Dojmljiv obračun s književnošću danas

Ciklus priča samouke usmene pripovjedačice, seljanke Blaže, iz dalmatinskog podneblja od Suhoga Rata i Šibenika do Splita i Knina, ispričanih potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća, prestao je onoga trenutka kada je otišla Gospodinu. »Blaže više nema. Već su četiri godine prošle otkako je otišla. Već četvrto ljeto provodim dane bez nje.«

Ivan Aralica je ono što je Blaža kazivala objavljivao u zbirci pripovijedaka Gromovi divljih ruža (2019), romanima Farrell (2017) i Duh zloduha (2020), kao i u završnoj priči »Mačke i macani« (2021). U toj završnoj priči nižu se priče na temu što je pripovijedanje, što je književnost danas, čitateljski je uzbudljivo iz stranice u stranicu razotkrivati tko je i zašto macan, a kome mačke zadovoljno sjede na ramenu toplo i mirno predući. »Blaža je govorila da joj mačka, ležeći na njezinu vratu i ramenima, ublažava bol u križima...O čemu je sve tu bila riječ, to bi ti, ponovno kažem, morao znati bolje od mene...zato što i ti, dok pišeš, a i dok ne pišeš, imaš mačku iza vrata. Svi vi koji pričate priče, pisali ili kazivali...dopunjavate i održavate na životu mit u riječi...da vam, dok pričate priče, mačka ublažava bol u srcu i muku u duši! A da niste bolesni u srcu i duši, ne biste ni pohranjivali život što ga proživite u priče, ona u priče ljetnih večeri, a ti u svoju lijepu književnost, u svoj mit. Ne biste ga pohranjivali u riječi, nego biste ga, da vam je u glavi bistro, a u duši čisto, pustili niz vjetar kao potrošenu robu. A vi to ne ćete, vi hoćete od potrošene vrijednosti učiniti trajnu. Kako to malo komu uspijeva, od pomisli na neuspjeh, hvata vas muka, a od muke boli glava koju, čini se, toplo mačje krzno liječi.«

Naslovna metafora upućuje na metaforu naravi, karaktera, sudbine, raspoloženja, propituju se njome je li književnost poput mačke kojoj se pripisuju slobodoumlje i duhovna snaga, je li pripovjedač ili kazivač priča jedna od inteligentnijih osoba, baš kao što je ona među životinjama. Aralica, kao vrsni stilist i pripovjedač, književni klasik, pisac koji iz godine u godinu začudnom energijom, inspiracijom i literarnim umijećem stvara nove romane, pa ovaj mudri, »stari« mačak, nije bez razloga posvetio tom, još od staroga Egipta, štovanom i opjevanom četveronošcu, naslovno mjesto.

Poslužio mu je, kako bi polemično otvorio neka pitanja prema kojima ima osobni stav koji ne pripada mainstream mišljenju, piše u romanu o razmišljanjima o kojima želi progovoriti, ne samo iz autobiografske pozicije nego i iz pozicije onoga koji nastoji potaknuti druge misliti, koji ima potrebu upozoriti na probleme koji se često stavljaju pod tepih, komentira u njemu odnos kritike i književnog djela, poziciju kritičara u kreiranju čitateljskog mišljenja, promišlja o tome je li lijepa književnost u isto vrijeme i zabavna, koliko suvremeni autori drže do riječi i digniteta napisanoga/izrečenoga, na koji se način u recentnu prozu opisuju kategorije kao što su privatno i javno, tjelesno i duhovno, je li vulgarizmima mjesto u književnom tekstu, koliko je napisana misao značajna u oblikovanju čitateljskog svjetonazora.

