Novo o hrvatskom leksikografu stoljeća

-

Ivan Martinčić (1943–2021) zadužio je hrvatsku filologiju svojim knjigama o časopisu Kolo, o Stanku Vrazu i dvjema o hrvatskom narodnom preporodu, ali, po vlastitom priznanju, »četrdesetak godina istražuje djelovanje i pročitava djela Bogoslava Šuleka« pa je i objavio desetak radova o njemu u periodičnim publikacijama. Razumije se da su takva djelatnost i takvi tekstovi bili dobra podloga za knjigu koju imamo pred sobom. Ona se sastoji od pet poglavlja: I. Predslovlje (7–12), II. Šulekijana – u obzorju autorova radnoga životopisa (15–194), III. Šulekizmi u šulekijani, šulekografiji i hrvatskoj leksikografiji (197–323), IV. Iz bibliografija uz šulekijanu i šulekizme (327–426), V. Zaslovlje, Dodatak zaslovlju (429–441).

Predslovlje je, rekao bih, u znaku Šulekove fotografije koju je načinio A. Pommer 1857., fotografije poznate brojnim hrvatskim čitateljima različitih naraštaja. Na njoj je Šulek u preporodnoj surki i Martinčić nam uz tu fotografiju posreduje poruke do kojih mu je osobito stalo: da fotografija zrači hrvatskim rodoljubljem i građanskim hrvatskim buntom i da su u Šulekovo doba hrvatski građani, posebice mlađi, skupljali slike poznatih preporoditelja kao što današnji skupljaju slike nogometnih zvijezda. Uz te poruke Martinčiću je osobito stalo da čitatelji odmah usvoje najvažnije godine Šulekova života i rada: život je počeo 1816. a završio 1895., na početku njegova spisateljskoga djela stoji 1841., a na kraju 1892. godina. Tim glavnim vremenskim točkama naš autor s pravom pribraja još dvije: 1838. Šulek je stigao u Hrvatsku, a 1839. u Zagreb. Kraj Predslovlja iskoristio je da nam protumači termine koje će stalno upotrebljavati: šulekijana, šulekizmi, šulekografija. Pod prvim podrazumijeva Šulekovo djelo i djelovanje, pod drugim jezične posebnosti koje je unio u hrvatski jezični standard, a pod trećim recepciju Šulekova djela. Nije htio, kaže, upotrebljavati termin šulekologija jer mnogi napisi o Šuleku ne bi izdržali taj termin, nisu znanstveni, a ipak ih treba iz različitih razloga uzeti u obzir.

