Marulićeva Judita kao nadahnuće za monodramsku glazbenoscensku predstavu i film: Katarina Livljanić i ansambl Dialogos

 -

Životopis Katarine Livljanić

Profesorica doktorica znanosti Katarina Livljanić je pjevačica i muzikologinja. Jedna je od najeminentnijih međunarodnih stručnjakinja za interpretaciju gregorijanskoga korala i glazbe srednjega vijeka. Nakon studija muzikologije na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu zvanje redovite profesorice stekla je na Sveučilištu Sorbonne u Parizu. Od 2019. ima vlastitu pjevačku klasu za područje srednjovjekovne i renesansne glazbe na uglednoj Scholi Cantorum Basiliensis u Baselu. Tri je puta bila gostujućim predavačem i rezidentnim umjetnikom na Sveučilištu Harvard. Od 2017. suradnica je interdisciplinarnoga znanstvenog HRZZ-a Cromuscodex70. S francuskim nacionalnim ansamblom Dialogos koji je osnovala 1996. kontinuirano radi na projektima srednjovjekovnoga repertoara i glazbenoga kazališta, s poglavitim fokusom na projekte hrvatske glazbene baštine u europskom kontekstu.

U proteklih jedanaest godina nastala su dva muzikološko-glazbena umjetnička ostvarenja nadahnuta Marulićevom Juditom – prvo je glazbenoscenska monodrama, a drugo film naslovljen Judita – biblijska pripovijest iz renesansne Hrvatske. Tvorci toga višeslojnog projekta su francuski nacionalni ansambl Dialogos i njegova umjetnička direktorica Katarina Livljanić kao glavna idejna realizatorica te redatelj Radislav Jovanov Gonzo. Kad kažemo »višeslojan« umjetnički projekt mislimo pritom na vrlo originalan višekomponentni kreativni proces koji je Katarina Livljanić kao autorica projekta »Judita« prošla – počam od inicijalnog poniranja u jedan ulomak teksta nepoznatoga starohrvatskog pisca koji je pronašla u knjižnici Widener na Sveučilištu Harvard do finalne realizacije Judite u dvama različitim medijima: kazalištu i filmu. Tekst koji ju je nadahnuo dijaloški je tekst između Duše i Misli (kako stoji u programskoj knjižici nosača zvuka i DVD-a Judita, izdanje Outhere, Alpha Productions i HRT; 2010., 2013), pisan »iznenađujuće smionim stilom kojeg bi bilo lakše pripisati Jamesu Joyceu, nego li kakvu anonimu svećeniku seljaku iz Dalmacije«. Riječ je o vrlo kratkom tekstu Zač si žalosna, duše moja, i zač me smućuješ?, koji je autoricu doveo do zbirke Vartal iz 16. stoljeća i njezinih alegorijskih dijaloga (prenja), agona, kontrasta sa svojim likovima poput Života i Smrti, Tijela i Duše, Milosti i Istine. Nakon tog nadahnuća slijedio je logičan put susreta s Juditom Marka Marulića (1450–1524), koji je i sam autor nekoliko prenja.

Autor fotografije Johannes Ritter

Fotografija sa snimanja

Upravo je ta početna iskra zasjala iskonskim nadahnućem za novu kreaciju u momentu kad se autorica nalazi u dalekoj Americi. Ta je iskra u konačnici dovela do novoga kreativnog čina. U erudicijom punoj memoriji Katarine Livljanić rodila se ideja da upravo kroz nevjerojatnu biblijsku priču Marulićeve Judite osmisli novo glazbenoscensko djelo i u njega uklopi glazbu protkanu tekstovima prenja starijih hrvatskih pisaca.

Put kreativnog stvaranja novog djela: Od Marulića, starohrvatskih prenja, meditacije nad tekstom do njegova »oglazbljenja« u scenskom mediju

U svojemu znanstvenom radu »Novo zrcalo za Marulićevu Juditu« objavljenom 2009. u knjizi Glazba prijelaza: Svečani zbornik za Evu Sedak (izdavač: HRT-ArTresor, ur. N. Gligo–N. Bezić–D. Davidović) Katarina Livljanić prvi put opisuje svoju putanju stvaranja i skladanja novoga scenskog djela: od teksta prema glazbi. Potom, u programskoj knjižici impresivnoga dvostrukog izdanja (nosač zvuka i DVD) detaljno opisuje sve vizualne metamorfoze koje je prešla na putu novog prepletanja Marulićeva predloška i starohrvatskih prenja. Rezultat je izvorno scensko djelo koje je u svojoj biti suvremeno glazbeno ostvarenje čije tkivo autorica gradi na temelju ritma dvostruko rimovanog dvanaesterca Judite i proze samih prenja. Glazbeni je materijal svojega scenskog djela Judita Katarina Livljanić stvorila na temelju podjele triju uloga, triju interpreta. To su vokal, (tumač) – Judita, koji kongenijalno utjelovljuje ona sama te dva instrumentalista, Albrecht Maurer, koji svira vielu i liricu koja je još od srednjeg vijeka bila u uporabi kao tradicijsko glazbalo na istočnoj obali Jadrana, poglavito u Dalmaciji. Upravo je Maurer zaslužan za rekonstrukciju instrumenata koje oplemenjuju naraciju i pjev vokalne solistice. Uz njega u interpretaciji Judite sudjeluje i svirač poprečne flaute koju je u ovom projektu brilijantno interpretirao i dionicu realizirao Norbert Rodenkirchen. Za potrebe Judite trebalo je izgraditi i pojedine instrumente čiji bi registar bio što kompatibilniji s vokalnom dionicom koja je nosiva uloga toga scenskog djela.

