Marulićeva duhovna baština

Godina 2021. bit će obilježena kao godina velikog jubileja za hrvatsku književnost i kulturu. Naime, 2021. godine navršava se petsto godina od prvotiska Marulićeve Judite, spjeva koji se s pravom smatra jednim od kamena temeljaca hrvatske pisane riječi. Nema sumnje kako je Marulićeva Judita imala velik utjecaj na hrvatsku književnost, od Hektorovića i Zoranića preko Barakovića i Preradovića pa do Tina Ujevića i Tonča Petrasova Marovića.

Velika obljetnica Marulićeve Judite prigoda je da se progovori općenito o Marulićevoj duhovnoj baštini. A kad je riječ o duhovnoj baštini ona se može promatrati pod nekoliko vidova: ponajprije baština je sam život određene osobe, osobito kad je netko svojim životom utjecao na svoje suvremenike i buduće naraštaje; potom duhovna je baština sve što je ostalo iza života jedne osobe pa makar bila riječ i o materijalnim ostvarenjima, jer su i ona zamišljena u ljudskom duhu, premda su izrađena radom ljudskih ruku; i najzad duhovna je baština u najužem smislu riječi skup vrednota koje je netko zastupao i živio te ih je životom i djelima ostavio budućim naraštajima. Ako pod navedenim perspektivama promatramo Marulićevu duhovnu baštinu, tada je jasno kako je njegov svetački život najvažnija duhovna baština, a potom njegova djela koja su ga proslavila i koja su utjecala na brojne naraštaje, te napokon Marulićeva duhovna baština su poruke koje je prenosio svojim djelima te vrednote koje je svojim životom svjedočio.

1. Marulićev svetački život

Franjo Božićević (1469–1542), prvi Marulićev životopisac, ujedno njegov suvremenik i prijatelj, napisao je, vjerojatno ubrzo nakon Marulićeve smrti, prvi Marulićev životopis (Vita Marci Maruli). Božićević donosi velike pohvale s obzirom na Marulićev život, prikazujući ga kao pokornika te čovjeka koji je svetački živio i preminuo. Evo kratkog izvatka iz Božićevićeva hagiografskog opisa Marulićeva života:

»Od ranog djetinjstva do duboke starosti ništa nije učinio što ne bi bilo vrijedno pohvale, ništa rekao što ne bi bilo vrijedno divljenja, ništa napisao što ne bi bilo vrijedno spomena… tako je bio čedan, tako neobično uljudan, tako prema svima otvoren da su ga s pravom svi nazivali uzorom života, ogledalom kreposti, mjerilom poštenja… Oko četrdeset se godina danju i noću predano bavio čitanjem svetih svezaka i pisanjem vlastitih djela, a uz to se u najstrožoj pokori trapio bdijenjem, postom, kostrijeti, molitvom, vrlo tegobnim bičevanjem. U hramu (crkvi sv. Dujma, nap. M. P.) je neprestance bio nazočan službi Božjoj, prvi pri ulasku, posljednji pri izlasku; službu Božju nije propuštao… Bio je milosrdan, čovjekoljubiv, izobilno obdaren svakovrsnim pohvalnim vrlinama«.

Možda su Božićevićeve pohvale Marulićeva života pretjerane, možda su tek poštovanje iskazano prijatelju i uzoru i to u svrhu objavljivanja, tj. približavanja Marulića onima koji ga nisu poznavali, no ostaje činjenica da je Marulić još za svoga života primio velike pohvale kako na račun svojih djela tako i za svoje uzorno svetačko življenje. Tako je, primjerice, prvo izdanje Marulićeve Institucije, ono iz Venecije, 1506., bilo popraćeno epigramima koje je napisao Jeronim Macarelli, arciprezbiter iz Trogira, a u kojima se slavi Marulićev svetački život:

»Marulić iznosi svijetu primjere svetaca Božjih,

koji u nebeski raj svakom pokazuju put;

Neće da kaže svoga života ni primjera svojih,

koje bi trebalo svud pričati ljudima svim.

Ta tko od njega bolji je? Tko li svetije živi?

U koga takav je još za vjeru Kristovu žar?«

Slične pohvale na račun Marulićeva svetačkog života donosi i nakladnik iz Venecije Franjo Giuliani (Franciscus Julianius Venetus), o kojem još uvijek znamo premalo. U poslanici čitateljima kojom je popratio izdanje Evanđelistara iz 1516. piše kako Marulić »prezrevši bogatstvo, prezrevši časti i odrekavši se onoga u što obični smrtnici stavljaju svoje najviše dobro… živeći u tijelu, a mimo tijela, nebeski je život provodio na zemlji«.

