Monumentum aere perennius

-

Temeljno pravilo dobroga govorništva nalaže da se izlaganje nikada ne smije započeti isprikom. Doista moram se na početku ogriješiti o taj običaj i istaknuti da nisam ni arheolog, ni povjesničar antike, ali čak i da nisam ni povjesničar nego pripadnik bilo kojeg zanimanja, ovo bi me djelo, koje večeras predstavljamo, zadivilo iz dva razloga. Preko ove se knjige nalazimo pred nalazištem svjetskih razmjera, ali jednako tako i pred najvažnijim opusom akademika, našeg Pučišćanina po majci Emilija Marina, koji je otkrio, istražio, znanstveno i muzeološki predstavio svijetu glasoviti augusteum u Naroni.

Ukratko, nalazište o kojem se u knjizi govori predstavlja carski hram, odnosno rimsko svetište kulta rimskih careva julijevsko-klaudijevske i flavijevske dinastije iz 1. stoljeća. Ova jedinstvena galerija mramornih kipova visoke umjetničke vrijednosti, nadnaravne veličine, podignuta je za vladanja prvoga rimskog cara Oktavijana Augusta, a nakon toga obnavljana, odnosno dopunjavana carskim statuama sve do drugog stoljeća. Nakon Augustova preminuća 14. godine nakon Krista, prvu obnovu hrama izvršio je carski namjesnik Publije Kornelije Dolabela, nama dobro poznat po izgradnji impresivne mreže rimskih cesta u tadašnjem Iliriku. Naronu je prvi sustavno počeo istraživati austrijski arheolog Carl Patsch potkraj 19. stoljeća, nastavio 1970-ih godina akademik Nenad Cambi s ekipom Arheološkog muzeja u Splitu proučavanjem grada i definicijom gradskih bedema, ali je krunske rezultate u njezinu istraživanju postigla ekipa istog muzeja pod vodstvom ravnatelja Emilija Marina tijekom i nakon Domovinskog rata. Na forumu, nekadašnje cvjetajuće rimske kolonije u Neretvi, otkopano je 19 hramskih kipova careva, carica i drugih pripadnika carskih obitelji. Po brojnosti statua, augustej u Naroni predstavlja uz rimski augusteum Ara pacis, naglasovitije nalazište takvog tipa u svijetu.

Na stranicama ove knjige čitatelj će naći detaljne pojedinosti ne samo o carskom hramu, njegovim skulpturama, povijesti istraživanja, predstavljanja nalaza svijetu putem izložbi i znanstvenih skupova, povijesti izgradnje muzeja na navedenom lokalitetu, nego i cjelokupnu mapu istraživanja Narone koja uključuju antičke bedeme, forum, ranokršćanski oratorij, s pripadajućom epigrafikom, keramikom, novcem i ostalim artefaktima. Prvu sondu dr. Marin otvorio je 11. ožujka 1993. u isto vrijeme kada su se 400 km sjevernije vodile krvave borbe na Maslenici s desetcima mrtvih i ranjenih naših branitelja. Tri godine poslije, 5. lipnja 1996., otkrio je natpis u čast »Božanskom Augustu« koji je postavio navedeni carski namjesnik Dolabela. Navedeni natpis Divo Augusto, po riječima autora knjige navijestio je da će nalaz biti kolosalan. Dva dana poslije, 7. lipnja, otkriven je kip pod brojem 13 koji je struka interpretirala kao kip cara Augusta.

