Prošlost kakva je mogla biti

-

Hrvatska povijest umjetnosti u prvom je redu baštinska struka. Glavno polje njezina rada bilo je i ostalo spomeničko naslijeđe koje su nam namrla tisućljeća. Polje veliko i zahtjevno, podijeljeno uglavnom na zonu sjevera i juga, kontinentalne i jadranske Hrvatske. U skupini povjesničara umjetnosti koji su posljednjih nekoliko desetljeća davali i još uvijek daju golem doprinos istraživanju, prezentaciji, čuvanju i zaštiti spomeničkoga blaga jadranske Hrvatske istaknuto je ime splitskog znanstvenika Joška Belamarića, dugogodišnjeg ravnatelja tamošnjega Konzervatorskog zavoda, sada znanstvenog savjetnika na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu i voditelja njegove splitske podružnice Centar Cvito Fisković.

Prije točno dvadeset godina objavljen je u izdanju Književnoga kruga u Splitu prvi svezak Belamarićeve studijske trilogije o umjetničkoj baštini jadranskoga prostora. Taj svezak nosio je naslov Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjetnosti na Jadranu. Nakon njega, 2012. pojavio se drugi a 2020. i treći svezak pod naslovom Studije iz starije umjetnosti na Jadranu. Ta tri sveska sadrže 54 članka na 1763 stranice sa stotinama ilustracija. Članci su tijekom protekla četiri desetljeća objavljivani u (mahom) hrvatskoj znanstvenoj periodici, u zbornicima znanstvenih skupova, u katalozima izložbi, u zbornicima radova istaknutih povjesničara umjetnosti – riječju, u literaturi široka znanstvenog raspona, najčešće teže pristupačnosti. Njihovo sabiranje unutar korica ove trilogije omogućuje »komotnom čitaocu« da ono što bi, uza sve tehničke pogodnosti digitalizacije, s mukom tražio u razbacanim izvornicima, dobije na brz, jednostavan, za čitanje ugodan način. Osim toga, u novom knjižnom ruhu radovi su opremljeni potrebnom znanstvenom aparaturom, poput bibliografija i kazala s imenima osoba i zemljopisnim pojmovima – a to je za njihove korisnike itekako značajan dobitak. Ne treba ni spominjati da su izvorni članci, prolazeći još jednom kroz autorove ruke, u određenom smislu ponovno rođeni.

U predgovoru drugom svesku ovih studija Belamarić i sam ističe da na svoja istraživanja najradije nikad ne bi stavio točku, pa se ponovnim objavljivanjem starijih radova koristi kao prilikom da pridoda neki novi argument, ili da ispusti poneki suvišni pasus. Tako ponovno obrađeni članci, koji su prošli kroz još jednu redakturu autora, okupljeni u knjigu i opremljeni znanstvenim pomagalima, akumuliraju dodatnu vrijednost. U knjižnom obliku membra disjecta gotovo cjeloživotnog istraživačkog i spisateljskog napora autora povezuju se u organičnu cjelinu s obrisima jedne znanstvene summae dalmatinske povijesti umjetnosti. Doista, ta tri sveska, unatoč desetljetnom ritmu njihova objavljivanja, ne treba promatrati odvojeno, nego kao cjelinu koje se dijelovi međusobno povezuju, dograđuju i dopunjuju. O međusobnoj povezanosti studija svjedoče, primjerice, radovi o portalu Majstora Radovana objavljeni u prvom svesku na koje se nadovezuju članci o polikromiji kamene skulpture 13. stoljeća u Trogiru i Splitu, i o franjevcima i umjetnosti na hrvatskoj obali u 13. stoljeću, oba objavljena u trećem svesku. Članak o Ivanu Duknoviću i njegovu kipu sv. Ivana u trogirskoj kapeli Orsini iz prvoga sveska svakako se povezuje s člancima o kapeli Orsini, njezinoj barokizaciji i različitim pitanjima povezanim s njezinom kiparskom opremom u drugom svesku, itd. Ti se radovi grupiraju u radnoj i životnoj mapi znanstvenika, signalizirajući skupine njegovih istraživačkih
interesa i tema koje ga zaokupljaju i kojima se vraća u nekoj drugoj konstelaciji.

