Južni Tirol – talijanski ili austrijski?

-

Svojedobno, pišući o talijanskim regijama Venetu i Furlaniji-Julijskoj krajini, spomenuo sam talijansku geopolitičku kovanicu Tre Venezie ili Triveneto. Navedene regije, ujedno i talijanske upravne jedinice, dvije su od tih triju Venecija. O trećoj nisam tada napisao ništa, no kako sam u međuvremenu zavirio i u taj dio Italije, izlaganje sada mogu dopuniti. Treća Venecija ili Venezia Tridentina jest regija Trentino-Alto Adige, a čine ju dvije autonomne provincije, obje nazvane po glavnim gradovima: Trento na jugu i Bolzano na sjeveru. U ovoj prigodi posebno nas zanima sjeverni dio regije, dakle provincija Bolzano, odnosno područje koje se na talijanskom naziva i Alto Adige, a inače je poznatije po njemačkom nazivu Südtirol, prevedenom u mnoge jezike pa i u hrvatski. Riječ je dakle o Južnome Tirolu, južnome dijelu nekoć cjelovitoga Tirola, kroz povijest jedno vrijeme samostalnom području pod upravom lokalnih velikaša i brixenskoga biskupa, a potom dugo vremena habsburškom posjedu i na taj način dijelu Austrijskoga Carstva i Austro--Ugarske. Do podjele Tirola došlo je nakon Prvoga svjetskog rata, južni je dio priključen Italiji, preostali dio ostao je u sastavu Austrije.

Južnotirolski krajolik, dolina Puster

Među 20 talijanskih regija Trentino-Alto Adige jedna je od srednje velikih po površini, dok je po broju stanovnika među manjima, točnije peta najmanja. Regija zauzima oko 4,5% nacionalnoga teritorija sa samo 1,6% stanovništva. Budući da se regija sastoji od dviju podjednako velikih provincija, udjel samoga Južnog Tirola, odnosno provincije Bolzano, u talijanskome je zbroju približno upola manji. A kad smo već kod brojki, prikladno je navesti i da površina regije odgovara površini Crne Gore, koju brojem stanovnika gotovo dvostruko nadmašuje. Sam Južni Tirol, dakle, površinom je upola manji od Crne Gore, a brojem stanovnika tek neznatno zaostaje za najmanjom od nekadašnjih jugoslavenskih republika.

Cijela regija, a njezin sjeverni dio napose, ponajprije je planinsko područje, samo 14% površine leži na nadmorskoj visini ispod 1000 m. U alpskome svijetu, raširenom od Francuske do Slovenije i od Bavarske do sjevernoga Jadrana, neki od najljepših krajolika nalaze se u Italiji u području Dolomita. Riječ je o posebno slikovitome dijelu Alpa koji se ističe vertikalnim stijenama strmih litica, špičastim vrhovima, visokoplaninskim ravnjacima s najprostranijim travnjacima te dugačkim i dubokim dolinama. Dolomite omeđuju doline rijeka Rienze (dolina Pusteria ili Puster) na sjeveru, doline rijeka Isarca (Eisacka) i Adiga (Etscha) na zapadu, Brente (dolina Sugana) na jugu te dolina Sexten (Sesto) i dolina rijeke Piave na istoku. Od spomenutih dolina većina ih se nalazi u Južnome Tirolu pa je lako zaključiti da se veličanstveni Dolomiti dobrim dijelom nalaze upravo u Južnome Tirolu.

Italija i/ili Austrija

Zbog planinske naravi i obilja snijega tijekom zime, to je područje iznimno popularno za zimski turizam. Glasovita južnotirolska skijališta poznata su po skijaškim natjecanjima. Dovoljno je spomenuti samo neke kao što su Val Gardena, Alta Badia, Madona di Campiglio, Kronplatz. Sva ta i mnoga druga mjesta iznimno su dobro posjećena i ljeti kada nema snijega, kada se posjetitelji mogu posvetiti planinarenju, alpinizmu i drugim avanturističkim aktivnostima vezanim za visokoplaninske krajeve ili jednostavno uživati u nepatvorenim prizorima prirodne ljepote. Treba li uopće reći da je područje itekako dobro opremljeno za prihvat velikog broja turista i da pripada među najposjećenije dijelove alpskoga područja. Sve to privuklo je i moju obitelj da poduzmemo putovanje u taj dio Italije, no još i više zanimala su nas i neka druga obilježja po kojima je Južni Tirol poseban.

