja Miličevića i lako zamišljamo živo prikazane tajne radionice ljevača topova i zvona Ivana Rabljanina. Poseban obol tom šarolikom društvu daju i stranci, kao gospodarstvenici (osobito u suknarstvu), liječnici, učitelji, arhitekti.

Engleskim jezikom ove knjige naglašava se dubrovački kozmopolitizam, u sredini koja je oduvijek s mnogo smisla njegovala strane jezike, ali se ujedno nudi prilika strancima da se upoznaju sa svim temeljnim pojavama iz duge povijesti Grada i Republike te da nakon toga kratkog tečaja dopune ili ospore radove domaćih povjesničara.

Autoričin spisateljski dar fino je usklađen s temeljitim i dugogodišnjim arhivskim istraživanjem, gledamo kontraste u priči o dubrovačkoj višestoljetnoj svakodnevici. Unatoč dominantnom shvaćanju vlastite političke odgovornosti za dobrobit države i njenih stanovnika, vlastela ne čini kompaktan, monolitan blok. Stranačke podjele obilježile su osobito kraj Republike, kad su se pojavili pristaše austrijske i francuske uprave, kao konačan slom srednjovjekovne ideje o zajedništvu simboliziranom u Velikom vijeću koje je izvorno predstavljalo cijelu zajednicu, do svog zatvaranja 1332. godine. Politička zbivanja nalaze prirodan odraz u književnom stvaralaštvu Republike: od razigranih renesansnih začinjavaca i Držićevih komediografskih uspješnica, preko ozbiljne Gundulićeve protuosmanske barokne epike, do najave dubrovačkog pada kroz frančezarije (dubrovačkom duhu posebno prilagođene Molièreove komedije).

Možda se neće svatko složiti s ocjenom da je Marin Držić bio najveći hrvatski pisac ili da je klasični dubrovački grb (crvene grede na srebrnom štitu) ostao jedina prava veza Dubrovnika s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom, ali ostaje istina da se kroz povezanu priču o politici, umjetnosti i svakodnevnom životu općenito ovom knjigom jezgrovito i iskreno ispovijeda dubrovački duh. Kako je pozvao sveti Augustin u osmoj knjizi svojih Ispovijedi, »Uzmi i čitaj!«. I sa svoje strane dodajmo: prenesite drugima.