Otkriće augusteuma u Naroni zaslužena je nagrada našoj arheologiji, našem arheologu, ali i jednoj instituciji, Arheološkom muzeju u Splitu, nadležnom za iskopavanja u Naroni i izgradnji Muzeja. O povijesti i zaslugama splitskog Arheološkog muzeja dovoljno je samo istaknuti da je osnovan davne 1820. godine te da je nakon onoga bečkoga najstariji u Habsburškoj Monarhiji. Austrijska pokrajina Dalmacija bila je uz karpatsku Bukovinu najsiromašnija od svih 20 habsburških pokrajina, ali je simboličko značenje Dalmacije za austrijske careve bilo najznačajnije jer ih je posjedovanje te jadranske i hrvatske pokrajine direktno povezivalo s carskim nasljeđem antičkog Rima. Izabran na čelo splitskog Arheološkog muzeja 1988. godine, sa samo 37 godina, podignuo je djelatnost te naše najstarije i najprestižnije arheološke institucije na novu, još višu razinu. Zahvaljujući njemu Arheološki je muzej imao snage djelovati u Saloni, pokrenuti istraživanja u Visu, ostvariti u povijesti muzeja neviđenu nakladničku, znanstvenu i stručnu aktivnost, obnoviti muzejsko sjedište u Splitu, kao i muzejski Tusculum u Saloni, i iznad svega suočiti se s najsloženijim zahvatom kao što je projekt augusteuma u Naroni. Salona, Narona i Issa, zlatan je trolist naše antičke povijesti i splitskog muzeja.

Ove biografske crtice smatramo važnim istaknuti, ne da bi se dodvorili, nego nas povijest kao struka obvezuje na proučavanje i vrednovanje zaslužnih ljudi, njihovih ideja i postignuća. Veliki britanski državnik Edmund Burke izjavio je za vrijeme Francuske revolucije, kada su jakobinci rušili spomenike prošlosti, da nas tradicija snažno obvezuje, da povijest nikada ne počinje s nama, jer u nama žive naši predci, njihove vrline, talenti, karakterne crte pa naravno i nasljedne bolesti. U Marinovu postignuću prepoznajemo pečat njegovih pučiških predaka koji su dali ne samo našem mjestu nego i narodu u cjelini. Zanimljiva je i poučna životna priča ogranka Orlandini njegove bake Emilije. Emilijin stric, poznati pučiški svećenik Anđelko Orlandini, kao hrvatski dominikanski provincijal između dvaju svjetskih ratova sagradio je crkvu i samostan u Maksimiru u Zagrebu. Dana 22. veljače 1944. poginuo je tijekom savezničkog bombardiranja u vlastitom samostanu. Emilijin brat Krešimir – među Pučišćanima poznat kao »šjor Krešo« – smaknut je po tzv. presudi bračkoga partizanskog odreda, te njegove kosti i danas počivaju u nepoznatoj bračkoj vrleti. Emilijin sin Orlando Orlandini, profesor hrvatskog, francuskog i latinskog, pogubljen je tijekom poslijeblajburških egzekucija. Ovdje se nameće pitanje uloge naše stare »teritorijalne elite« u izgradnji društvene zajednice, odnosno akademicida tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata koji je izvršila nova »klasna elita«. Amerikanci cijene osobe niskog roda koje se uspinju do vrha, tzv. self-made man, Britanci pak, drže do tradicije i znaju da društvo nose stare obitelji s pedigreom tzv. established families koje toliko žalosno nedostaju hrvatskom narodu.

Za Marinov uspjeh u Naroni, osim obiteljskog i intelektualnog nasljeđa, važno je i dobro obrazovanje koje je izniklo iz duboke arheološke tradicije našeg naroda. Studij arheologije završio je 1973. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1990. Za Naronu pripremala su ga i iskapanja u Solinu na nekropoli i ranokršćanskoj bazilici Manastirine i Marusinac. Organizacijske sposobnosti, presudno važne pri iskapanju augusteuma, a posebno pri gradnji Muzeja, potvrdio je još kao glavni tajnik XIII. međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju održanom u Splitu i Poreču 1994. Uoči Kongresa, 22. studenoga 1993. sudjelovao je u izaslanstvu papi Ivanu Pavlu II. predvođenom tadašnjim nadbiskupom splitsko-makarskim mons. Antom Jurićem.

Iskapanja u Vidu kraj Metkovića okrunjena su rezultatima koji su dobili svjetski odjek. Odredila su ne samo urbanistički i arhitektonski okvir antičkoga grada s bazilikom, zidinama, augusteumom i forumom, nego je, kao što smo prethodno naveli, Narona iznjedrila najbrojniju skupinu obezglavljenih kipova, među ostalim, najvjerojatnije, prema dosadašnjoj atribuciji, čak petorice rimskih careva: Augusta, Tiberija, Kaligule, Klaudija i Vespazijana.