Vojno groblje u Brunecku

Još u drugoj polovici 19. st., nakon svog ujedinjenja, Italija je, naime, bacila oko na dio Alpa južno od prijevoja Brenner. Slično kao i naša Istra ili Dalmacija, i to je područje pripadalo u terre irredente, neoslobođene zemlje gledano iz talijanske perspektive druge polovice 19. i početka 20. st. Dio područja oko Trenta (današnji Trentino) bio je naseljen pretežito talijanskim stanovništvom, što je donekle moglo opravdati talijanske težnje, no znatniji dio (današnji Južni Tirol) bio je naseljen isključivo njemačkim, odnosno germanofonim stanovništvom, koje s talijanskim zahtjevom nije imalo baš ništa. Kada je 1915. Italija ušla u rat na strani Antante i u Dolomitima su se vodile teške bitke baš kao i na nama poznatijem bojištu duž rijeke Soče. Iako tijekom rata nije ostvarila veće teritorijalne dobitke, nakon propasti Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu Južni Tirol je, zajedno s Trentinom, prepušten Italiji, dok je sjeverni Tirol ušao u sastav Austrije. Na taj način je Južni Tirol, naseljen isključivo germanofonim stanovništvom, postao prijepornim područjem u kojem je nova vlast, osobito nakon dolaska Mussolinija, provodila prilično nasilnu talijanizaciju te kolonizaciju stanovništva iz »prave« Italije. Njemački jezik, njemački toponimi pa čak i njemačka osobna imena stavljeni su izvan zakona. Nastupilo je teško vrijeme za domaće germanofono stanovništvo. Ni dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj te priključenje Austrije, dakle i Tirola, Trećemu Reichu, nije donijelo povratak na staro. Južnotirolcima, koji su, valja reći, u Hitlera polagali velike nade, dana je mogućnost preseljenja u Treći Reich, ali granica se nije promijenila. Hitler nije želio dovesti u pitanje savezništvo s Italijom i zbog toga je žrtvovao Južni Tirol ostavivši ga Italiji. Mogućnost optiranja, preseljenja u Treći Reich, izazvala je i duboku podjelu među germanofonim stanovnicima Južnoga Tirola. Većina koja je prihvatila mogućnost optiranja s prezirom je gledala na one koji su odlučili ostati u zavičaju, tzv. dableibere (dolazi od da = tu i bleiben = ostati). Nakon Drugoga svjetskog rata potvrđena je podjela Tirola, dakle granica iz 1920-ih godina, ali se Italija obvezala na široku autonomiju Južnoga Tirola i poštivanje posebnosti germanofonog stanovništva. Međutim, zbog neispunjavanja preuzetih obveza, Italija je bila izložena stalnim prigovorima Austrije, koja je prosvjedovala i u Ujedinjenim narodima. Otpor talijanizaciji pružalo je i lokalno stanovništvo pa je Južni Tirol u 1950-im i 1960-im godinama postao poprište atentata i bombaških diverzija. Jedna od knjiga o lokalnoj povijesti koju sam vidio u knjižari u Bolzanu nosi naziv Bel paese brutta gente (Lijepa zemlja, grdi ljudi), za koji mi se učinilo da dobro i rječito sažima to razdoblje. Naposljetku, Italija je od 1972. ipak počela provoditi upravnu posebnost Južnoga Tirola u okviru regije Trentino-Alto Adige. Istodobno, a ponajprije zahvaljujući turističkome razvitku, Južni je Tirol doživio i gospodarski prosperitet.

Mural s prikazom utemeljitelja grada u Brunecku

Bozen/Bolzano, palača financijske uprave

Po broju posjetitelja danas se svrstava među pet najposjećenijih u Italiji. S približno četvrtinom površine i osam puta manje stanovnika od Hrvatske, Južni Tirol ostvaruje oko trećine turističkog prometa Hrvatske. Budući da ni ostale gospodarske djelatnosti nisu zapostavljene, što osobito vrijedi za poljoprivredu, a stekao sam dojam da ni malih industrijskih pogona ne nedostaje, nimalo ne iznenađuje podatak da je regija Trentino-Alto Adige u Italiji u samom vrhu po dohotku po stanovniku, točnije treća od 20 talijanskih regija, pri čemu je dohodak u Južnome Tirolu viši nego u Trentinu. Riječ je dakle o danas gospodarski naprednom i bogatom području, što je bez sumnje bio razlog da su ne tako davne napetosti popustile i postupno otišle u zaborav.

Ukratko opisana povijesna epizoda koja je obilježila dobar dio 20. st. dobro mi je bila poznata kao jedan od geopolitičkih sporova nakon Drugoga svjetskog rata, a stečenu predodžbu o tome znatno mi je dopunilo i jedno književno djelo. Roman talijanske spisateljice Francesce Melandri (r. 1964), izvorno nazvan Eva dorme i objavljen 2010., a u nas preveden 2017. pod naslovom Eva spava, iako fikcijsko djelo, ima čvrst povijesno-politički okvir radnje te se pokazao poučnim za bolje razumijevanje južnotirolskih nevolja. Kao sporedni likovi romana javljaju se i stvarni akteri južnotirolske politike, poput Silviusa Magnaga (1914–2010), dugogodišnjeg čelnika germanofone zajednice.

