Judita i slikarstvo/slikari

-

Nakon mog ciklusa »Erotizam i smrt«, u kojem su mnoge kompozicije bile ozračene De Sadeovim mračnim i razornim erosom, tema o biblijskoj heroini Juditi javila se kao logičan nastavak ili kao izbor po srodnosti, u kojem se starozavjetna priča o fatalnoj udovici pokazuje neiscrpnim inspirativnim izvorištem. Eros i tanatos se prožimaju na kompleksan način, što protagonistima ove priče, Juditi i Holofernu, daje intrigantnu posebnost. Kako nalazimo u biblijskom izvorniku nakon muževe smrti lijepa bogobojažljiva Judita je tri godine i četiri mjeseca živjela asketskim životom iako je naslijedila od muža bogatstvo u zlatu i srebru, bila vlasnica zemlje i stoke te imala sluge i sluškinje. Bila je poštovana od sunarodnjaka. Kad je njezinu gradu Betuliji zaprijetila opasnost od asirskog vojskovođe, neumoljivoga Holoferna, donijela je hrabru odluku da će se suprotstaviti asirskoj agresiji. »Pade ničice, posu glavu pepelom i razotkri kostrijet koju je nosila na sebi.« Molila se »svemogućem Stvoritelju neba i zemlje i svega živoga« da njenu udovičku ruku »ojača za naumljeno djelo«. Ljepota i hrabrost čine bitnu odliku njene prirode. »Pogodi zamamnošću mojih usana roba s vođom, a vođu s njegovim slugom. Razori drzovitost njihovu rukom jedne žene«.  Upravo je odnos lijepe i hrabre židovke s neustrašivim vrhovnim zapovjednikom vojske asirskoga kralja Nabukodonosora, ono što je posebno zanimalo umjetnike, poglavito slikare i književnike. Već se na početku poglavlja »Judita i Holoferno« suptilno naznačuje senzualnost i erotičnost lijepe udovice iz Betulije. Kako bi izvršila ono što je naumila, potrebna joj je pomno promišljena priprema. Sve se usredotočuje na njezino tijelo i njezin izgled. Biblijski tekst je u tom smislu decidiran i latentno lascivan. »Svuče sa sebe kostrijet, skide udovičke haljine, opra vodom tijelo, namaza se mirišljavom mašću, počešlja kosu i stavi privjes na glavu, odjenu se u svečane haljine u koje se odijevala dok je još živio muž njen Manaše. Obu sandale, metnu narukvice, ogrlice, prstenje, naušnice i sav nakit. Udesi se što je mogla ljepše da bi očarala oči ljudi koji je budu gledali...« (JDT,10, 2, 5). Samouvjerenost kroz svijest o ljepoti u velikoj mjeri određuje Juditin karakter.

Dimitrije Popović, Judita, 1982.

Kad je stigla pred neprijateljski tabor zaustavile su je predstraže asirske vojske. Na pitanje zašto je napustila opkoljeni grad odgovorila je kako želi pokazati njihovu vojskovođi put kojim će morati poći kako bi zagospodario njezinim krajem te da ne bi u brdovitom predjelu izgubio ni jednoga svog vojnika. Biblijski tekst ističe da su asirski vojnici bili »zadivljeni njenom ljepotom«. Do koje je mjere Juditina ljepota bila posebna, svjedoči i komentar vojnika dok je stajala pred Holofernovim šatorom čekajući da je vojskovođa primi. »Divljahu se ljepoti njezinoj i sinovima Izraelovim zbog nje. I govorahu jedan drugome: ʽTko može prezret narod koji ima takve žene? Zacijelo ne bi valjalo ostaviti u životu ijednog čovjeka toga naroda. Kad bi ga ostavili na miru, bili bi kadri opčiniti sav svijetʼ.« Također kontekst u kojem se izražava to divljenje je znakovit. Lijepa i izazovna žena okružena vojnicima željnih osvajačkih pothvata, žena koja im izaziva požudu u apstinenciji seks­ualnih potreba u logorskom životu, samo pojačava udio erotskog u ovoj starozavjetnoj intrigantnoj priči.

