Kvantna historiografija

-

Knjiga Josipa Užarevića prva je i zasad jedina studija u nas koja nudi pregled ruske književnosti od njezina najranijeg razdoblja (11. stoljeća) do najrecentnije suvremenosti (21. stoljeće). Svojim je kronološkim zahvatom ta vrijedna knjiga, posve je jasno, kapitalno djelo ne samo u domaćoj nego i u svjetskoj rusistici.

Knjigu čini osam poglavlja-stoljeća (stoljeća od 11. do 15. smještena su u dva poglavlja) neravnomjerne duljine, što, međutim, ne znači da dulja poglavlja (19. i 20. stoljeće u tome prednjače) nude cjelovitiji pregled književnog stoljeća od kraćih poglavlja, ponajprije zbog toga što se prva sastoje od pojedinačnih, prije objavljenih, no za ovu priliku dorađenih studija u kojima autor prilazi književnim djelima iz perspektiva koje su ga kao znanstvenika zanimala tijekom njegove znanstvene karijere, a to su (krajnje sažeto rečeno) prostor, percepcija i lirsko Ja. Primjećuje se tako razlika između autorove obrade književnosti nastale tijekom posljednjih triju stoljeća (19., 20. i 21) i prijašnjih razdoblja. Primjerice, Tolstoj je zastupljen analizom Pranjićeva prijevoda Anne Karenine, Gogol’ – studijom o smijehu i strahu kod Gogolja i pozicijom toga ruskog pisca u hrvatskoj rusistici, Dostoevskij – prikazom prisutnosti toga pisca u književnim časopisima između 1917. do 1945. i dvama studijama o Braći Karamazovima (veza Dostoevskoga i Hegela i pomno čitanje Velikog inkvizitora) itd. Razdoblje je romantizma, u skladu s Užarevićevim višegodišnjim interesom prema predromantizmu, romantizmu i lirici, dakako detaljnije obrađeno u nizu studija o Puškinu, Lermontovu i jeziku u pjesništvu romantizma u komparativnoj perspektivi (Preradović, Žukovskij, Batjuškov, Tjutčev). [I inače je komparativni aspekt, odnosno promatranje i tumačenje ruske književnosti iz perspektive pripadnosti domaćem znanstvenom krugu, izrazito zastupljen u Užarevićevoj knjizi: čitatelj će dobiti pouzdane informacije o međukulturnim dodirima na razini konkretnih povijesnih
utjecaja (Juraj Križanić i protopop Avvakum) i u istraživačkoj (ruska književnost u domaćim časopisima i istraživačkim radovima), kao i prevodilačkoj sferi (osim što nudi prijedlog rješenja nekih »vječnih« prevodilačkih dvojbi nekih našem jeziku teško prilagodljivih i prevodivih ruskih riječi, knjiga proučava prevedena djela – u tom je smislu korisno vidjeti, primjerice, pomnu analizu Slamnigova i Prpićeva prijevoda Puškinova Evgenij Onegina)].

Iz književnosti dvadesetog stoljeća je očekivano više pozornosti udijeljeno pjesništvu, tj. stvaralaštvu Mandel’štama, Pasternaka, Cvetaeve, Esenina i Zabolockog. Druga polovica 20. stoljeća, vrijedi naglasiti, vrlo je oskudno prikazana. Dvadesetprvo stoljeće zastupljeno je studijama o nekim djelima Mamleeva, Petruševske i Ulicke. Takav pristup stoljećima kroz izabrane analitičke studije ne znači, međutim, da čitatelj neće dobiti dobar uvid u cjeloviti razvoj književnosti u spomenutim stoljećima jer, s jedne strane, izabrane studije nude niz simptomatičnih uvida koji se odnose i na analizirano djelo/pisca i na cijelo razdoblje, a s druge strane, svako poglavlje započinje uvodnim tekstom koji nudi sažet pregled za određeno razdoblje karakterističnih i temeljnih strujanja i tendencija.