Bogoslav Šulek u preporodnoj surki

Drugo poglavlje (Šulekijana – u obzorju autorova radnoga životopisa) zauzima nešto manje od polovice knjige. U njemu je Martinčić doista majstorski prepleo Šulekovo pisanje i djelovanje s njegovim životom pokazujući kako je mladi Slovak Bohuslav Šulek postao znamenitim hrvatskim znanstvenim i kulturnim djelatnikom, kako je u kući svojega oca, protestantskoga pastora, udisao slovačko rodoljublje, kako je veliku cijenu platila njegova obitelj za svoju odanost slovačkom narodu i zemlji i kako je i zbog tih teškoća stigao u Hrvatsku, u Brod, k svome bratu vojnokrajinskom liječniku Michaelu, spremnom da mu pomogne koliko može. Dobro obrazovani Bohuslav odmah je pogled upro u Zagreb: odande su stizali kulturni slavenski glasi kakve je on priželjkivao i koji su mu kazivali da se u glavnom hrvatskom gradu odvija djelatnost u koju se htio uključiti cijelim svojim marom i darom. Već se naredne godine našao u Zagrebu. Martinčić znanstvenički akribično i sposobnošću darovitoga esejista pokazuje kako se mladi Šulek bori da se nađe u Gajevoj tiskari, ali se u početku mora zadovoljiti radom u Županovoj. No to ga ni najmanje ne obeshrabruje: radi gdje može, radi što može, radi korektorske, uredničke i druge poslove onom strašću koju u sebi nose samo ljudi stvoreni za velika djela. Uči hrvatski, malo je reći marljivo, želi se osposobiti za izricanje i najsuptilnijih sadržaja, želi postati netko u hrvatskom društvu. Čim mu se pružila prilika da upoznaje slovačke čitatelje s događajima u Zagrebu, šalje dopise u slovački časopis Tatranka, ali se u Zagrebu koristi svojim odličnim znanjem njemačkoga jezika i piše za časopis Croatia koji je izlazio na njemačkom jeziku. No njegov hrvatski je sve bolji, Gaj sve jasnije uviđa da bi mladi Slovak mogao obavljati mnoge složene poslove, uključuje ga u Danicu i u Novine, kadšto kao profesionalni, kadšto kao stvarni ali ne i potpisani urednik. Posebno su zanimljivo opisana neslaganja između Gaja i Šuleka, koja su, uz ostalo, proizvela da su se 2. siječnja 1849. pojavile dvije Danice, Šulekova i Gajeva jer se Gaj očito nije složio s uredničkim promjenama koje je proveo Šulek. Pažljivo čitanje onoga što su mnogi već čitali nerijetko donosi iznenađujuća otkrića: tako je Martinčić uočio da se tiskopis Šulekova djela Što namjeravaju Iliri, otisnutoga u Beogradu (zbog oštre cenzure u Zagrebu), uvelike razlikuje od autografa toga djela, pa zaključuje »da je u Beogradu taj tekst cenzuriran, redigiran, kraćen i nadopunjavan, lektoriran«, a te se velike razlike tiču i jezične i metajezične razine i onodobnih političko-kulturnih programa. Zanimljive, kadšto pikantne sadržaje Martinčić dopunjava važnim podatcima i spoznajama. Pišući npr. o polemikama u vezi s prvim hrvatskim listom (Branislav) koji je tiskan u inozemstvu (u Beogradu), on na kraju nudi popis onoga što je Šulek u tom listu objavio i uvjerljivo pokazuje koji se tekstovi ne mogu ubrojiti u šulekijanu. Tako iz poglavlja u poglavlje zapravo nudi i popunu i utočnjenja Šulekove bibliografije. Sve te tekstove prate pomno odabrani slikovni prilozi koji pomažu da bolje razumijemo sadržaj, da se lakše približimo vremenu iz kojega su opisani događaji i ugođajima iz kojih su niknula neka razmišljanja i neki stavovi. Takvih je pomno odabranih priloga u knjizi 54 i pažljiv će se čitatelj u svaki od njih zagledati i biti zahvalan autoru što ih je uvrstio.

Prvo razdoblje (šestogodišnje) Šulekova urednikovanja prestalo je 24. lipnja 1849. Ovako Martinčić opisuje tu nedjelju: »Nije to bila nedjelja kao mnoge prije, tek da otpuhne. Ako bi u nedjeljama i odahnuo, ako ne bi pobjegao kojem prijatelju izvan Zagreba, opet je bio uz redaktorski urednički stol, danomice, svakotjedno, mjesecima, godinama. A s uredničkoga stola urednički se radni obzor širio do slagarskog pulta, pa do tiskarskoga stroja, odatle do novinarnice, otpremništva ... Pa opet s prispjelom poštom i dopisima, s novim novinskim izvorima na urednički stol, pa uredničko probiranje, redigiranje, komentiranje, polemiziranje ... Pa opet i opet, bez granice – jer tako se stvara periodična publicistika, kad jednom krenu tjednici, dnevnici i nikad ne bi da stanu.« U te je rečenice zbio Martinčić ono što je u šest godina radio Šulek, u šest godina suradnje s Gajem i otimanja njegovim klišejima. Nakon kratkoga predaha Šulek je opet u izdavaštvu, urednik je u oporbenom Slavenskom jugu, kojega su vlasnici braća Župan, pa onda u Jugoslavenskim Novinama. No sve više vremena posvećuje vlastitim tekstovima i Martinčić sve više prati Šuleka pisca. Napisao je 1850. knjižicu Austrianski daržavni ustav, koju je imala potrebu komentirati i Mirjana Gross 1985. godine i iz njenih se komentara vidi da je imala visoko mišljenje o Šulekovu razumijevanju pravnih okvira austrijske države.