Kada smo odlučili dio godišnjeg odmora provesti u Južnome Tirolu, razumije se da smo poželjeli vidjeti dio prirodnih ljepota i bogate kulturne baštine toga područja, no privukla nas je i znatiželja da na terenu ustanovimo koliko je to područje uistinu dvojezično ili neka od jezičnih komponenti ipak prevladava. Zanimalo nas je iz prve ruke vidjeti kako stvari stoje u svakodnevici i kako dvojezičnost izgleda iz perspektive razmjerno dobro upućenoga ali i dobronamjernoga stranca. Stoga se i moja opažanja iznesena u nastavku ponajviše odnose upravo na taj aspekt života.

Reklamni natpis lokalnih novina

Viseći znak (cimer) trafike

Nazivi naselja kao i svi drugi javni natpisi, uključujući i jelovnike u restoranima, dosljedno su ispisani dvojezično, a u pojedinim dijelovima čak i trojezično. Uz talijansko i germanofono stanovništvo, naime, u pojedinim dijelovima živi i treća etnička skupina. Riječ je o Ladinima, auto­htonom retoromanskom stanovništvu pojedinih alpskih dolina. U mjestima gdje su prisutni, trojezičnost je zakonski regulirana i vidljiva. S ladinskim jezikom, doduše, nismo se susreli uživo, ali smo na lokalnom televizijskom programu gledali neke emisije o njihovoj kulturi i naslijeđu. Posljedica udomaćene višejezičnosti u Južnom Tirolu jest razmjerno manja prisutnost inače sveprisutnoga engleskog jezika. Imajući na umu velik broj turista, očekivao sam veću prisutnost engleskoga, no budući da su turisti velikom većinom Talijani i Nijemci, očigledno je potreba za engleskim manja nego drugdje. I jedni i drugi mogu se ondje služiti svojim jezikom. A talijanski kao službeni jezik države i njemački kao govorni jezik većine stanovnika zaista žive jedan uz drugi, gdjekad čak i u istoj rečenici. Primjerice, kada uđete u trgovinu ili restoran, pozdrave vas na talijanskom jer vide da ste turist, a većina turista su Talijani. Međutim, ako vi prvi pozdravite na njemačkom, primjerice s Grüss Gott, konverzacija se nastavlja na njemačkom. Zapnete li na njemačkom, nema problema da ubacite i pokoju talijansku riječ, razgovor nesmetano ide dalje.

Jedan od detalja koji govori da je riječ o talijanskoj državi, jesu uobičajeni talijanski natpisi na trafikama Sali e tabacchi (u Južnom Tirolu, doduše, s pridodanom njemačkom inačicom zbog obvezne dvojezičnosti), zaostali iz vremena kada je država imala monopol na trgovinu solju i duhanom. Taj je monopol definitivno ukinut još 1974. ali natpisi su se zadržali kao oznake za trafike. U ponudi novina, međutim, prevladava njemački Dolomiten s podnaslovom Tagblatt der Südtiroler. Pakiranje talijansko, sadržaj njemački, tako je i s mnogim drugim stvarima.

Kapela sv. Ivana u dolini Vilnöss/Funes

Sličan znak talijanske države jest i cestarska kuća, casa cantoniera, tipski građena kuća obojena u karakterističnu ružičastu boju, kakvih se može vidjeti na tisuće po svim dijelovima Italije iako su svoju izvornu namjenu izgubile. U Južnom Tirolu zapazio sam tek jednu ili dvije, svakako mnogo manje nego drugdje, što se može pripisati činjenici da je Italija ondje nazočna kraće nego drugdje i da je dio cesta bio izgrađen u razdoblju prije talijanske uprave. Škole smo viđali odvojene, talijanske ili njemačke, a bilo bi zanimljivo znati koje pohađa više djece.

