Miro Gavran dvadeset godina nakon svoje Judite

-

»Nakon priča vezanih uz svoje slavonske korijene, romana za mladež i romana vezanih uz izvanosjetilnu tematiku, Gavran se u proznom izrazu okrenuo bogatom izvorištu biblijske književnosti posegnuvši za Hrvatima kultnoj priči o Juditi. Njegov hrabri dodir s klasičnim djelom hrvatske literature i ulaz na područje do sada rezervirano samo za ‘oca hrvatske književnosti’ mnogi će tumačiti kao čin hereze nad dosadašnjim biblijskim i rodoljubno-marulićevskim značenjem priče o Juditi, ali je nedvojbeno i to da će način na koji je on tu priču obradio i predstavio suvremenim čitateljima steći svakako veliki broj poklonika te će Gavranova ̔Judita̓, koliko god se to nekome možda i neće dopasti, biti danas daleko više čitana od čuvene Marulićeve ̔istorije svete udovice̓, pa i od originalnog biblijskog predloška«.

Citirani tekst dio je mog predgovora prvom izdanju »Judite« objavljenom danas već pomalo i davne 2001. godine, napisane godinu dana prije, na početku novog milenija. Što je danas, dva desetljeća poslije, ostalo od predviđanja, procjena i ocjena iznesenih u tom tekstu? S ponosom mogu konstatirati da se sve ono najbitnije i ostvarilo. Nije bilo baš lako i bez rizika o pogrešnoj procjeni napisati te godine kako će Judita, tada mladog i već poznatog, ali tih godina često i odviše omalovažavanoga hrvatskoga književnika Mire Gavrana, biti daleko više čitana od glasovitoga Marulićeva predloška. Nisu se pri takvoj procjeni baš smiješile lijepe perspektive kad je riječ o reakcijama »sijedih glava« i ortodoksnih štovatelja klasike koji su teško mogli prihvatiti predviđanja o tome da će djelo mladoga slavonskog romanopisca i dramatičara čitateljima biti draže i čitanije od »versi« kultnoga splitskog začinjavca. No, pišući o tome tko će uskoro biti čitaniji i ljubiteljima književnosti draži, ja i nisam ocjenjivao vrijednosti tih autora (jer to je, zbog goleme vremenske razlike koja dijeli njihova stvaralaštva, i nemoguće) nego poznavajući stvaralaštvo Mire Gavrana i njegovu iznimnu sposobnost jednostavnog, a istodobno dojmljivog i moćnog pripovijedanja, zaključio kako će njegova Judita suvremenim čitateljima biti bliža, razumljivija pa čak i bolja od Marulićeva originala obremenjenog arhaičnom 500 godina starom splitskom čakavicom. No, nije samo nadvladavanje te vremensko-jezične zapreke donijelo popularnost Gavranovoj Juditi. Štoviše, još i više učinile su to promjene koje je on učinio s obzirom na originalnu priču, posebno kad je riječ o likovima Judite, Holoferna i Joakima, koji su u Gavranovoj umjetničkoj imaginaciji postali, što god tko rekao, životniji, uvjerljiviji pa i bolji u odnosu na mahom knjiški simboličke Marulićeve karaktere Holoferna nasilnika i Judite patnice i žrtve.

To su temeljni razlozi zbog kojih sam tada konstatirao kako će Judita Mire Gavrana biti puno čitanija od Judite Marka Marulića. To je bilo 2001. godine, a ove 2021. stanje je takvo da je tijekom tih dvaju desetljeća Gavranova štorija doživjela dvanaest izdanja u Hrvatskoj i prevedena je na dvanaest jezika, a upravo se sprema veliko novo trinaesto izdanje na hrvatskome koje će baš o dvadesetoj godišnjici objavljivanja toga Gavranova romana potvrditi kako je Gavran učinio sjajan posao – svojom je verzijom privukao mnoge i baš zahvaljujući toj njegovoj knjizi mnogi su upoznati s pričom o Juditi, a nije malen ni broj onih koji su baš zbog čitanja njegove knjige zasigurno posegnuli i za originalom stvorenim 1501. godine. Miro je Gavran, dakle, itekako uspješno vezao dva povijesna razdoblja hrvatske književnosti približivši i pojasnivši suvremenom čitatelju davnu prošlost i osvijetlivši rane dane hrvatske književnosti. Da je njegova Judita učinila »samo« to, bilo bi to jako puno, ali je ta knjiga, na svu sreću, donijela još nešto novo, također najavljeno u pogovoru prvom izdanju tog romana.