Naslovnice Gajevih Novina, u vrijeme Šulekova rada u njima

U Zagrebu je 1849. utemeljena dvogodišnja Učiteljska škola s hrvatskim kao nastavnim jezikom. Bilo je to značajno postignuće, ali bio je to i izazov da se oblikuju hrvatski udžbenici i hrvatsko stručno nazivlje. Šulek je bio ambiciozan u tom pogledu, a vidio je i priliku da na udžbenicima zaradi nešto novca. Godine 1850. objavio je dvije knjige: Naputak za one koji uče čitati i knjigu s naslovom Mala Čitanka za početnike, koju su kritičari negativno ocijenili. U tom dijelu knjige u kojem govori o Šuleku kao priređivaču i piscu udžbenika Martinčić otklanja tezu da bi se Šuleka moglo držati utemeljiteljem hrvatske književnosti za djecu i mladež. Povod da ga se tako nazove bila je knjiga Sto malih pripovêstih kao čitanka za djecu (1852), ali Martinčić piše da je riječ o pripovijetkama prevedenima s njemačkoga i to iz udžbeničke literature koja je i oblikovana s namjerom da se prevodi i na druge jezike i da se tako u državi homogeniziraju nastavni sadržaji.

Šulekova briga za hrvatske udžbenike bila je uistinu i velika i uspješna. Hrvatska ga je sredina držala i važnim prevoditeljem udžbenika s njemačkoga (bio je više prireditelj nego prevoditelj) i čovjekom koji je pisao vrlo prihvatljive udžbenike iz prirodnih znanosti, kao što su npr. Prirodopis za nižje realne škole (1856) ili Biljarstvo za višje gimnazije (1856). Doista se čovjek mora diviti kad uoči da i danas npr. dijelove cvijeta imenujemo onako kako ih je Šulek imenovao: čaška, lapovi, cvjetni vjenčić, latice, pelud. Samo jedan naziv nije Šulekov: on je predlagao pestić, a prevladao je tučak. To je samo jedan primjer odličnih rezultata Šulekovih znalačkih i napornih nastojanja. Oblikujući hrvatsku znanstvenu terminologiju za udžbenike, Šulek se i svjesno i nesvjesno pripremao za pisanje svojih velikih rječnika. No treba spomenuti da su i drugi autori u svoje čitanke i druge udžbenike uvrštavali Šulekove znanstvenopopularne tekstove. U Veberovoj Čitanci za porabu dolnje gimnazije na 362 stranice nalaze se 174 teksta, među njima sedam Šulekovih, na 40 str., što znači da njegovi tekstovi čine više od desetine knjige! Njegov žar i mar, njegove iznimne sposobnosti prevladale su i neke tada velike prepreke u društvu. Biskupi Haulik i Strossmayer imali su u početku primjedbe ne na Šulekove tekstove, nego na činjenicu da ih piše akatolik (tako su zvali protestante), ali ubrzo Šulek je postao marljivim suradnikom Katoličkoga lista! Martinčić uvjerljivo pokazuje da je postao »ponajbolji, a i najtraženiji pisac hrvatskih školskih udžbenika«. No radio je i mnogo drugoga posla. Bio je među pokretačima Nevena, član neformalnoga uredništva i istaknuti suradnik lista od 1853. do 1856. Književnost, jezikoslovlje i prirodne znanosti nisu bile jedina područja njegova zanimanja: itekako su ga zanimali pravo i gospodarstvo: u Pravniku i Gospodarskom listu napisao je puno važnih i zanimljivih priloga.