Zanimljivo svjedočanstvo o Marulićevu svetačkom životu donosi Francesco Celso, kapetan i upravitelj Splita. U jednom izvješću Mletačkoj Republici, od 26. studenoga 1518., u kojem prokazuje lakomislenost mladih koji troše obiteljska dobra na kocki, spominje i Marulića: »…vidjevši ih ne samo kako troše obiteljska dobra učeni gospodin Marko Marulić, osoba u godinama koja jako štuje Gospodina Boga, upozorava ih govorom i natpisima na trgovima čak i sa strašnim slikama«.

Više zasebnih svjedočanstava suglasna su o Marulićevu svetačkom životu te ih možemo bez velike zadrške uzeti zaozbilj. No, kada i ne bi postojala bilo bi nam dostatno ono što je Marulić otkrio sam o sebi i to ne samo u svojim djelima nego u pismima napisanim dobrom prijatelju. U jednom venecijanskom arhivu otkriveno je sedam pisama koje je Marulić napisao svome prijatelju Jeronimu Ćipiku, svećeniku i kanoniku koji je živio i djelovao u Veneciji. Pisma su iz 1501. godine. Donosimo izvatke iz dva pisma, Drugog i Trećeg, koji otkrivaju Marulićevu nutrinu, njegov stav pred životnim nedaćama, a on je upravo svetački. U Drugom pismu, napisanu nakon smrti dvojice braće, piše:

»Tako se dogodilo, takva je bila volja Božja, blagoslovljeno ime Gospodnje. On ih je dao, on ih je uzeo kada mu se svidjelo. Sve što trpimo, grijesima smo zaslužili. Božje milosrđe bolje sa nama postupa nego što zavrjeđujemo. Za svaku dobru stvar odajem zahvalnost Višnjemu siguran da nam sve nesreće šalje za naše dobro, da bi se kažnjeni popravili, a popravljeni postali dostojni onog vječnog zdravlja i blaženstva koji su nam pripremljeni od postanka svijeta. Ne želi Gospodin smrti grješnika, nego da se obrati i živi. Zato se ja ne žalim na sreću, nego zahvaljujem Bogu, a ako je ovo malo neka na mene dođu sve nevolje koje postoje na svijetu, samo da se nikada ne lišim milosti Isusa Krista Spasitelja našega. Sveti Mučenici, koji su je imali, koliko su teže muke podnosili, toliko su više uživali. Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?«

U Trećem pismu, dok strepi nad sudbinom majke koja je teško bolesna, izražava svetačko podlaganje volji Božjoj:

»Izgubio sam dva brata u jednom mjesecu, a sada sam i pred gubitkom majke, ako je Isus Krist čudesno ne izliječi. Da mi se ovo dogodilo u drugo vrijeme bilo bi manje zlo, ali sada kada sam ostao sam da upravljam kućom, što mi se ranije nije događalo, još me više opterećuju stvari sa kojima se nisam bavio. Da ne očekujem povratak Valerija… sve stvari, a ja bih se bavio svojim poslovima, ali iz ljubavi prema njemu treba se sada brinuti o kući. A u tome mi je, za moj veći nemir i muku, nedostajala majčina pomoć, tako da sam u neprilici sa sviju strana, kao onaj koji se našao u velikoj oluji sa brodom krhkim i lišenim opreme. Nada je moja jedino u Bogu i on će me, oslobađajući me, po svojoj ljubavi i milosrđu, od tolikih nevolja, privesti u luku duhovnog mira. A ja ću, oslobođen od svjetovnih briga, ostatak moga života utrošiti za stvari koje će biti na hvalu Višnjega, za zdravlje bližnjih i čišćenje od mojih grijeha, zbog kojih su me, kako mislim da trebam ispovjediti, gorespomenute neprilike zasluženo zadesile«.

Iz spomenutih odlomaka, kao i iz prva dva pisma, pojavljuje se svijest obraćena grješnika koji želi pružiti zadovoljštinu zbog grješne prošlosti. No, očito je i posvemašnje podlaganje volji Božjoj, a to je ono što razlikuje život sveca od života običnog vjernika. Bez ulaženja u daljnju raspravu može se zaključiti kako se je zaokret u Marulićevu životu dogodio nakon smrti brata mu Šimuna, koji je mlad preminuo. To je moglo biti oko 1482. ili 1483. godine. Čini se kako je nakon obraćenja Marulić odlučio posvetiti se Bogu izborom života u redovničkom staležu. Ne znamo u koji je splitski ili kakav drugi samostan ušao, ali ako je vjerovati autobiografskim stihovima iz poeme Dobri nauci Marulić se je razočarao u samostanski život te je odlučio posvetiti se Bogu živeći u svijetu.