»Glazbeno zaodijevanje stiha« i aleatorička interpretacije glazbe

Glazba Judite kako ju je realizirao ansambl Dialogos unikatna je po mnogočemu. Prvenstveno je posebna jer nije riječ o djelu koje ima fiksiranu konkretnu partitutu za izvedbu. U ovom je slučaju riječ o novoj glazbenoj tvorevini nadahnutoj metodama kojima se koriste epski pjevači ili kazivači tradicijske glazbe. Njihova je izvedba počesto temeljena na nizovima glazbenih fragmenata, recitativnih formula i obrazaca koje pjevač zna napamet. Te su melodijske formule trajno pohranjene u memoriji pjevača. Upravo mu ta memorija omogućuje da pri svakoj novoj izvedbi predmetne glazbene obrasce koristi načelom aleatorike. U tijeku same izvedbe djela pjevač/ica de facto stvara novi glazbeni redak, dijelom predvidljiv, ali većim dijelom ipak produkt trenutačnog nadahnuća u okviru zadanih glazbenih uzusa arhaičnog zvukovlja.

Upravo je u ovom aspektu taj ključni moment u kojem Katarina Livljanić nastupa prvi put u jednom iznimno opsežnom djelu koji Juditu ansambla Dialogos svrstava u kategoriju novoskladanog djela suvremene hrvatske skladateljice iz čije su »bilježnice« zajedničke glazbene formule pretočene, kako sama ističe, u pokret, tijelo, glas, ruke i dah. Livljanić je istodobno i glavna idejna kreatorica glazbenih formula instrumentalne pratnje koju sjajno izvode Maurer i Rodenkirchen, dajući toj monodrami jedno »glazbeno prenje« koje tako sjajno nadopunjuje interpretaciju vokalne dionice. Upravo vokalnu dionicu Judite slušamo u fluidnom protoku vremena sa svim svojim dramatskim infleksijama u jednom dahu, u trajanju od gotovo 66 minuta!

Kako je često u raznim prigodama isticala, Katarina Livljanić nije željela stvoriti glazbenoscensko djelo koje nešto imitira. Ona obrasce iz svoje memorije koristi kao polaznu točku suvremenoga skladateljskog ostvarenja u kojem je opsežan Marulićev predložak od više od dvije tisuće stihova ipak za potrebu novoga scenskog medija bitno skraćen. Stoga bi se na prvo slušanje njezina Judita mogla iščitati kao svojevrsna rekonstrukcija nadahnuta satima ispjevanih i odslušanih gregorijanskih napjeva srednjovjekovne franačke Europe isprepletena s glazbenim fundusom tradicije glagoljaškoga pjevanja hrvatskoga juga. No, ovo je djelo više od puke rekonstrukcije.

Judita »obgrljena« glazbom

Judita nije tekst za čije je razumijevanje glazba uopće potrebna, ističe Katarina Livljanić. Pripovijest je to koja »opstaje i bez glazbe«. No, ono što je posebno u ovom spjevu jest ta unutarnja struktura teksta. U njegovu je iščitavanju i cizeliranju izgovora od neprocjenjive važnosti skladateljici bio vrsni znanstvenik i poznavatelj Marulićeva opusa Bratislav Lučin. On je upravo Dialogosovu projektu kao savjetnik bio istodobno i mentor u procesu scenskog izgovora te načina deklamacije tekstovnoga predloška koji Katarina Livljanić znalački interpretira.

Građa unutarnje strukture Marulićeva djela pokazala se konkordantnom s nekoliko glagoljaških melodija koje su bile predložak narativnih napjeva u Dalmaciji, poglavito onih koji su se pjevali u obredima Velikoga tjedna. Zanimljivo je da i sam tekst pokazuje natruhe pojedinih responzorija gregorijanskoga naslijeđa. Upravo je glagoljaška tradicija sljubljena s gregorijanskim pjevanjem bila taj važni repertoarni spektar u kojem se kriju neke od melodija koje danas čujemo u suvremenoj interpretaciji Judite u izvedbi Katarine Livljanić i njezinih pratećih instrumentalista. Skladateljica pritom ne poseže za tehnikom klasične kontrafakture, nego uzdiže svoju pripovijest na višu glazbenu razinu, onu u kojoj i sama u momentu svake nove scenske izvedbe rekombinira male melodijske fragmente arhaičnoga glazbenog jezika srednjega vijeka u novi glazbeni izričaj. Rezultat je tako suvremena glazbena monoopera u kojoj Katarina Livljanić uz pomoć maestralnih instrumentalnih interpolacija istupa ponajprije kao vrsna glumačka osobnost, a potom i brilijantan vokalni interpret. Njena je dikcija jasna, njezine geste odmjerene, a deklamacija tekstovnog predloška bogata krivuljama koje nas drže u napetosti od početka do kraja same dramatske radnje. Scenski postav, kostime i dekor ove vrlo rafinirane inačice Marulićeve Judite osmislila je redateljica Sanda Hržić, koristeći minimalne rekvizite. Time je dala dominantnu ulogu infleksiji glasa glavne junakinje nad virtuoznim instrumentalnim intermezzima.