Već u prvom susretu s Holofernom, kada pred neustrašivim osvajačem Judita pada ničice, učinkovitost njezine ljepote je na djelu. Nepovjerljivi i oprezni ratnik tražio je razlog bijega nepoznate žene. Privlačnost se udružuje s lukavstvom. Već u prvom obraćanju Judita sebe naziva sluškinjom koja traži dopuštenje kako bi se obratila »svome gospodaru«. Uz hvalospjeve asirskom kralju Nabukodonosoru hvalila je sposobnosti njegova vojskovođe: »Dočuli smo i za razboritost i oštroumnost tvoju. Svoj je zemlji znano da si u svom kraljevstvu samo ti sposoban, vrstan i pronicav u ratnom umijeću«. Za realizaciju svog nauma Judita je spremna u pomoć pozvati Boga. Spremna je s Holofernom kazniti svoj narod jer je izazvao Božji gnjev počinivši bezakonje. Govorila je »svome gospodaru«: »Ponestalo im je hrane, a i vode imaju sve manje, prohtjelo im se da navale na stoku svoju i odlučiše jesti ono što im je Bog zakonima zabranio. Čak su naumili potrošiti prvine žita i desetine vina i ulja, čuvane i namijenjene svećenicima koji u Jeruzalemu služe Boga našega... Kad sam ja, sluškinja tvoja, doznala sve to pobjegoh od njih. Bog me poslao da sudjelujem s tobom u poduhvatu kojemu će se začuditi cijela zemlja kada za nj čuje. Jer sluškinja tvoja je pobožna i štuje Boga nebeskoga...«. Udovica je bila uvjerljiva. Manipulacija Bogom bogobojažljive lijepe Hebrejke dala je rezultata: »Te se riječi svidješe Holofernu i svim njegovim slugama. Zadiviše se mudrosti njezinoj, te uzviknuše: ʽOd jednog do drugog kraja svijeta nema ravne njoj ljepotom lika i mudrošću razlaganjaʼ«. Kada je Holoferno priredio gozbu za svoje vojne zapovjednike naredio je Bagoi, upravitelju njegovih dvorjana, da mu dovede Juditu. »Bila bi nam prava sramota imati uza se takvu ženu a ne biti s njom«. Ovo je uvod za najintrigantnije mjesto u starozavjetnoj priči o hrabroj i fatalnoj udovici i nemilosrdnom asirskom vojskovođi.

Judita podjednako osjeća i zna da će njezina ljepota i senzualnost odigrati odlučujuću ulogu u realizaciji njezina nauma. Zahvalna je Holofernu na njegovu pozivu. »Bit će mi to radost sve do smrti«.

Dimitrije Popović, Judita i Holoferno, 1983.

Svjesna je moći koju njen privlačni izgled pobuđuje. Prije odlaska u Holofernov šator »ukrasi se haljinama i svakakvim ženskim uresima«. Kad ju je asirski vojskovođa ugledao »Holofernu se srce uzbudi, duša mu se uznemiri i spopade ga ognjena žudnja da bude s njom«. Nakon gozbe nastupa ona glasna šutnja u biblijskom tekstu. Ne govori se ništa o tome što je sve nagovještavalo da će se dogoditi. Intimni ljubavni odnos glavnih protagonista starozavjetne priče. Judita će dijeliti postelju s Holofernom. Vrhunac tog intimnog odnosa dvoje ljubavnika dobit će svoj krvavi finale. Judita odsijeca glavu svom neprijatelju – ljubavniku njegovim mačem. O tom činu dekapitacije biblijski tekst daje precizne pojedinosti: »Priđe stupu postelje, do Holofernove glave, i skide odande Holofernov mač. Zatim primaknuvši se postelji zgrabi kosu Holofernovu i kaza: ʽGospodine Bože Izraelov, ojačaj me danas!ʼ Iza sve snage udari dva puta Holoferna po vratu i odrubi mu glavu. Njegov trup potom otkotrlja s ležaja i strže zastor sa stupova. Malo kasnije iziđe i glavu Holofernovu predade sluškinji. Ona je metnu u svoju torbu.« Asirska se vojska razbježala. Židovski je narod spašen.

