Hrvatski muzikolog Franjo Ksaver Kuhač (1834–1911). Uz 110. obljetnicu smrti

-

Uvodne napomene

Druga polovica 19. stoljeća obilježena je intenzivnim razvojem muzikologije, tada potpuno nove znanstvene discipline, čiji je sustav 1885. godine utemeljio bečki muzikolog Guido Adler (1855–1941) u znamenitom članku »Umfang, Methode und Ziel der Musikwissenschaft« (Opseg, metoda i cilj muzikologije). Potaknut objavljivanjem tog teksta utemeljitelj hrvatske muzikologije Franjo Ksaver Kuhač je već sljedeće 1886. godine u hrvatskom tisku inaugurirao sam termin »muzikologija«, kojim se ona definira kao »... u bitnosti posvema samostalna znanost, koja sadržaje sve, što na glazbu spada«. Štoviše, Kuhač u tom članku objavljenom u Viencu navodi da je on prvi upotrijebio termin »muzikologija« još 1882. u rukopisu Die Eigenthümlichkeiten der magyarischen Volksmusik. Musikalisch-philosophiche Abhandlung als Beitrag zur vergleichenden Musikologie der slavischen, germanischen und romanische Völker (Osobine mađarske narodne glazbe. Glazbeno-filozofska rasprava kao prilog komparativnoj muzikologiji slavenskih, germanskih i romanskih naroda), koji je pozitivno recenziran, ali nikad nije bio objavljen. To »sve što na glazbu spada« podijelilo se na tri glavna područja, historijsku i sistematsku muzikologiju te etnomuzikologiju, a Kuhač je svakome od njih dao svoje vrijedne priloge. Pritom je bio potpuno svjestan da je svekolika hrvatska i uopće slavenska glazbena kultura terra incognita a njezino istraživanje zapravo terra intacta. Zato je još 1874. godine napisao članak o potrebi promicanja slavenske glazbe (»Auf zur Arbeit! Ideen zur Verbreitung und Förderung slavischer Musik«, objavljen u nastavcima u zagrebačkom dnevnom listu Agramer Zeitung), inačica kojega je objavljena i u češkom časopisu Hudební listy. Kuhač se osobno potpunom predanošću zaista »primio posla«.

Franjo Ksaver Kuhač 1863. godine. Foto: Ferdo Kelemen

Franjo Ksaver Kuhač oko 1870. godine. Foto: Ferdo Kelemen, Zagreb

Životni hodogram

Franjo Ksaver Kuhač, znan i kao Franz Xaver, Šaver, Šaverij, Žaver, Žaverije Koch, rođen je u njemačkoj obitelji u Osijeku 20. studenoga 1834. Ondje je, prema osobnom iskazu, uz redovno školovanje »počela glazbe učio«, što je uključivalo učenje gitare, violine i glasovira. Usto se u roditeljskoj kući još u doba dječaštva susretao i s hrvatskom folklornom glazbom. K njima je naime često zalazio prijatelj Kuhačeva oca Pajo Kolarić (1821–1876), začetnik hrvatske tamburaške glazbe, pjevač, svirač, skladatelj i tekstopisac, koji je prigodom tih posjeta znao zapjevati hrvatske pjesme uz pratnju tamburice. Formalnije glazbeno obrazovanje nastavio je u Donjem Miholjcu, gdje se od 1848. do 1851. pripremao za učiteljsko zvanje. Glazbenu mu je poduku davao tamošnji učitelj i orguljaš Joseph Beck (1803–1871). Prema Lovri Županoviću (1925–2004) taj je nauk uključivao violinu, klavir, orgulje i harmoniju, a prema Ladislavu Šabanu (1918–1985) još i pjevanje i gitaru. Kako god bilo, Kuhač je 1851. boravio u Pečuhu kao pomoćni učitelj, a od 1852. do 1854. u Pešti, gdje je završio preparandiju. Istodobno nije zanemario glazbenu naobrazbu, koju je nastavio u Budimu na Učilištu glazbenog društva (Hangászegyesületi Zenede) u klasi Károlyja Therna (1817–1886). Sljedećih je nekoliko godina povremeno djelovao kao učitelj u Osijeku, ali stalan posao nije uspijevao dobiti. To ga nije spriječilo da i dalje ulaže u svoje obrazovanje posjećujući kulturna središta u Njemačkoj i Austriji. Opet prema njegovim osobnim tvrdnjama, privatnom se podukom iz klavira 1856. usavršavao u Weimaru kod Franza Liszta (1811–1886), potom kratko vrijeme kod Carla Czernyja (1791–1857) u Beču, gdje je također na Sveučilištu pohađao i predavanja uglednoga glazbenoga kritičara, Eduarda Hanslicka (1825–1904), o povijesti i estetici glazbe. S Hanslickom je i poslije bio u pismenom kontaktu tijekom rada na člancima o glazbi u Dalmaciji (Beč, prijevod na hrvatskom, Split, 1892), Hrvatskoj i Slavoniji (Beč, 1902), što ih je Kuhač objavio u glasovitoj ediciji Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild kojoj je Hanslick bio urednikom za glazbu.