Novo Šulekovo uredničko razdoblje počelo je 1858. i završilo 1866. Sve godine osim zadnje bio je urednikom Gospodarskoga lista, a zadnju urednik Pozora. Martinčić je, u skladu sa svojom koncepcijom da više prostora posveti onome što je u šulekografiji zanemareno, uložio puno napora da osvijetli Šulekovo uređivanje Gospodarskoga lista i suradnju u njemu. Tu naslovima i stranicama bogatu suradnju Šulek nije potpisivao, nastojeći da ne izazove prigovore, pa i one koji bi se ticali novčane nagrade koju je za suradnju dobivao. Martinčić međutim predlaže drukčiju optiku pa jedan od njegovih brojnih podnaslova glasi »Šulek pisac suradnik bogato nadario urednika«. I ovdje Martinčić bitno proširuje i produbljuje naše spoznaje. U najboljim dosadašnjim bibliografijama Šulekovih radova spominje se najviše 13 njegovih priloga u Gospodarskom listu, a Martinčić ih je popisao oko 180!!! I pokazao kako mnogostranu važnost ne samo za jednu struku ima taj Šulekov rad u najstarijem hrvatskom listu! U tom su se listu prvi put, prije nego u (Šulekovim) rječnicima, pojavili termini kao beton, graševina, propuh i mnogi drugi! A Martinčić pokazuje i kako je Šulek takve termine obrađivao u rječnicima i tako jača svoju tvrdnju da se u Gospodarskom listu bolje nego u rječnicima može vidjeti onodobni hrvatski jezični standard, uz ostalo i stoga što se u listu vide jezične jedinice veće od riječi.

Naslovnica Šulekova Biljarstva

Gospodarski list (prvi Šulekov urednički broj)

Od 14. studenoga 1865. do kraja rujna 1866. bio je urednikom Pozora, sam je napisao »po drugi put sam zagrizao u tu tvrdu i trpku jabuku«. Uvjeren da je hrvatsko novinstvo u jadnom stanju, da vlast kontrolira sve novine i da je stvoriti novi liberalni list »mučna stvar«, ipak je pokušao, a onda o tome ovako pisao prijatelju Preradoviću: »U mom životu nisam tako robovao kako sada, premda sam se dosta naradio. To ćete razabrati kad Vam rečem, da sve do sada nemogoh naći stalnoga pomoćnika – takvi smo još siromasi! A našinci, koji su mi, nagovarajuć me, obećali svaku pomoć, ostaviše me na cjedilu te ja moram sad od sramote sve sam raditi ...«.

Nije Šulek samo uređivao periodiku i pisao za nju, on je za to vrijeme objavljivao knjige (Hrvatsko-ugarski ustav ili konstitucija, Korist i gojenje šumah, Naše pravice) i stekao je takav ugled u kulturnim krugovima da mu je Strossmayer preko Račkoga poručio da pošalje molbu banu da ga namjesti za upravitelja Državnoga arhiva. Molbu su podržali i Sabor i ban Šokčević, ali upraviteljem postao nije jer nije htio pisati tekstove kakve bi naručili vladajući i tako je propala i posljednja prilika da taj zaslužni čovjek dobije stalno i sigurno radno mjesto.

Zadnji dio ovoga velikoga poglavlja Martinčić je gotovo sav posvetio razdoblju od 1866. do 1895., tj. do Šulekove smrti i naslovio ga »Iz Šulekova akademijskoga razdoblja« te unutar toga dijela posebnu pažnju posvetio Šulekovim rječnicima.

Šulek je izabran u prvoj skupini članova Jugoslavenske akademije, a iz današnjega našega očišta zanimljivo je da je imenovan u Prirodno-matematički razred i da je svoju doktorsku disertaciju obranio poslije toga imenovanja. Promoviran je 1867. u njemačkom gradu Rostocku u doktora filozofije na temelju latinskim jezikom pisane disertacije o Ruđeru Boškoviću. Poslije obrane, ali iste godine (1867) disertacija je tiskana u Zagrebu (Memoria Rogerii Josephi Bošković). Zanimljiv je izvadak iz Šulekova pisma Preradoviću u kojem kaže da je doktorsku titulu »dobio posredovanjem jednoga poznatoga profesora rostočkoga, a što mi je osobito drago, radi zaslugah o književnost hrvatsku stečenih mojim njemačko-hrvatskim rječnikom ... Čudne stvari! Čudne sudbine! Prvo priznanje za taj rječnik stiže mi evo od baltičkoga mora.« Šulek nakon Ugarsko-hrvatske nagodbe prevodi s mađarskoga vojne priručnike jer je hrvatski postao službenim jezikom »svih strukah vojničke uprave«. Taj posao, piše Martinčić, bio mu je dosadan, ali mu se učinio i važan jer je bio uvjeren da duh vojske uvelike ovisi o jeziku koji ona upotrebljava. U svojoj pedesetiosmoj godini dobio je prvu plaću za javnu službu, tj. obnašao je dužnost Akademijina tajnika. Činio je to od 1874. pa do smrti (1895).