Razumljiva je opreznost s kojom se u Bibliji govori o Juditinu intimnom odnosu s Holofernom. Željelo se izbjeći izravno povezivanje s erotskim činom. Odrubljena glava kao »trofej« vrjednija je ako egzekutor nije bio »osramoćen« ili okaljan od svoje žrtve. Nacionalni je ponos tada »čistiji«. Judita će reći kao da se opravdava: »Nije zgriješio sa mnom, te me tako nije osramotio ni okaljao«. Međutim, navedene riječi bi imale osnove i neupitno uporište da se od samog početka starozavjetnog teksta ne sugerira, premda veoma pažljivo, ali dovoljno primamljivo, o ljepoti i zavodljivosti udovice iz Betulije. Već je istaknuto kako je Holoferno bio zadivljen Juditinom ljepotom. Teško je zamisliti da je zamamna udovica nakon večere i opijenosti vinom u Holofernovoj postelji mogla odoljeti njegovoj požudi. I Bagoa »mišljaše da Holoferno spava s Juditom«. Na osnovi čega bi zapovjednik dvorjana imao takvo mišljenje ako već nije znao da je lijepa Hebrejka zavela njegova gospodara i da s njom provodi noć pod šatorom? Judita je rekla da će »učiniti smjesta sve što je drago oku njegovu«? A oku njegovu je Judita »bila draga od onog časa kada ju je ugledao i žudio da bude s njom«. Nije li i priređena bogata gozba simbolički uvod u »naslade puti«. Hrana i piće su oduvijek imali »nadražujuću moć«, kako bi rekao M. de Sade. Juditino pranje tijela, mazanje mirišljavim mastima, u funkciji je zavođenja, opčinjavanja partnera. Zavođenja čiji je cilj ubojstvo, ubojstvo s predumišljajem. »Namaza lice mašću mirisnom, na kose privjes stavi, lanene halje uze da ga opčini, sandala njemu oko zatravi, ljepota njena dušu mu zarobi, mač mu kroz šiju prođe.« (JDT, 16, 8).

Ambijent u kojem se dogodio intimni odnos Judite i Holoferna nije vojnički skroman, primjeren samo neophodnim potrebama vojske u pohodu. Raskoš u Holofernovu šatoru također sugerira intimnost ljubavnog čina. »Holoferno je počivao na ležaljki sa zastorom od grimiza, zlata, smaragda i dragog kamenja«. Kao da bogati dekor oslobađa i potencira strast dvaju ljubavnika, daje svečanost grčevitoj pohoti, poništava odnos dvaju protagonista koji su predstavnici suprotstavljenih naroda. Judita i Holoferno se izmiruju u okrilju erosa. Erotizam i smrt su u ovoj starozavjetnoj priči istovremeno prožeti na najsuptilniji način. Tako se najtajanstvenije i najintrigantnije pitanje odnosi na slojevitu tajnu Juditina bića. Doživljava li lijepa Hebrejka, koja se podaje muškarcu kojem će odrubiti glavu, sebe kao ženu kroz svoj ponovo probuđeni eros? Zasigurno je te sudbonosne noći morala svim bićem osjetiti strasne zagrljaje Holofernova nagog tijela. Teško je povjerovati da je svoj strasni intimni odnos fingirala. Je li kratkotrajna omamljenost erosom učinila da se osjećaj mržnje potisne? Je li Judita bila samo objekt Holofernove neutažive strasti? Ako problem promatramo sa stajališta psihologije muškarca svjesnog svoje moći, ratnika koji silom ostvaruje svoje ciljeve, kada se nađe sa ženom neprijateljskog naroda koja mu se na prvi pogled svidi, on će poželjeti posjedovati tu ženu. Možda mu je probuđeni eros bio intenzivniji s obzirom na činjenicu da lijepa neznanka dolazi baš iz njemu neprijateljskog naroda. Tada pred osvajačem emotivni izazov može biti veći, požuda snažnija.