Od 1858. do 1871. boravio je u Osijeku i razvio razgranatu djelatnost, ali i dalje bez stalnog namještenja i sigurnih prihoda, što je za njega bilo izrazito frustrirajuće. Bavio se uglavnom privatnom podukom klavira, skladanjem, nastavničkim djelovanjem u gimnaziji, te vođenjem zborova i tamburaških orkestara. O Kuhačevu nezadovoljstvu njegovim tadašnjim društvenim i profesionalnim položajem, odnosno životom uopće, svjedoče brojna pisma iz korespondencije koju je intenzivno vodio do smrti 18. lipnja 1911. godine. Svoja je pisma uredno prepisivao i ona su danas neiscrpno vrelo podataka o Kuhačevu životu, njegovim privatnim i profesionalnim kontaktima, željama, nadanjima, razočaranjima, te društvenim, kulturnim i znanstvenim okolnostima uopće. Stoga nije čudno da je osamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenuto objavljivanje te korespondencije pod vodstvom Ladislava Šabana. Međutim, tada su objavljena samo dva sveska 1989. i 1992. godine, u kojima su uz bogate komentare predstavljena pisma nastala u razdoblju od 1860. do 1863. godine. Nastavak istraživanja te korespondencije uslijedio je tek 2017. u okviru znanstvenog projekta Umrežavanje glazbom: promjene paradigmi u »dugom 19. stoljeću« – od Luke Sorkočevića do Franje Ks. Kuhača, kojemu je voditelj Vjera Katalinić, a utabanim Šabanovim istraživačkim i interpretacijskim putovima sada je bazom podataka pridružen i onaj digitalni. O Kuhačevu ondašnjem ogorčenju možda ponajbolje svjedoči pismo što ga je uputio svome Geniusu, dakle dobrom duhu zaštitniku, na samu Novu godinu 1864. godine. Moleći ga za pomoć, Kuhač piše:

Početak članka »Vzchopme se k dílu!« Franje Ksavera Kuhača, objavljenog u Hudební listy, 5 (1874) 7, 27–28; 8, 31–32; 10, 39–40; 11, 45–46; 12, 49–50.

Početak Kuhačeva pisma njegovu Geniusu, autograf

»Ja nemam kuću, nemam njive ni ženu, nemam značajnog staleža, nemam novaca, nemam sreće kao učitelj, kao skladatelj, bez sreće kao špekulant, bez sreće kao igrač na lutriji – ukratko ništa! Ništa osim polovnog zdravlja! ... Geniuse, ja Te zovem, ... O poslušaj me i ne budi tako bezdušan i dopusti mi slatkost sreće okusiti!... Ne skreći svoj taman pogled nego me vidi kao otac svog sina i prestani mi novu nesreću, nova ponižavanja i novi teret činiti – jer mjera je prepuna. Tvoj skrbni sin od mnogo truda i borbe je umoran, morao bi inače podlegnuti, postao bi žrtva jednog paklenog očaja. Ako si pravedan i bolje ljude voliš, nemoguće je da to želiš.«

