Odabrane priče

KNEZA DOMAGOJA

Julki B.

Zamišljam kako izgleda naša ulica, osjeća li se miris jesenjih kiša, prvih kolinja, čokolade i kuhanja pekmeza, čuju li se lupkanja cipela radnica Zvečeva, Orljave ili Sloge što u zoru pokušavaju tiho tiše proći ulicom, hrapavi zvuci kanti za smeće koje miču oni najmarljiviji ili najbudniji, a lavež sad sve rjeđih pasa budi onih troje-četvero male djece da pođu u školu, dok bake kuhaju prve jutarnje kave i spremaju zimnice, ajvar i kolače, prepričavajući sadržaj sinoćnje epizode omiljene serije, dide odvode djecu niz dvorišna vrata podragavši im kosu za rastanak i sreću u školi, pa odlaze u šupu ili drvarnicu po novu kantu drva, a iz dimnjaka lagano kao mjehurići izlazi dim prve jesenske vatre, na krovu se mačak rasteže, u dvorištu poneka lijena voćka prepušta se jeseni, a brižne domaćice metu žuto lišće s tih grana, marljivi profesor skuplja pripreme u svoje torbe i užurbano žuri na nastavu, djelatnici jer radnika nema više, voze se svojim automobilima prema sudu, trgovini, pekari, socijalnoj skrbi, školi, parku prirode, mesnici, stariji učenici kreću sa slušalicama u ušima prema centru ili gimnaziji zakasnivši na prvi sat, stric odlazi u jutarnju kupovinu, strina vjerojatno još spava, a stara baka misli o dalekim krajevima i što li doručkuju njeni najmiliji, mama je odavno na poslu, seka se šeta pored Jadrana, a braco pored Save, tata i baka su zauvijek otišli, kroz naš dimnjak nema dima jer naša je kuća manje-više prazna prvi put od izgradnje, davnih šezdesetih godina...

BAŠČA

Milovanu i Snježani M.

Zamišljam okus svježih trešanja što se crvene u posudi i moje ruke koje su brže od mojih usta uzimajući ih strasno i slasno, sjećajući se sitnih dječjih koraka po uskoj stazici vrta panonske nizine gdje smo ih brali istovremeno jedući i ne pazeći na malene bjelančevine, naša subića, inače česte stanovnike tih plodova koji su poznati pod imenom crvi, a onako punih stomaka dolazimo do stola i nastavljamo tu voćnu gozbu, poslije se sladeći golemim tek sazrelim žarkim jagodama utopljenima u bijeloprozirni već splasnuo šlag i razgovaramo o našoj bašči i svim starim plodovima, biljkama, povrću, voćkama i cvijeću koje se mijenjalo ovih dugih godina i svih naših starih koji su kopali, štijali, sijali, zalijevali, brali i svi smo uživali u tim plodovima za fruštuk, doručak, gablec, jauznu, marendu, ručak, brunch, užinu, večeru uvijek prepun stol povrća, voća te svih komšija i susjeda koji kradom dođu preko bašče jer nemamo ograde između naših vrtova pa se nasmijemo, našalimo i uz priču prisjetimo nekih anegdota i crtima pa to zalijemo starom dobrom berbom iz vremena mog rođenja puštajući crno vino da unese draž novih okusa i ispere ostatke trešanja u našim ustima sve do sljedećeg zalogaja, istovremeno odnoseći knedle u grlu i sjećanja na naše stare kojih nema za stolom…

TRG SVETOG TROJSTVA

Snježani M. D.

Zamišljam dotjeranu gospodu u tamnim frakovima, smeđim kaputima, sivim šeširima koji hodaju po popločanim dijelovima našega staroga srednjovjekovnog i ušminkanog K und K trga, a s njima ruku pod ruku idu ugledne gradske dame u bijelim rukavicama, ljubičastim i tamnoplavim haljinama kakve dolikuju modi sredine devetnaestoga vijeka dodirujući vrhovima prstiju i peta svojih kožnih čizama rubove tek postavljenih gradskih kocki i prelaze ulicu između dvaju kola kojima seoska sirotinja dovozi hranu i namirnice za gozbe gradskih uglednika dolazeći na središnji plato kojim dominira drevni zavjetni pil podignut u vrijeme najopasnije i najopakije pojave ako izuzmemo feudalizam i kapitalizam koja je napala naš mali slavonski gradić i u znak zavjeta i savjeta napravljen je simbol grada i borbe protiv kuge, a pod tim spomenikom posve neprimjetno stoje jedan ostarjeli slikar okružen razbacanim crtežima i skicama čiji vedri i žarki neuredni pejzaži brda i planina Požeštine daju svježine ustajalom gradskom životu i trgu zajedno sa svojim dugodlakavim šepavim mačkom i ostarjelim bezrepim psom pored pila kao Sveto Trojstvo, posve nepoznato i neprepoznato…

TEKIJA

Mihaeli M.