Prijašnja su razdoblja, do 19. stoljeća, prikazana svako po jednom, ali sveobuhvatnom studijom: 11. i 12. stoljeće opisuje se tumačenjem Ilarionova Slova o zakonu i milosti i Slova o vojni Igorevoj u kontekstu književnosti Kijevske Rûsi, 14. i 15. stoljeće zastupljeno je Zadonštinom, 16. stoljeće – prikazom poslanica Ivana Groznog, 17. stoljeće tumačenjem Žitija protopopa Avvakuma u kontekstu književnosti toga stoljeća, a 18. stoljeće – koje Užarević vidi kao stoljeće tijekom kojeg je ruska književnost, nakon što je zbog različitih okolnosti »kaskala« za zapadnim književnostima, počela »dostizati i prestizati Europu« – dubinskom analizom Deržavinove ode Bog.

Snalaženje u knjizi i povezivanje dijelova značajno olakšavaju čak tri vrlo korisna i detaljno razrađena kazala – pojmova, analiziranih ili spomenutih djela i imena.

Osim po svojoj nakani da obuhvati punih jedanaest stoljeća ruske književnosti, vrijednost te iznimne knjige nalazi se i u činjenici da – pristupajući književnim djelima dubinski analitički (interpretativno) – ona ostvaruje sintezu historiografskog i kritičkog/teorijskog pristupa književnosti i književnoj povijesti. Za razliku od dosad po svom vremenskom zahvatu najopsežnije na našem jeziku dostupne povijesti ruske književnosti, Lauerove Povijesti ruske književnosti (2009), na koju se Užarević nerijetko referira, ova knjiga ne nudi samo relativno suhoparne podatke o stilskim formacijama, autorima i književnim djelima (i to upravo tim redoslijedom: u već utvrđenu podjelu na književno povijesno–razdoblja smještaju se već više ili manje nedvojbeno prihvaćeni autori i potom se nabrajaju njihova djela) nego nudi i niz spoznaja o književnim djelima što ovu knjigu ne čini samo književnopovijesnom nego i (u prvom redu, reklo bi se) teorijskom. S druge pak strane, za razliku od kanonske, čitljive i iznimno zanimljive knjige Jamesa Billingtona The Icon and The Axe (prevedene i na srpski pod nazivom Ikona i sekira 1988), koja je također obuhvatila razdoblje od najranije povijesti ruske književnosti do Billingtonu suvremenih 1960-ih godina, Užarevićeva se knjiga ne koristi književnim djelima kako bi ilustrirala izvantekstnu zbilju (kulturu u širem smislu, politiku i/ili društvo), nego se književna djela promatraju kao samostalne, primarno autoreferencijalne strukture koje su s izvantekstnom zbiljom povezane eventualno svojom nakanom. To ipak ne znači da knjiga ne nudi važne prijedloge razmišljanja i o nekim širim kulturološko-povijesnim pitanjima: primjerice, u poglavlju o Zadonštini autor detaljno razmatra pitanje odnosa Kijeva i Moskve, Rusi i Rusije, a u poglavlju o Ivanu Groznom i osobito sedamnaestoljetnom baroku govori o uzrocima ruskog »preskakanja« humanizma i renesanse i, nadovezujući se na Lihačëvljeve tvrdnje da je u ruskoj književnosti i kulturi 17. stoljeće vršilo »funkciju propuštene (‘preskočene’) renesanse« (119), Užarević iznosi zaključak da »Ako dakle jedna kultura nije imala renesanse ili baroka, to nipošto ne znači da joj nešto fundamentalno (nezaobilazno) nedostaje« (119). Konačni ishod tekstualnih analiza u Užarevićevoj studiji uostalom jesu spoznaje o širem kontekstu »duhovne povijesti«, u kojoj autor prepoznaje tri čimbenika koji Rusiju, »tu veliku zemlju i veliku kulturu« (726) čine »prepoznatljivom i neponovljivom« (726): to su Bizant, Zapadna Europa i Azija. Od Bizanta je, navodi Užarević, Rusija naslijedila i razrađivala kršćansko-pravoslavni kod koji je podjednako odredio i starorusku i novorusku kulturu. Dinamičan i napet odnos sa Zapadnom Europom metaforički je obuhvaćen utjecajnom predodžbom o Moskvi kao trećem Rimu, očitovao se u »latinofilima« i »grkofilima« u 17. stoljeću, »slavenofilima« i »zapadnjacima« u 19. stoljeću, no i u implementaciji marksističko-komunističkih ideja u 20. i »demokratskih načela« u 21. stoljeću. Povezanost Rusije s Azijom vidljiva je u različitim aspektima ruske kulture – od lukovičastih kupola do narodnog usmenog stvaralaštva i državno-despotskog duha upravljanja euroazijskim prostorima, zbog čega se, kako navodi autor, »upravo 16.
stoljeće pokazuje kao velikorusko ‘formativno stoljeće’« (726).