I kao da ga je taj Genius uslišio, te je godine dobio srebrnu kolajnu na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu za izložene skladbe i 400 sabranih folklornih napjeva. Bio je to tek početak njegove cjeloživotne posvećenosti sakupljanju, sređivanju i obrađivanju folklorne građe, od napjeva i glazbala do svekolike etnografske i antropološke građe uopće. Obdaren raskošnim istraživačkim zanosom Kuhač je između 1859. i kraja 1860-ih poduzeo brojna studijska putovanja. Tada je proputovao Mađarsku, užu Hrvatsku, Hrvatsko primorje, Istru, Dalmaciju s otocima, Crnu Goru, BiH, Srbiju, Makedoniju i Bugarsku. Dakako da su ta putovanja zahtijevala i znatna novčana sredstva. Tu mu je od velike pomoći bio njegov stric Filip Koch (1797–1863), kanonik u Pečuhu, koji mu je 1859. darovao znatnu svotu novaca s naputkom »da upotrebi njegove životne prištednje na diku hrvatskoga naroda«, što je Kuhač i učinio. Na tim je putovanjima na­ime sakupio golemu građu, poglavito glazbenu. Njegov mu je rad počeo donositi i žuđena javna priznanja, poput već spomenute kolajne, te se Kuhaču 1871. ostvarila želja da se preseli u Zagreb, u kojem se nadao boljim uvjetima za svoj profesionalni rad od onih u osječkoj sredini.

Tada je poput prethodnika djelujućih na području glazbene kulture (npr. Vatroslav Lisinski, Stanko Vraz) te kao uvjereni baštinik preporodnih stečevina promijenio i prezime Koch u Kuhač. Dobivši 1872. godine posao nastavnika teorije i glasovira na školi Narodnoga zemaljskoga glazbenog zavoda (danas Hrvatski glazbeni zavod), činilo se da će mu preseljenje u Zagreb zaista donijeti ostvarenje njegovih želja. Međutim, samo četiri godine poslije Kuhač ‒ nakon brojnih sukoba s upravom Zavoda, posebice s njegovim ravnateljem Dragutinom (Karlom) Klobučarićem (1794–1886), a kojima su prethodili njegovi napisi o reorganizaciji glazbenog života na nacionalnoj osnovi, poglavito »Osnova za hrvatsku narodnu višju glasbaonu«, tj. prijedlog plana za osnivanje »Narodnog glasbenog sveučilišta«, što je 1873. objavio u Viencu u članku »Kako da nam se glasbarstvo uredi«, te oštrim tonom pisane glazbene kritike ‒ daje ostavku na mjesto podravnatelja i učitelja.

Otad je djelovao kao samostalni istraživač i glazbeni pisac, uz povremenu novčanu potporu vladinih institucija. Napokon, kako je molio svoga Geniusa, oženivši se 1872. Marijom Šrabec i »slatkost sreće« je »okusio«. Ali, ne zadugo. I supruga i kći Ljubica ubrzo su preminule, Marija 1874. u dobi od 23 godine i dvogodišnja Ljubica 1875. godine. Ipak, sreća ga je opet pohodila 1876., kad se oženio Marijom Zuna (1859–1936), s kojom je imao dvije kćeri: Miroslavu (1877–1965) i Zlatu (1885–1949).

Stvaralački hodogram

Inspiriran ponajprije idejama hrvatskoga narodnog preporoda, on zastupa temeljnu tezu da svaki narod mora izgraditi svoj originalni glazbeni jezik, koji, poput govornog jezika, postaje sredstvo identificiranja nacije. Da bi se nacionalna umjetnička glazba ostvarila, mora se zasnivati na folklornoj glazbi. Tek takva glazba može, prema Kuhaču, imati smisao i u služenju utilitarnim ciljevima općeg značenja. Stoga nije čudno njegovo uvjerenje o neophodnosti sabiranja, zapisivanja, analiziranja i promicanja narodne glazbe. Tijekom šezdesetih godina 19. stoljeća i sam se okušao kao skladatelj djela zasnovanih na folklornim uzorcima te uglavnom namijenjenih zborskom pjevanju i njegovim učenicima klavira. Glasovirske je skladbe i osobno izvodio na svome klavirskom recitalu u Glazbenom zavodu 1869. godine, a svoj je skladateljski rad sam kritički ocijenio:

