Hrvatski jezik nije okamina, nego dragulj

»Jezik nije okamenina. On nije skup pravila. Nije, dakle, gramatika. Jezik je djelovanje, činjenje, stvaranje.«
        (S. Ljubunčić, Materinski jezik u našim narodnim školama, 1933)

U godini čitanja (2021) tijekom već druge pandemijske godine i nakon dvaju potresa koji su zadesili Hrvatsku, pojavila se neobična, ali vrlo zanimljiva izložba o hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu pod imenom »Predmet: Hrvatski« koja se od 9. studenoga ove godine do 16. siječnja 2022. održava u Klovićevim dvorima u Zagrebu.

Velika ljubav, entuzijazam, kreativnost, višegodišnji rad i znanstvena znatiželja stoje iza ovoga projekta koji je osmislila Ana Ćavar i realizirala ga u suradnji s Lahorkom Plejić Poje kao suatoricom izložbe. Suorganizatori ove izložbe su Galerija Klovićevi dvori, Hrvatski školski muzej i Hrvatsko filološko društvo.

Riječ je o suvremenoj, interaktivnoj i edukativnoj izložbi namijenjenoj svim dobnim skupinama – djeci, malim predškolarcima, učenicima u osnovnim i srednjim školama, studentima koji mare za svoj materinski jezik i pismenost, nastavnicima i profesorima hrvatskoga jezika, ljudima od pera, novinarima, svima koji pišu i čitaju te žive u hrvatskome jeziku ili se pak u mirovini prisjećaju svojih školskih dana, provedenih u klupama, u barem tako kažu, »najljepšemu đačkome dobu« kada su učili čitati i pisati i to, gdje? Na nastavnome predmetu – Hrvatski.

Izložba je naravno namijenjena i svim našim iseljenicima diljem svijeta koji su baštinili hrvatski jezik od svojih predaka te ga čuvali pomnjivo i brižljivo kao što se čuvaju vrijedni predmeti u posebnim ostakljenim vitrinama, škrinjicama pod ključem te ponajviše u sjećanjima na svoj jezik i svoju domovinu.

Jeste li znali da je hrvatski jezik u nastavi mijenjao svoj status u različitim razdobljima hrvatske povijesti? Da su nastavnici hrvatskoga jezika nekoć bili cijenjeni članovi društva te da su upravo oni pišući za osnovnu i srednju škole gramatike, čitanke i pravopisne priručnike oblikovali kroatističku struku? Da su ih učenici poštovali? Da najstariji hrvatski udžbenik, glagoljsku početnicu iz davne 1527., s početnicama iz prve polovice 19. stoljeća povezuje ista metoda poučavanja – šlabikuvanje? Da su temelji modernoga školskog sustava u cijeloj Habsburškoj Monarhiji uspostavljeni reformama carice Marije Terezije? Da su početnice potkraj 18. i u prvim desetljećima 19. stoljeća bile prijevodne i dvojezične te da su isti naslovi katkad zasebno objavljivani na kajkavskom, a zasebno na štokavskom? Uz to, jeste li upućeni u činjenicu da je hrvatski jezik kao predmet u školama u različitim režimima te društvenopovijesnim okolnostima i državnim tvorevinama bio prisiljen svagda mijenjati svoj naziv od ilirskoga, hrvatskoga i hrvatsko-srpsko-slovenačkog, preko hrvatskosrpskoga ili srpskohrvatskoga do eufemiziranih inačica poput naš, narodni ili državni jezik? Ili da su čitanke za drugi razred već od posljednjih desetljeća 19. sve do potkraj 60-ih godina 20. stoljeća uvijek počinjale slikom vladara: Franje Josipa, Aleksandra i Petra Karađorđevića, Ante Pavelića i Josipa Broza Tita?

Ako vas pak zanimaju pikanterije, znate li da je jedan od naših ponajboljih književnika Antun Gustav Matoš od profesora Ivana Broza iz hrvatskog »zaradio« drugi red, tj. ocjenu nedovoljan, jedinicu? Ili da je Ivana Brlić Mažuranić u pismu zahtijevala da se u roman Šegrt Hlapić, jedan od dugovječnijih lektirnih naslova, ne unose izmjene bez njezine suglasnosti, što je boljka koje nisu oslobođena ni neka suvremena izdanja lektirnih naslova.

Ako vas zanimaju odgovori na ta i mnoga druga pitanja vezana uz hrvatski jezik u školi, zasigurno ćete ih pronaći na ovoj vrijednoj izložbi.