Nikola Firentinac, Krunjenje Bogorodice, kraj 15. stoljeća. Kapela Orsini trogirske katedrale

Zanimljivo je, makar i na marginama ovoga osvrta, zamijetiti pojavu tipičnu za razvoj znanstvene komunikacije u Hrvatskoj u posljednjim desetljećima, a to je sve intenzivnija prisutnost engleskog jezika u objavljenim znanstvenim radovima. Članci objavljeni u internacionalnim izvorima na talijanskom ili engleskom pojavljuju se od prvog sveska, no u trećem svesku broj radova na engleskom gotovo je jednak broju onih na hrvatskom jeziku. Nema sumnje da taj trend odražava sve veću internacionalnu otvorenost struke, a njome i sve veću reputaciju hrvatske spomeničke baštine. Međutim, ako se on nastavi, opravdana je bojazan da će u vrlo bliskoj budućnosti većina naših radova s ozbiljnijim znanstvenim pretenzijama biti pisana na hrvatskom a objavljena na engleskom ili na nekom od vodećih svjetskih jezika. Pritom će predani čitatelj, uspoređujući primjerice Belamarićev članak Darovi i suze. Dubrovački darovi osmanlijskim vlastima, koji je u trilogiji tiskan u hrvatskoj i engleskoj inačici, lako zamijetiti da se u engleskom prijevodu (unatoč njegovoj neospornoj kvaliteti) gubi nešto od šarma osobnog, upravo literarnog izraza autora, koji je u struci poznat i hvaljen kao pisac sa stilom.

Primarnost spomenika

U predgovoru prvom svesku ove trilogije Joško Belamarić s ponosom ističe svoju pripadnost splitskom konzervatorskom krugu koji su obilježile zasade Cvita Fiskovića i djelatnost generacije stručnjaka i znanstvenika okupljenih oko splitskoga konzervatorskog zavoda. Doista, Belamarićevi radovi objavljeni u prva dva sveska ove trilogije nastali su u »tajnosti konzervatorskog studiola«, uza sve poslove i napore kojima je izložen do kraja zauzet, upravo strastven i odgovoran konzervator, kakav je bio Belamarić, posebice kao ravnatelj splitskoga konzervatorskog zavoda od 1991. do 2009. godine. O svojim učiteljima i prethodnicima, Cviti Fiskoviću i Davoru Domančiću, napisao je retke pune iskrenog divljenja (objavljeni su ovdje u drugom svesku pod naslovom Rad Cvita Fiskovića na izučavanju i zaštiti hrvatske kulturno-povijesne baštine i Konzervatorski panoptikum Davora Domančića). Istraživačke sklonosti povjesničara umjetnosti, obogaćene i usavršene tijekom dugogodišnjeg i svakodnevnoga kontakta s velikim brojem vrsnih restauratora, učinile su ga osjetljivim za materijalnost spomenika kao vidljivog i opipljivog (najčešće izmučenog) tijela u kojem pulsira bílo prošlosti. Iskustvo materijalne stvarnosti spomenika u mijenama vremena, poniranje u fiziologiju umjetničkih djela, sagledavanje arhitekture u sklopu konzervatorskih odluka i restauratorskih zahvata – sve su to praktične i bazične sastavnice odnosa prema spomenicima i njihovim tvorcima. Njihovo uključivanje u istraživačke postupke otvara povjesničaru umjetnosti vidike bez kojih ne može pristupiti ozbiljnom kulturološkom tumačenju baštine.

U mnogim studijama Belamarićeve trilogije obrađeni su vrhunski spomenici dalmatinske umjetnosti, antologijska djela kojih je tumačenje već više puta u prošlosti bilo izazov istaknutim stručnjacima, djela koja svaki naraštaj iznova interpretira, tražeći u njihovu postanku i u mijenama njihove sudbine tijekom povijesnih vremena prije ne­uočena značenja i neiščitane poruke kulturne povijesti. Među njima su Dioklecijanova palača u Splitu, Radovanov portal katedrale u Trogiru, kapela Orsini iste katedrale, škrinja sv. Šimuna u Zadru, drvene vratnice splitske katedrale i majstor Andrija Buvina, Trogirski evanđelistar itd. Niz članaka usredotočuje se na problemska pitanja povezana s ostvarenjima vrsnih majstora dalmatinske arhitekture, kiparstva i slikarstva kasne gotike i renesanse, poput Jurja Dalmatinca, Nikole Firentinca, Ivana Duknovića, Dujma Vuškovića, Nikole Božidarevića, Tripuna Bokanića i drugih. Riječ je o studijama koje po metodološkim kriterijima pripadaju najvišoj razini specijalističke povijesti umjetnosti, o radovima u kojima se zaključci iznose na temelju primarne i konzervatorski temeljite autopsije spomenika, na temelju uvida u arhivska vrela i komparativnu građu, te naposljetku na temelju kritičke revizije relevantne literature. Spomenut ću ovdje kao ogledni primjer, ujedno i svojevrsni pars pro toto, dvije atribucijske studije o kasnogotičkom splitskom slikaru Dujmu Vuškoviću (Vučkoviću), koje dodatno podupiru tezu Davora Domančića o Vuškoviću kao autoru znamenitoga Ugljanskog poliptiha, najraskošnijeg djela u stilu mletačkoga gotico fiorito, sačuvanog u Dalmaciji (Zadar, Zbirka samostana sv. Frane).