Zamišljam kako mlazovi vode teku niz česmu i pod njima bijelo-plave porculanske posude iz Qing dinastije u rukama emisara s Dalekog istoka, smeđe perzijske čaše koje pridržavaju bijele ručice iranskih prinčeva obrazovanih na zapadu, sive metalne čuture umornih trgovaca iz Anatolije, keramičke čašice stambolskih emina i njihove brojne pratnje, elegantni venecijanski stakleni bokali habsburških poklisara, prazni zlatni pehari dahija, ispucale drvene krigle derviša graditelja i duhovnika te limene kante s vodom za konje grabe sve te sitne kapljice uvijek svježe i hladne izvorske vode koja izvire na zapadnom ulazu u našu kasabu i na tom je izvoru uvijek neka graja, gužva i red, a na samom kraju reda, kad se izvor sjaji u noći, nad slavinu nadviju se ostarjele izmučene i ispucale seljačke ruke običnih radišnih prigradskih žena kućanica i domaćica koje su uvijek zadnje u redu i nizu za sve pa tako i za par kapi vodice koju kriomice prinose ispucalim usnama i žednim ustima dok mjesec obasjava našu tekiju…

RUDINA

Kristini R.

Zamišljam kako sunce zalazi i svojim posljednjim zlatnim trzajima baca svjetlost u sutonu na tu grupicu redovnika sredinom trinaestog stoljeća na obroncima Psunja koji završavaju svoje uobičajene dnevne rutine i rituale uzgajajući rijetko mediteransko bilje u slavonskoj plodnoj ravnici presječenim požeškim gorjima i praveći od njega lijeka za sve njima znane ozljede i bolesti, timareći svoje sive i riđe konje i hraneći mlade koze, ovce i vrijedne kokoši te praveći gnijezda za sokolove istovremeno pripremajući drva za ogrjev i surovu zimu koja se veoma brzo sprema donoseći velike količine snijega, leda i hladnoga psunjskog vjetra pa kroje dodatnu odjeću kojom će prekriti svoje ocvale halje, pripremiti dovoljno vode i hrane za zimske nedaće i dovršiti prozore na otvorenim oknima crkve svetog Mihovila, a jedan među njima, brat Ian se zove, vrijedno radi na novim glavama materijaliziravši svoja sjećanja, strahove i misli isklesavši lica da im budu utjeha, ali i opomena što se krije izvan njihova samostana u nepreglednim šumama i s druge strane brda kako ga podučavaju svete knjige i riječi njegova nadbiskupa iz daleke Ugarske te ga je san uhvatio u tim mislima nad nedovršenim glavama i otvorenim knjigama benediktinske knjižnice…

ZVEČEVSKA

Mislavu B.

Zamišljam stare tvorničke dimnjake u pari, portu punu ljudi i veliku ogradu prepunu vozila od parka do Orljave i Veličanke koja zatvara golemi plato naše tvornice Stock Cognack Medicinal poznatije pod imenom Zvečevo svima ljubiteljima dobrih okusa i ukusa koja je krenula prije skoro jednog vijeka kao mali alkoholni proizvodni centar voćnih likera, rakija, vinjaka i brandyja koje su destilirali, točili, punili, pripremali i ponekad probali marljivi djelatnici u tvornici preko Orljave, a poslije su dodani svi ti ukusni proizvodi od kakaa i pralina miješajući se u tamne i svijetle čokolade pri čemu su naše nepce iznova oduševljavali okusi Mikada i Sapora, malene kocke Brace i Seke, osvježavajuće Samo ti i Volim te, lako topljivi i slatki Mondovi svih sastojaka, Claudia bombonijere, svileni i karamelizirani bomboni, vafli, deserti, mlijeko, keksi, kanditi, čajevi i svi drugi nepoznati i zaboravljeni proizvodi koji su pripremani zajedničkim snagama strojeva i vrijednih naših radnica, susjeda, baki, majki, sestara, teta, znanica, kolegica, prijateljica i svih drugih žena Požeštine koje su nosile ovaj kolektiv i nikad nisu postale direktorice i ravnateljice da bi danas tvornica postala okupana u korovu, zahrđalim i napuštenim strojevima, a radnice su pognute i umorne u staračkim domovima ili pod zemljom…

Iz ciklusa Muze i mamuze