Potvrda njegovih znanstvenih rezultata stigla je 2003. godine kada je izabran za redovitog člana Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Premda oficijelno po diplomi arheolog i latinist, zbog raznih razloga, djelatan je u svim granama klasičnih studija (njem. Altertumswissenschaften): u povijesti, filologiji, epigrafiji, onomastici ilirskoj, grčkoj i rimskoj, starom vijeku, srednjem, pa i novom, naravno uvijek iz jednog, arheološkog motrišta. Francuski strukturalisti, posebno najveći među njima Fernand Braudel, koristili su se izrazom »kapitalisti velike širine« kako bi opisali srednjovjekovne poduzetnike koji su razgranali duboke poslovne veze diljem Europe. Istoznačno akademika Marina moglo bi se odrediti, služeći se terminom akademika Katičića, »staroznancem velike širine«, o čemu svjedoči i njegova knjiga Historia magistra archaeologiae (MH, Split–Dubrovnik, 2003). Tijek iskapanja u Naroni, kako je u knjizi naveo, »od carskog svetišta do Muzeja«, podsjeća na velikog arheologa Harima Bingvama, koji je, prije nego je otkrio Machu Picchu, posjedovao akademsku karijeru, jer je predavao na Yaleu. Obojica su znala uspostaviti plodan odnos s lokalnom zajednicom. Jednako tako, kao ljudi politike ili diplomacije – Bingvam kao senator i guverner, a Marin kao ambasador – dodatno su predstavili svijetu svoja otkrića.

Doista, nakon što je 2004. imenovan veleposlanikom Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici dr. se Marin ovim svjetskim otkrićem augusteuma koristio u promociji svoje zemlje. Nastupio je na dužnost u Vatikan u vrijeme za Hrvatsku složene političke situacije, kada se njeno članstvo u Europskoj uniji i NATO-u uvjetovalo izručenjem hrvatskih generala prema haškoj optužnici. U Vatikanu, jednom od središta svjetske diplomacije, svjedočio je putevima i stranputicama navedenoga hrvatskog pristupanja EU-u, pri čemu je ove potonje nastojao otklanjati. U spomenutoj knjizi rimskih uspomena naveo je da je problem pristupa EU-u dotaknuo i na ponoćki u Rimu u razgovoru s veleposlanicom Ujedinjenoga Kraljevstva, pri čemu nije bilo irelevantno što joj je spomenuo vlastita arheološka iskopavanja uz Hadrijanov zid te plodnu suradnju s engleskim arheolozima oko kipa Livije iz Narone. Upravo je njegovom zaslugom spojen Livijin portret iz Oxforda i torzo iz Opuzena, pa je postala odličnom veleposlanicom hrvatske arheologije te ambasadoricom dobre volje između Hrvatske i Britanije.

Na samom početku njegove službe u Rimu, u Vatikanskim je muzejima otvorena velika izložba o Augusteumu koju je pripremao još kao ravnatelj splitskog Arheološkog muzeja. Neposredno je svjedočio odlasku svetoga Pape i dolasku novoga pape Benedikta XVI., kojeg je dobro poznavao. Obojica su redoviti članovi Francuske akademije i to papa Ratzinger u njezinu razredu moralnih i političkih znanosti, a arheolog Marin u razredu humanističkih znanosti. U govoru koji je održao na svečanoj sjednici Francuske akademije 23. listopada 2007. u Parizu ovaj je diplomat-arheolog govorio o hrvatskom identitetu, odnosu Europe i Sredozemlja, izazovima europske globalizacije te naravno o augusteumu u Naroni.

Kada je u Oxfordu 2007. godine održao predavanje o otkriću u Naroni i njegovoj prezentaciji, tijekom diskusije jedan je od nazočnih engleskih arheologa istaknuo da je akademik Marin imao sreću s ovim otkrićem, nadodavši da je tu sreću i zaslužio. Pierre Gros, veliki znanstvenik i specijalist za ovo razdoblje rimske civilizacije i umjetnosti, naveo je u komentarima na augusteum da stječemo uvjerenje kako su angažman akademika Marina, njegova kompeticija i način kojima je vrlo brzo umio prepoznati važnost ikonografskog opusa, snažno pridonijeli sretnom ishodu jedne od itekako lijepih znanstvenih avantura s kraja prošlog i početka ovog stoljeća.