U Belamarićevu studijskom opusu poniranje u pojedinačne atribucijske probleme srednjovjekovnog slikarstva i kiparstva izmjenjuje se sa široko zasnovanim interpretacijama pojedinih djela ili spomeničkih cjelina. »Družeći se« kao konzervator godinama, pa i desetljećima s katedralom u Trogiru i dvama njezinim antologijskim umjetničkim sklopovima, portalom Majstora Radovana i kapelom Orsini, Belamarić je o tim spomenicima ostavio niz maestralnih studija, koje dopunjuju i proširuju njegove radove o pojedinačnim aspektima povijesti srednjovjekovnoga i renesansnoga kiparstva u Dalmaciji. Restauratorska obnova kapele Orsini pod Belamarićevim vodstvom ovjenčana je 2002. godine prestižnom nagradom Europskog savjeta Europa Nostra. Istodobno priređena je u Veneciji jedna od najsjajnijih recentnijih izložbi spomenika nacionalne umjetničke baštine pod naslovom Tesori della Croazia restaurati da Venetian heritage inc. Belamarić je kao voditelj splitskoga konzervatorskog zavoda bio njezin glavni organizator. Za njezin katalog napisao je i preglednu studiju koja je prerađena i prenesena u drugom svesku ove trilogije pod naslovom Prilozi za povijest umjetnosti srednjeg vijeka i renesanse u Trogiru. Venecijansku izložbu – a to je samo jedna od niza zapaženih manifestacija te vrste koje je Belamarić priredio – posebno spominjem zbog jedne činjenice važne za razumijevanje kulturne politike mlade hrvatske države. Naime, premda su sva izložena djela dolazila iz dalmatinskih zbirki, pretežno Trogira i Splita, u naslovu izložbe, jednako kao u Belamarićevu uvodnom tekstu odnosno u članku o Trogiru, istaknuta je njihova pripadnost hrvatskoj kulturnoj baštini, a istočni Jadran naziva se hrvatskim morem. Nakon stoljeća u najmanju ruku delikatnih povijesnih odnosa i venecijanskih (talijanskih) poricanja, bilo je to prvi put da se u srcu Venecije, pred očima cijeloga svijeta, umjetnost Dalmacije u tom opsegu i s takvom simbolikom izlaže pod hrvatskim imenom!

Nakon ove digresije kojom smo tek okrznuli one aspekte Belamarićeve djelatnosti koji će možda potonuti u zaboravu budućeg vremena, vraćamo se Belamarićevim studijama, u kojima autor, služeći se metodom ikonološke povijesti umjetnosti, daje svoj doprinos interpretaciji simboličkih programa i značenja djela poput kapele bl. Ivana Trogirskoga (Nota uz čitanje programa Kapele bl. Ivana Trogirskoga) ili Radovanova portala (Ciklus mjeseci Radovanova portala na katedrali u Trogiru). U tom metodološkom sklopu ističe se mikrostudija o jednom detalju iz trogirske kapele – anđelu lica zakrivenoga plaštom. U okrajku Isusova plašta koji prekriva lice jednog od spiritella na Firentinčevu reljefu Krunjena Bogorodice autor prepoznaje formulu patosa koju nalazi u definiciji Leonea Battiste Albertija, oslonjenog na antičku tradiciju (Albertijeva pathos-formula u Kapeli bl. Ivana Trogirskog). U mentalnoj popudbini ranorenesansnoga kipara Nikole Firentinca i njegovih naručitelja u Trogiru znanstvenik je uvjerljivo naslutio tragove čitanja Albertija koji su našli svoj umjetnički odjek u trogirskoj kapeli. To »osiguravanje« antičko-renesansnih tragova u djelu Nikole Firentinca značajan je doprinos razumijevanju duhovnoga habitusa humanističke kulture u Dalmaciji. Ne treba ni reći da se ono oslanja na provjerenu tradiciju ikonološke interpretacije povjesničara umjetnosti poput E. Panofskog ili Rudolfa Wittkowera, a potom i njihovih nasljednika poput Karla Ginzburga, Gerharda Wolfa i Hansa Beltinga, koji su znatno proširili raspone razumijevanja umjetničkog djela prošlosti u socijalnoj, memorijskoj, simboličkoj i reprezentacijskoj mreži njegove skrivene povijesti.