Čini se kako je Ivan Aralica ovom završnom Blažinom pričom imao potrebu naglasiti da je život jedne obične nepismene seljanke vrlo nalik životu jednoga naroda, jer, prema njegovu mišljenju, sve što nas određuje i definira nastaje u priči. U jednom intervjuu na pitanje gdje završavaju Blažine priče, a u tekst ulazi pisac, kako se nadopunjuje spisateljski proces i životno iskustvo, Aralica odgovara da je slušajući Blažu uvidio kako njezine priče korespondiraju s njegovim doživljajima svijeta budući da su ista generacija koja je slično proživljavala vrijeme, ona u Primoštenu, on u Promajni, jer dobra literatura koristi fakciju (onu osobnu ili onu nekoga drugoga), fikciju i znanstveno istraživanje, za slojevito oblikovanje teksta.

Bez priče pripovjedačkoga djela nema, nema pričanja bez priče, važna je fabulizacija, tradicionalno naslijeđe, izvori i uzori bilo kada da su nastali, to je jedini put do čitatelja, naglasio je autor romana Mačke i macani. U njemu, gotovo iz svakog poglavlja, izvire ideja kako se ne može pobjeći od vremena i prostora, kako suvremena književnost postaje instant tekst koji nudi lakonska i laka rješenja bez obzira na to o čemu pisac pisao, kakvim se rodovima bavio, piše li o ljubavi, intimi, osobnoj sudbini, politici, bavi li se povijesnim temama ili je posvećen znanstvenoj fantastici. Pisac bi trebao biti onaj koji piše iritiran životom u kojem živi, upravo stoga je motiviran davati odgovore na ono što se u trenutku pisanja nameće. U tom prijelazu s poviješću opterećene i povijesno modelirane književnosti na zabavnu književnost, literatura proživljava ono što odražava kronotop cjeline, u kojem se sve globalizira, dok se samo mali djelić kulturnoga teksta individualizira.

Nameće se dojam kako Aralica »žali« što književnost gubi ulogu povijesnoga modelatora, što postaje brzo čitljivi tračersko-voajeristički pamflet trenutka, i što služi trenutačnoj pouci i zabavi mnogobrojnoj, dominantno nepismenoj, čitateljskoj publici. Romanom se upućuje kritika književnim početnicima i njihovim knjigama bez dostatne stilske tekstualnosti, koji se medijskom (obično unaprijed (u)plaćenom) promocijom, svrstavaju uz već ovjerene pisce. »Ne podliježite konzumerizmu. Podlegnete li mu, budete li pisale, da biste ono što pišete, skupo prodale, nikad se nacionalizma ne ćete moći osloboditi jer je konzumerizam nacionalizmu – kupujmo domaće, domaće je najbolje – brat rođeni, druga polutka istog sjemena. Svaki pisac piše nešto što nema nikakve vrijednosti. Zato piscem može lako manipulirati svatko onaj tko mu kaže da ima vrijednost ono što piše i to što kaže potvrđuje kupnjom napisanoga. Stoga je književnik najnesigurnije i najranjivije biće na zemlji. Ovisi o milosti i nemilosti kupca. Zbog svega je toga konzumeristička i nacionalistička tvrdnja da se književnost treba dokazivati na tržištu paklena i idiotska zamisao. Književnik o tržištu ne bi trebao razmišljati, njega treba plaćati, bogato plaćati...«

U nešto dubljim slojevima teksta prepoznaje se autorova žal za prohujalim vremenima u kojima književnost nije imala samo trans, izvan, post, zabavnu funkciju, nego je imala ulogu oblikovanja recepcijske svijesti političke povijesti u okviru nacionalnoga teritorija i jezika, u njemu je ona bila kulturološka i estetska vrijednost, visokoga literarnog standarda u punome smislu te riječi.

U romanu je i opet intrigantno, iznova pročitati o Araličinu prijateljskom odnosu s kult­nim urednikom Zlatkom Crnkovićem, već prije poznatom iz njihove knjige pisama u kojoj su epistolarno razgovarali (Aralica/Crnković, Pisac i njegov urednik, 1998), a u Mački i macanu, čita se: »Zlatko se osjetio povrijeđenim što mu se to, ne samo kad su udvoje, nego i javno prigovara. Koliko sam ti puta rekao da to, kad bi se mene pitalo, ni ja ne bih ni prevodio ni objavljivao? Ali što ja tu mogu, kad takvo smeće traži čitateljska publika, i kod nas i u svijetu, i kad moje poduzeće mora i prodati to što prevedem i uredim da bi moglo platiti radnike.« Zanimljive su ubačene digresije o Eni Begović, Miroslavu Krleži, Suzani Rog, predsjedniku Tuđmanu...