Izvorni toponimi u Južnome Tirolu su njemački, no danas su svi dosljedno dvojezični, ponegdje i trojezični. Svaki njemački naziv ima svoju talijansku inačicu pa se postavlja pitanje kako je to bilo moguće. Odgovor leži u obuhvatnom naporu talijanske strane koja je već potkraj 19. st. započela njemačke toponime sustavno prevoditi na talijanske, što je djelomično bilo moguće, ili pak smišljati talijanskome jeziku prilagođene inačice. Budući da je riječ o velikome području, trebalo je smisliti na tisuće toponima. Taj su posao obavili talijanski lingvisti i geografi, među kojima se posebno isticao Ettore Tolomei (1865–1952). Današnja dvojezičnost zacijelo ne bi bila nimalo po volji Tolomeiu, budući da se nakon dolaska fašista na vlast, kojih je i sam bio istaknuti član, žestoko zauzimao za potpunu zabranu njemačkoga jezika i njemačkih toponima, uključujući i zabranu samoga naziva Tirol. Njegova se djelatnost donekle može usporediti s D’Annunzijevim pohodom na Rijeku u isto vrijeme.

Gradovi i burgovi

Južni Tirol je planinska zemlja, no život se ipak odvija ponajprije u dolinama, gdje se nalaze i gradovi koje smo obišli tijekom svoga posjeta. U Južni Tirol ušli smo sa sjeveroistoka, doputovavši kroz austrijski Istočni Tirol pa smo za prvu »bazu« odabrali Bruneck odnosno Brunico, najveći grad u tom sjeveroistočnom dijelu. Unatoč mnogobrojnim objektima namijenjenim za smještaj turista, Bruneck ipak nije tipičan proizvod turističke industrije. Ima i stari dio grada itekako vrijedan razgledavanja. Ta slikovita jezgra u podnožju je utvrđenoga grada koji akropolskim smještajem dominira vizurom mjesta. Brunečki grad bio je jedna od utvrda brixenskih biskupa, tijekom povijesti utjecajnih čimbenika u Južnome Tirolu, a predaja kaže da ga je jedan od njih, imenom Bruno, i utemeljio pa je grad po njemu dobio i ime. Na zidnome osliku, inače vrlo čestom ukrasu na pročeljima tirolskih kuća, nad jednima od gradskih vratiju u podgrađu, biskup Bruno prikazan je na način kako se obično prikazuje gradskoga patrona, kako bdije nad gradom koji pridržavaju dva anđela. Više od posjeta brunečkom burgu, mene je posebno zainteresirao manje uočljiv spomenik iz vremena Prvoga svjetskog rata. Na brdu Kühlbergl, topografskom blizancu brijega na kojem je brunečki dvorac, nalazi se vojno groblje, do kojeg se dolazi za samo petnaestak minuta hoda iz gradskog središta. Grad nije bio u neposrednoj blizini bojišnice koja je u tom dijelu Alpa bila znatno južnije u Dolomitima, nego su tamo tijekom rata radile dvije pozadinske bolnice, a na groblju su pokapani vojnici preminuli u tim bolnicama. Grobovi su obilježeni križevima, a pokopanih ima iz različitih dijelova Monarhije, što je vidljivo iz popisa na jednome od panoa. Među inima ima i vojnika iz Bosne i Hercegovine, a po imenima (Jozo, Jura) jasno je da među njima ima i Hrvata. Zanimljivost je da je uz austrougarske vojnike pokopano i nekoliko ratnih zarobljenika iz Srbije i Rusije. I njihovi su grobovi obilježeni imenom i prezimenom. Groblje je otvoreno već 1915., današnji izgled poprimilo je postupno u godinama nakon rata, a konačni izgled nakon Drugoga svjetskog rata, kada su obilježja dobili i vojnici iz Brunecka poginuli u tom ratu. Po njihovim imenima razvidno je da su svi bili pripadnici njemačke zajednice. Osim spomenutih grobova hrvatskih vojnika, uz brunečko vojno groblje još je jedna referenca povezana sa sudjelovanjem naših ljudi u Velikome ratu. U jednoj od bolnica koje su ondje radile za vrijeme rata, službovao je i hrvatski liječnik Vatroslav Florschütz (1879–1967), čija se biografija nalazi u našim enciklopedijama i leksikonima. Na groblju ima nekoliko informativnih panoa s tekstom na više jezika koji namjernicima pružaju iscrpne informacije. Primijetio sam da tekstovi ističu višekonfesionalnost pokopanih vojnika, što inače nije ništa neobično za austrougarsku vojsku. Stavljanje naglaska na taj dio sadržaja doživio sam više kao oprez onih koji su ploče postavili i njihovu namjeru da pozornost namjernika usmjere baš na to. Za mene to nije bila nikakva novost. Većina austrougarskih vojnih groblja, a brunečko nije bilo prvo koje sam obišao, odlikuje se sličnim obilježjem.