Naime, zaključkom kako je Juditom Miro Gavran »zakoračio na nova područja svog literarnog interesa« najavljena je mogućnost daljnje obrade sličnih religijskih tema. Ni tu zaključak nije bio rezultat utemeljen na »loto sustavu«, nego na činjenici da je Gavran do tog trenutka u svom tada 18 godina dugom književnom stvaralaštvu (prva mu je tiskana knjiga bila briljantna drama Kreontova Antigona, objavljena i na scenu postavljena 1983. godine) temama pristupao ciklički i rijetko je kada tek ovlaš dotaknuo neku temu. Naprotiv, ako bi mu se određeni sklop ideja, tema i motiva, kao i način pristupa, sviđao – on ga je nastojao ponavljati u bar još nekoliko djela. Tako su, primjerice, u nizu nastajale drame utemeljene na istinitim povijesnim ličnostima i manje-više istinitim pojedinostima iz njihova života, drame o muško-ženskim odnosima, pripovijetke o djetinjstvu u Slavoniji, romani za mlade ili pak romani vezani uz mogućnost izvanosjetilnih iskustava. Ako je takav način rada Miro Gavran primjenjivao do te 2001. godine, nije bilo nikakvog razloga da to ne čini i dalje, tim više što je već nakon prvog čitanja njegove Judite svakom ljubitelju književnosti bilo jasno da je to – to. Da je riječ o odličnoj knjizi koja na originalan i poseban način obrađuje poznatu religijsku temu, zbivanja i likove. Drugim je riječima bilo jasno kako će Gavran najvjerojatnije nastaviti baviti se biblijskim temama, likovima i motivima.

I to se zaista i dogodilo pa se baš na valu toga svoga detaljnog pristupa pojedinom tematskom sklopu Gavran nastavio koristiti biblijskim pričama i likovima napisavši nakon Judite još i Krstitelja (2002) te Poncija Pilata (2004) stvorivši tako svoju danas već mnogima znanu biblijsku trilogiju koja plijeni pažnju brojnih čitatelja, kako vjernika tako i onih kojima religija ne znači ništa posebno, ali vole dobro ispričanu priču i uživaju u njoj, pri čemu, znaju to dobro, naučiti mogu puno i o onome što im, baš zbog toga što ih religija ne zanima, i nije odviše poznato. Upravo u toj Gavranovoj univerzalnosti jedna je od velikih snaga njegove biblijske trilogije. Jer, iako utemeljene na pričama iz knjige nad knjigama, njegove su obrade biblijskih motiva iznimno suvremene pa tako čitatelji Juditu, Ivana Krstitelja, Poncija Pilata, ili bilo kojega drugog lika kojeg je Gavran »posudio« iz bogate riznice Biblije, i ne prihvaćaju tek kao biblijske likove, nego kao ljude koji su im, bez obzira na to što su živjeli nezamislivo davno, svojim životom, manama, dvojbama i psihološko-egzistencijalnim problemima itekako bliski i razumljivi, kao što su im shvatljive, prihvatljive i razumljive snažne općeljudske i svevremenske poruke koje iščitavamo iz tih Gavranovih djela, često uspješnije, dojmljivije i umjetnički snažnije no u biblijskim originalima.

