In memoriam Sead Muhamedagić (1954–2021)

SKUPLJAČI

Seadu

Nismo li mi skupljači svega i

svačega, oni koji su jedva dočekali

da se podigne nebeska brana i za

sebe, trčeći roditelje izabrali.

Nismo li mi oni koji su prije leta, nebu

obećali da nećemo postavljati pitanja

o smislu i besmislu i pristali na

predestiniranu bespoštednost onog

što će skupljač nazvati svojom kolekcijom

dana ili egzotičnom zbirkom bezmilosnih

zadataka.

Na kraju skupljaču ostaje tek fina šutnja

da bez Goethea, Nietzschea i Blumenberga

još samo jednom pogleda sam u sebe.

Jasminka Domaš

-

Ljeto 2021. pamtit će mnogi od vas po šokantnoj vijesti koja nas je sve zatekla. Iznenada umro je u Zagrebu Sead Muhamedagić, jedan od naših najboljih prevoditelja.

Štura medijska vijest još bi nam rekla da je bio sjajan germanist, publicist i pjesnik. Od nagrada svakako treba izdvojiti Austrijsku državnu nagradu za književno prevođenje (Klagenfurt, 2001) i godišnju prevodilačku nagradu »Iso Velikanović« (Zagreb, 2011). Bio je član Društva hrvatskih književnika i PEN-a. A prevodilačko težište mu je bilo na novijoj austrijskoj književnosti (Schnitzler, Hofmannstahl, Kraus, Bernhard, Handke, Jelinek....).

Prevodio je i liriku, uglazbljenu poeziju (i sam je bio pjesnik), esejistiku, književnoznanstvenu te muzikološku i pedagogijsku literaturu.

Svi ti podatci i puno više od toga mogu se naći na društvenoj mreži, ali možda je vrednije opisati Seada u njegovu svakodnevnom životu. Prvi put ugledala sam ga u Društvu hrvatskih književnika i bila fascinirana ne samo njegovim govorom, stilom izražavanja nego i malim aparatićem koji mu je pritom kao slijepoj osobi pomagao pri izlaganju. Riječ po riječ i pozvao me da ga posjetim, što sam rado učinila i otkrili smo da živimo u istom kvartu i da smo zapravo susjedi. Često bih odlazila do zgrade u kojoj je stanovao, čekala ga na ulici da siđe i da odemo na kavu u slastičarnicu »kod Šime« ili po današnjem nazivu u »Cukeraj«. Seadu ću vječno biti zahvalna i što me naučio kako se neusiljeno ponašati prema osobi s hendikepom. Katkad, spontano bih mu opisivala neki prizor na ulici ili u kazalištu, a jednom me je zamolio da mu točno opišem ambijent u kojem živim. Sve ga je zanimalo. Nakon kave, izvukao bi odnekud veliku torbu, ceker, i onda bi odlazili u kupovinu namirnica. Pa opet šetnja do njegove zgrade, otključavanje vratašca poštanskog sandučića i tada bi zamolio da mu pročitam tko mu piše, je li stigao nekakav ugovor za prijevod ili koliko iznosi račun za struju. Kako volim osobi reći za života što mislim o njoj, rekla sam tako jednom Seadu: »Svojim prevođenjem ti si sebi već sam podigao spomenik«. Slatko se nasmijao.

Sead Muhamedagić, ne jednom, bio je i promotor mojih poetskih zbirki ili romana. Inzistirao je uvijek da govori posljednji, jer bi tada iznio sukus i bit svake prije izgovorene riječi. Publika ga je cijenila i voljela. Nikada neću zaboraviti kakvo nam je iznenađenje priredio na predstavljanju poetske zbirke Duša je nebo. On je otpjevao jednu pjesmu koju je uglazbio kao sevdalinku. U dvorani prepunoj ljudi zavladala je tišina, čuo se samo njegov osebujni glas pun topline i neke nadvremenske tuge i onda pljesak i oduševljenje.

Sead je imao jako puno prijatelja, oni su bili njegov svijet i ta su prijateljstva trajala, bilo da je riječ o izdavačima, glumcima, piscima, kolegama prevoditeljima, liječnicima... duh mu je bio nemiran, bogat idejama, Sead je bio uvijek strpljiv, tolerantan, ne sjećam se da je ikada o ikome izrekao ružnu riječ. Iz svoje rodne Bosne donio je neku blagost, nešto zauvijek djetinje predivno ostalo je u njemu i u izražaju njegova lica.

Bio je jako povezan s crkvom u Palmotićevoj ulici, redovito je pisao jednom mjesečno svoje duhovne kolumnice, kako bi rekao, »za Palmu« i prijatelje. Za imendane i rođendane slao bi osobama koje je volio i cijenio poseban tekst, nadahnut i predivan. U živoj komunikaciji s njim ljudi bi često zaboravili da je riječ o slijepom čovjeku koji živi sam i kuha sam na svojem čardaku, na posljednjem katu zgrade u kojoj je godinama stanovao i stvarao prevođenjem čudesna djela.

Posljednjih godina na pomolu je bila nova tragedija. Naglo je gubio sluh pa mu je prijetilo da uz sljepoću postane i gluh. A kada bi mu se pokvario slušni aparat to je uvijek bila tragedija, katastrofa i panika, koju je srećom znao ipak brzo riješiti.

Razmijenili smo mnoge mailove, a na kraju bi napisali jedno drugome Šalom-selam. I to je bila naša poruka svijetu. Prije nekih godinu dana posvetila sam mu jednu pjesmu pod nazivom Skupljači, koju je jako zavolio i zapravo govori o ljepoti i tragediji njegova (i našeg) života.

Što reći na rastanku nego dragi prijatelju Seade, neka ti je vječni mir u Božjem okrilju.