Mimohod gradskoga puhaćeg orkestra u Sterzingu

Oko 20 km sjeverno od Brunecka posjetili smo i srednjovjekovni burg Taufers. Uz burg Tirol nedaleko od Merana, po kojem se cijelo područje i naziva, Taufers je zacijelo najpoznatiji od mnogobrojnih srednjovjekovnih burgova. Izgrađen je u 13. st. na strmoj litici nad naseljem u podgrađu. Tijekom prošlosti mijenjao je vlasnike, a među inima i ondje se spominje neizbježni brixenski biskup. Od 1977. njime upravlja južnotirolska ustanova koja se bavi očuvanjem burgova i dvoraca, nešto poput dubrovačkog Društva prijatelja starine u nas. Zbog svoje slikovitosti i spektakularnog alpskoga krajobraza u pozadini, korišten je za snimanje filmova, među kojima je najpoznatiji Bal vampira Romana Polanskog.

Da je brixenski biskup važna povijesna ličnost bilo nam je jasno već i prije nego što smo stigli do samoga grada Brixena, koji se na talijanskom naziva Bressanone. Brixen je danas treći po veličini grad u Južnome Tirolu, ali je važan ponajprije kao tisućljetno sjedište biskupije. Brixenski biskup nije bio samo duhovni nego i svjetovni vladar. U crkvenoj povijesti takva se osoba naziva knezom-biskupom, a područje njegove uprave crkvenom kneževinom. Tijekom gotovo tisuću godina brixenski biskupi bili su važni politički čimbenici, a povremeno su i upravljali Tirolom kao ne­ovisnom državom. Tek 1964. Brixenu je u nazivu biskupije pridodan i Bozen kako bi se crkvena podjela donekle uskladila sa svjetovnim stanjem pa je biskupija otada nominalno dvojna. Brixenom i danas dominira katedrala, pred kojom je prostrani trg, kao i biskupska palača s pripadajućim joj kompleksom zgrada i parkova. Ostatak starog dijela grada sastoji se od uskih i slikovitih uličica na desnoj obali rijeke Eisack, koje se djelomično nastavljaju na drugoj obali rijeke u gradskoj četvrti Stufels.

Kužni pil u dolini Vilnöss/Funes

Najveći i glavni grad, provincijski capoluogo, jest Bozen odnosno Bolzano. Smješten je na križištu triju alpskih dolina koju čine rijeke Adige/Etsch, Eisack/Isarco i Talfer/Talvera. Veličinom znatno nadmašuje ostale južnotirolske gradove. Osobito sa sjevera okružen je brdima do kojih vodi nekoliko žičara iz samoga grada. Po okolnim brdima može se uočiti i nekoliko burgova koji svjedoče o važnosti grada u prošlosti. Stari dio grada vrlo je slikovit, ugodan za boravak i zanimljiv za obilazak. Arhitektura je tipično tirolska, palače su lijepe, izvana oslikane ili ukrašene štukaturama, s arkadama u prizemnom dijelu. Cimeri, viseći reklamni natpisi, označavaju današnje, a još više podsjećaju na nekadašnje obrtničke radionice i gostionice. Moju pozornost, međutim, privukle su i građevine izvan uže gradske jezgre, u dijelu grada izgrađenom nakon priključenja Italiji. Novi grad, gradska četvrt izgrađena nakon priključenja Italiji, koja se arhitekturom znatno razlikuje. Riječ je o građevinama karakterističnima za fašističko razdoblje. Čim se mostom prijeđe rijeka Talfer otvara se prostrani Trg pobjede u sredini kojega je slavoluk posvećen pobjedi u ratu i za nju palim borcima, izgrađen 1928. U razdoblju prijepora oko statusa Južnog Tirola slavoluk je bio meta ispisivanja parola pa i bombaških napada pronjemačkih aktivista. Kao znak novog vremena, 2014. podno slavoluka postavljena je izložba posvećena razdoblju dvaju totalitarnih režima, fašističkoga i nacističkoga, intonirana u duhu snošljivosti i suživota kao svojevrsna opomena budućim naraštajima. Nešto dublje u Novom gradu, na današnjem Trgu pravde, još su dvije građevine tipične za fašističko razdoblje. Jedna nasuprot drugoj ondje su palača suda i zgrada financijske uprave, izvorno građena kao sjedište fašističke stranke. Izvorni arhitektonski detalji iz fašističkoga razdoblja na potonjoj danas su dopunjeni opominjućom porukom američke politologinje židovskoga i njemačkoga podrijetla Hannah Arendt, ispisanom na sva tri južnotirolska jezika: Nitko nema pravo pokoriti se.