Caravaggio, Judita i Holoferno, ulje na platnu, 1598–1599. ili 1602.

Holoferno ostaje tragični junak biblijske priče. Omamljen vinom i erosom, zaveden Juditinom ljepotom i senzualnošću, predan zanosima puti, vojskovođa kojem je urođeni oprez postao način življenja, završava kao žrtva svoje neobuzdane požude. Vrat mu je presječen preciznim udarcem mača u rukama lijepe žene i fatalnom snagom njezina erosa. Intimni odnos dvaju biblijskih likova svoj je mračni finale doživio u krvi. Trijumf i poraz, eros i smrt obilježili su starozavjetnu priču o dvama tragičnim akterima.

Giorgione, Judita, ulje na platnu, 1504.

Judita i Holoferno bili su, kao što je rečeno, omiljen motiv likovnim umjetnicima poglavito u renesansi i baroku. Kratak pregled te biblijske teme u povijesti umjetnosti pokazao bi kako su slikari na različite načine transponirali starozavjetni tekst u likovni jezik slike. Među kompozicijama ove teme koje su posebno zaokupljale moju pažnju u mojim mladenačkim godinama bile su Giorgioneova Judita i Caravaggiova Judita i Holoferno. Ono što dominira slikom venecijanskog majstora jest dostojanstvena mirnoća. Judita je prikazana više kao otmjena i spokojna žena nego kao židovska heroina koja izražava prkos i samouvjerenost. Giorgioneov istančani senzibilitet za kolorit i urođeni osjećaj za harmoniju daju tom biblijskom motivu neki svečani ton. Uspravan stav, mirno držanje atraktivne udovice, potencira tamno stablo drveta što je naslikano u drugom planu slike. Kao da taj detalj na simboličan način unosi snagu u Juditino lijepo tijelo, nježne svijetle puti. Za razliku od mnogih prikaza toga motiva kada slikari prikazuju Juditu u pratnji sluškinje Ambre, ili s obezglavljenim Holofernovim lešom, Giorgioneova Judita je prikazana sama. Smještena je u pejzažu koji u pozadini kompozicije iščezava u svjetloplavičastom horizontu na kojem dominira masivni vrh neke planine. U slici mračnog motiva sve djeluje ljupko i mirno te se svojim spokojem i uzvišenošću doima poput nekoga pastoralnog ugođaja. Ono što čini posebnost te kompozicije jest upravo kontrast na kojem se zasniva profinjen i atraktivan način slikanja biblijskog motiva s njegovim mračnim sadržajem. Promatrača slike upravo plijeni Juditina otmjena ljepota i dostojanstveno držanje. Mirnoća njezina lica i oval glave što ga potencira začešljana kosa s razdjeljkom po sredini, s diskretnim ukrasom, podsjeća na klasični ideal, nalik savršenim licima Rafaelovih madona. Od heroinina struka prema donjem dijelu kompozicije događa se drastična promjena, kako bi romantičarski pjesnik rekao, nešto što upućuje na »užasnu ljepotu«. U komplementarnim odnosima boja, crvene Juditine haljine nalik boji krvi i zelene boje trave, ostvaruje se kolorističko suglasje što harmonira s bojom zemlje na kojoj je položena odsječena Holofernova glava. Sva je Juditina mirnoća usredotočena na njen trofej. Lijepa hebrejska heroina ne gleda s pobjedničkim ponosom u promatrača slike. Njen je pogled usmjeren na lice Holofernove glave. Uspostavljena je moćna osovina slike, na kojoj se zasniva tajanstveno prožimanje erotizma i smrti. U takvom koncipiranju kompozicije, u toj mirnoći naslikanog prizora, potvrđuje se Giorgioneova kreativna inventivnost. Na taj način Juditino držanje izražava svu strahotnost njezina osvetničkog erosa. Profinjenost slikarskog postupka u prikazivanju motiva kao da ublažava okrutnost lijepe udovice. Pažljivijim promatranjem njena lica otkrit ćemo kako se Judita suzdržano i dvosmisleno smješka mrtvoj Holofernovoj glavi. Mirnoća fatalne žene skriva unutarnje zadovoljstvo svoga superiornoga ženstva. Superiornost Juditina očituje se i u načinu kako heroina nonšalantno drži Holofernov isukani mač. Ukrašena ručka vojskovođina oštrog oružja podsjeća na falusni simbol. Detalj pogodan za psihoanalitičko tumačenje. Premda krv nije naslikana, njena je prisutnost simbolično naznačena purpurnom bojom Juditine haljine. Stupanj dalje od uobičajenih prikaza te starozavjetne teme izrazio je Giorgione jednim detaljem kojeg upravo istovremeno prožima profinjenost i okrutnost. Judita nije samo kaznila neprijatelja – ljubavnika odsijecajući mu glavu nego ima potrebu da je i u smrti ponižava. Svoje je meko stopalo nježne puti položila na odrubljenu Holofernovu glavu. Osim takvoga perverznog poniženja žrtve Giorgione na rafiniran način, nenametljivo, daje važnost erotizmu i senzualnosti.

