Juditin poučak. Skrivene obavijesti u Juditi

Below, the boarhound and the boar
Pursue their pattern as before
But reconciled among the stars.

T. S. Eliot: Burnt Norton

 

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Tin Ujević: Pobratimstvo lica u svemiru

And prayer is more
Than an order of words, the conscious occupation
Of the praying mind, or the sound of the voice praying.
And what the dead had no speech for, when living,
They can tell you, being dead: the communication
Of the dead is tongued with fire beyond the language of                                                                                   the living.
Here, the intersection of the timeless moment
Is England and nowhere. Never and always.

T. S. Eliot: Little Gidding

I opet sam išao dalje,
Sve redom od usne do usne
od zijeva do zijeva
i spuštao tebe hostijo Isukrste
u mnoge i carske i kraljevske ralje.

I u svima vidjeh
Krvavi komad rastrgane Hrvatske.

Nikola Šop: Vječni preludij

1. Povijesne okolnosti

Marko Marulić rodio se je godine 1450. i umro je 1524.: riječ je o jamačno najtežem dobu hrvatske povijesti u kojem naš hrvatski narod hoda po rubu potpune propasti. Onima koje ne zanimaju povijesne pojedinosti, ovo će biti dovoljno. Za ostale pružit ću još nekoliko obavijesti o historijskim silnicama koje je Marulić mogao imati u svijesti dok je pisao svoje djelo, te o onima koje čitatelj danas može imati na umu kad čita Juditu.

Prije svega, u Marulićevo doba Hrvatska nije samostalna, nego je pod ugarskom vlašću. Ni takva država nije uspjela zadržati povoljnu situaciju nakon uspjeha Ludovika I. Anžuvinca i Zadarskoga mira 1358. Ladislav Napuljski godine 1409. prodaje prava na Dalmaciju, čime Venecija stječe prevlast na tom području, a Marulićev Split nakon kratke samostalnosti godine 1420. pada pod vlast Mletaka. No, rečeno nije ni izbliza najteža okolnost, jer su Venecijanci barem kršćani, a s Istoka raste znatno gora pogibao.

Godine 1463., u Marulovoj trinaestoj godini, Bosna pada pod Turke, a godine 1493. u njegovoj zreloj četrdeset i trećoj, hrvatska je vojnica pretrpjela poraz na Krbavi (usp. Franičević: 6). Marulić ne će dočekati ni obećavajući poraz islamske sile pod Bečom 1529., ni plemenite obrane Kisega i Sigeta; ne će doživjeti ni kršćansku pobjedu kraj Lepanta 1571. Aleksandar, brat književnika Marka Marulića, isplaćivat će kao gradski službenik u ožujku 1501. seljacima obeštećenja jer su im Turci pljačkali imovinu oko samoga grada Splita (Pšihistal 2002: 155).

Grad Split živi znači od godine 1420. pod mletačkom vlašću i uglavnom gospodarski stagnira. Grad nema pravo sâm birati čelnoga čovjeka, nego je conte e capitano određen u Veneciji (Kovačić: 24). Jedino plemićke venecijanske obitelji imaju određen utjecaj, što naravno potiče talijanizaciju, iako se onda to nije tako zvalo.

Usud ljudi koji bi mogli razumjeti ono što piše u versih harvatskih izgledao je u Marulićevo doba mračan i zbog crkvenih okolnosti na najvišoj razini. Pio II. bio je papa koji se skrbio za Crkvu u cjelini, a nakon toga uslijedit će pad u dominaciju sekularnih probitaka. Pokušaj organizacije križarskoga pohoda koji je poduzeo vrijedni Pio II. godine 1464. biva obilježen neuspjehom – Marulić je tada u svojoj 14. godini. Europa se navikavala na tursku okupaciju i turske prodore (Mrkonjić: 13–14). Šimun Kožičić Benja 1513. i onda upravo Marulić 1522. sa svojim pismom Adrijanu VI. nisu puno postigli.

Zdvojan položaj grada Splita ogleda se u činjenici da nakon 1420. i pada pod Mletke nadbiskupi bivaju birani isključivo iz redova talijanskoga plemstva, znači uz potporu i odobrenje iz Venecije. Međutim, ti velikodostojnici borave malo u gradu Splitu, pa Kovačić donosi podatak po kojem u 74 godine Marulićeva života nadbiskupi doista bivaju u gradu samo 19 godina (25). Nadbiskup Bernardo Zane u tome je vrijedna iznimka, jer godine 1512. na V. lateranskom koncilu govori o strahotama koje čine islamske turske čete: umorstva i silovanja, pljačke i otimačine ljudi koji postaju robovi (Kovačić: 28–29). Nadbiskup više puta mora osobno na zidine s mačem u ruci, kako bi ohrabrivao branitelje.