Gotovo cjelokupni Marulićev književni opus nastao je u duhu promicanja kršćanske duhovnosti, odnosno u duhu njegove želje da svojim pisanjem proslavi Gospodina te da bude na korist svojim bližnjima. Iz cjeline tog opusa odskače jedino dio tzv. Glasgowskih stihova koje je u Glasgowu otkrio Darko Novaković te ih objavio 1999. Stoga se postavlja pitanje: kako je moguće s Marulićevim svetačkim životom povezati erotske čak i lascivne stihove, kakvih ima u glasgowskoj zbirci. Psihološki je nemoguće, osim ako je riječ o podvojenoj osobnosti, da osoba s gore opisanim nutarnjim raspoloženjem i stanjem, koja je nadasve zabrinuta kako postići »čišćenje od grijeha«, u isto vrijeme zapiše stihove (epigrame) kakvi se nalaze među Glasgowskim stihovima. A oni su ipak iz Marulićeva pera. Jedino je objašnjenje da ih je napisao u dobi prije radikalnoga životnog zaokreta, dakle u vrijeme mladenaštva.

Vrijeme nakon obraćenja Marulić je obilježio izvanrednom spisateljskom aktivnošću. Njegova su djela očitovanje njegova nutarnjeg života. Ono što je i sam živio to je drugima preporučivao. Naime, izgleda kao da su mnoge stranice Evanđelistara plod svagdašnjeg iskustva života usmjerena prema stjecanju kreposti. Čini se da Božićević nije bez razloga prozvao Marulića »ogledalom kreposti – speculum virtutis«.

Marulićev život, utemeljen na svakodnevnoj molitvi te usmjeren stjecanju kršćanskih kreposti, nije se mogao ne očitovati i naizvana. Ljubav prema Bogu, prema Isusu Kristu, a koja izbija gotovo sa svake napisane stranice, nužno se je pretakala u ljubav prema bližnjemu. Glavninu svojih djela piše s nakanom da drugima pomogne u življenju vlastitoga kršćanskog života. No, nije se zaustavio samo na pisanju. Božićević piše da je Marko bio milosrdan te da se je rado brinuo za siromahe. Tu je ljubav prema siromasima iskazao i u svojoj oporuci, u kojoj je odredio da se velik dio njegovih osobnih dobara proda i razdijeli siromasima.

2. Pisana baština Marka Marulića

Marulić je napisao tridesetak djela različitih književnih žanrova. Njegov književni opus moguće je promatrati pod raznim gledištima. Primjerice, po važnosti i/ili broju napisanih stranica može se govoriti o glavnim (Institucija, Evanđelistar, O poniznosti i slavi Kristovoj) i manjim djelima (Dijalog o pohvalama Herkula, Pedeset priča, O Kristovu posljednjem sudu, Starozavjetne ličnosti, Tumačenje epigrama, Život sv. Jeronima itd.). Potom, moguće je Marulićev opus podijeliti na prozni i pjesnički ili ih se može podijeliti prema jeziku na kojem su napisana (latinski, hrvatski i talijanski). No, kako god podijelili Marulov opus ostaje činjenica da su gotovo sva njegova djela religiozno-didaktičkog značenja. Iz tog okvira odskače samo dio stihova na latinskom, očito napisanih u mladosti. U nastavku donosimo kratki prikaz Marulićevih djela, upozoravajući na neke zanimljivosti koje su možda manje poznate široj javnosti.

Marulićevo najvažnije djelo na latinskom bez sumnje je Evanđelistar. Djelo je sastavljeno u sedam knjiga, a dijeli se na tri dijela prema tri teologalne kreposti: vjeri, ufanju i ljubavi. Prva je knjiga posvećena vjeri i krepostima s njom povezanima; druga i treća ufanju, a preostale četiri ljubavi. Vrijednost i važnost Evanđelistara je veoma velika. U njemu Marulić, u 193 poglavlja pisana za ljude svih društvenih i crkvenih staleža, izlaže kršćanski moral i duhovnost temeljene na Božjoj riječi (odatle ime Evanđelistar) te na življenju krepostiju, a ne na zapovijedima i zabranama kako je to činio kazuistički moral. Djelo je, čini se, prvi put objavljeno 1487., premda ne u istovjetnom obliku kao danas prvo poznato izdanje iz 1516. Doživjelo je brojna latinska izdanja, a prevedeno je na talijanski, španjolski i hrvatski. Evanđelistar je bio osobito tražen na sjeveru Europe, gdje se je pojavio i gdje je jačao protestantizam. Tako je, primjerice, u Kölnu u tri godine doživio šest izdanja (1529. četiri izdanja te 1532. dva).