Dimitrije Popović, Judita i Holoferno, 1984.

Poluotkriveno zamamno bedro Juditine lijeve noge, svijetle nježne puti, savršeno oblikovano, čiju senzualnost potencira prorez na haljini te način kako je heroina lijevom rukom nježno zadiže, svi ti detalji otkrivaju majstora prigušene lascivne mašte. Meko i toplo stopalo heroine osjeća mrtvačku hladnoću odrubljene glave. Bizarnost ili morbidnost tog detalja govori kako se eros lijepe udovice gotovo patološki naslađuje »ostatkom«, s post mortem dijela tijela svoga partnera. Tako izazovna Juditina putenost istovremeno postaje lijepa i strašna. Giorgioneova heroina ostaje zavodljiva u svojoj fatalnoj privlačnosti.

Za razliku od venecijanskog majstora Michelangelo Merisi da Caravaggio u istoj temi ostvaruje snažne efekte dramskog uprizorenja starozavjetne priče. Efikasnost njegova slikarskog postupka tamno-svijetlih odnosa, onaj čuveni karavađovski »ciaroscuro« podiže do paroksizma uzbudljivost radnje. Caravaggiov barokni naturalizam daje motivu sugestivnu snagu i mučnu uvjerljivost prikazanog. Suptilna i bizarna Giorgioneova erotičnost ovdje je zamijenjena brutalnom radnjom Holofernova glavosijeka. Gledajući Caravaggiovu sliku teško bismo mogli pomisliti da je ta lijepa, mlada žena provela noć u postelji pod šatorom asirskog vojskovođe. Judita je prikazana više kao netko kome je pripao neugodan zadatak da izvrši čin glavosijeka nego kao žena koja se, žrtvujući se za viši cilj, podala neprijatelju svoga naroda. Njeno lice ne izražava osjećaj osvete, više izražava osjećaj gađenja i nelagodnosti zbog radnje koju upravo izvršava. Caravaggiov smisao za stvarno, za sugestivnost interpretacije svoje zamisli, još je više izražen načinom komponiranja motiva. Barokni je majstor posebno inventivan kada je u pitanju kadriranje scene koju prikazuje. Naslikani je prizor prožet dinamikom. Sve je usredotočeno na odrubljivanje Holofernove glave. S obzirom na Caravaggiovu prijeku narav i ubojstvo Ranuca Tomasonija u dvoboju mačevima, neki bi u tom odbojnom detalju slike mogli vidjeti odraz slikarova ubilačkog nagona. Ono što toj Caravaggiovoj kompoziciji jedva nagovještava neku erotičnost motiva jest intenzivno osvijetljen