Glavna ulica u Klausenu

U Sterzingu, najsjevernijem od većih južnotirolskih gradova, koji se na talijanskom naziva Vipiteno, prisustvovali smo autentičnoj javnoj manifestaciji tirolske posebnosti. Bilo je nedjeljno jutro i lokalni se puhaći orkestar pripremao za nastup. Obučeni u tirolske nošnje, predvođeni kapelnikom, uz glazbu su prvo krenuli u kraći mimohod po starom dijelu grada da bi se ubrzo smjestili na pozornicu postavljenu na glavnom gradskom trgu gdje se okupilo dosta publike, što slučajnih namjernika, turista poput nas, ali i domaćih ljudi. Kada je kapela započela promenadni nastup, prva je skladba, razabrao sam po tekstu, jer je orkestar i zborski zapjevao, bila posvećena »svetoj zemlji Tirolu«. Naknadno sam ustanovio da je kapela izvela koračnicu nazvanu Andreas Hofer Lied, skladbu koja je od 1948. službena himna austrijske savezne zemlje Tirol. Prijedlog germanofonog stanovništva da se ista skladba na sličan način ozakoni i u Južnome Tirolu, u lokalnom parlamentu nije dobio potrebnu većinu, no osvjedočili smo se da se neslužbeno itekako izvodi. Tekst skladbe govori o Andreasu Hoferu (1767–1810), vođi neuspjeloga tirolskog ustanka protiv Francuza s početka 19. st., ali i neupitnom tirolskom narodnom junaku.

Klausen, ploča s imenom grada i samostan Säben u pozadini

Tirolski grb, spomenimo i to, crveni je orao na srebrnom štitu. Povijesni tiroler adler u različitim je inačicama danas službeni grb austrijske savezne zemlje kao i Južnoga Tirola u Italiji, pojavljuje se i na grbovima pojedinih južnotirolskih općina i gradova, a sastavnica je i službenoga grba regije Trentino-Alto Adige. Motiv orla čest je nacionalni simbol, no to tirolskog adlera ne čini manje prepoznatljivim znakom identiteta.

Gradić podno svetoga brda

Njemačko ime Klausen i talijanska inačica Chiusa razlikuju se u rodu, no u oba naziva odražava se topografski smještaj grada. Grad se zaista nalazi u dubokome klancu, na dijelu doline gdje je rijeka Eisack/Isarco stisnuta između strmih litica, što ostavlja dojam zaključanosti. S time je u skladu i ključ kao simbol grada kao i novije interpretacije gradskoga grba poput ključanice postavljene nasred jednoga gradskog trga. Klausen smo odabrali kao glavnu smještajnu bazu tijekom našeg boravka u Južnome Tirolu. Da je odabir mjesta bio dobar, bilo nam je jasno već desetak minuta nakon dolaska i smještaja u hotelu u povijesnoj jezgri Klausena. Hotel se nalazi u kući koja već petstotinjak godina služi kao gostionica i svratište, dok je unutrašnjost moderno uređena. Sljedećih dana osvjedočili smo se da je naš hotel ujedno i najbolja gostionica u gradu, dobro posjećena i za ručak i za večeru. Hotel se naziva Walther von der Vogelweide, što nas dovodi do još jedne važne tirolske povijesne ličnosti. Riječ je o srednjovjekovnom trubaduru kojeg se smatra najvećim njemačkim liričarem prije pojave Goethea. Poznati detalji iz njegove biografije povezuju ga i s drugim njemačkim zemljama, no posebno je cijenjen i slavljen baš u Tirolu, gdje ga smatraju domaćim sinom. Na glavnom trgu u Bozenu, koji i nosi njegovo ime, 1889. podignut mu je veliki spomenik. Za fašističke vlasti spomenik je bio preseljen na manje vidljivo mjesto, no 1981. vraćen je na prvotno mjesto.

Osim dobrim hotelom Klausen nas je ništa manje pridobio i ostalim obilježjima staroga srednjovjekovnoga gradića baš bajkovita izgleda. Tijekom pet-šest dana koliko nam je poslužio kao baza za obilazak drugih mjesta, koristili smo se svakim trenutkom da se prošećemo i samim gradom, ponajprije njegovom starom jezgrom, ulicom što se zbunjujuće naziva Gornji gradom (Oberstadt/Cittá Alta) ili pak u suprotnome smjeru promenadom uz obalu rijeke. Za razliku od primjerice Bozena, gdje je stari dio grada namijenjen ponajprije turistima, trgovine i obrtničke radionice u starome Klausenu ponajprije služe domaćim ljudima. Iako i u Klausenu ima slikovitih visećih natpisa, cimera, a na zidovima zidnih oslika pa čak i svetačkih kipova, po vrsti, izgledu i ponudi trgovina vidi se da ih posjećuju ponajprije domaći kupci. U Klausenu smo se osjećali udomaćeno kao rijetko gdje u stranoj zemlji.