De institutione bene beateque vivendi per exempla sanctorum ili kraće Institucija Marulićevo je najslavnije djelo koje je slavnim učinilo i svoga autora. Djelo je sastavljeno od šest knjiga, tj. od 71 poglavlja u kojima Marul iznosi primjere svetaca u življenju određene kreposti na koju želi potaknuti čitatelja. Zapravo, ono što je na »teoretski« način iznio u Evanđelistaru, to u Instituciji postaje primjerom, praksom. Poticaj za svoju knjigu Marulić je pronašao u knjizi rimskoga klasika Valerija Maxima (Factorum et dictorum memorabilium libri IX). U izradi svoga bestselera služio se je, osim Svetoga pisma, s više od 150 knjiga raznih crkvenih otaca, svetaca i duhovnih autora. Djelo je prvo izdanje po svoj prilici doživjelo 1498., premda danas kao editio princeps poznajemo ono iz 1506. Osim brojnih latinskih izdanja (broje se na desetke!), djelo je doživjelo prijevode na gotovo sve glavne europske jezike: talijanski, francuski, njemački, portugalski, španjolski i češki. Postoji više zanimljivosti vezanih uz to djelo. Prva je, svakako najčudnija, da je završilo na Inkvizicijinu Popisu zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum et expurgatorum, Madrid, 1612) i to u klasi knjiga koje treba pročistiti (nisi repurgetur). Čuvarima pravovjerja bilo je sumnjivo Marulovo izlaganje o laži (Inst IV,4). Druga važna zanimljivost te knjige vezana je uz ponajvećeg misionara u povijesti Katoličke crkve. Naime, pri svom odlasku u misije sv. Franjo Ksaverski sa sobom nosi samo dvije knjige: Brevijar (Časoslov) te Instituciju Marka Marulića, koja mu služi kao svakodnevna duhovna okrepa, katekizam, pomoć u sastavljanju propovijedi itd. Treća zanimljivost vezana uz Instituciju odnosi se također na misije. Naime, dio Institucije koja govori o mučenicima te o spremnosti na mučeništvo poradi vjere u Krista prerađen je na japanski te je poslužio prvim japanskim kršćanima da hrabro svjedoče svoju vjeru u Krista. Nadahnjujući se na Marulovim primjerima mučeništva i sami su zadobili najsjajniju od svih kruna kršćanskoga života, naime »krunu mučeništva«.

De humilitate et gloria Christi (O Kristovoj poniznosti i slavi) Marulićevo je, bez sumnje, najteološkije djelo. U tri dijela Marulić na apologetski način izlaže kristologiju Kristovih otajstava, što je i danas veoma zanimljiv i suvremen pristup. Knjiga je prvi put objavljena 1506. u Veneciji, premda je do nas došlo izdanje iz 1519. Knjiga je 1596. doživjela i talijanski prijevod. Fra Kerubin Šegvić je prepoznao vrijednost tog djela te ga je 1892. preveo na hrvatski.

U Marulićeva manja latinska djela pripadaju Quinquaginta parabolae (Pedeset priča). Djelo, kako mu kaže sam naslov, u pedeset kratkih priča izlaže temeljna načela kršćanskog života te potiče čitatelje na krepostan život. Prvo je izdanje svjetlost dana ugledalo u Veneciji 1510., a nakon toga i mnogobrojna druga izdanja, pa čak i prijevode na talijanski, španjolski i hrvatski.

Dialogus de laudibus Herculis (Dijalog o Herkulovim pohvalama) objavljen je 1524., kratko nakon njegove smrti. U formi dijaloga između pjesnika i teologa Marulić osuđuje povratak na poganstvo jednog dijela renesansnih pjesnika i humanista te ih poziva da radije veličaju kreposti kršćanskih junaka nego da troše riječi na izmišljene junake grčke mitologije. I to je djelo doživjelo prijevod na talijanski (1549), a u naše vrijeme i na hrvatski.

Čini se da je De ultimo Christi iudicio (O posljednjem Kristovu sudu) bio govor koji je Marulić držao pred skupinom svojih prijatelja, splitskih humanista. Riječ je o zanimljivu djelu s teološkoga gledišta. Naime, Marulić progovara o »posljednjim stvarima« temeljeći svoj govor ne samo na Svetome pismu i djelima crkvenih otaca nego i na klasičnim filozofima kojima dokazuje istinitost kršćanske nauke i vjere u pogledu »posljednjih stvari«. Djelo je u rukopisu pronađeno tek 1901. te je potom i objavljeno.