Pismo Franje Račkoga Bogoslavu Šuleku

Martinčić nas upozorava da su stotine tisuća Hrvata imali u rukama Sveto pismo u Šulekovu prijevodu a da nisu znali tko je prevoditelj. Riječ je o izdanju Novoga zavjeta i Psalama Davidovih. Martinčić u opsežnom potpoglavlju priča kako se šutjelo o tom prijevodu jer je to bilo izdanje Britanskoga inozemnoga biblijskoga društva, ustanove koja je bila proskribirana u Katoličkoj crkvi. U izdanju toga poduzeća pojavio se Novi zavjet u prijevodu Vuka Karadžića, a poslije i Stari zavjet u prijevodu Đure Daničića, no izdanja su se u Hrvatskoj jako slabo prodavala pa su voditelji društva u bečkoj podružnici tražili razlog i rješenje. Nakon mnogih zavrzlama dogovoreno je da Šulek 1876. uskladi jezik prijevoda s jezičnim navikama hrvatskoga katoličkoga puka i Šulekov je prijevod Novoga zavjeta od 1877. do 1969. objavljen u 25 izdanja i velikom broju primjeraka! Šulek je slijedio normu zagrebačke filološke škole i prigovori njegovu prijevodu »temeljili su se istodobno i na premalom i na prevelikom Šulekovom zahvatu u Karadžićev odnosno Daničićev tekst«. Temeljnom mi se čini Martinčićeva ocjena: »Važnost Šulekova prijevoda veća je u onome što je spriječio u standardizaciji hrvatskoga jezika negoli u onome što je u nju uveo«.

U Akademiji Šulek pokreće drugu njezinu periodičnu publikaciju Ljetopis Jugoslavenske akademije i na mnogo načina pridonosi njegovoj kvaliteti, surađuje marljivo u Akademijinim publikacijama, ali i u Viencu i Obzoru, piše poznatu knjigu Lučba za svakoga ili popularna kemija (1881) itd. Prije no što će opisati leksikografski Šulekov rad Martinčić je udijelio pažnju reakcijama na Šulekovu smrt i među njima posebno ga se dojmila ona Stjepana Radića u kome ističe sve Radićeve pohvale Šuleku i rečenicu »Radeći za Hrvatsku nadao se, da će najsigurniji temelj položiti budućnosti Slovačke«.

Na kraju ovoga najvećega poglavlja nalazi se osvrt na najpoznatiji dio Šulekova djela, na njegov leksikografski rad. Martinčić se posebno zadržao na nastajanju važnih rječnika, sitnim ali tako rječitim pojedinostima koje vesele čitatelje sladokusce, otkriva im nepoznato, upotpunjuje poznato. Kod opisa najvažnijih rječnika (Njemačko-hrvatski rječnik, 1860; Rječnik znanstvenoga nazivlja, 1874; Jugoslavenski imenik bilja, 1879) služio se i »metodom vjekopisa«, tj. po datumima je složio bitne natuknice o nastanku djela i reakcijama kada se pojavilo, npr. u opisu Njemačko-hrvatskoga rječnika takvih je natuknica 62 i ta datumska usustavljenost i smisao da se sažeto podastru relevantni podatci pomaže čitatelju da kadšto vrlo složenu problematiku dobro razumije. Saznajemo kako se odlučio da njemački stupac oblikuje iz Heinsiusova rječnika (Vollständiges Wȍrterbuch der deutschen Sprache, Beč, 1840), ali to je bio lakši dio posla. Teži je bio u tome da nađeš odgovarajuće hrvatske riječi pa je Šulek tražio i molio pomoć na sve strane, a neki svoje zbirke riječi nisu htjeli dati tek tako pa je Šuleka potrebnom svotom novca pomogao Strossmayer. Takvim pojedinostima Martinčićeva knjiga i inače obiluje pa one pomažu uočavanju konteksta i ugođaja u kojima djelo nastaje.