Venecija koja vlada Splitom jest Venecija koja je odgovorna za palež Zadra u godini 1202. To je ista ona Venecija koja je odgovorna za palež i pljačku grada Šibenika 1378. Ali, ne zaboravimo da je to također Venecija koja uz Habsburge biva najbolji jamac kakve-takve obrane hrvatskoga prostora od puno gorega zla, naime Turaka koji uništavaju kršćanstvo, odnosno katolicizam. Dvije sile skrbe se jasno za svoje interese, no mislim da bi bez njih usud prostora na kojem živi hrvatski narod bio teži. Podsjetit ću stoga na činjenicu da je sama Venecija u Marulićevo doba prisiljena voditi borbu na dvama velikim bojištima. Ne samo da se sukobljuje s turskim imperijem nego mora voditi i apsurdne, duge i iscrpljujuće ratove u Italiji, koji traju od 1494. sve do 1559. Riječ je o sukobu između francuske kuće Valois i austrijske kuće Habsburg za vlast nad Italijom. Franjo I. francuski sklopio je savez sa sultanom Sulejmanom I. godine 1536. – znači da se kršćanska velesila udružuje s islamskom velesilom koja želi uništiti kršćanske zemlje. Marulić je tada mrtav već dvanaest godina.

S druge strane, upravo u doba kad nastaje Judita, između 1499. i 1503., Venecija vodi rat protiv Turaka, u kojem se, inače, prvi put u pomorskim bitkama rabe topovi, i u kojem Mletci moraju priznati poraz.

U svojem prilogu ne mogu zalaziti u složene odnose između Marulićeve suvremenosti i njegova teksta. Ovdje sam donio tek prikaz događaja koji bolje ocrtavaju povijesnu pozadinu vremena u kojem je nastala Judita.

2. Ironija u biblijskoj Juditi

Marulić se oslanja na biblijsku knjigu, koju poznaje prvenstveno po latinskoj Vulgati. Latinski je jezik kojim suvereno vlada, i koji je u to doba u intelektualnim krugovima otprilike ono što je danas engleski.

Ironija natapa cijelu biblijsku Knjigu o Juditi. Naravno da u konačnici sve igre s porugom organizira središnja inteligencija spisa. Međutim je radi preglednosti uputno razdijeliti subjekte i objekte, dakle podmete i predmete poruge. Podjele se mogu prikazati ovako: pripovjedač – protujunak (antagonist); junak – protujunak; protujunak – protujunak; pripovjedač – tumači. Prvi smjer suobraćaja vjerojatno ne bi bio ispunjen ironijom onako kako ju vidi Jankélévitch. Taj teoretičar razlikuje laž koja je ratno lukavstvo i prijevara te je zloupotreba povjerenja, a ironičar zapravo vjeruje sugovornikovoj pronicavosti.^[1] Judita ne očekuje da će njezine rečenice shvatiti Holoferno, ali tekst, da ne uporabimo strašnu riječ, pisac, očekuje da bi to mogli shvatiti čitatelji, a čvrsto vjeruje da će vidjeti i sâm Gospodin. U tom je smislu riječ o ironiji.

Sam pripovjedač ruga se antagonistu na početku knjige, dok još nije uveo junakinju koja će to činiti za njega. Holoferno je izrugan spomenom svoje velikodušnosti već pri opisu prodora u zemlje koje osvaja: Bilo mu je najvelikodušnije dopušteno da razruši sva domaća božanstva kako bi svi narodi častili samo Nabukodonosora i svi ga jezici i plemena zazivali kao Boga. (Jdt 3,8). Teško je previdjeti ironiju u riječima najvelikodušnije dopušteno da razruši. Već na ovom početku može se uočiti osnovni podtekst svih poruga: tobožnje Nabukodonosorovo božanstvo biva pokazano lažnim i napuhanim. Samo, tko mu je to najvelikodušnije dopustio činiti zlo?