Autor u uvodnome poglavlju navodi da njegova Povijest ruske književnosti od 11. do 21. stoljeća nije zbornik rasprava i eseja, no nije ni povijest ruske književnosti u uobičajenom smislu termina »povijest«: »Riječ je o svojevrsnu vremenski složenu mozaiku (ili kolažu) koji je rezultat višedesetljetnog, zapravo cjeloživotnoga proučavanja ruske književnosti« (11).

Što bi bila književna povijest u uobičajenom smislu toga termina? Prema logici takve povijesti (koja određuje formu i sadržaj knjiga Lauera i Billingtona, a većim dijelom i za Užarevića također formativne brojne studije o ruskoj književnosti Aleksandra Flakera), književnopovijesna studija bi trebala objašnjavati »povijesni tijek književnosti« (kako Užarević navodi pozivajući se na ruskog povjesničara Nikolaja S. Tihonravova). Metodologija Užarevićeve knjige je obrnuta: u prvi plan ne stavlja povijesni tijek, odnosno ne promatra tekstove u vremenu, »nego ističe primat teksta i shvaća vrijeme kao element teksta« (11). Nadalje, povijest književnosti, prema Užareviću, ne čine imena, tj. autori, nego djela, što znači da je ne mogu suštinski određivati ni društvene, ekonomske ili političke okolnosti, ali ni sam jezik jer je sve izvantekstno građa »koja se ‚prevodi‘ ili uklapa u jezičnu strukturu umjetničkoga djela« (12). Užarević književno djelo shvaća lotmanovski, kao konačni model beskonačnog svijeta, a samu instituciju književnosti u svakom smislu (aksiologijskom, povijesnom, teorijskom…) kao ono što se formira (ili što je formirano) književnim djelima. Iz takve logike proizlazi i autorovo shvaćanje institucije autora: »djelo logički i stvarno prethodi autoru, jer bez djela nema autora« (12). »To s jedne strane znači da je autor bez djêlã čista potencija, tj. nešto aktualizirano pa u tom smislu nepostojeće, a s druge da je autor ‚oruđe‘ djela, da se rađa zajedno s djelom i da je zapravo njegov rezultat (plod). Djelo dakle uspostavlja i legitimizira autora kao autora, a ne obrnuto« (12), što Užarević nešto kasnije ilustrira citatom iz Andrićeve Enciklopedije ništavila, koji kazuje da je autobiografija najsavršeniji žanr zbog dva razloga: prvo, prema svojoj je strukturi fikcionalizacije takvo djelo u potpunosti autoreferencijalno (što je osobina i svakoga drugoga književnog djela, pa i onog koje naizgled teži vjerodostojno odraziti izvantekstnu stvarnost) i drugo – djelo prethodi autoru u tom smislu što se usporedo s knjigom rađa i autor. Andrićevim riječima, »Trebalo bi da svatko napiše jednu autobiografiju kao svoje prvo i jedino djelo. (…) ukratko, u njoj bi veličao i u isti mah opravdavao svoju genijalnost. Postigla bi se autonomija svakog pojedinog djela, koje bi bilo potpuno nezavisno jer bi zapravo referiralo na sebe sama. Knjiga bi govorila o umjetniku koji je umjetnik upravo u toj knjizi i upravo dok to na svoj način govori i razjašnjava. Prije knjige ne bi postojalo ništa, a poslije nje postojala bi i knjiga i sam umjetnik« (144–145). Izvrstan je primjer konkretne primjene te teorijske postavke poglavlje