Izložba »Predmet – Hrvatski« pokazuje da hrvatski kao nastavni predmet ima svoj povijesni i kulturni kontinuitet od prvih glagoljskih početnica, zelene ploče i bijele krede, pera, tinte, krasopisa i bilježnica s pretpisom do suvremenih multimedijskih udžbenika, priručnika, čitankā, gramatika i metodičkih priručnika za nastavnike, tableta, audiovizualnih materijala, filmova pa sve do online poučavanja.

Kad uđete na izložbu, put vas najprije vodi u autentičnu pučku učionicu s drvenim klupama i slovarnikom s kraja 19. stoljeća. Skromna i minimalistička soba, razred, a opet istodobno nekako ozbiljna i svečana, u kojoj su pučkoškolci učili slova i sricali svoje prve riječi. Staru pučku učionicu, u čije klupe na izložbi možete sjesti i zaviriti u školske bilježnice u koje su svoje zadaće od kraja 19. stoljeća do potkraj 80-ih godina 20. stoljeća pisali učenici u Zagrebu, Osijeku, Podravskoj Slatini i drugim hrvatskim krajevima, za potrebe izložbe velikodušno je posudio ravnatelj Osnovne škole Sunja gospodin Ilija Potkonjak. Zatim slijede prostorije u čijim su vitrinama sustavno i pregledno izložene početnice i čitanke, gramatike, pravopisni i metodički priručnici, a od 50-ih godina 20. stoljeća i zasebni udžbenici za poučavanje jezika i lektirne biblioteke.

Bogatstvo izložaka u ekskluzivnom prostoru Klovićevih dvora govori u prilog činjenici da hrvatski jezik ima svoj život u školi puno prije njegova službena priznanja kao zasebna jezika u Ustavu Republike Hrvatske godine 1990. Hrvatski nastavnim jezikom i predmetom u gimnazijama postaje 1850. godine. U pučkoj se školi na hrvatskom poučavalo i prije, već od posljednjih desetljeća 18. stoljeća, kada su zahvaljujući reformama carice Marije Terezije svi društveni slojevi dobili pravo na obrazovanje. Mažuranićevim se pak zakonom iz 1874., prvim hrvatskim školskim zakonom, hrvatski jezik propisuje kao obvezni nastavni jezik i nastavni predmet i u pučkim školama.

Brojni eksponati, odnosno povijesni izvori nastavnoga predmeta Hrvatski dokazuju da je upravo škola, odnosno nastava i poučavanje te metodika, ta koja stoljećima oblikuje kroatističku struku, a ne obrnuto, kako se često čuje u akademskim krugovima, u kojima se škola smatra nužnim zlom te svojevrsnim utegom visokoučenim kabinetskim teoretiziranjima o hrvatskome jeziku. Štoviše, ova izložba vrlo zorno i sustavno te s puno materijalnih dokaza razbija tu iskrivljenu predodžbu mnogih kroatista koji poriču bilo kakvu povezanost hrvatskoga jezika, škole i poučavanja sa znanstvenim istraživanjima. Ne možemo a da si onda ne postavimo pitanje: Pa komu su onda namijenjena ta istraživanja: studentima, učenicima, općoj kulturi i pismenosti hrvatskoga društva ili su postala samima sebi svrhom?

Činjenica jest naprotiv da su nam naraštaji vrsnih metodičara, osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika, omogućili da u školi učimo i naučimo hrvatski jezik. Ozbiljan je to posao naučiti dijete čitati i pisati, motivirati ga na čitanje i pisanje te mu u konačnici osigurati ovladavanje jezičnim kompetencijama važnima za život, privatni i profesionalni kao i javni, u domovini, ali i u inozemstvu. Možda ga učiniti piscem, novinarom, glumcem, istraživačem, učiteljem i nastavnikom...

Izložba »Predmet: Hrvatski« na osobit je način posvećena upravo potonjima – učiteljima, nastavnicima i profesorima hrvatskoga jezika te metodičarima koji su trajno zadužili i obilježili nastavu i učenje ovoga danas, nažalost, poprilično omraženoga predmeta.