Junakinja uskoro preuzima ulogu pripovjedača u provali poruga. Podtekst s porugom na lažno božanstvo međutim ostaje djelatnim. Pri prvom susretu Judita kaže Holofernu: Neću noćas govoriti laži svome gospodaru (Jdt 11,5). Holoferno misli da se obraća njemu kad ga zove svojim gospodarom. Judita kao dobra Židovka zna da je gospodar samo Bog, pa ga i zove u molitvama Gospodine. Mudra žena zapravo kazuje da ne će lagati onomu koga ona drži Bogom i Gospodarom. Govoreći Holofernu, Judita nastavlja tobože hvaliti njegova kralja Nabukodonosora, a zapravo mu se ruga: Pomoću tebe nisu mu doista podvrgnuti samo ljudi, nego, zahvaljujući vrijednosti tvojoj, i divlje i domaće životinje i ptice nebeske: sve živi samo za Nabukodonosora i svu kuću njegovu. (Jdt 11,7). Izrazi o divljim i domaćim životinjama uvode podrobnosti tipične za poruge. Nabukodonosor se tobože hvali vlašću nad svime, ali se zapravo ponizuje povezivanjem s divljim i domaćim životinjama. Visoko se dovodi blizu niskoga, pa se tako stvara humorističan dojam. Judita se posebno ruga Holofernu time što zapravo navodi zahvalnički Psalam 8 (7–9).

Poruge koje određuju hrana, spolnost i smrt, i to u psihoanalitičkom ključu, bitno obilježuju ovaj tekst. Ironija slična opisanoj djeluje i u Juditinim riječima pri pozivu na gozbu. Jedan od zapovjednika, Bagoa, nudi joj da dođe k njegovu gospodaru te se veseli i pije. Judita spremno prihvaća ovo o gospodaru: Tko sam ja da se usprotivim svome gospodaru? Učinit ću smjesta sve što je drago oku njegovu. Bit će mi to radost sve do smrti (Jdt 12,14). Judita dobro zna da služi Gospodinu Bogu svojemu, da će njemu biti odana te da će se do kraja života veseliti što je s njegovom pomoći ubila osvajača svoje zemlje. Ona govori o Bogu, a Bagoa misli da govori o njegovu zapovjedniku. Izraz sve do smrti odnosi se prije svega na Holoferna: Juditu će obradovati sve ča^[2] mu namjerava učiniti, uključujući njegovu smrt. Suprotno tomu, Bagoa može misliti da se izraz sve do smrti odnosi na Juditinu smrt.

O ironiji u knjizi govori i Carey A. Moore spominjući i erotsku optiku Juditina djela.^[3] Ovdje ću navesti neke svoje primjere. Judita je bila donijela svoju hranu kad je odlazila Holofernu, koji ju pita što će biti kad to potroši. Života mi tvoga, gospodaru, ropkinja tvoja neće ni utrošiti što je sa sobom donijela, a Gospod će već rukom svojom izvesti što je odlučio (Jdt 12,4). Holoferno misli da se Gospodinova odluka odnosi na to da će pasti i Judita i Betulija prije nego što se potroši hrana. Judita misli da je odluka povezana s time što će pasti Holofernova glava prije nego ona pojede sve kaj ima. Ironija s hranom biva i u tome što će u torbu koju je, doduše, nosila sluškinja, Judita poslije staviti upravo Holofernovu glavu. Tako će imati hrane kojom će povećati hrabrost svojega naroda. Nakon što se je Holoferno nahranio i napio, nahranila se i Judita, i to tako što je spremila njegovu glavu u torbu svoje sluškinje. Prethodno je Judita, prije polaska u neprijateljski tabor, bila stavila hranu na sluškinju. Torba je ironična i inteligentna prefiguracija Judite same, točnije onoga dijela njezine anatomije koji je posebno zanimao Holoferna. Tako je Judita zapravo pojela, konzumirala Holoferna. Osvajač je htio biti u Juditi u seksualnom smislu, ali mu se to ostvarilo na ironičan način, jer uspijeva ući u njezinu torbu, ali samo svojom odrubljenom glavom, dakle kao mrtvac.

Tijekom gozbe, Holoferno nagovara Juditu da pije i veseli se, što ona prihvaća: Hoću, pit ću, gospodaru, jer osjećam da je danas moj život tako velik kako nije bio nikada od moga rođenja (Jdt 12,18). Prešućene su i njezine i Holofernove misli. Osvajač napuhano može misliti da je Juditin život velik jer se veseli što može jesti kraj njega i što će s njim spavati. Žena misli da je njezin dan velik jer može ubiti osvajača i spasiti svoj židovski narod.