Osim gore navedenih autorovih postignuća, istaknuli bismo da je njegovu otkriću augusteuma, promociji i izgradnji muzeja pridonio i pogodan povijesni trenutak, odnosno rađanje hrvatske države, vrijeme puno stradanja, žrtve, ali i neviđenog ushita i zanosa. Uspjehu je pogodovala kultura zajedništva, samopožrtvovnosti te kako je američki povjesničar kulture Patric Deneen naglasio »demokracija malih razmjera« ogledanoj u plodnoj komunikaciji dr. Marina i lokalne neretvanske zajednice. Kultura je uvijek povezana s kultom, u ovom slučaju s carskim kultom, lokalno je uvijek povezano s univerzalnim i vječnim, božanskim i uzvišenim. Premda je u slučaju augusteuma riječ o poganskom hramu i on kao takav odražava misao da je ljudsko biće dio sveobuhvatnoga prirodnog reda – da ljudska bića, kako i klasična i kršćanska tradicija vjeruju – posjeduju telos, tj. određenu i nepromjenjivu svrhu zadanu od Božanskog, transcendentalnog. I danas ljudi nastoje dotaknuti ili se rukovati s predsjednicima jer prema zagovornicima »psihološke historiografije« i »kolektivnog nesvjesnog« imaju urođeni osjećaj da dotiču božansko – nadnaravno. Etika, i ona klasična i kršćanska, imale su i imaju za cilj označiti granicu koju narav – naravni zakon – nameće ljudskim bićima. Danas se pak ta granica odbacuje, kao i svako određenje uvjetovano mjestom rođenja, tradicijom, kulturom, zajedno s kolektivnim odnosima obiteljske, nacionalne i vjerske pripadnosti, u ime nesputane slobode pojedinca i progresa koji ćemo teško preživjeti, jer su prvi put u ljudskoj povijesti štetne posljedice napretka veće od koristi koji sa sobom nosi.

Zaključno ističemo da je otkriće augusteuma imalo veliku kulturnu, muzeološku i znanstvenu recepciju. Nadodajemo da je knjiga, koja o tome na najbolji način svjedoči, analitički i sintetički vrlo pregledna, da je opremljena bogatim slikovnim materijalom te da će zadovoljiti kako najuži stručni krug tako i najširu javnost. Poštovani dr. Marin, čestitamo Vama i Vašoj supruzi Hajdi, čije su zasluge u oblikovanju ovako impresivne karijere morale biti presudne, i zahvaljujemo na velikom daru naronitanskog augusteuma!

Sadržaj knjige Augusteum Naronitanum

Prvi dio: Augusteum

I.      Plećaševe štale u Vidu – Arheološko istraživanje 1995.–1996.

II.     Projekt Augusteuma Narone – Arhitektura i urbanizam; Arheološke datosti i povijesne okolnosti u provinciji Dalmaciji; Augusteum Narone u svjetlu nekih drugih istovrsnih spomenika; Arhitektura Augusteuma: Arhitektonska dekoracija, Žbuka i freske, Mozaik; Rostra – središnji arhitektonski spomenik; Portik uokolo Augusteuma; Na forumu kolonije Narone: Smještaj foruma, Izgled foruma; Građevine uz forum uokolo Augusteuma: Kurija, Prostorije s mozaikom; August i Narona

III.    Natpisi u Augusteumu pronađeni u istraživanjima 1995.–1996. i oni povezani s Augusteumom ili s carskim kultom te počasni natpisi: Natpisi nađeni u Augusteumu, Natpis nađen ispred Augusteuma, Ostali natpisi nađeni u Naroni u svezi s carskim kultom, Carski počasni natpisi; Paleografija i datacija naronitanskih natpisa