»Kada je Lisinski god. 1854. umro, nije u nas nikoga bilo, koji bi se usudio komponirati što hrvatskoga, osobito ne hrvatske glasovirske komade. Da ne bude i nadalje takva praznina u našoj glazbenoj literaturi, latio sam se ja (godine 1860.) toga posla, komponirajuć takve hrvatske glasovirske komade, za koje sam mislio, da su potrebni u hrvatskim kućama, u kojima se glasovira. No čim se je pojavio komponista Ivan pl. Zajc i još neki drugi hrvatski komponiste, prepustio sam namah njima to polje, pošto sam od vajkada imao više nagnuća, a i više sposobnosti za glazbeno-znanstveni rad, nego za komponiranje.«

Očito dobar procjenitelj osobnih kreativnih potencijala, Kuhač se posvetio tada novom muzikološkom području u najširem smislu. Počevši od svoje dvanaeste godine, uz nadzor i pomoć svojih učitelja glazbe, zapisivao je i harmonizirao folklorne napjeve, što je tada bila uobičajena praksa. U svom kasnijem radu dodavao bi im i klavirsku pratnju, učinivši ih tako prikladnim za izvođenje u građanskim salonima i na koncertima. U tim svojim ranim pothvatima potporu je, uz već spominjanog Paju Kolarića, nalazio u gimnaziji koju su vodili franjevci, poznati promotori svekolikoga hrvatskoga kulturnoga korpusa, dakle i narodne glazbe.

Taj mladenački zanos tradicijskom glazbom nije ga ni poslije napustio pa se u žarištu Kuhačeva djelovanja u prvom redu našla etnomuzikologija. Na tom je području kao rezultat već spomenutih studijskih putovanja nastalo i njegovo životno djelo, četverosveščana zbirka od oko 1.600 narodnih napjeva Južno-slovjenske narodne popievke. Toliko ih je naime od 1878. do 1881. sam objavio uloživši vlastita sredstva, te putem pretplate i uz vladinu pripomoć jer nije mogao naći za to zainteresiranog izdavača. Premda je izlazak prve knjige uglavnom pozitivno odjeknuo u domaćoj i inozemnoj javnosti ‒ među ostalima i u Hanslickovoj recenziji ‒ zanimanje za zbirku se ipak postupno smanjivalo, a s njim i broj pretplatnika i financijskih podupiratelja. Stoga Kuhač nije dovršio izdavanje svih prikupljenih napjeva. A bilo ih je oko 2.500. Petu knjigu je 1941. postumno objavila JAZU (danas HAZU), dok je ostala građa još uvijek u rukopisu. Usto je kontinuirano pisao brojne studije i članke etnomuzikološke provenijencije. Među njima posebnu pozornost privlače: kulturološko-povijesna studija o tradicijskim glazbalima »Prilog za poviest glasbe južnoslovenske« (Rad Jugoslavenske akademije, 1877–1882), članak o metodologiji terenskoga rada »Zadaća melografa« (Vienac, 1892), studije »Turski živalj u pučkoj glazbi Hrvata, Srba i Bugara« (Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 1898) i »Starogrčki motivi u našoj narodnoj glazbi« (Nada, 1895), koja je prevedena na bugarski i objavljena u časpisu Kaval’, te osebujna sinteza »Osobine narodne glazbe, naročito hrvatske« (Rad JAZU, 1905–1909). Ta je opsežna studija u osnovi rezultanta svih Kuhačevih etnomuzikoloških istraživanja, odnosno bavljenja hrvatskom folklornom glazbom. Dok je s pravom upozoravao na potrebu znanstvenog istraživanja glazbenog folklora, s jedne strane, Kuhač je, zastupajući teoriju o sličnosti glazbe i govora, koja se u nekim svojim aspektima može držati anticipacijom glazbene semantike, želio uspostaviti zakone skladanja umjetničke glazbe u okviru normativne estetike, s druge strane. Zapravo se za­uzima za stvaranje »hrvatske glazbene gramatike«, kojom bi se hrvatski skladatelji morali služiti kako bi njihove skladbe u svakom detalju bile hrvatske, što bi osiguralo kreiranje autentičnoga nacionalnoga glazbenog izričaja, odnosno prepoznatljiv nacionalni identitet.