Uz vrlo stručne analize kao što je npr. ona uz opis Jugoslavenskog imenika bilja, analizi koja pokazuje kojoj vrsti taj rječnik pripada i koliko je u njemu rječničkih jezika dobro dođu dogodovštine iz života pojedinih osoba i društva jer se znanost i čovjekova svagdašnjica prepleću i takvo pisanje odiše punoćom i pomaže čitatelju da uoči da svaka sastavnica djela i djelovanja ima svoju važnost.

Naslovnica knjige Lučba za svakoga ili popularna kemija

Naslovnica Hrvatsko-njemačko-talijanskoga
rječnika znanstvenoga nazivlja

To da je Šulek imenovan u Akademijin Prirodno-matematički razred nije bilo bez posljedica za njegov leksikografski rad: on tada nesumnjivo vodeći hrvatski leksikograf nije imao priliku na iole ozbiljan način sudjelovati u nastanku velikoga Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika jer su mu nuđeni samo poslovi pomoćnika onima koji su prikupljali građu. Mnogo se može odgonetnuti iz priloženih navoda, ali Martinčić ipak naglašava da nije jasno tko je u Akademiji u tom smjeru vukao konce.

Treće poglavlje (Šulekizmi u šulekijani, šulekografiji i hrvatskoj leksikografiji, 197–323), kao i ona koja slijede, zauzima bitno manji prostor u knjizi. No i za treće poglavlje malo je reći da je važno i zanimljivo! Martinčić je htio reći nešto bitno o tzv. šulekizmima i izabrao je originalan način. Počeo je riječju abeceda i onda abecednim redom progovorio o mnogim šulekizmima. Sva slova nisu jednako »oprimjerena«, pa uz slova ć, dž, lj i nj nema ni jednoga primjera, uz neka slova je po jedan, a uz slovo p čak 10 riječi. Pobrojit ćemo sve da svaki čitatelj može procijeniti koje su mu poznate a koje nepoznate, kojima zna značenje a kojima ne zna: abeceda, abecednica, beton, biljarstvo, bjelogorica (i crnogorica), brojka, cvjetana, čarka, dragulj, dražest, drugotnica, đulabije, enciklopedija, fafarikule, fanatizam, glasovir, glazba, gljive, gmaz, graševina, herbarij – biljnik, hvalopis, jalova voda kladara, klesavac, korektor, krasnozor, latica, mirisarnica, -mjer i mjer, munjovod, mrazovod, nazivlje, novčić, opnokrilci, -ost, pajasen, pelud, pivnica (i zeljnik), pjenušac (pjenušica i soda – voda), pojam, potrpušica, propuh, proračun, protunožac, pustolovina, razudba, skladbe, slavinka, snježište, svilarstvo, svjež, štampa (i tisak), tintilin (i malik), tloznanstvo, urednici, uvrstak, velegrad, zdenac, zdravstvo, zvonište, žalostinka.

(Da barem nekima i barem malo uštedim vrijeme traženja nepoznatih im značenja, reći ću: cvjetana = flora, drugotnica = drugi odgovor tuženika, fafarikule = crni koprivić, bjelogorično stablo, naraste i do 25 m visine, glasovnica = listić za glasovanje na izborima, hvalopis = pohvalnica koja se ne odnosi na stih i ne pjeva se, kladara = zgrada pretežito izgrađena od klada, tj. od komada odsječena debla, klesanac = klesanjem obrađen kamen, krasnozor = kaleidoskop, mirisarnica = parfumerija, pajasen = pa + jasen, bjelogorično stablo, potrpušica = palijativ(no) liječenje, protunožac = antipod, razudba = anatomija, pa i obdukcija, slavinka = pjesma kojom se nekoga slavi itd.)