Izraz tvoj Bog postat će i moj Bog (Jdt 11,23) približava Holoferna drugoj velikoj junakinji povijesnih knjiga, naime Ruti. Ona kazuje slično svojoj svekrvi kad ju odlučuje pratiti u Judeju: Tvoj narod moj je narod, i tvoj Bog moj je Bog (usp. Rut 1,16). Holoferno i Ruta jesu biološki stranci, nisu pripadnici židovskoga naroda, a izgovaraju ovu rečenicu Židovkama, što jesu i Naomi i Judita. Razlike među likovima koji izgovaraju rečenice bivaju golemima. Ruta pomaže Naomi kad joj je teško, a Holoferno želi uništiti Izraelce. Ruta doista prihvaća narod i Boga, Holoferno samo govori da bi to učinio. Vrlo je vjerojatno da on misli kako će Judita prihvatiti njegova, Holofernova boga. Ruta odlazi u Judeju, Holoferno želi odvesti Juditu iz Judeje. Holoferno se nesvjesno stavlja kraj junakinje koja će postati predak velikoga izraelskoga kralja. Moralno malen ispada smiješnim kraj moralno velike osobe.

Središnja inteligencija biblijske Judite ironizira i svoje potonje tumače. Zbog povijesnih i zemljopisnih netočnosti knjizi su nijekali vjerodostojnost i u biti su joj se rugali, pa Ambrosius Cappelus 1689. spominje luckastu pripovijest.^[4]

Na pozadini prije tumačenih ironija može se pretpostaviti da zemljopisne i povijesne netočnosti iz knjige bivaju tek prividom. Nevjerojatan put Holofernove vojske posebno upada u oči. Put je i prva poruga njegove pameti i njegove snage – ili pameti i snage Aleksandra Makedonskoga i, još vjerojatnije, Antioha IV. Epifana. Niniva je udaljena od sjeverne Cilicije – u današnjoj Turskoj, uza Sredozemno more – oko 500 kilometara. Nije bilo vojske u biblijskom vremenu koja bi taj put prešla u tri dana (Jdt 2,21). Zemlje Fud i Lud obično se identificiraju kao Libija u Africi i Lidija u Maloj Aziji – u knjizi ih je Holoferno opustošio jednim potezom. Međutim se pisac svim rečenim nabrajanjima može rugati Asircima, odnosno u prenesenom smislu Grcima, tako što ih pretjerano hvali i zapravo ironizira njihova osvajanja.

Kako verificirati to da je Nabukodonosor nazvan kraljem Asiraca koji da je vladao u Ninivi, što knjiga kaže na samom svom početku? Nabukodonosor je babilonski, a ne asirski kralj. Nebopolasar, otac Nabukodonosorov, uništio je Ninivu 612. prije nego što je njegov nasljednik došao do prijestolja.

Možda knjiga, odnoseći se olako prema ovim podatcima, želi poručiti da su svi ti osvajači slični. Zapravo su međusobno slični svi oni među Babiloncima, Talijanima, Asircima, Srbima, Egipćanima i Turcima koji su posezali za našom zemljom. Nabukodonosorova, Mussolinijeva, Antiohova i Miloševićeva imena samo su oznake zločinaca iza kojih se skrivaju za nas vrlo slična nedjela. Ne treba se mučiti oko podrobnosti i nije potrebno zanovijetati nekakvim historiografskim i geografskim podatcima. Bitno je uzdignuti domoljublje napaćenu narodu i pokazati mu da Bog nije ostavio svoje Židove, koliko god bili maleni i katkad naizgled nedostojni njegove pomoći. Na mjesto napaćenoga židovskoga naroda može se staviti bilo koji narod što u određenom vremenu trpi, uključujući sve prije spomenute nacije.

3. Verbalna i dramatska ironija u Marulićevoj Juditi

Marulić ne prenosi sve navedene ironije u svojoj Juditi, ali je njegova književnost rado rabila ovo sredstvo (usp. Glavičić: 363). Harvacka se Judita ovako moli Bogu svojemu:

Ne znajuć nad svimi da si Gospodin ti,

da s’ pomoć pravimi, ne tome ki prav ni     (IV, 37–38).