Premda je ponajprije poznat kao utemeljitelj etnomuzikologije u Hrvatskoj, Kuhača se zbog iznimno širokog spektra njegovih aktivnosti, može držati utemeljiteljem hrvatske muzikologije uopće te napose glazbene historiografije.

Za razliku od znatnog dijela europskih zemalja u kojima su neke muzikološke radnje, poglavito historiografske, u 19. stoljeću već postojale, a javili su se i prvi obuhvatniji pokušaji pisanja povijesti glazbe, u Hrvatskoj je tek Kuhačev rad inaugurirao sistematsko znanstveno istraživanje na području povijesti glazbe. Rezultati toga istraživanja izloženi su u brojnim člancima, esejima i opsežnim studijama. Prvu među njima, »Über die nationale Musik und ihre Bedeutung in der Weltmusik« objavio je 1869., dok je još živio u Osijeku (Esseker allgemeinen illustrirten Zeitung). U prijevodu na hrvatski jezik iste je godine objavljena u Narodnim novinama pod naslovom »O nacionalnoj glazbi i njezinu značenju u svjetskoj glazbi«. Njegov je interes bio usmjeren na hrvatsku i opću povijest glazbe, dakako s naglaskom na povijesti hrvatske glazbe. On je čak napravio i plan buduće glazbenopovijesne sinteze, kojom je kanio obuhvatiti svekoliku glazbenu kulturu južnoslavenskog prostora. Prvi put je taj plan iznio 1875. godine u rukopisu Versuch einer Musik­geschichte der Südslaven, a potom na hrvatskom jeziku kao »Pokus glasbene poviesti južnih Slovena« u Viencu u članku Augusta Šenoe o Zajcu i Kuhaču. Međutim, zbog preširoke, danas bismo rekli zamalo antropološke koncepcije, kao i zbog nedostatka bilo kakvih relevantnih inicijalnih historiografskih studija i istraživanja, jednostavno ju nije mogao sam realizirati, a suradnike nije imao. Iako povijesnu sintezu nije napisao, neprekidno je sakupljao građu i objavljivao rezultate istraživanja u obliku brojnih članaka, studija, rasprava, biografsko-monografskih edicija. Neke su radnje, međutim, do danas ostale u rukopisu. Uz paleografske studije Kajdopis u Slavena i Die musikalische Orthographie, posebno se ističe građa za Biografski i muzikografski slovnik, koju je sakupljao od 1857. godine do kraja života a kojom se i danas služe istraživači hrvatske glazbene prošlosti.

Dok su Kuhačeva etnomuzikološka istraživanja omogućila nastajanje njegovih studija o hrvatskim folklornim napjevima u nekim Haydnovim i Beethovenovim orkestralnim skladbama, te u Haydnovoj austrijskoj nacionalnoj himni Gott erhalte, zvanoj i Carevka, njegova su istraživanja ranoga hrvatskog romantizma rezultirala knjižicom Glasbeno nastojanje Gajevih Ilira iz 1885., potom 1893. serijom portreta s popisima djela relevantnih glazbenika izloženih u knjizi Ilirski glazbenici, te prvom monografskom studijom u hrvatskom muzikološkom i kulturološkom prostoru uopće o životu i djelu najistaknutijeg među njima, Vatroslava Lisinskoga, Vatroslav Lisinski i njegovo doba. O značenju što ga je potonja knjiga u tom prostoru odmah zauzela ponajbolje svjedoči činjenica da je u razdoblju kraćem od dvadeset godina doživjela dva izdanja, 1887. i 1904. Ilirski glazbenici o kojima Kuhač progovara su sljedeći: skladatelj Ferdo Livadić, skladatelj i orguljaš Fortunat Pintarić, gitarist i skladatelj Ivan Padovec, skladatelj Karlo barun Prandau, flautist i skladatelj Franjo Ksav. Čačković-Vrhovinski, regens chori i skladatelj Josip Juratović, pjesnik i skladatelj Pavao Štoos, skladatelj Dragutin pl. Turanji, skladatelj Mijo Hajko, slikar i skladatelj Vjekoslav Karas, pjesnik i skladatelj Vatroslav Vernak, skladatelj Franjo Pokorni, pjesnik i skladatelj Ferdo Rusan, skladatelj Josip Runjanin, skladatelj i tamburaš Pajo Kolarić, prva hrvatska primadona Sidonija Rubido-Erdődy, sakupljač crkvenih pučkih melodija Marijan Jaić, sakupljač napjeva pučkih popijevaka Stanko Vraz. Tim muzikološkim portretima prethodio je »Historijski uvod«, koji je tada ostao u rukopisu.