»Kada roman s biblijskom tematikom ne bi korespondirao s današnjim čitateljima, to bi bilo neko nabožno štivo«, rekao je jednom prilikom Miro Gavran odredivši kroz tu rečenicu i temeljni cilj svojih na Bibliji utemeljenih djela, ali i svih ostalih svojih djela. Njemu je želja i cilj da korespondira s čitateljem, da mu prenošenjem dijela svog znanja, osjećaja i ideja prenese određene poruke, poduči i savjetuje, uvijek na umu imajući krajnje pozitivan, a samim time i duboko human, odnos prema životu i čovjeku općenito. Kad je 2000. godine počeo pisati Juditu Gavran nije, po vlastitim riječima, toliko želio ponavljati baš Hrvatima znanu priču o udovici iz Betulije, koliko mu je namjera bila oživjeti lik mlade devetnaestogodišnje udovice koja se našla pred zbivanjima sudbonosnim i za njen i za život ljudi s kojima živi u tom od brojnog neprijatelja opsjednutom gradu. Kako ona to doživljava i na koji se način u njoj lome mogućnosti i opasnosti pred kojima se našla, ono je što će čitatelja, bio vjernik ili nevjernik, itekako zanimati. Isto će ga tako zanimati bolna tragedija Ivana Krstitelja, a možda još i više sudbina Poncija Pilata, najvećeg negativca Novog zavjeta koji prelazi put od zločinca do obraćenika. Naravno, to što Gavran u djelima biblijske tematike razinu priče diže do univerzalnih visina, ne znači da bježi od vjere. Naprotiv, svaka od tih knjiga duboko je i snažno prožeta vjerom, pri čemu se, baš zbog sudbina glavnih likova koji zbog svoje (ne)pripadnosti određenoj vjeri pate, doživljavaju tragedije i gube život, u prvi plan stavlja baš međureligijski kontekst, odnosno čitatelju šalje poruka kako bi ljudskost, empatija i bratstvo među ljudima morali biti iznad svih vjerskih razlika – koliko god pripadali svojoj religiji.

Na knjigama svoje biblijske trilogije (ukupno su doživjele fantastična izdanja na hrvatskome – Krstitelj osam izdanja, Poncije Pilat šest izdanja te prevedene na brojne jezike) Miro Gavran radio je punih pet godina da bi se nakon toga, osjetivši da je tim temama dao što je mogao, okrenuo novim izazovima. Pa su tako nakon tih odličnih romana uslijedili kratki romani Jedini svjedok ljepote i Kafkin prijatelj te potom i 2016. godine zaista poseban i zanimljiv roman Nekoliko ptica i jedno nebo. Vraćajući se kroz ta djela nekim svojim ranijim tematskim okvirima, Gavran je iznova stvorio zanimljiva djela, a ako bismo tražili poveznicu s biblijskim temama i likovima onda je ona uvijek u pokušaju da se, bili likovi biblijski, izmišljeni ili utemeljeni na povijesnim činjenicama, uvijek vrlo uspješno prikazuju njihova nastojanja u borbi za što više sreće u njihovim i životima ljudi koji ih okružuju. Osjeti se to i vidi u romanu Kafkin prijatelj, gdje svjedočimo na istinitim činjenicama utemeljenoj priči o Kafkinu prijatelju Maxu Brodu, koji se nakon smrti svog prijatelja nalazi pred golemom dvojbom – ispuniti prijateljevu želju i uništiti još neobjavljene Kafkine rukopise, ili to ne učiniti i svijetu darivati djelo nepatvorenoga genijalca. Još je istini i faktima bliži roman Nekoliko ptica i jedno nebo, moćna priča o ljudskoj dobroti, vjeri i empatiji prenesena kroz opis dijela života znanoga hercegovačkog svećenika fra Didaka Buntića, koji je u teškim vremenima gladi i neimaštine koje su vladale tijekom Prvoga svjetskog rata od gladi spasio i bolji život omogućio tisućama hercegovačke djece omogućivši im odrastanje u bogatijim i mirnijim dijelovima Hrvatske.

Vratimo li se od priče o fra Didaku Buntiću tridesetak godina natrag i zastanemo li kraj debitantskoga Gavranova romana, djela Zaboravljeni sin (1989), neće nam trebati puno da ustanovimo kako Gavran i u svom više od tri desetljeća dugom proznom radu uvijek do čitatelja nastoji doprijeti jednostavnom, toplom i pitkom pričom koja uvijek traži promišljanje o dobroti, razumijevanju i ljudskosti, odnosno okretanje baš takvom načinu ponašanja u životu. Zaboravljeni sin, koji je u Hrvatskoj doživio deset izdanja, preveden je na niz jezika i ovjenčan međunarodnim nagradama, jedan je od prvih romana hrvatske književnosti koji su obrađivali život djeteta s posebnim potrebama i to na takav način da je taj romaneskni debi istup Mire Gavrana daleko prešao granice Hrvatske. Kako smo lomili noge (šest izdanja u Hrvatskoj, prijevod čak na kineski) skup je zanimljivih priča o odrastanju i životu u slavonskoj ravnici, a Klara i Margita ili putovanje u prošli život i danas su među čitanijim naslovima u većini hrvatskih knjižnica, ponajprije stoga što je autor kroz zanimljive životne priče svojih junakinja dodirnuo uvijek i svima zanimljivo područje izvanosjetilnih mogućnosti te tematike snage i mogućnosti ljudskog duha koje su još uvijek velika nepoznanica. Svakako ovom nizu romana za odrasle treba dodati i brojne Gavranove romane za djecu čija se vrijednost vidi i iz broja izdanja pa je tako, primjerice, Zaljubljen do ušiju doživio čak sedamnaest izdanja. Samo dva manje ima Kako je tata osvojio mamu, četrnaest ih je nanizao Svašta u mojoj glavi, a noviji Ljeto za pamćenje »dogurao« je do trećeg izdanja i vjerojatno tu neće stati.