Interdisciplinarnost
i kulturološki obzori

Za noviju povijest umjetnosti uska specijalizacija istraživača na određenom području na kojem u struci postaje poznat i tražen autoritet redovita je i očekivana. Belamarić sebe u predgovoru trećem svesku ove trilogije doživljava kao »staromodnog« povjesničara umjetnosti koji je izbjegao trend specijalizacije i posvećivanja nekom užem polju, koliko god ga svako od njih privlačilo. Ne priklanjajući se nekoj određenoj vrsti umjetničkih spomenika, ne ograničavajući se na neko određeno vrijeme i stil, šireći svoju metodološku lepezu u svim pravcima, Belamarić je (kao konzervator, a još više kao pisac) ostao na tragu svojih velikih splitskih prethodnika, Ljube Karamana i Cvite Fiskovića. Jedina njegova specijalistička determinanta može se prepoznati u zemljopisnom obrisu Dalmacije, odnosno jadranskog prostora.

Osvrćući se prema širem, internacionalnom kontekstu, u njegovim istraživanjima i studijama prepoznajemo tragove Brau­delovih zasada, prerađene na način koji odgovara povijesnoj građi, vremenu i teritoriju Dalmacije. Braudelovo nedovršeno djelo, na kojem je radio posljednjih petnaestak godina života, imalo je naslov Identitet Francuske. U člancima ove Belamarićeve studijske trilogije (kojima valja pridružiti mnogobrojne druge eseje i studije) u velikoj se mjeri otkriva ne samo umjetnost nego upravo identitet Dalmacije, često lako prepoznatljiv, najčešće vrlo složen, nerijetko tek časovito uhvatljiv u prelijevanju različitih nijansi povijesne, mentalne, socijalne, gospodarske, religijske, geomorfološke, klimatske, psihološke i inih zadanosti duljeg ili kraćeg trajanja. Ono što, međutim, po mojem sudu (pa čak i u odnosu prema Braudelu) odlikuje Belamarićev odnos prema prošlosti, jest izbjegavanje pretjeranog isticanja nekog ideološkoga ključa za njezino tumačenje. Možda bi se ovdje s jedne strane moglo govoriti o »totalnoj« a s druge o »nevinoj« povijesti umjetnosti – onoj koja u pokušaju razumijevanja određenog fenomena uključuje sve moguće aspekte ljudskih umnih, gospodarskih i duhovnih djelatnosti, ali ih ne upreže u interesna kola neke ide­ološke paradigme, bila to neka društvena ili povijesna teorija, neka filozofijska ideja ili neko vjersko shvaćanje.