Svaka je od riječi koje tumači Martinčić dobila najmanje jednu stranicu, a neke i puno više i iz tih opisa saznajemo koje je od njih (većinu) Šulek stvorio, koje je on prvi unio u rječnik (a postojale su negdje drugdje), koje je i gdje on prvi opisao (izvan rječnika), što su o tim riječima pisali stariji i noviji hrvatski jezikoslovci, zašto su mu pripisivali i riječi koje nije izmislio, kako su ga hvalili i kudili, tko se i u kojim djelima, posebno rječnicima, na njega pozivao, jednom riječi svaki zaljubljenik u jezik uživat će u nizu provjerenih činjenica, u stjecanju novih znanja, u duhovitim podnaslovima i opisima u tekstu i nitko neće ostati hladan prema Šulekovoj ulozi u bogaćenju hrvatskoga jezičnoga standarda, svatko će se tom Slovaku, za koga ne možete ustanoviti je li više obilovao darovitošću ili marljivošću, nakloniti do poda. I bit će zahvalan Martinčiću jer je stvorio djelo koje je dostojan spomenik velikom leksikografu.

Četvrto poglavlje (Iz bibliografija uz šulekijanu i šulekizme, 327–426) počinje Martinčićevom bibliografijom Šulekovih radova koja ima 600 jedinica i triput je veća od dosad najveće, tj. od Maixner – Esihove iz 1952. Martinčić je uvrstio i Šulekove prijevode naglašavajući da upravo u njima nalazimo brojne novotvorenice po kojima je Šulek poznat, nije propustio brojne sitne priloge, nije se, kao mnogi njegovi prethodnici, zaustavio na političkom sadržaju, nego je uzimao u obzir i sve drugo te se pritom kao osobito obogaćenje pojavljuju tekstovi iz Gospodarskoga lista. Naslovi knjiga i opsežnijih djela u dosadašnjim su se bibliografijama pojavljivali u različitim oblicima i stoga se Martinčić potrudio da ih ima u rukama, da ih vidi i precizno prenese. Uvrstio je u svoju bibliografiju i dosege drugih znanstvenika, posebno ističući Šulekove prijevode Svetoga pisma koje je temeljito 2014. popisao Mislav Kovačić. Bibliografija ide od 1837. do 1894. pa zatim slijede djela objavljena poslije Šulekove smrti, po godinama, pa bibliografija Šulekove prepiske. Svaka jedinica uz uobičajene dijelove sadrži i pobliže određenje vrste teksta, podatak o (ne)potpisanosti teksta, obavijest u kojim je dosadašnjim bibliografijama dotični naslov spomenut, a uz velik broj jedinica nude se i opsežnije obavijesti o sadržaju.

Slijedi Bibliografija šulekografija, koja se najvećim dijelom sastoji od literature upotrebljene za pisanje ove knjige. Taj popis ima 160 jedinica i oblikovan je kroz desetljeća u kojima se Martinčić bavio Šulekom. Dopunio ju je i biblio­grafskim popisom djela nerabljenih u sastavljanju ove knjige i ta je djela opisao opširnije jer se u tekstu knjige ne spominju, a Martinčić želi da čitatelj zna što im je sadržaj. Nakon toga dolazi popis citirane i pregledane literature koja se ne odnosi izravno na Šuleka, ali je bila nužna u oblikovanju knjige (to su najčešće različiti rječnici, 60-ak jedinica) i napokon odjeljak koji se zove Iz bibliografije nešulekovih tekstova u kojem se nalazi 80-ak tekstova koje Šulek nije pisao i u kojima se on i ne spominje, ali govore o problemima o kojima je i Šulek pisao. Sve u svemu, to je ukupno 300-tinjak jedinica, pomno biranih i funkcionalno razvrstanih. Takav će popis biti od nemjerljive pomoći budućim šulekolozima.