Spis De veteris Instrumenti viris illustribus commentarium (O starozavjetnim ličnostima) bio je sve do 1976. poznat samo s Božićevićeva popisa. Tri godine nakon otkrića je i objavljen (1979). Poticaj za djelo, kako doznajemo od samoga Marulića, naš je pisac dobio u sličnom djelu De viris illustribus od sv. Jeronima, njegova najmilijeg sveca. U knjizi, kako joj kaže sam naslov, Marulić kratko iznosi osnovne podatke o raznim starozavjetnim osobama.

U teškim trenutcima života rodnoga grada i vlastitog naroda na poticaj prijatelja Marulić se za pomoć obraća papi Hadrijanu VI. pismom: Epistola Domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI, Pon. Max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium christianorum unionem et pacem (Poslanica Gospodina Marka Marulića Splićanina Hadrijanu VI. Vrhovnom Svećeniku…); poslanica je objavljena u Rimu 1522., a sadržajno je očajnički vapaj za pomoć u borbi protiv Turaka te poziv na slogu kršćanskog svijeta. S toga posljednjeg aspekta zanimljiva je i danas.

Spisom In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt (Protiv onih koji tvrde da je sv. Jeronim bio Italac) Marul pobija mišljenje po kojem bi sv. Jeronim, njegov najdraži svetac, bio rođen u Italiji. On dokazuje da je Veliki Dalmatinac rodom iz Stridona, iz njegove rodne Dalmacije. Djelo je više puta (1666., 1668) objavio poznati sakupljač hrvatskih povijesnih dokumenata Ivan Lucić. Nedavno (1993) pronađeni životopis sv. Jeronima (Vita divi Hieronymi) otkrio je da je gornji spis bio dio Svečeva životopisa.

Plod ljubavi prema starim natpisima koje je pronalazio uglavnom među ruševinama Salone jest djelo In epigrammata priscorum commentaris. Djelo sadrži oko 140 natpisa s Marulićevim komentarima. Dio tog djela također je objavio Ivan Lucić (Inscriptiones Dalmatiae, Venecija, 1673).

U rimskoj »Biblioteca Nazionale Centrale« čuva se Marulićev autograf Repertorium (Multa et varia ex diversis auctoribus collecta). Riječ je o djelu koje na način leksikona sadrži razne teme-misli preuzete iz Svetoga pisma te kršćanskih i klasičnih autora. Djelo je otkriveno 1921., a tek je nedavno (1998–2000) u tri sveska tiskano u Marulovu rodnom gradu.

Bilo bi zanimljivo znati sadržaj djela De imitatione Christi, koje je Marulić napisao oko 1507. te dao da se tiska, ali nažalost nije objavljeno. To djelo Marulić spominje u svojim pismima svome izdavaču iz Venecije Jakovu Grasolariju. Možemo se samo nadati da će kakva sretna okolnost dovesti do pronalaska tog, barem po naslovu sudeći, intrigantnog djela.

Također je za nadati se da će »fortuna« biti naklona pronalasku sljedećih Marulićevih djela koje poznajemo samo po naslovima: De vitio avaritiae divitiisque contemnendis liberalitatisque virtute; Questiones utriusque Testamenti; De pace Italiae carmen heroicum; Poematon lib. 7; Psychiologia de ratione animae humane; Compendium Bibliae manu mea conscriptum atque compilatum; Compendium vitae apostolorum per Marcum Marulum; Marci Maruli Precepta per exempla sanctorum; Collibetus Marci Maruli; Sinonima et epitheta et Valerii Maximi Compendium. U svojoj oporuci Marulić navodi kako je napisao i »brojna druga koja nisu tiskana«. Zanimljivo je spomenuti spis Psychiologia de ratione animae humane jer je Marulić, kako navode suvremeni ozbiljni rječnici filozofije, prvi u svijetu upotrijebio izraz »psihologija«.

Latinski stihovi

Marulić je možda ponajprije i ponajviše pjesnik, veoma plodan i raznovrstan. Njegov opus latinskih stihova još uvijek nije potpuno identificiran, a upravo njima zahvaljujući njegovi su ga suvremenici prozvali »kršćanskim Vergilijem«. Splitski gradski kancelar Antonio Proculiano, imajući na umu Davidijadu, u jednom svome govoru (iz 1567) reče da bi u Maruliću imali »kršćanskog i splitskog Vergilija« da veliki dio njegovih stihova nije izgubljen za vrijeme vladanja kuge. Možemo stoga samo zamišljati što je sadržavao od Božićevića spomenuti Poematon lib. 7.