U nekim radovima, poput studija o Diokle­cijanovoj palači (koja je bila i tema njegova doktorata), o urbanističkim aspektima prve dubrovačke industrije u XV. stoljeću, o Hektorovićevu Tvrdalju u Starom Gradu, miješaju se najrazličitije metodološke komponente i stapaju u interdisciplinarne sklopove znanstvene spekulativnosti, koja na prvi pogled nema bitne povezanosti s umjetnošću i njezinim spomenicima. Pitajte tradicionalnog povjesničara umjetnosti od čega se radi boja karmezin (krmez)? Pitajte ga što znači to da je car rođen u purpuru? Vjerojatno nećete dobiti odgovor. Još je početkom prošlog stoljeća utemeljitelj ikonološke metode, Aby Warburg, kritizirao skučenost i uskogrudnost tadašnje specijalističke povijesti umjetnosti koja u svom kvazielitizmu nije imala sluha za iskaze »primitivne«, »rustične« i niske kulturne djelatnosti kao što je, primjerice, proizvodnja i bojenje sukna. A upravo je to ono što privlači istraživača koji umjetnost vidi kao sastavnicu općeg organizma života i za kojega je purpurna carska toga, jednako kao i grubo vuneno sukno dubrovačkog trgovca, prvorazredna činjenica kulturne antropologije. Uočavanje i analiza takvih fenomena može bitno pridonijeti razumijevanju složenih društvenih mehanizama na koje se oslanja kulturna nadgradnja, poput urbanizma Dubrovnika u doba renesanse, ili nastanak spomeničkih kompleksa istodobno utilitarnih i reprezentativnih, poput Dioklecijanove palače. Braudelovsko povezivanje monumentalnih spomenika s »prizemnim« funkcijama manufakture, trgovine i drugih oblika životne zbilje u presudnoj mjeri pridonosi razumijevanju formiranja kulturnoga krajolika u nekom određenom vremenu. Ono nas, koliko je moguće, približava prošlosti kakva je mogla biti.

Kad se danas divimo Dioklecijanovoj palači i Dubrovniku kao draguljima urbanizma i arhitekture, vjerojatno ne pomišljamo da je podloga iz koje izrasta slavljena i uzvišena umjetnost dobrim dijelom bila proizvodnja sukna i trgovina tkaninom. Njoj su se prilagođavali planovi za arhitekturu, koja pak traži likovnu opremu odgovarajuće reprezentativnosti. Pritom opet treba imati na umu položaj znanstvenika koji se nalazi pred problemom iste vrste a različite dokumentarne potkrijepljenosti. Naime, dok za pro­izvodnju sukna u renesansnom Dubrovniku postoje izdašni arhivski dokumenti – za suknarstvo u Dioklecijanovoj palači zaključuje se tek temeljem oskudnih komparativnih izvora i materijalnih ostataka. Ali, da bi se uopće došlo do rekonstrukcije, treba imati ideju kako je nešto moglo funkcionirati. Belamarićeve studije o manufakturi sukna u antičkom Splitu i renesansnom Dubrovniku potkrijepljene su obiljem usporedne građe iz povijesti dotičnih manufaktura u referentnom vremenu širom Europe. Bogatstvo usporednica i poveznica neka je vrsta metodološke armature kojom se iznutra učvršćuju autorove teze i njegova promišljanja funkcije arhitekture u spomenutim slučajevima. Ta je arhitektura dobrim dijelom inženjerskoga karaktera. Naime, i Dioklecijanovoj palači i renesansnom Dubrovniku zajednička je potreba za velikim količinama čiste vode, koja se dovodi zahtjevnim vodovodnim sustavima s udaljenih izvora. U Palaču voda je stizala akveduktom dugim devet, a u Grad vodovodom dugim više od 11 kilometara, koji je 1437. projektirao i sagradio Onofrio della Cava, napuljski arhitekt u službi Dubrovačke Republike. Autorova sposobnost povezivanja poznatih arheoloških i povijesnih informacija u nove spoznajne cjeline otvara mogućnosti smionih hipoteza koje pozivaju na provjere ili opovrgavanje u budućim vremenima.