Knjiga završava Zaslovljem (429–441) u kome je autor sažeo rezultate svojega rada naglašavajući one dosege Šulekovih djela i djelatnosti za koje bi trebao znati svaki obrazovani Hrvat. Nije se odlučio za jedan sažetak, nego je priložio pet sažetaka koje je objavljivao uz svoje prije objavljene znanstvene radove o Šuleku. To mu je omogućilo da i na njemačkom i engleskom upozori na različite aspekte Šulekova djela.

Martinčić zaključuje: »Šulek je cijeli svoj radni vijek darovao svojoj drugoj domovini Hrvatskoj, ali nije poricao da je Slovak, nije se odricao svoje slovačke zavičajnosti. Na primjeren način pisao je o svojoj Slovačkoj, vjerujući da će radeći za Hrvatsku valjano pripomagati i svojoj zavičajnoj domovini. Zato se zapisom o slovakijani u šulekijani u ovoj knjizi iskazuje zaslužena harnost Bogoslavu, Bohuslavu Šuleku.«

Iskazao je Ivan Martinčić tu harnost djelotvorno. Uložio je silan trud, svoje veliko filološko znanje, svoja česta višedesetljetna poniranja u opsežno, slojevito i vrijedno Šulekovo djelo, poniranja koja može izvesti samo znalac i zaljubljenik u problematiku, u život i djelo čovjeka koji je objavio 10 000 tiskanih stranica i koji je napisao tri najbolja hrvatska rječnika 19. stoljeća. Hrvatska ga je filologija nazvala »ocem hrvatskoga znanstvenoga nazivlja«, a Martinčić s pravom dodaje odrednicu »leksikograf stoljeća« i svojom knjigom bitno uvećava mogućnost da ništa od onoga što je u Šulekovu opusu važno ne ostane mrtvi kapital, da sve to uključimo u svoj sadašnji znanstveni i kulturni trenutak. Da ne ostavimo svoje znanje na razini 3–4 rečenice o Šuleku, nego da nam njegovo djelo pomogne u boljem razumijevanju hrvatske znanstvene, kulturne, političke i opće povijesti, posebno u razumijevanju ustroja hrvatskoga jezika. »Šulek je najplodniji hrvatski rječotvorac« – to mnogi među nama dugo znaju i često ponavljaju, ali Martinčić je razumio da »za takvu hipotetsku tvrdnju valja ponajprije bar približno iscrpnije popisati šulekizme i primjereno ih opisati u sklopu riznice hrvatskih riječi«. Treba spoznati da se »svestranom jezikoslovnom pretragom može vjerojatno pronaći tisuće prihvaćenih šulekizama, ali i možda još i više odbačenih Šulekovih hrvatskih tvorenica«. Neki od tih neprihvaćenih imaju u hrvatskom jeziku status zastarjelica, kao npr. lužik za kalij, solik za natrij, gorčik za magnezij i sl. Dolazimo do spoznaje da nipošto nisu otprve jasni i jednoznačni kriteriji (ne)prihvaćanja jer su npr. jednako tvoreni i prihvaćeni dušik, ugljik, vodik, a kisik nije stvorio Šulek, ali je on najviše učinio za njegovo prihvaćanje. Martinčić ističe da nema govornika hrvatskoga jezika koji, znajući ili ne znajući ne izusti poneki šulekizam i to je »najprimjerenija bezimena hvala iskazana Šuleku«.

A kako za ovu iznimnu knjigu iskazati hvalu Ivanu Martinčiću? Knjiga je otisnuta 2020., a 10. travnja 2021. Martinčić nas je napustio. To je doista bila tužna vijest za mnoge filološke sladokusce; neki su među njima upravo razmišljali kako bi lijepo bilo u prijateljskom krugu i ozračju, uz čašu vina uživati u Martinčićevu tako utemeljenom i tako šarmantnom jezikoslovnom govoru, u njegovoj zadivljenosti hrvatskim jezikom i jezikom uopće, u njegovu pobožnom poštovanju prema iznimnoj veličini hrvatske publicistike i hrvatske znanosti, prema leksikografu stoljeća – Bogoslavu Šuleku! No knjiga nam je ostala i bit će svakome na korist da služeći se njome vodi filološke razgovore s Bogoslavom Šulekom i Ivanom Martinčićem.