posvećeno Slovu o vojni Igorevoj, u kojem Užarević, pomno iščitavši to remek-djelo staroruske književnosti, nudi svoj odgovor na još uvijek neriješeno pitanje njegova autora. Budući da su sva književna djela dijelom autobiografska jer uvijek polaze od osobnog iskustva, ona uvijek, prema Užarevićevu shvaćanju u Povijesti ruske književnosti od 11. do 21. stoljeća, postavljaju problem autorskoga Ja: jezik stvara Ja, a samim time i pisca/umjetnika budući da je jezik »sudeći po svemu, jedini medij koji može formirati i strukturno eksplicirati kategoriju Ja. To proistječe iz opće sposobnosti jezika da tematizira (objektivizira) sama sebe« (297). Važno je primijetiti da je u podlozi svake analize u Užarevićevoj knjizi to višeslojno i kompleksno promišljanje suodnosa stvarnoga i fikcionalnoga u umjetnosti: je li autorsko Ja određeno strukturom samog iskaza (teksta) ili pak i izvaniskaznom (izvantekstnom) instancom stvarne osobe? Prijedlog rješenja takve dvojbe nalazi se u iznesenoj misli autora koja kaže da književno djelo, kao umjetnička struktura, »kvalitativno nadilazi vremensko-prostorne okolnosti ili uvjete svojega nastanka« (12). Tako određena shvaćanja jezika, djela, autora i književnosti čine mogućom poveznicu s Riffaterreovom knjigom Fictional Truth (1993), gdje se kazuje da je istina (u) književnosti posljedica jezične percepcije i retoričke moći književnoga djela: vjerujemo da je nešto u književnome djelu istinito ne (samo) zbog vjerodostojnosti ispripovijedanog u odnosu na izvantekstnu realnost nego zbog tekstualnih mehanizama i verbalnih struktura koje reprezentiraju ili impliciraju istinitost fikcionalnog teksta (xii). Drugim riječima, »Riječi mogu lagati no ipak izricati istinu ako slijede pravila« (xiii). (Književnost je poput fontane, kazuje Riffaterre podsjećajući na metaforu kojom se Ivan Skot Eriugena koristio kako bi opisao njezinu prirodu: mi vidimo vodu, no ne vidimo odakle ona izvire, što izvrsno ilustrira i »diferenzirajući tok reprezentacija« koji je na djelu u percepciji književnoga djela.)

Ovdje ukratko ocrtano poimanje autora, djela i institucije književnosti, a u odnosu na izvantekstnu stvarnost, čini ono što Užarević naziva »kvantnom historiografijom«, gdje su književna djela »svojevrsni ‚kvanti‘, energetska zgusnuća koja razbijaju književnopovijesni kontinuum« (12). Ako je moguće da knjiga duljine 862 stranice posjeduje jednu središnju, jezgrenu rečenicu (misao), tada je to nedvojbeno ova: književno djelo koje će u književnopovijesnim studijama zauzimati važno mjesto i koje pripada kanonu nacionalne književnosti ujedno je i djelo koje predstavlja njezin diskontinuitet i disrupciju. Uviđanje toga paradoksa ne samo da je korisno i plodotvorno za svakog proučavatelja ruske ili neke druge nacionalne književnosti u njezinu kronološkom, kulturnopovijesnom kontekstu, nego je važno i u širem kontekstu recentnih strujanja u suvremenim rusističkim pristupima književnosti. Stoga je Užarevićeva knjiga istodobno i o ruskom 21. stoljeću i dubinski u njemu.