Kao dobra vjernica ona Boga naziva Gospodinom. Uskoro će međutim, kako bi se narugala Olofernu, njemu dati taj naziv:

Ako smi uz oči gospodina svoga

raba da mu soči, sliši svita moga.

Jer gospodstva tvoga velikost ako će

dostojat se toga ča želi, znat hoće.^[5]     (IV, 243–246)

Točnije bi bilo reći da Oloferno razumije kako Judita njega zove Gospodinom. Ona može pri tome misliti svoje, naime da je Gospodin, Adonaj, samo jedan.

Judita će samu sebe nazivati rabom i poslije, kad prihvaća Olofernov poziv na večeru:

Meni je kako man i slatko u svemu.

Raba ću bit temu za moga života,

ako mu sam čemu zna njega dobrota.     (V, 57–60).

Tako će sebe nazvati rabom i pred samim Olofernom:

»Veselo ću stvar tuj učinit, jer steče

blagost, pokol čeče uze te raba tva,

ka želi da kleče prida te zemlja sva.«

Oloferno je uvjeren da ona stvarno njega priznaje za Gospodara i da je pred njim raba. Riječi veselo ću stvar tuj učinit, on može tumačiti tako što će se ona veselo njemu podati. Judita će uskoro otkriti koga drži svojim Gospodinom, pred kim je raba, i pred kim se moli u sebi:

   Bože, daj da stignu ča je godi tebi.

 Stvori milost meni, pokrip rabu tvoju,

strah mi vas odnemi, dvigni ruku moju

da stvar svarši koju misal moja plodi,

da se tebe boju puci ter narodi!     (V, 216–220).

Središnja inteligencija djela dobro vidi što si je Oloferno umislio, naime da je Bog:

Zagrize ka mao čarv oružjem njegovim.

Ubi ga ženska sarv, ki biše prostro dim

da zajme svitom svim; ki mnjaše da ni Bog

silam njegovim tim jest protiviti mog.     (V, 237–240)

Ružica Pšihistal uvidjela je kako je istinski sukob u djelu onaj između pravoga Boga kojega štuju kršćani i Oloferna koji samoga sebe drži Bogom (2002: 181).

Oloferno je ironiziran, tobožnja mu je veličina izrugana. Suprotno je tomu Judita pohvaljena tobožnjom porugom, jer je nazvana malim crvom. Tako je sukob junakinje i protujunaka određen sudarom ironije i asteizma.

Korisno je ovim verbalnim ironijama dodati i onu dramatsku. Marulić naime, poput biblijskoga pisca, rabi i dramatsku ironiju. Pripovjedač tumači da bi za Oloferna bila sramota, prirok, kad ne bi imao ženu koja mu je došla sama:

Jer će mu prirok biti da žena stoji tuj,

a on da će živit želeć imiti njuj.     (V, 45–46)

Oloferno će dobiti ono što želi, samo ne na način koji je želio. Judita će ga primiti u svoju torbu s dvama dijelovima: Na, u dvanjke toj zatvor. (V,245).

Na ovome mjestu moramo uputiti na još jedan način ironizacije osvajača Oloferna. Marulićeve su prilike, znači razvijene usporedbe koje funkcioniraju i kao parabole, dobro protumačene u literaturi, pa Ružica Pšihistal vidi da nalazimo one u kojima je jezgra preuzeta iz povijesnih ili mitoloških događaja, i brojniju skupinu u kojoj su uobičajeni »fenomeni iz prirodnoga i iskustvena svijeta« (Pšihistal 2008: 168). U parabolama gdje se tumači Olofernov položaj, osvajač je redovito izrugan već samim bićima kojima je prispodobljen. Nakon što se je Judita laskama približila Olofernu i zavela ga, pripovjedač ovako tumači položaj dviju osoba:

Takoj ti svidova svinju, da utije,

pomnja težakova, češuć oko šije.

Vode joj ulije i željudom pita,

Da ju pak ubije i ditcu napita:

Ona hruča, rita, legne uz močiru,

hvata iz korita; on ostri sikiru.     (IV, 300)

Oloferno je ovdje predstavljen naivnom svinjom koja ne razumije da ju seljak tobože dobrostivo češka, hrani i napaja, kako bi nahranio svoju djecu. Pametni je seljak Judita, koja ima na umu dobrobit svojega naroda, predstavljena u djeci.