Juditin torzo. Dekoltirana bijela haljina ukrašenih naramenica skriva grudi odvažne Hebrejke. Lijepe i snažno oblikovane Juditine ruke otkrivenih su podlaktica, da se rukavi ne bi uprljali Holofernovom krvlju. Njihova nagost daje dodatni akcent u surovost naslikanog prizora. Koliko je ta Caravaggiova slika izgubila na izražajnosti naknadnim preslikavanjem iz moralizatorskih razloga Juditinih grudi, možemo samo zamišljati. Rendgenske snimke slike pokazale su da je lijepa udovica iz Betulije prvobitno bila naslikana golog torza. U svakom slučaju, da je slika ostala sačuvana u prvobitnom stanju, da je pred nama do pojasa obnažena žena koja mačem odsijeca muškarčevu glavu, bila bi još impresivnija u smislu žešćeg udjela erosa. Tako bi također provokativnije djelovala činjenica da je za Juditin lik Caravaggio koristio svoj omiljeni model Fidele Melandroni. Takva bi realistička ili naturalistička pojedinost dodatno unijela bizarnu uvjerljivost u ionako odviše surovo naslikan prizor glavosijeka. Dojam naslikane cjeline ostao bi bitno izmijenjen i dodatno bi dobio na zanimljivoj ekspresivnosti. Okrutnost radnje kao posljedica intimnosti tijela protagonista, u kojima su bili međusobno prožeti mržnja i eros, dobili bi puni smisao. Na slici bi ostala dva intenzivno osvijetljena torza razdvojena mačem koji zasijeca vrat žrtve. S Juditinim obnaženim grudima posebnu bi važnost dobio jedan detalj koji označava rafiniranost ženske senzualnosti i erotičnosti koja inače nije bila svojstvena majstoru kakav je bio Caravaggio. To je biserna naušnica na Juditinu lijevom uhu ukrašena tankom crnom svilenom vrpcom. Kontrast lijepoj udovici je Holofernova glava u samrtnom hropcu, s pogledom što u posljednjim drhtajima tijela gasne na Juditinu licu. Caravaggiov smisao za psihološku karakterizaciju likova izražen je u tamnoputom licu Juditine sluškinje Ambre, koja u rukama spremno drži vreću u koju će strpati odsječenu Holofernovu glavu. Starica stisnutih čeljusti, ispružena vrata, izražava zlurado sudioništvo u zločinu svoje gospodarice. Zbog snage umjetničkog izraza Caravaggiova kompozicija je djelo koje zrači okrutnošću mračne ljepote.

Dimitrije Popović, Judita, 2009.