Neizostavna imena, među inima, imena su začetnika metodike hrvatskoga jezika i književnosti – profesorâ Stjepka Težaka i Dragutina Rosandića – ali i Zvonimira Diklića, Jože Skoka, Vlade Pandžića, Karol Visinko, Marka Alerića, Deana Slavića, Jadranke Nemeth-
-Jajić, Dunje Pavličević-Franić, Ante Bežena i mnogih drugih. Iz mlađeg se naraštaja metodičara ovom izložbom u fokus znanstvene i šire javnosti iznjedrilo ime dr. sc. Ane Ćavar – predstojnice Katedre za metodiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i idejne autorice ove izložbe koja je izložbu, u suradnji s profesoricom Lahorkom Plejić Poje s Katedre za stariju hrvatsku književnost s istoga odsjeka te uz svesrdnu potporu predstojnikâ Odsjeka za kroatistiku, najprije Krešimira Mićanovića, onda i njegova nasljednika Ivana Markovića, i postavila. Ana je Ćavar ovom izložbom popularizirala metodičku znanost i kroatistiku općenito i postavila temelje za daljnja istraživanja hrvatskoga jezika u povezanosti s nastavnom praksom i školom. U katalogu koji prati izložbu nastavni je predmet prvi put sustavno opisan. Jer od raubanja školskih klupa na nastavnom predmetu Hrvatski do Akademije, dugačak je i zajednički put, a Hrvatski je jezik kao nastavni predmet doista okosnica vertikale cjelokupnog obrazovnog sustava.

Izložba je popraćena lijepim i modernim dizajnom (plakat, lente s metodičkim priručnicima, luksuzan i bogato opremljen katalog, filmske projekcije popularnih dječjih filmova, interaktivni kvizovi i igre o jeziku i književnosti za učenike osnovnih i srednjih škola, ali i za sve zainteresirane posjetitelje, izabrane suvremene pjesme – uglazbljene pjesme iz hrvatske književnosti...). Povrh svega, u instagramskom kutku možete napraviti selfi na mjestu gdje se nadvija simpatični duh, inače Kušanova ilustracija iz njegova poznatoga dječjeg romana Koko i duhovi. Izložbom će se od kraja siječnja moći prošetati i virtualno, na popratnoj internetskoj stranici www.predmet-hrvatski.com.

»Predmet: Hrvatski«, izložba vrijedna svake pohvale, ne bi mogla nastati bez pomoći sponzora: Zaklade AIC, Hrvatske pošte, HEP-a, Croatia osiguranja, CIAK grupe, Ingemarka, Bc instituta i Agensa.

Sve u svemu, riječ je o izložbi koja zaslužuje pozornost, ali i prepoznavanje na razini državnih obrazovnih i kulturnih institucija kao velik doprinos etabliranju hrvatskoga jezika u školama i propitivanju njegove uloge u cjelokupnome obrazovnom sustavu i u društvu. Edukativni karakter izložbe prepoznali su Gradski ured za obrazovanje i Ministarstvo znanosti i obrazovanja te učenicima osnovnih i srednjih škola preporučili da posjete izložbu.

Posjetom ovoj izložbi mnogo toga možemo naučiti. Među ostalim, da su se neki od problema koji nas muče i danas, primjerice, opsežnost nastavnoga gradiva i (pre)opterećenost učenika, problematizirali i početkom 20. stoljeća, da su metodički priručnici već od početaka 19. stoljeća upozoravali da nastavne sadržaje treba učiti s razumijevanjem (»kritičko mišljenje«), a ne napamet, na temelju primjera i ne samo teorijskih opisa, da se od kraja 19. stoljeća naglašavalo da nastavni sadržaji trebaju biti životni i povezani s učeničkim iskustvom i potrebama kao i da ih treba poučavati na učenicima bliskim primjerima, da sadržaje u srodnim predmetima treba više povezivati, a temama pristupati iz različitih perspektiva. Ukratko, da štošta od onoga što se danas prikazuje kao inovativan iskorak u izmjenama nastavnog predmeta, i nije osobito novo.

Izložba »Predmet: Hrvatski« u ovo predbožićno vrijeme pravo je osvježenje i dobra vijest u moru lažnih i nadasve alarmantnih vijesti potaknutih neizvjesnošću pandemije, užurbanošću tehnološki usmjerenoga svijeta, društvenih mreža i traganja za nekim novim smislovima u svijetu koji se promijenio iz temelja.

Možda nam baš ona pomogne da barem nakratko osvijestimo koliko je danas, u ovome protočnome i potrošačkome svijetu, važno očuvati trajne vrednote poput hrvatskoga jezika. I nije to tek »predmet« i nije okamina. Nego, kako pokazuje ova izložba – pravi dragulj