Slična je i parabola na početku Petoga libra:

Kad spusti udice ter zadije ribu,

i stežuć tunjice, mahne gori šibu

ribar i potribu ima jur dat ju van,

radostan da hlibu smok mu je pripravan.

                                                                    (V, 65–69)

Oloferno je opet bedasta životinja, koja ne razumije što čini pametni ribar. Upozorio bih da su još jednom nazočni, unutar same parabole, prehrambeni motivi. Prije je seljak hranio svinju da njome nahrani djecu, a sada ribar biva sretan jer će dobiti smoka za svoj kruh. Judita će na kraju staviti Olofernovu glavu u dvanjke, gdje je nekada bila njezina hrana.

4. Cjelovitost ili filozofska ironija

Smijemo li od Marulićeva položaja očekivati nešto više? Možemo li u doba krvava položaja hrvatskoga naroda zahtijevati kakav složeniji pogled? Imamo li pravo nadati se drugačijemu očištu u epu nastalom u dobu dijelom prikazanom na početku priloga? Možemo li se pitati je li bilo moguće da težak položaj malenoga hrvatskoga naroda pruži još jedan pogled na povijesnu nesreću? Je li bilo moguće iz okružja grada Splita u tako tešku času napisati djelo sa složenijim vidikom? Mislim reći, je li moguće da središnja inteligencija u danim okolnostima ponudi nešto više od teške poruge na osvajače koji sebe drže ravnima Bogu? Možemo li tražiti nešto drugo osim pohvale malenoj zajednici, koja utjelovljena u onda poniženom ženskom rodu, uspijeva obraniti svoj goli život? Svijet u kojem živi Marulić i u kojem djeluje njegova Judita može izgledati vrlo ograničenim, pa vizija koja bi pokazala širi pogled djeluje teško ostvarivom. Za tako bi nešto bila potrebna nedvojbena epska perspektiva, pogled odozgo koji obilježuje teihoskopija, gledanje s visina. Tako je nešto uspio učiniti Homer kad je hvalio dobrostivost Trojanca Hektora u oproštaju sa suprugom i sinom.

Svijet koji je pun paradoksa, njegovu proturječnu cjelinu može shvatiti samo ambivalentan stav – znači u sebi dvostruk, možda i neodlučan, o čemu je pisao René Wellek u Povijesti moderne kritike^[6]. Jedino spoznaja temeljnih neskladnosti /incongruities / između čovjeka i svijeta, života i smrti, duhovnoga i tvarnoga, vodi do pojma svjetske, kozmičke ili filozofske ironije. Na nižim je razinama držan ironijskim i svaki istodoban prikaz razumnoga čovjeka i apsurdnoga majmuna, plemenita konja i smiješnoga magarca. Možda je primjer ove svjetske ironije činjenica da je Marxova misao, koja je težila čovjekovoj konačnoj slobodi, rodila komunizam u kojem se prakticirala nesloboda, pa i ropstvo u Sibiru i u drugim logorima, recimo u Sjevernoj Koreji, ali i u nizu drugih zemalja. S filozofskim se mislima povijest poigrala i glede filozofa Nietzschea, koji je govorio o nadčovjeku, misleći čovjeka poboljšati, što je u rukama nacionalsocijalista dovelo do teških zločina. Možda je primjer ovakve filozofske ironije donijela i Marulićeva Judita.

Nakon Juditine smrti, čitamo stihove koji prikazuju položaj naroda i koji mogu začuditi:

Ojme! Da prez glave ostasmo marzal trup.

Sartce jadi dave, ostasmo pribjen stup.     (VI, 403)

Da je riječ o nekom drugom djelu, koje ne bi imalo prizore i motive što ih je Judita uredno prikazala, ova bi usporedba bila jednostavna i ne bi otvarala nikakve nove spoznaje i dvojbe. Samo što ovdje imamo upravo djelo u kojem je antagonist bio poražen tako što mu je odsječena glava. Znači da građani Betulije, a onda i cijele zemlje, bez Judite izgledaju točno onako kako je izgledao Oloferno bez glave. Dapače, djeluju i leksičke podudarnosti s glavom, trupom i prijedlogom prez:

   Ugleda trup zgora gdi leži prez glave,     (VI, 54)

a pod njim je kora postilje karvave.