Isprepleću se u romanu autobiografske epizode, osobne digresije i ironični umetci, glavninu teksta oni dopunjuju i obogaćuju novim pogledom, čitateljski su privlačni, drže oni koncentraciju, potiču na neka nova iznenađenja na temu ideologija, državni pisac i književnosti kao duhovni hram. Te paralelne, dopunske priče, preuzimaju na sebe ulogu središta, postajući izvorište pripovijedanja i autorova poruka za pamćenje. Predasi su oni od oštroga, polemičkog diskursa, odmak su od monotonog epskog »dociranja«, kojemu je katkad Aralica sklon, a osobni apelativni iskazi začin su i miris, često puta ustajalo-smrdljivim temama, o kojima autor razmišlja.

U nekim drugim žanrovima nekoliko je uspješnica koje su naslovno iskoristile upravo mačke da bi se otvorile slične teme, kao što je to npr. mjuzikl Mačke Andrewa Lloyda Webbera, bajka i balet Mačak u čizmama, film Mačka na vrućem limenom krovu, sonet »Mačka« iz zbirke Cvjetovi zla Charlesa Baudelairea. Mačka je odraz simboličke poetike, ona pobuđuje niz lijepih osjećaja koji dovode do čiste i bizarne ljepote, njena ljepota je u njoj samoj, može ona predstavljati i zlo. Ona je simbol podvojenosti, baš kao čovjek, istovremeno je umiljata, ali ima pandže koje mogu ogrepsti.

Ivan Aralica »grebe« romanom Mačke i macani, pa ako se pronađu čitatelji koji će ga čitati kao roman s ključem, tražeći imena onih s kojima se pripovjedač obračunava, pomislit će kako lik Nikite Goriša neodoljivo podsjeća na kritičara Igora Mandića. »Bio sam dužnik Nikite Goriša, tada isključivo književnog kritičara, na glasu zbog nesmiljene oštrine prosuđivanja, bez dlake na jeziku i bez milosti prema bilo komu, što je u središnjim novinama, gdje je bio zaposlen, pohvalnim osvrtom popratio objavljivanje moje prve knjige novela...Njegova je supruga rekla da je pljuvanje u tanjur i brijanje uz dlaku strast kontraša da kontriranjem izaziva pažnju i skandal ako samu pažnju ima za posljedicu...On se iza mačka sklonio da, izigravajući lakrdijaša, može napadati sve ono što želi i svakog onoga koga želi napadati, supruga bi rekla koga mu je merak pljunuti; a on se s mačkom poistovjetio da bi smrtna čovjeka, uplašena životom u koji se i smrt ubraja, pretvorio u ono što podrazumijevamo pod macanom, mačkom nad mačcima, kojemu po veličini koja ga nas sve uzdiže pripada ono što drugi nemaju – besmrtnost...Ima jedan pjesnik koji je napisao stih u kojemu kazuje da se pred smrću skrio u stihove i tomu, uvidjevši zaludnost toga skrivanja, dodao koliko mogoh.

Goriš je pošao njegovim tragom kad se poistovjetio s macanom, a macana s književnošću, u stihu ili prozi, ali bez mudre zadrške koliko mogoh. Na poistovjećivanje s macanom, kako je i čime on macana shvaćao, natjerali su ga strah od smrti i prokletstvo ništavila...S toga tužnog i krhkog brvna gledano, shvatljivo je da lice Goriša, kao i svakoga drugoga tko šapće mačku u uho, vidim kao lice nečastivog, a taj se zna pretvarati, pretvoreno u lice mačka Kudre.«