Ipak najglasovitije Marulovo djelo latinske poezije se je – tko zna kako – sačuvalo. Riječ je o Davidijadi, religioznoj poemi ispjevanoj u 6765 heksametara podijeljenih u 14 pjevanja. Davidijada je pronađena 1952. u Nacionalnoj biblioteci u Torinu. Od svoga pojavka privlači pozornost neolatinista koji je drže veoma značajnom za proučavanje humanističkog latiniteta ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi. Davidijada je herojsko-religiozna poema, napisana alegorijskim ključem te s poučno-odgojnom nakanom. Kao zanimljivost spomenimo kako sam naslov, Davidijada, ima simboličko značenje; naime hebrejski brojevi označavaju se slovima, a zbroj imena David jest četrnaest (D+V+D = 4+6+4), koliko ima i pjevanja u Davidijadi.

Zanimljive sudbine i velike »fortune« je druga Marulova latinska pjesma. Riječ je o pjesmi Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce (Pjesma o nauku Gospodina našega Isusa Krista na križu visećega). Riječ je o naizgled kratkoj i jednostavnoj pjesmi, od samo 78 stihova, ali koja u sebi sadrži cjelokupnu kršćansku poruku i pouku. Napisana je u obliku dijaloga između kršćanina i propetoga Krista. Remek je djelo asketske duhovnosti. Prvo samostalno izdanje doživjela je u Erfurtu 1514. a nakon toga je mnogo puta objavljena kao dodatak Instituciji. Prevedena je na hrvatski (5 puta), na engleski i češki (po dva puta), na španjolski, talijanski i slovenski. Veliki je uspjeh doživjela na francuskom s dvanaest prijevoda u 62 izdanja i to zahvaljujući Luju iz Granade, velikom duhovnom učitelju i svecu, koji ju je stavio kao dodatak svojih glasovitih knjiga (Memorial de la vida cristiana te Adiciones al memorial de la vida cristiana) koje su prevedene na brojne europske jezike. Carmen je ušla i u razne antologije religiozne poezije, a posvećena joj je i posebna trojezična knjiga (Charles Béné, Sudbina jedne pjesme, Destin d’un poème, Destiny of a poem. Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce Marci Maruli, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb – Književni krug, Split, 1994).

Uza spomenute Marulić je napisao i brojne druge latinske stihove: himne, epigrame, prigodne pjesme, pjesme u čast svetaca ili velikana itd. U novije vrijeme su otkriveni već spominjani Glasgowski stihovi. Riječ je o sto četrdeset i jednoj (141), dužoj ili kraćoj, pjesmi od kojih je dio (11) već otprije poznat.

Hrvatski stihovi

Kad se spomenu Marulićevi hrvatski stihovi misao odmah leti na Juditu. S pravom, dodajmo. Judita je drugo remek-djelo Marulove poezije. Ne samo zbog njene važnosti za ukupno hrvatsko pjesništvo i književnost nego i zbog njene nutarnje pjesničke vrijednosti. U Juditi, kako napisa sam Marulić svome prijatelju Jeronimu Ćipiku, hrvatski je narod dobio svoga Dantea. U šest pjevanja, s ukupno 2126 dvanaesteraca, Marulić pjeva »storiju« svete udovice Judite. Sastavio ju je u korizmi, u mjesecu travnju 1501., a objavljena je tek 1521. Zašto se je čekalo dvadeset godina na njeno objavljivanje još uvijek se ne zna, a vjerojatno se ne će ni doznati. O Juditi, njenoj vrijednosti i važnosti za hrvatsku poeziju, razvoj hrvatskog jezika itd., napisane su cijele biblioteke. Ovdje samo zaključimo mišlju V. Nazora: »Kao što je Dante Alighieri u Božanstvenoj komediji iskušao i istodobno kanonizirao novi versifikatorski oblik, tercinu, to je izveo i Marko Marulić u Juditi uporabom kvadrige…«. Riječ je o jednom novom liku dvanaesterca koji je Marulov pronalazak.

Marulova je hrvatska poezija brojna i žanrovski raznovrsna. Tu nalazimo pjesme domoljubnog tona (Molitva suprotiva Turkom; Tuženje grada Hjerozalima). Poseban spomen zavređuje poema Dobri nauci, u kojoj, kroz 866 stihova, izlaže govor o grješnom i od Krista otkupljenom čovjeku. U istom je tonu napisana i pjesma Stumačen’ja Kata, koja je u biti proširena adaptacija Disticha moralia Catonis. Marulić je zapravo pokršćanio 284 Katonova heksametra, ispisujući dvostruko više hrvatskih dvanaesteraca.