Upravo zahvaljujući interdisciplinarnom križanju i kolažiranju informacija s različitih područja znanja, Belamarićeva istraživanja rezultiraju spoznajama koje postaju relevantne za razumijevanje povijesti kulture u smislu kojim se umjetnost i umjetnički obrt i arhitektura i urbanizam uvjerljivo povezuju s ostalim manifestacijama života ljudi u prošlosti. Zato će za Belamarićevim tekstovima rado posegnuti čitatelji koje zanimaju ne uvijek lako dokučivi mehanizmi isprepletanja gospodarske podloge, potreba ljudi i kulturne proizvodnje određenog vremena i prostora, napose prostora obilježenoga kulturom gradova. Naravno, urbano tkivo jadranskih gradova još i danas u sebi čuva zapretane tragove i vidljive slojeve u kojima se odražava dijalektika povijesne zbilje u svim njezinim pojavnostima. Belamarić je kao konzervator upoznao gotovo svaki važniji kamen u Splitu, Trogiru, Kaštelima, Šibeniku, Hvaru, Korčuli, Dubrovniku i nizu drugih jadranskih gradova. Njihovu arhitekturu upleo je u mreže antropoloških i kulturnopovijesnih manifestacija, u čvorišta koja primaju signale iz utjecajnih talijanskih sredina jednako kao iz antičke prošlosti, odašiljući u različitim situacijama i potrebama kulturne impulse svojemu okolišu. U Belamarićevim studijama gradovi se pojavljuju u najrazličitijim nijansama povijesne analize. Oni su i utvrde i kuće i statuti i forme ophođenja stanovništva. U njima poput kvasca fermentira i buja identitetska mitografija, povezana s antičkim genealogijama i svetačkim legendarijima, a s njima opet komunalni rituali i svečanosti. Gradovi su ustanove duhovne i političke vlasti, manufakture i hramovi. Oni su, da parafraziram naslov studije o Dubrovniku i njegovu odnosu s Osmanlijama, darovi i suze. Ta mi je studija osobito draga jer u njoj autor s gotovo filmskom uvjerljivošću dočarava različite manevre poklisara male jadranske Republike u nastojanjima da se sačuvaju državni interesi i pridonese boljitku domovine – možda i kao memento današnjim političarima! Diplomatska gluma s obiljem suza pred sultanovim tronom bila je samo jedan od mogućih postupaka dubrovačkih izaslanika u stjecanju koristi za Republiku sv. Vlaha.

Na mapi povijesne kulture (jadranske) Hr­vat­ske osim više-manje začahurenih prostora stoljetnih gradskih komuna, prema kojima je oduvijek usmjereno najveće zanimanje istraživača, veliko je prostranstvo poluzanemarenoga »ruralnoga« kulturnoga krajolika. Posljednjih desetljeća i ta su područja ušla u fokus interesa znanstvenika i kulturologa, posebice u sklopu velikih izložbenih projekata, među kojima nam je ovdje zanimljiva izložba Dalmatinska Zagora – nepoznata zemlja, održana 2007. u Klovićevim dvorima. Joško Belamarić (u suradnji s Markom Grčićem) iznio je na svojim plećima velik teret te ambiciozne povijesne revije i njezina kataloga koji će ostati trajnim izvorom spoznaja o povijesti i kulturi Dalmatinske zagore. U studiji Oris kulturne povijesti Dalmatinske zagore, objavljenoj u drugom svesku trilogije (preuzetoj iz kataloga izložbe) progovara autorov iskreni respekt pred neuništivom vitalnošću oporoga kraja koji se nekoć svrstavao u najzaostalije i najsiromašnije među mletačkim, a poslije i austrijskim posjedima. U Belamarićevu široko zasnovanu povijesnu panoramu Zagore, od delmatskih vremena do novijega doba, utkana je crvena nit divljenja pred iskazima koliko škrte toliko i samosvojne kulturne svijesti, ukopanim u najdublje pore života toga prostora »iznimne krajobrazne raznolikosti, što ga čini jedinstvenim kulturno-povijesnim i prirodnim parkom«. Trebalo je podosta vremena da shvatimo kako kultura nipošto ne mora biti elitne naravi da bi zaslužila divljenje. Studije Joška Belamarića koje, među ostalim, razmatraju i napoleonsku cestu na Biokovu i temu kuće u Splitskom statutu i upotrebu kamena na istočnoj obali Jadrana i mnoge druge naoko efemerne kulturne pojave, pomogle su i još uvijek pomažu da produbimo to shvaćanje i da ga pokušamo upotrijebiti kao podlogu očuvanja baštinskih vrijednosti koje ubrzano nestaju u vrtlogu modernoga razvoja.