Ono što me u mom stvaralaštvu posebno intrigiralo u priči o Juditi i Holofernu jest upravo odnos erosa i tanatosa. Taj odnos čini jezgru mog ciklusa radova crteža i grafika inspiriranih starozavjetnom pričom. Nije me zanimala ilustracija sižea, nego ona unutarnja dimenzija, psihološka dimenzija lika koji sam trebao likovno uobličiti. Juditin hrabri rodoljubni čin potisnula je u drugi plan kompleksnost njene ženstvenosti. Lijepa udovica u Holofernu ne vidi samo neprijatelja svoga naroda nego i muškarca koji će probuditi njenu zatomljenu erotsku strast. Zato na kompozicijama tog ciklusa Holofernova odrubljena glava, koja je nakon ljubavnog čina postala njen trofej, jest ona glava koju je fatalna Hebrejka osjećala na svojim grudima i po svom tijelu. Posebna zanimljivost u odnosima tih dvaju biblijskih likova jest ono unutarnje, izvorno prepoznavanje dvaju bića koji se predaju moćima vlastitih strasti. U tom sam smislu Juditu sagledavao kroz njenu ženstvenost, kao heroinu koja je postala žrtvom vlastitog čina. Vidjevši u svom ljubavniku – neprijatelju probuđeni dio sebe, svog erosa, koji se oslobađa i koji će joj omogućiti da odsiječe glavu svog partnera njegovim vlastitim mačem, Judita je na simboličan način tim činom odsijecala i dio sebe. Krv što se te sudbonosne noći prolila u Holofernovu šatoru, prolila po toploj vojskovođinoj postelji, nije samo krv Juditine žrtve nego također na simboličan način i krv njena strastvenog bića. Zato Judita nakon Holofernova glavosijeka nije više onakva kakva je bila, bogobojažljiva žena u korotnoj sjeti, niti se pretvorila u ponosnu slavodobitnu heroinu. Ona je postala biće koje se bori sa samom sobom. Razara je iskustvo doživljenog. U njoj se prožimaju zadovoljstvo i bol, uzdah i krik, naslada i smrt. Zato su uprizorenja mojih Judita slike onoga što ona osjeća, a ne što ona čini. To je razlog zašto na mojim crtežima i grafikama nema mača, oružja kojim je Hebrejka ostvarila svoj cilj. Odsutnost mača na kompozicijama nadomještavaju rezovi što se zasijecaju duboko u tijela aktera. To su posjekline od oštrica mača erosa, mača strasti, koje su fatalno i bolno osjetili i Holoferno i Judita. Prema odrubljenoj Holofernovoj glavi Judita se odnosi kao da je u nekom mučnom intimnom ritualu koji se odvija prema pulsiranjima erosa i tanatosa. Holofernova je glava postala neka vrsta Juditine opsesije. Katkad je ta glava poput izrasline na njenu tijelu, sastavni, neraskidivi dio njene anatomije, a katkad poprima oblik mračnog priviđenja s kojim fatalna heroina opći u opsjednutom stanju. Udovica iz Betulije postala je heroina koja pati ali i heroina koja se naslađuje svojom žrtvom. To je neki vid animalnog oblika erosa. Kao da se u Juditinoj sudbini i njezinu rodoljubnom činu odražava nešto i od onih De Sadeovih tvrdnji kako se vrhunac erotskog uzbuđenja nalazi u ubojstvu.

S obzirom na to da se ni jedan motiv ne može iscrpsti jednim ciklusom radova i kako uvijek predstavlja izazov za umjetnike, tako se i moj interes za motiv starozavjetne heroine nakon osamdesetih godina prošloga stoljeća ponovo javio. Godine 2009. izradio sam novi ciklus o Juditi, koji je za razliku od starog ciklusa rađenoga klasičnim medijem crtežom i grafikom realiziran u tehnici fotografije odnosno kolor printova. Želio sam starozavjetni motiv aktualizirati na drugačiji način od prethodnog, dakle da lik Judite ne bude izmišljen, imaginaran lik, nego da se izrazi likom suvremene žene. Utjelovila ga je psihologinja Petra Vrkljan. Nakon fotografiranja kolor printove sam oslikavao akrilikom, temperom i akvarelom, što je dalo novu izražajnu mogućnost starom motivu spajajući fotografiju i slikarstvo. Slikanje monokromnih površina pozadine koje su usuglašene s kolorističkim kvalitetama što ih je zabilježio fotografski aparat u funkciji su isticanja formalnih vrijednosti tijela, izražajnosti pokreta, ljepote oblika i finoće puti. Za razliku od starog ciklusa u novom se lijepa heroina pojavljuje s mačem. To hladno oružje ima važnu ulogu u simboličkom i formalno estetskom smislu utječe na doživljaj Juditina karaktera. U novom ciklusu fatalna Hebrejka je svjesna svoje superiornosti, premda se na nekim kompozicijama osjeća ljubavna sjeta pobjednice. Pokretima i stavovima, mirnim i agresivnim, izražava se nadmoć Juditina bića. U oba ciklusa Judita i Holoferno, krvnik i žrtva, ovjenčani su fatalnim vijencem sladostrašća i smrti.