IV.   Program postavljanja kipova u Augusteumu i moguća alternativna interpretacija: Kipovi (bez glave) pronađeni u Augusteumu tijekom iskopavanja 1995. i 1996.; Kipovi iz Narone podrijetlom iz Augusteuma; Portreti podrijetlom iz Augusteuma; Kip s portretom iz Narone: Oxford-Opuzen Livija, možda iz Augusteuma; Portret cara Maksimina; Portret muškarca, 2. pol. 3. st.; Dodatna opažanja o natpisima Publija Kornelija Dolabelle (CIN II, 57) i Septimije Lupule (CIN II, 41) i njihovu kontekstu; Privatne srebrne statue u obliku Venere u Augusteumu; Pitanje interpretacije kipa br. 13: August pro i contra; Status quo; Vizualizacija postavljanja kipova u vremenu i prostoru: Faza 1. Augustova vladavina; Faza 2. Tiberijeva vladavina; Faza 3. Klaudijeva vladavina; Faza 4. Početak epohe Flavijevaca i završetak ciklusa; Alternativna interpretacija

V.    Kipovi u Augusteumu: Kipovi pronađeni u Augusteumu tijekom iskopavanja 1995. i 1996.: Kip 1. Agripina Minor? Kip 2. Agripina Maior? Kip 3. Oktavija? Kip 4. Antonija Minor? Kip 5. Julija? Kip 6. Livija? Kip 7. Agripa? Kip 8. Vespazijan Kip 9. Gaj ili Lucije Cezar Kip 10. Lucije ili Gaj Cezar Kip 11. Germanik Kip 12. Druz Maior, možda Minor Kip 13. August Kip 14. Klaudije Kip 15. Kaligula? Kip 16. dječji togatus Kip 17. Tiberije. Ulomci drugih kipova iz Augusteuma: Kip 18. muški torzo Kip 19. dječački togatus. Ulomak portreta iz Augusteuma: Kip 20. portret iz Trajanova doba. Ulomci koje smo identificirali, za koje nemamo točne podatke o nalazu unutar Augusteuma i koji mogu biti kipovi iz Augusteuma, ali moglo bi biti i da su pripadali portiku nad razrušenim Augusteumom: Kip 21. mali togatus Kip 22. kip imperatora. Oxford-Opuzen Livija

VI.   Tijek vremena – Keramika, novac, staklo, metal

VII.  Kraj Augusteuma – Napuštanje, rušenje, ukop grobova: Pronađeni grobovi; Vrijeme prije rušenja Augusteuma; Vrijeme rušenja Augusteuma; Napuštanje starog središta Narone

Drugi dio: Muzej

I.      Muzeološka promišljanja kao prethodnice koncepta Muzeja Narona (do 1999.): Zaštita spomenika, Budući muzejski paviljon, Događanje muzeja, Moj koncept 1999. i peripetije

II.     Program prezentacije u Muzeju Narona (1999.): Narona – projekt uređenja arheološkog lokaliteta s muzejskim paviljonom; Temeljne smjernice, Prezentacija lokaliteta, Budući muzejski paviljon, Postojeća arheološka zbirka

III.    Poslovi u svezi s arhitektonskim projektiranjem, kamen temeljac i posljednje arheološke radnje prije gradnje muzeja in situ (2000.–2004.): Arheološko-konzervatorske pripreme 2000.–2003.; Hrvatski arhitektonski natječaj 2001.; Suradnja na izradbi idejnoga, izvedbenog i glavnog prvonagrađenog projekta arhitekta Gorana Rake 2002. Završna dokumentacija, kamen temeljac i posljednje arheološke radnje prije gradnje muzeja in situ 2004.

IV.   Oxford-Opuzen Livija: znanstveni i muzeološki pothvat (2000.–2004.): Otkriće, Muzeološki projekt; Nakon vatikanske i zagrebačke izložbe 2005.; Izložba u zagrebačkim Klovićevim dvorima, 2014.

V.    Izložbe Split–Oxford–Barcelona–Vatikan–Zagreb (2004.–2005.) i otvaranje Muzeja u Vidu (2007.): O Vespazijanu, samostalno izlaganom; O glavnoj izložbi i njezinim katalozima; O otvaranju Muzeja u Vidu (2007.); Nekoliko pogleda na ostvarenje