Naravno, poznavatelji Gavranova književna djela itekako znaju kako su romani i pripovijetke tek jedan dio njegova bogatog rada. Okušao se on i kao pjesnik, a u svjetskim je razmjerima poznatiji kao dramatičar. Štoviše, trenutačno je vjerojatno jedini živući dramski pisac kojem su u čak pet europskih zemalja bili i jesu posvećeni zasebni kazališni festivali na kojima su se izvele ili se izvode predstave nastale isključivo po njegovim tekstovima. GavranFest je prvi put zaživio 2003. godine u Trnavi (Slovačka) da bi se potom proširio i na Poljsku (2013), Češku (2016), Njemačku (2019) te Srbiju (2020)! Temeljni bibliografski i podatci o njegovu radu govore nam još i to kako je najizvođeniji hrvatski dramski pisac po čijim je komedijama i dramama nastalo više od 400 kazališnih premijera širom svijeta, a te je premijere vidjelo više od četiri milijuna ljudi. Djela su mu prevedena na čak 40 jezika, a sve njegove do sada objavljene knjige imale su više od 250 izdanja u zemlji i inozemstvu!

Uskličnik kojim završava prethodna rečenica logičan je izbor pogledaju li se spomenute brojke koje, bar kad je o hrvatskoj književnosti riječ, pomalo djeluju idealne za uključivanje u neko od izdanja Guinessove knjige rekorda. Na svu su sreću one stvarne i baš zahvaljujući Miri Gavranu hrvatska je književnost posljednjih četrdesetak godina uočljivija i značajnija u europskim pa i svjetskim razmjerima. Da bi dosegnuo taj status i ostvario taj međunarodni uspjeh Miro Gavran desetljećima je radio ono što najbolje zna – predano i ustrajno pisao, promišljao, analizirao i tražio najbolje stilske načine da što jednostavnije, a istodobno i što snažnije, prenese svijet svojih ideja i stavova svakom čitatelju, bilo da je riječ o hrvatskom ili čitatelju iz neke druge sredine i države. Krenuvši iz Hrvatske, iz svoje rodne Slavonije te potom i Zagreba, Miro Gavran dospio je jako, jako daleko, a razlozi tom uspjehu navedeni su i u tekstu predgovora Juditi pri njezinoj prvoj pojavi 2001. godine. Nije ih, stoga, loše još jednom ponoviti.

»Temelj Gavranova uspjeha kod domaće i inozemne publike je u tome što Gavran u sebi nosi onu iskonsku notu svakog pravog književnika – sposobnost pripovijedanja, pričanja, umijeća prenošenja magije žive ili napisane riječi koja u svojim najrazličitijim oblicima veže one prve arhaične pripovijedače koji su uz vatru plemenskih zajednica pripovijedali svoje gatke, s današnjim cyber brbljavcima koji kroz umreženi sustav Interneta mogu svoje ‘štorije’ pisati, pričati i slati ljudima koje nikad nisu, a možda i neće vidjeti. Ta temeljna želja i žudnja za pripovijedanjem, pričanjem i dijeljenjem onoga što znaš i želiš reći osjeti se kod svakog pravog književnika, a možda ponajbolji izraz za te literarne sretnike imaju Amerikanci koji ih zovu storyteller – što pak slobodno možemo prevesti kao pripovjedač priča, onaj kojemu je to gotovo pa poziv, sudbinsko određenje. Storyteller je, dakle, onaj koji priču ne samo zna, već je umije i ispripovijedati – a to su dvije odlike koje se ne susreću tako često. Miro Gavran ima obje...«, napisano je 2001. godine, a bez imalo dvojbe itekako vrijedi i danas.