Juditi je slična, ali manje umjetničke vrijednosti, poema Suzana, sastavljena od 780 stihova kojima Marul versificira dio jedne biblijske knjige (Danijelove). Spomenimo osobito ganutljivu i teološki zanimljivu pjesmu Svarh muke Isukarstove. Kroz 676 stihova Marulić, pod snažnim utjecajem onodobne pučke pobožnosti, progovara o Kristovoj muci. Kristovim otajstvima posvećeni su i stihovi Od uskarsa Isusova; Isukarst govori grišnikom; Naslidovan’je Isukarsta. Marulić je napisao i prekrasne stihove marijanske lirike (Divici Mariji; Od začetja Isusova; Od uzvišen’ja Gospina). Maruliću se redovito pripisuju i tri šaljivo-satirične pjesme (Anka Satira; Spovidi koludric od sedam smrtnih grihov; Poklad i korizma), no nema nikakvih dokaza da ih je zaista napisao.

Dramski tekstovi i hrvatska proza

Osim poezije Marul na hrvatskom ispisuje dijaloge, dramske tekstove te općenito prozu. No, kad je riječ o spomenutom još uvijek se osjeća problem utvrđivanja autentičnosti nekih tekstova, jer je pred suvremenim istraživačima Marulićeva opusa na hrvatskom veliki posao oko atribucije određenih pronađenih a neatribuiranih tekstova. Neki bi htjeli da su Marulovi, a neki ne. Razlozi pro et contra čine se jednako uvjerljivima. No, kako god bilo, postoje sigurno utvrđeni Marulićevi dijaloški, dramski i prozni tekstovi pisani na hrvatskom jeziku. Spomenimo samo neke. Utiha nesriće je poema satkana od 370 stihova u kojoj se odvija dijalog između razuma i čovjeka o bitnim životnim pitanjima: nesreći, smrti itd. Zanimljiv je svakako i dijaloški tekst Od muke Isukarstove i odgovor u kojoj se čovjek-grješnik pita o razlozima Kristove muke i smrti na križu. Raspeti odgovara s dvanaest distiha, navodeći ljubav prema čovjeku-grješniku kao razlog svoje patnje i smrti. Samo spomenimo dramski tekst Prikazan’je historije svetoga Pafnucija.

Osim dvaju pisama Katarini Obirtić, Marul je u hrvatskoj prozi ispisao uvode u pjevanja Judite te razne hagiografije (Život sv. Ivana Karstitelja; Život sv. Jeronima). Vjerojatno je iz njegova pera izišao i Oficij blažene dive Marije te barem neki od spisa iz tzv. Firentinskoga kodeksa. Riječ je o desetak manjih tekstova starohrvatske proze na oko 120 listova (s kraja 15. ili početka 16. st.) koju jedan talijanski autor (Carlo Verdiani) pripisuje Maruliću, a što pobijaju neki domaći autori (Dragica Malić, Milan Moguš). U novije vrijeme i pojedini hrvatski autori (Mladen Parlov, Zvonko Pandža) mišljenja su kako je Marulić autor tzv. Firentinskog zbornika ili barem njegova jednog dijela.

Marulić – prevoditelj

Marulov prevoditeljski rad nije privukao baš pretjeranu pozornost marulologa. Ipak, činjenica da je prevodio s više jezika i na različite jezike to zaslužuje. A prevodio je s latinskog na hrvatski, s hrvatskog na latinski, s talijanskog na latinski, s talijanskog na hrvatski. Zanimanje Marulića prevoditelja pobudila su nadasve djela koja su odgovarala njegovim nutarnjim nagnućima i sklonostima, to će reći nadasve religiozna djela. Među njegovim prijevodima susrećemo himne sv. Ambrozija, pjesme sv. Bernarda i Bonaventure, glasovito djelo De imitatione Christi Tome Kempenca te vjerojatno neka manja djela sv. Tome Akvinskog. Susrećemo i prijevode iz djela velikih talijanskih humanista Dantea i Petrarce.

S latinskog na hrvatski je preveo, uz dodatke vlastitih stihova, dvije pjesme sv. Bonaventure: Philomena (Slavić) i Laudismus de sancta cruce (Kontemplacion svetoga križa). Od Bernarda je preveo tri manje pjesme (najglasovitija je Jesu dulcis memoria). No, bez sumnje Marulićevo je najvrednije prevoditeljsko djelo prijevod zlatne knjige kršćanske duhovnosti De imitatione Christi (Nasljeduj Krista), koja se pripisuje Tomi Kempencu, a Marulić je u svome prijevodu pripisuje Ivanu Gersonu, »kanciliru pariškom«. Hrvatski je prijevod nastao 1500. s iznenađujućom vjernošću izvornom tekstu, što nije slučaj kod drugih prijevoda.