Naslovnica I. knjige Južno-slovjenskih narodnih popievaka Franje Ksavera Kuhača, Zagreb, 1878.

Početak članka »Starogrčki motivi u našoj narodnoj glazbi« Franje Ksavera Kuhača, objavljenog u bugarskom časopisu Kaval’, 1 (1895) 13, 77–82.

Dok je biografske podatke najčešće prikupljao iz razgovora s još uvijek živima istaknutim sudionicima hrvatskoga narodnog preporoda, za glazbenim djelima razasutim po raznim lokacijama mukotrpno je tragao te ih samo njemu svojstvenom upornošću prepisivao i mnoge spasio od zaborava. Tako su, zahvaljujući njemu, naše spoznaje o hrvatskoj glazbi 19. stoljeća bitno bogatije. Ipak, ne valja zanemariti činjenicu da je Kuhačevo uvjerenje kako glazbena historiografija, baš kao i glazba sama, mora podupirati i promicati nacionalni identitet, katkad u sukobu sa znanstvenom objektivnošću, pa ga čak dovodi i do proizvoljnih i neutemeljenih zaključaka u interpretaciji pojedinih povijesnih činjenica. Među njima najpoznatije su tvrdnje o hrvatskom podrijetlu tako istaknutih skladatelja kakvi su bili Joseph Haydn, Franz Liszt, Giuseppe Tartini itd. Svojedobno su neke od njih bile prihvaćene i u inozemstvu. Poglavito se to odnosi na Kuhačevu poznatu tvrdnju o Haydnovim hrvatskim predcima. Tako je engleski muzikolog William Henry Hadow, slijedeći Kuhačevu tezu, i sam 1897. objavio u Londonu studiju o Haydnu naslovljenu A Croatian Composer, pretisak koje je objavljen u New Yorku 1972. godine. S druge strane, Kuhač je već tada zbog takvih svojih teza imao stanovite probleme s izdavačima. Takav je primjer i već spomenuti »Historijski uvod«, koji je Matica hrvatska odbila tiskati, obrazlažući svoj stav mišljenjem da je »odviše šovinistički«. Objavljen je tek 1994. godine uz pretisak Ilirskih glazbenika, što ga je priredio Lovro Županović.

Unatoč tomu Kuhač zauzima istaknuto mjesto u razvoju svih spomenutih područja. Usto je od 1865. u hrvatskom kulturološkom prostoru stalno bio prisutan kao beskompromisan glazbeni kritičar koji nije zazirao od žestokih polemika, primjerice s tada vrlo istaknutim glazbenim kritičarem Heinrichom Hirschlom. Naposljetku, valja istaknuti da je svojim prijevodom Lobeova Katechismus der Musik, tj. Katekizma glazbe, objavljenog 1875. i drugog izdanja 1889. godine, zapravo inicirao utemeljenje suvremene hrvatske glazbene terminologije, usustavljivanje koje traje još i danas. Glazbenom terminologijom, kako je razvidno iz njegove već spomenute korespondencije, Kuhač se bavio od 1860., ostavivši u rukopisu Glazbeni riečnik hrvatski (srpski, slovenski, bugarski) i staroslavenski uz njemački tumač. Napokon, glazbeno-pedagoško djelovanje također je privlačilo Kuhačevu pozornost. Uz članke pedagoškog predznaka, napisao je dvosveščanu Prvu hrvatsku uputu u glasoviranje te Uputu za pjevanje za srednje škole, koja je ostala neobjavljena. One međutim nisu zaživjele u pedagoškoj praksi. Njegova 1896. objavljena glasovirska škola zasnovana na folklornim napjevima jednostavno nije odgovorila metodičkim zahtjevima. O šarolikom kaleidoskopu Kuhačevih znanstvenih interesa svjedoči i studija Ples i plesovna glazba iz 1893. godine te rad Zur Temperatur o akustici, koji je također ostao u rukopisu.