A osjećaju udomaćenosti pridonio je i događaj koji po svojoj naravi nikako ne pripada u ugodne. Naime, prve noći oko 4 sata ujutro začuli smo sirenu koja označava uzbunu, a potom su se oglasila i gradska zvona koja zacijelo u to doba ne zvone bez valjana razloga. Večer prije i cijele noći padala je kiša pa se vodostaj Eisacka povisio do razine na kojoj prijeti poplava. Na zvuk sirene istrčao sam i ja do gradskih vratiju gdje su već bili lokalni vatrogasci i počeli podizati obrambeni nasip. Ondje je na parkiralištu bilo i naše vozilo, a razina vode zastrašujuće je bila visoka. Naposljetku, ako je grad ugrožen, bio sam spreman i pomoći u obrani od poplave u okviru mogućnosti. Naše putovanje, zamišljeno i kao odmor, trebalo je poslužiti i da se nakratko odmaknemo od potresa i koronavirusa, a dočekala nas je uzbuna zbog poplave. Na sreću, već istoga jutra kiša je prestala i rijeka se povukla do prihvatljive razine tako da je uzbuna ostala na preventivnoj razini. Da uzbuna ipak nije bila bez osnove, doznali smo poslije. Točno stotinu godina prije, u kolovozu 1921., Klausen je pretrpio razornu poplavu, a rijeka visokom vodom gotovo svake godine znade ponovno zaprijetiti. Nemili događaj kojeg smo stjecajem okolnosti i mi bili svjedoci, a zamalo i sudionici, ovaj put prošao je bez posljedica, no na stanovit nas je način dodatno zbližio s gradom i njegovim stalnim stanovnicima, kako već nevolja znade zbližiti ljude.

Pogled na Klausen s Dürerova kamena

Stara gradska jezgra Klausena gdje smo bili smješteni i boravili nije i najstariji dio grada. Na strmoj, mjestimice gotovo okomitoj litici, kojih dvjestotinjak metara iznad mjesta, nalazi se samostansko zdanje. Samostan Säben ili Sabiona počevši još od 1687. koristi red sestara karmelićanki. Budući da je riječ o strogome redu, samostan nije otvoren za posjet, no mogu se posjetiti četiri crkve u njegovu sklopu, do kojih iz središta Klausena vode dvije pješačke staze. Razumije se da smo se popeli do samoga vrha samostanske stijene i obišli ono što je otvoreno za posjet. Samostan Säben, najstariji dio Klausena, smatra se duhovnim središtem cijeloga Tirola, svojevrsnim svetim brdom ili pak tirolskom akropolom. Prema predaji, na tom se brdu ili bolje reći stijeni, oko godine 300., nakon što je bio protjeran iz Rima, sklonio Sveti Kasijan ili Kasijan Imolski te ondje osnovao biskupiju. Pridjevak Imolski stekao je poslije, nakon što su ga Rimljani smaknuli u Imoli, zbog čega je i proglašen svetim. Prema drugim, vjerojatno pouzdanijim izvorima, biskupija je osnovana nekoliko stoljeća kasnije, no ono što je bitno i što ostaje neupitno, jest da se Svetoga Kasijana u Tirolu štuje kao glavnoga sveca zaštitnika kao i da je biskupija osnovana na klausenskoj stijeni u 10. st. preseljena u Brixen.

Šetajući Klausenom stigli smo i do mjesta do kojih većina posjetitelja grada ne stigne ili ih jednostavno ne primijete. Jedno od takvih je Dürerov kamen. Na svom putu u Italiju 1495. znameniti slikar zaustavio se u Klausenu. Tijekom boravka napravio je akvarel sa slikom grada, a istu je vedutu iskoristio nekoliko godina kasnije kao pozadinu prikaza božice Fortune u bakrorezu. Budući da je prikaz Fortune jedno od majstorovih poznatijih djela, to je i Dürerov gravirani prikaz Klausena naširoko poznat. Grad je, stoga, mjesto na lijevoj obali Eisacka odakle ga je majstor naslikao trajno obilježio prikladnim spomenikom. Na mjesnome groblje uočio sam zasebne spomenike za mještane poginule u svjetskim ratovima, onaj za pripadnike germanofone zajednice s pedesetak imena poginulih u oba svjetska rata i onaj za pripadnike talijanske zajednice s četiri imena poginulih u drugome ratu. Ta dva spomenika na svoj način daju presjek etničkoga sastava stanovništva grada tijekom 20. st. Na željezničkoj pak postaji vidio sam informativnu ploču iz teksta koje se doznaje da je Klausen dobio željeznicu 1867., kada je izgrađena pruga preko Brennera, ali i da je 1916. u samo 150 dana iz Klausena izgrađena pruga za Val Gardenu dugačka 31 km na kojoj je radilo 6000 ruskih ratnih zarobljenika. Iako je izgrađena zbog vojnih potreba, njome se prometovalo do 1960.