Kad bi ovo bila jedina sličnost nepravednih napadača i pravednih branitelja svoje zemlje, moglo bi se reći da je riječ o slučajnosti. Ali, tekst će ponuditi, svjesno ili nesvjesno od strane pripovjedača, i druge sličnosti. Prije navedeni stihovi govore o onom što je vidio Olofernov vojnik Vagav. Ista će osoba uskoro plakati: Zatim sobom snube, plačan teče vidit (VI, 63)

Oslobođeni sunarodnjaci plaču i kad umire Judita:

Ti s’ zaparta grobom, mi suze ronimo,     (VI, 391)

ubjeni smo znobom, ča ćemo, ne vimo.

Prijašnji opisi govorili su kako Oloferno jede i pije (V, 95). Dapače, na samom je početku prikazan izrazito krupnim:

karvavo mu oko, čarljen biše obraz,

brada jur nikoko prosida, debel haz.

Poćaše se i u mraz, toko biše pritil,

vas obal kako praz ki još ni strižen bil.     (I, 235–238)

Poslije će puna tri mjeseca jesti, piti i slaviti Juditin narod, a s njima i protagonistica:

Tri miseci side’ u Jerosolimi,

tuj pijući i jide’. Judita sa svimi

vele veselimi blagdane radosti

čini, jere primi dobitja milosti.

                                                     (VI, 360)

Konačno, Oloferno osvaja narode i zemlje za svojega Nabukodonosora, a ovaj u samomu sebi vidi Boga. Zemlje su uredno popisane, iako sâm put teško biva opravdati zemljopisnim razmjerima ili povijesnim činjenicama:

Ni tim ne zaparši on tvardosti svoje,

mnozim grad potarši, posiče i hvoje,

gdi bozi njih stoje: »Bog«, reče, »ni nitkor

ner kog se boje, Nabukodonosor.«

Dili se tih gor, sobalsku Siriju

projde shodeć niz gor još Apamiju,

Mesopotamiju projde tokoj, ter tu

Dopri Idumiju gdino palme restu.     (II, 99–104)

Samo što je prikazano i kako su Izraelci osvajali zemlju, koja je istina bila njima obećana. Moglo bi biti znakovito da i oni to čine pod zaštitom onoga kojega oni drže Bogom:

Opet jih varniše Bog u parvo stan’je,

kada jih vidiše čineći kajan’je.

Po njega smiljen’je kralju Kananeju

daše raščinjen’je i još Jebuseju,

i s njim Ferezeju, i Eteju toje.

Eveju i Amoreju kraljem još tokoje.

Sva mista njih koje godir gdi imihu,

učinivši svoje, u miru živihu.

                                                    (II, 282–290).

Sve rečeno ne znači da je Marulićeva Judita relativizirala dobro i zlo. Ne znači da središnja inteligencija ne zna tko je napadač, a tko je branitelj. Tako nešto tvrditi značilo bi potirati razliku između zločinca i borca za dobro, između onih koji grabežljivo otimlju i onih koji imaju pravo na samoobranu do smrti neprijateljeve i svoje.

Samo što Judita ipak nudi još jedan pogled, onaj koji govori da među narodima vlada i krvava borba za opstanak, a onaj tko je uopće živ teži tomu da osvoji nešto više i bolje, kako će to stoljećima poslije tvrditi već spomenuti Nietzsche, koji nije u svemu imao krivo. Svaki pojedinac mora pomoći svojemu narodu, ali mora uz to razumjeti da će izazovi sličnosti biti veliki. Neprijatelji će nemilice iskorištavati ovakav drugi, širi pogled, i govorit će da smo mi koji se branimo zapravo isti njima koji napadaju. Bolje nam je da toga budemo što prije i što jače svjesni.

Pojedinac mora usprkos tomu vjerovati da su Bog ili samo pravda s vojskom kojoj pripada, i da je poštenje na strani onih koji brane svoju zemlju. I, mora znati da će i neprijatelj tvrditi da brani svoju zemlju, ili barem brani pravdu, kako ju on vidi.

Mali hrvatski narod progovorio je u tamnom času svoje povijesti na Marulićeva usta. U godinama kad mu sile daleko veće od njegovih mogućnosti obrane prijete potpunom propašću, pružio je i stav koji pokazuje da razumije kako se kreću snažne rijeke događaja u ovom svijetu.