Naslovnica knjige Vatroslav Lisinski i njegovo doba Franje Ksavera Kuhača, drugo izdanje, Zagreb, 1904.

Naslovnica glasovirske škole Prva hrvatska uputa u glasoviranje Franje Ksavera Kuhača, Zagreb, 1896.

Zaključne napomene

Premda je zamalo čitav svoj radni vijek Kuhač proveo kao freelancer, što i danas uspijeva tek rijetkima, a u njegovu je slučaju taj status značio permanentnu neizvjesnost i brigu za egzistenciju, uspio je provoditi intenzivna istraživanja i objaviti dvjestotinjak radova u Hrvatskoj te drugim zemljama Austro-Ugarske Monarhije, potom u Srbiji, Bugarskoj, Njemačkoj, Engleskoj, pa i u SAD-u. Usto njegov opus obuhvaća 19 radova u rukopisu te manje vokalne i glasovirske skladbe salonskoga karaktera i marginalnog značenja, nastale u razdoblju od 1860. do 1870. Svojim je radovima, koji se kreću od glazbenih prikaza, recenzija, kritika i polemika do eseja i studija pionirskog značenja, Franjo Ksaver Kuhač ‒ unatoč gdjekad prenagljenim i pogrešnim zaključcima poglavito uzrokovanim njegovom silnom, čak opsesivnom željom da afirmira vrijednosti hrvatske i slavenske glazbe uopće, a katkad, valja navesti, i nedovoljnim poznavanjem materije ‒ svojom snažnom osobnošću, vizionarskom i nepokolebljivom upornošću, golemom radnom energijom i marljivošću, postavio temelj razvoja hrvatske znanosti o glazbi u najširem smislu te se svrstao među najistaknutije hrvatske znanstvenike druge polovice 19. stoljeća. Zajedno s onodobnim najistaknutijim skladateljem Ivanom Zajcom, svojim je djelovanjem obilježio cijelo relevantno razdoblje. Štoviše, u znatnom je opsegu utjecao na muzikološku misao tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća čak do 1940-ih godina. Stoga je Lovro Županović s punim pravom inzistirao da se razdoblje od 1870., kad je godinu dana prije Kuhača u Zagreb došao Zajc, do 1914., kad je tri godine nakon Kuhača Zajc umro, u hrvatskoj glazbenoj historiografiji ne zove samo Zajčevim razdobljem, kako je do osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo uobičajeno, nego razdobljem Ivana Zajca i Franje Ksavera Kuhača. n

Literatura

Jerko Bezić (ur.): Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 150. obljetnice rođenja Franje Ksavera Kuhača (1734–1911), JAZU, Zagreb, 1984.

Vjera Katalinić, Stanislav Tuksar (ur.): Franjo Ksaver Kuhač (1834–1911). Glazbena historiografija i identitet, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2013.

Franjo Ksaver Kuhač: Moj rad, Zagreb, 1904.

Franjo Ksaver Kuhač: Korespondencija, I/1 (1860–1862), I/2 (1863), ur. Ladislav Šaban, Koraljka Kos, JAZU, Zagreb, 1989, 1992.

Sanja Majer-Bobetko, Zdravko Blažeković, Gorana Doliner: Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2009.

Internetski izvori

Franjo Ksaver Kuhač (https://kuhac.znameniti.hr/)

Umrežavanje glazbom: promjene paradigmi u »dugom 19. stoljeću« – od Luke Sorkočevića do Franje Ks. Kuhača (http://www.hmd-music.org/netmus19/index.php)