Možda nešto treće

U ovom putopisnom prikazu Južnoga Tirola mnoge sam vrijedne i zanimljive sadržaje izostavio ili preskočio. Dužnu pozornost nisam u dovoljnoj mjeri posvetio prirodnim ljepotama. One su nadaleko poznate i naširoko elaborirane u turističkim vodičima i lijepo dizajniranim prospektima koji posjetitelje dočekuju u svim dolinama i mnogim mjestima. Nisam spomenuo zavojite ceste koje vode do najskrivenijih kutaka i uspinju se do prijevoja visokih i više od 2500 m. Izgrađene su i mnogobrojne žičare s kojima se također, bez napora i znoja, stiže do velikih nadmorskih visina. Nisam ništa napisao ni o gastronomskoj ponudi koja je zanimljiva mješavina alpske i sjevernotalijanske kuhinje. Propustio sam pohvaliti uzorne vinograde i voćnjake, koji u tom dijelu Alpa sežu daleko na sjever, sve do Klausena i Brixena.

Grb Tirola (lijevo) i grada Klausena (desno)

Spomenuo sam samo neke gradove koje smo posjetili, a do drugih važnih, primjerice do Merana, nismo ni stigli. U svim gradovima obišli smo crkve. Nije nas iznenadila monumentalnost katedrale u Brixenu ili konkatedrale u Bozenu, ali jest veličina pojedinih župnih crkava ili seoskih kapela. Većina crkvi zadivila nas je graditeljskim skladom, bogatim interijerom ili uklopljenošću u krajolik. Posebna su pak priča oltari i kipovi svetaca po kojima je Tirol inače poznat. Tirolski drvorezbari, vrsni majstori, svoje su radove izvozili diljem Monarhije pa i u naše krajeve, stoga nije nimalo čudno da su i crkve u svom zavičaju bogato opremili, a nešto od te tradicije očuvalo se do danas, što smo mogli vidjeti u Klausenu, gdje prodajnu ispostavu ima drvorezbarska radionica Ploner iz obližnjega sela Gudona.

Snažan dojam ostavljaju i masivne seoske kuće, osobito one građene od drveta, no od pučkoga graditeljstva osobno su me se najviše dojmili pilovi. U nas su rijetki, u Južnome Tirolu vidio sam ih na mnogim mjestima, a najbolje sam zapamtio pil u selu Sankt Magdalena u dolini Vilnöss ili Funes. Podignut je nakon epidemije kuge u XVII. st., a u izvrsnom se stanju očuvao do danas.

A kada je riječ o dvojbi iz naslova ovoga zapisa, je li Južni Tirol više austrijski ili talijanski, meni i mojima putovanje je pomoglo da ju barem donekle i naravno između nas razriješimo. Na temelju onoga što smo vidjeli i doživjeli, za nas nema dvojbe da je Južni Tirol ponajprije tirolski. Ako je neki identitet ondje naglašen, onda je to ponajprije upravo taj regionalni, više nego jedan ili drugi nacionalni. Pritom, razumije se da je sve što ima povijesnu, kulturološku i svaku drugu tirolsku »etiketu«, u širem smislu dio germanskoga pa stoga i austrijskoga naslijeđa, no naš je dojam bio da je za većinu stanovnika koji govore njemačkim jezikom tirolstvo važnije od povijesne pripadnosti Austriji ili pak jezične pripadnosti germanskome korpusu. Kao drugo bitno obilježje Južnoga Tirola snažno nas se dojmila i dvojezičnost, koja nije samo administrativna nego i stvarna jer velika većina stanovnika govori i njemački i talijanski. Naš je dojam bio da je Južni Tirol pomalo i talijanski i germanski (austrijski) ili pak da zbroj jednoga i drugoga zapravo daje vrijednost po sebi, pa smo na trenutke imali osjećaj da se nalazimo u nekoj trećoj zemlji koja nije ni Italija ni Austrija, nego nešto treće.

Ako je naš dojam bio ispravan, onda geopolitička utak­mica koja se ondje u XX. stoljeću odigrala zapravo i nema gubitnika. I domaće stanovništvo i talijanska država ondje su na dobitku – nije li to sjajna vijest? Tirolci zato što su očuvali identitet i jezik, a Italija zato što ih je takve prihvatila i odustala od prekomjernog nametanja i uvoza talijanstva. Vratimo se naposljetku još i naslovu one knjige što sam ju vidio u knjižari u Bozenu, pardon Bolzanu. Da je zemlja lijepa, o tome nismo ni trenutka dvojili, no nama se ni ljudi nisu učinili tako »grdima« kako ih je naslov knjige obilježio.