U Marulićevoj ženi Juditi vidim prije svega književnu junakinju koja je složena u svojim stavovima, višeslojna je u porukama koje pruža i stoga je bogata i vrijedna. Judita nas izravno uči kako se valja boriti za ono što držimo svojim, a svatko može sam za sebe izabrati što će za njega biti njegova Betulija. Prema Juditinu naputku valja se boriti svojim Domoljubljem i svojim Bogoljubljem – ali svatko može sam izbrati što će biti zamisli koje će njega voditi. Valja se boriti sviješću o svojem tijelu, a ne ropstvom svojemu tijelu. Primat duha i ovdje mi se, upravo u Juditinoj svijesti o sebi, čini jasnim.

Judita također neizravno uči da naši neprijatelji nisu toliko različiti od nas. Govori nam onom metaforom s truplom bez glave da je tanka granica između dobra i zla, i da moramo neprijatelju, ili Drugomu, da se malo pomognemo suvremenim i modernim teorijama, da mu valja pružiti što manje materijala u koji će upirati prstom. To ćemo učiniti svojim poštenjem. Judita nas iznad svega uči da moramo učiniti sve kako bismo pobijedili. Jer, vidjeli smo u usudu nasilnoga Oloferna kako prolaze oni koji nemaju inteligencije. Tko nije za stolom, može se brzo naći na njemu kao jelo.

Judita je za mene središte ljudske časti, inteligencije i hrabrosti, ratnica koja ima izvor u Bibliji, u kojoj nije jedina takva žena. Ona je svjedokinja svojega vremena i, u književnom smislu, prethodnica Gundulićevih ratnica, uvjetno rečeno naše Krunoslave i uvjetno rečeno njihove Sokolice. Književna junakinja Judita biva ujedno prethodnica svih onih znanih i zaboravljenih junakinja Domovinskoga rata, koje su s križem na rukavu i s krunicom oko vrata, a nerijetko i s oružjem u ruci, branile domovinu Hrvatsku. Judita je ujedno moćno sredstvo i uzor za odgoj onih hrvatskih mladića i onih hrvatskih djevojaka koji će biti inteligentni bez zlobe, snažni bez okrutnosti i konačno milostivi bez naivnosti.

Literatura

Franičević, Marin: Marko Marul Pečenić i njegovi »versi harvacki«, U: Marulić, Marko: Judita, pjesme, Školska knjiga, Zagreb, 1974.

Glavičić, Branimir: Marulićeva ironija i sarkazam, Colloquia Maruliana 11 (2002): 363–369.

Jankélévitch, Vladimir / Jankelevič, Vladimir: Ironija, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojakovića, Sremski Karlovci, 1989.

Kovačić, Slavko: Il contesto storico, civile ed ecclesiastico di Spalato a tempo di Marulić, Colloquia Maruliana 9 (2000): 21–31.

Moore, Carrey A.: Judith, Book of, U: The Anchor Bible Dictionary 3, glavni urednik David Noel Freedman, Doubleday, New York, 1992.

Mrkonjić, Tomislav: Il contesto storico del Mediterraneo nella seconda metà del quattrocento e nel primo cinqucento, Colloquia Maruliana 9 (2000): 11–18.

Muecke, Douglas Colin: Irony, Methuen and Co Ltd, London, 1970.

Pšihistal, Ružica: Treba li Marulićeva Judita alegorijsko tumačenje? Colloquia Maruliana XI (2002): 153–184.

Pšihistal, Ružica: Razvijene usporedbe u Juditi: o Marulićevim prilikama, Colloquia Maruliana XVII (2008): 157–188.

---

^[1]   Usp. Jankélévitch 1989., 64.

^[2]   Nadam se da će mi urednici dopustiti ovu uporabu zamjenice ča, kad već pišemo o Marku Maruliću. Inače mislim da bi u standardu u dužim tekstovima valjalo dopustiti petnaestak posto zamjenica ča i kaj. Riječ je o tome da podupirem zamisao koja je izravno suprotstavljena sadašnjim negatorima samostalnosti hrvatskoga jezika.

^[3]   Usp. Moore 1992., 1124 (ABD 3: 1124).

^[4]   Usp. Moore 1992., 1119 (ABD 3: 1119).

^[5]   Navode donosim prema Marko Marulić: Judita, Bulaja naklada, Hrvatski klasici na CD-ROM-u. Izdanje je dostupno na mreži – https://cupdf.com/document/marko-marulic-judita.html (pristupljeno 15. rujna 2021.).

^[6]   Prema: Muecke 1970., 19.