Zanimljivi su prijevodi talijanskih humanista. S talijanskog na latinski prepjevao je prvo pjevanje iz Danteova Pakla. Također s talijanskog na latinski je preveo završnu pjesmu Petrarcina Kanconijera (Vergine bella) u slavu Bogorodice. Zapravo, više je riječ o prepjevu negoli o prijevodu, jer na temelju 137 Petrarcinih stihova on ih stvara 176, od kojih je dio očito vlastitog nadahnuća.

Na kraju samo spomenimo da je Marulić s hrvatskog na latinski preveo Hrvatsku kroniku, pod naslovom Regum Dalmatiae et Croatiae gesta. Hrvatska je kronika varijanta znamenitog Ljetopisa popa Dukljanina koji govori o najstarijoj povijesti Hrvata.

Zaključak

Na kraju ovoga sažetog prikaza Marulićeve duhovne baštine moguće je nazrijeti raznolikost njegovih interesa i težnju k univerzalnome, a što je bila značajka, signum temporis, renesansnoga humanizma. Marulić je uistinu bio osoba s velikom sposobnošću sinteze između triju kultura (latinske, talijanske i hrvatske) koje su se susretale i prožimale na području na kojem je živio. Spreman učiti i naučiti, on s velikom otvorenošću ide ususret talijanskom renesansno-
-humanističkom pokretu, a preko njega stječe ljubav prema antičkoj klasičnoj kulturi i književnosti. U školi Vergilija, Sedulija i Juvenka razvija se u autora velikoga kršćansko-
-vergilijanskog epa. Istodobno Marul je pisac knjiga izrazito katoličkog nadahnuća, tiskanih već u vrijeme inkunabula te prevedenih na sve važnije europske jezike, od Lisabona do Praga. Svojim je djelima odgojio brojne naraštaje redovnika i intelektualaca diljem Europe. S pravom mu pripada istaknuto mjesto u predtridentskoj katoličkoj obnovi, a time i u povijesti katoličke duhovnosti iz koje je iniuria temporum maknut. Na kraju, možemo reći kako Marulić ne stoji samo na početku hrvatske knjige kao njezin začetnik i otac nego se s punim pravom može reći da je Marul svojim životom i svojim djelima utkan u temelje onoga što bismo mogli nazvati »duhovnost hrvatskog naroda«, a što još uvijek čeka da bude otkriveno i obrađeno kako je dostojno i pravedno. A nadamo se da jednom i hoće!

Literatura

Charles Béné, Sudbina jedne pjesme. Destin d’un poem. Destiny of a Poem: Carmen de Doctrina Domini Nostri Iesu Christi Pendentis in cruce Marci Maruli, Književni krug – Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Split – Zagreb, 1994.

Frane Božićević, Život Marka Marulića Splićanina, Priredio i preveo Bratislav Lučin, Književni krug – Marulianum, Split, 2007.

Branko Jozić – Bratislav Lučin (prir.), Pet stoljeća Marulićeva Evanđelistara (1516–2016), Marulianum, Split, 2016.

Bratislav Lučin (prir.), The Marulić’s Reader, Književni krug – Marulianum, Split, 2007.

Petar Kolendić, Marulićeva oporuka, Split, 1924.

Miroslav Palameta, Patristička egzegeza i Marulićeva Davidijada, Književni krug – Marulianum, Split, 2017.

Zvonko Pandžić, »Magnificat Anima Mea Dominum: Hrvatski prepjev i egzegeza Marka Marulića«, u: Anafora: Časopis za znanost o književnosti, 6 (2019) 1, str. 7–80.

Zvonko Pandžić, Nepoznata proza Marka Marulića. O novootkrivenim i novoatribuiranim hrvatskim rukopisima, Tusculanae Editiones, Zagreb, 2009.

Mladen Parlov, Otajstvo Krista – uzor kršćanskog života prema Marku Maruliću, Književni krug – Marulianum, Split, 2001.

Mladen Parlov, Speculum virtutis – Marko Marulić i njegova teološko-
-duhovna misao, Književni krug – Marulianum, Split, 2003.

Mladen Parlov, Propagator fidei. S Marulom na putu, Crkva u svijetu, Split, 2012.

Franz Posset, Catholic Advocate of the Evangelical Truth. Marcus Marulus (Marko Marulić) of Split (1450–1524), Wipe and Stock, Eugene (OR), 2021.

Drago Šimundža, Marko Marulić – pjesnik i didaktičar, Književni krug – Marulianum, Split, 2017.

Mirko Tomasović, Marko Marulić Marul, Erasmus Naklada – Književni krug – Marulianum – Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb – Split, 1999.

Carlo Verdiani, O Marulićevu autorstvu Firentinskog zbornika, Čakavski sabor, Split, 1973.