Od općeg prema osobnom

Za razliku od mnogobrojnih specijalističkih studija različite tematike, Belamarićev rad o kulturi Dalmatinske zagore svrstava se u skupinu sinteznih kulturnopovijesnih pregleda namijenjenih široj, ali još uvijek vrlo stručnoj publici. U tu skupinu ulaze i drugi radovi dostupni u ovoj trilogiji, primjerice, Gotička kultura u Dalmaciji. Razvoj slikarstva između 13. i 15. stoljeća. To je pravi sintezni biser u kojem se slikarstvo Dalmacije tijekom triju srednjovjekovnih stoljeća iščitava i prati u sklopu mjerodavnih kulturoloških strujanja na Jadranu, pri čemu je osobito težište na fenomenu Paola Veneziana i njegovih slikarskih radijacija u kasnom trecentu i ranom quattrocentu. U tim je radovima Belamarić moderni nasljednik prvoga velikog »sintetičara« dalmatinske umjetničke i kulturne povijesti, Ljube Karamana (1886–1971), kojemu upravo ove godine obilježavamo pedesetu obljetnicu smrti. Kad se usporede prvi Karamanovi pregledi, poput Dalmacija kroz vjekove u historiji i umjetnosti (1934) s Belamarićevim sinteznim studijama, poput gore navedene, dobiva se oštar uvid u razvoj struke tijekom kojega se znatno promijenila intonacija same interpretacije. Dok je Karamanov pregled svojevrsno posvajanje baštine u skladu s tendencijama uspostave nacionalnoga kulturnog identiteta, Belamarićev je složena problemska interpretacija u kojoj se spomenička građa podrazumijeva kao ravnopravan hrvatski čimbenik u sklopu kulturne povijesti čitava jadranskoga prostora u određenom povijesnom vremenu.

Spuštajući se od općih crta u karakterizaciji Belamarićeva rada prema onima koje imaju osobniju obojenost valja na kraju ovog osvrta istaknuti jednu osobinu koju ističu svi njegovi recenzenti: u njegovim tekstovima vlada zavodljiva vještina pisanja spregnuta s upravo literarnim darom uživljavanja u povijesnu materiju. Prema riječima D. Milinovića, njegov stil prožet je »strašću koja odaje ne samo znanstvenika već i književnog zanesenjaka obuzetog ne samo formom likovnog djela već i literarnom kvalitetom svoga pisma«. U tradiciji najboljih kulturhistoričara i analitičara, kakav je u nas, primjerice, bio Milan Prelog kad je riječ o povijesnom životu gradova, ili Cvito Fisković kad je riječ o materijalnoj i kreativnoj kulturi njihovih stanovnika, Belamarić vješto i uvjerljivo obzidava svoje teze sabirući građu iz najbližih i naj­udaljenijih vrela, dodajući tumačenjima začin svojega literarnog talenta. Znanstveni »rukopis« kojim Belamarić ispisuje retke svojih studija ima značajke humanističkog univerzalizma. U njemu se sretno prepleću impulsi spekulativne smionosti i smisla za duhovito, katkad čak ironično promatranje kulturne povijesti u nepredvidljivim obratima i mijenama njezina trajanja. Karakteristična je za njega očaranost dobrom pričom, oduševljenost legendama u kojima se uvijek kriju zrnca povijesne zbilje, poštovanje prema mitovima u kojima su akumulirana kolektivna iskustva. U recenziji prvoga sveska ove trilogije Igor Fisković ističe još jednu važnu crtu Belamarićeva znanstvenoga creda, u kojoj je, zapravo, sadržan sukus hermeneutičkog pristupa kulturnoj povijesti. Naime, premda su njegove teze obilato i svestrano argumentirane, on ne nudi apodiktički konačna rješenja, nego uvijek ostavlja prostor mogućnostima novih tumačenja. Putovi interpretacije ostaju otvorenima, njihova je sudbina u stalnoj mijeni, ovisna o novim pogledima i spoznajama.

Naposljetku, ovaj osvrt prigoda je i za kratku slavljeničku bilješku. Joško Belamarić predložio je 2011. zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti (kojemu sam tada bio ravnateljem) osnivanje regionalnog središta povijesnoumjetničkih istraživanja u Splitu, noseći »u miraz« pravo korištenja adaptirane i restaurirane kasnogotičke palače u Kružićevoj ulici na pedeset godina. Lako smo se složili da toj ustanovi valja dati ime Cvita Fiskovića koje simbolizira srž onih vrijednosti za koje se zauzima moderna hrvatska povijest umjetnosti. Centar Cvito Fisković uspješno djeluje već punih deset godina a zagrebački Institut obilježava ove godine šezdesetu obljetnicu svojega osnutka (1961–2021) i plodnoga rada na istraživanju i promoviranju vrijednosti spomeničke baštine i umjetničkog stvaralaštva u Hrvatskoj. Ovaj osvrt na Belamarićevu studijsku trilogiju neka stoga bude prigodni elogium ne samo autoru nego i Institutu i mnogobrojnim spomenutim i nespomenutim povjesničarima umjetnosti koji su pridonijeli istraživanju, očuvanju i promoviranju umjetničke baštine hrvatskih prostora.