Realizacija filma Judita

Kao posljednju fazu svojeg projekta »Judita« Katarina Livljanić i Sanda Hržić sa suradnicima ostvaruju 2013. godine. Riječ je o filmskoj verziji Marulićeva djela koje je drugi dio spomenutoga multimedijalnoga hrvatsko-francuskog izdanja, sasvim posebnog u kontekstu muzikološkog miljea. Režiju potpisuje Radislav Jovanov Gonzo. Film je proizišao iz predstave kao prvotnog nukleusa, da bi u filmskom mediju bio obogaćen scenografijom koja prvenstveno ima simboličko-alegorijsku funkciju, kako navodi Sanda Hržić. Scenografija slijedi jednu osovinu uzajamne povezanosti misli, duše i tijela ostvarene u formi monolita pravokutnog oblika koji je zamišljen trodijelno uz kontrast crne i bijele boje. Upravo taj monolit simbolično predstavlja jednu nepomičnu os oko koje se formira scenski izraz, a na njegovu se najvišem dijelu projicira prijevod pjevanog teksta. U kostimografiji je fokus na kontrastu crne i bijele boje u kojoj je haljina Judite bijela, dok su glazbenici u crnim odijelima. Privid igre crno-bijelog svijeta na trenutke je oplemenjen plavom bojom koja odražava stanje duše. Pojava liturgijski simbolične crvene boje u ovom vrlo rafiniranom iskazu događa se u kulminacijskom momentu kada Judita odrubljuje Holofernovu glavu.

Autor fotografije Corinne Silva

Autor fotografije Corinne Silva

U spomenutoj tranziciji od predstave ka filmu redatelj Jovanov Gonzo je uspio sačuvati samo jednu scenu sagradivši tako sponu između predstave i filma. Film je postavljen poput neke vizualne metamorfoze same predstave u prostor predromaničke crkve svetoga Donata u Zadru. Njegova je zanimljivost da je sniman jednom kamerom, a glazba i pjevanje su išli uživo bez playbacka. Scene koje se nižu zapravo vizualno obuhvaćaju razne, pa i oku skrovite kutke crkve svetoga Donata u kojoj se tek u detaljima naslućuje sva višeslojnost povijesnih temelja na kojima je građena. U filmskoj igri svjetla napušten je dualizam isključivo crne i bijele boje, pa se Judita javlja u tamnocrvenoj haljini uz plamsajuća svjetla. U ne malo zahtjevnom filmu tonski zapis ostvario je vrsni tonmajstor Jean-Marc Laisné, specijaliziran za snimanje rane glazbe. Njegov je glavni izazov bio osmisliti tonsku razigranost prostora crkve svetoga Donata u simbiozi narativa protagonistice, snimanja samog tona i u konačnici same slike. I naposljetku, vrhunski je izazov bila montaža koju je ostvarila Anita Jovanov. Ona je uz redateljeve postprodukcijske efekte maestralno kreirala transformaciju snimljenoga materijala u cjelinu koja obiluje nabijenom dramatikom biblijske pripovijesti ispjevane u jednom dahu s mogućnošću prijevoda (titlova) na četiri jezika (hrvatski, njemački, francuski i engleski), što figurira poput pandana suvremenim prijevodima Marulićeva književnog djela na strane jezike.

Judita u inspiraciji i realizaciji Katarine Livljanić, ansambla Dialogos i cijeloga kreativnog tima više je od običnog projekta nadahnutoga starom hrvatskom književnom baštinom. Ona je osebujan relikt naše književne povijesti translatiran u novo vrijeme, novo glazbeno ruho i, što je najfascinantnije, u sasvim rafinirani, reducirani scenski izraz. U vrijeme globalne dominacije slika i površnih emocija koje nas preplavljuju s raznih društvenih mreža, kao efekata koji su počesto nadomjestak iskonskom sadržaju, projekt Katarine Livljanić nas Juditom kao scenskim djelom i filmom vraća u vrijeme u kojem se pjevana i čitana riječ pamtila i nad kojom se meditiralo i promišljalo. Ona nas vraća u vrijeme u kojem je infleksija govora uz tek minimalne geste i suptilne asocijativne efekte bila dovoljna da prenese svu dubinu iskonske dramatske radnje.

U tom je »povratku« ova akribično te dramatski snažno ispjevana priča istodobno i vrhunsko djelo suvremene hrvatske scenske glazbe koje zavrjeđuje biti stalnim dijelom repertoara hrvatskih nacionalnih kazališta i nacionalnih festivalskih događanja.