Geneza, simbolika i povijest hrvatskih zemaljskih grbova od 13. do 17. stoljeća

-

Od samih začetaka hrvatske ranonovovjekovne historiografije prisutna je rasprava o hrvatskom grbu, tj. grbovima hrvatskih zemalja. Zbog svoje je simboličke i identitetske važnosti on živo prisutan ne samo unutar znanstvenih krugova nego i u hrvatskom društvu u cjelini. Takav je interes vidljiv kako od osamostaljenja Republike Hrvatske početkom 1990-ih, tako zapravo još i od prve polovice 19. stoljeća i hrvatskoga narodnog preporoda – ilirskog pokreta. Tada nacionalno-integracijska simbolika duboko ulazi u onodobni politički i društveni život. No, interes je za znanstveno-stručni pristup hrvatskim grbovima varirao zbog političkih i drugih okolnosti u kojima se hrvatski narod – zajedno sa svojom zemljom – nalazio i kroz što je sve tijekom povijesti prolazio. Naime, uzmimo kao primjer, u drugoj je polovici 20. stoljeća grboslovna tematika bila ponajviše zastupljena u hrvatskoj emigraciji. Dovoljno je u tome pogledu navesti nekoliko naslova. Tako se u Hrvatskoj reviji (V/1, Buenos Aires, 1955) Josip Troyer upitao »Kakav je hrvatski grb?« te pisao o »Grbu na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu« (V/4, 1955). Svoju dopunu na tu tematiku u Hrvatskoj reviji dao je i njezin tadašnji urednik Vinko Nikolić (V/1, 1955). Fra Dominik Mandić prije više od pola stoljeća na stranicama je Jubilarnog broja Hrvatske revije (XX/80/-4, München – Barcelona, 1970) objavio u emigraciji tada zapaženu studiju: »Hrvatski kockasti grb – njegov postanak i upotreba tijekom stoljeća«. John Badovinac piše o hrvatskom kockastom grbu (»The Croatian Checkered Coat of Arms«, Zajedničar /Pittsburgh/ od 9. IV. 1975), a Adam S. Eterovich o hrvatskim i dalmatinskim grbovima (Croatian and Dalmatian Coats of Arms, Palo Alto: Ragusan Press, 1978) i nešto kasnije o papama hrvatskog podrijetla, svecima i hrvatskom kockastom grbu (Croatian Popes and Saints and Croatian Checkered Arms, San Carlos: Ragusan Press, 1998). I drugi su autori pisali, opisivali i tumačili hrvatsku heraldičku baštinu.

Stanje je bilo nešto drugačije u domovini, gdje je nacionalna heraldička tematika bila marginalizirana. Dakako, i tu ima iznimaka kao što su radovi Bartola Zmajića ili kraća studija Mirka Valentića Pojava, tumačenje i razvitak grbova u Hrvatskoj (Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske /Predavanja 9/, 1967). O Hrvatskom grbu, zastavi i himni (Humac: Franjevački samostan, 1990) pisao je Mato Marčinko pod pseudonimom Tomislav Heres, a nakon višegodišnjeg istraživanja svoje je rezultate iznio Marijan Grakalić u monografiji Hrvatski grb. Grbovi hrvatskih zemalja, objavljenoj početkom 1990. u Nakladnom zavodu Matice hrvatske u Zagrebu. To je prvo djelo o hrvatskom grbu u hrvatskoj historiografiji na izmaku socijalističkog razdoblja, a uoči priprema izrade novoga – današnjega grba Republike Hrvatske. No, i inozemni stručnjaci istraživali su tu temu. Spomenimo ovom zgodom kako je Franz-Heinz von Hye autor članka o povijesti državnoga grba Hrvatske i njegovu najstarijem prikazu u Innsbrucku (»Zur Geschichte des Staatswappens von Kroatien und zu dessen ältester Darstellung in Innsbruck«, Arhivski vjesnik 36/1993), te da je Jean-Pierre Claus autor omanje knjige o Hrvatskom grbovlju u Belgiji. Taj je rukopis s francuskoga prevela Sandra Prlenda, a objavila Naklada Ceres (Gornja Jelenska, 2006). Međutim, postoje i mnogobrojne stručne (npr. Janja Crepić, Hrvatski grb u tradicijskoj kulturi Šokaca županjske Posavine, /katalog/, Županja: Županjski muzej, 1991) i popularne publikacije koje tematiziraju hrvatski grb (npr. Josip Horvat, Pučka monografija hrvatskih povijesnih grbova i zastava, Zagreb, 2011), ali i one bez znanstveno-stručne podloge. Od takvih napisa vidjeti npr. Ivan Žitomirac, Kockasti grb. Nova spoznaja o hrvatskom grbu i pentagramu (Melbourne, [1999.?]) i Urvatra Uremović, Istina o hrvatskom kockastom grbu (Biograd na Moru, 2018).

Međutim, tek su prije desetak godina publicirane dvije nezaobilazne knjige koje znanstveno-stručno tematiziraju, problematiziraju i kritički tumače nacionalnu heraldiku. Prva je monografija Marija Jareba Hrvatski nacionalni simboli (Zagreb: Alfa i Hrvatski institut za povijest, 2010), a druga Povijest hrvatskoga grba Dubravke Peić Čaldarović i Nikše Stančića (Zagreb: Školska knjiga, 2011). Spomenimo kako M. Jareb u pripremi ima novu monografiju o hrvatskim grbovima, a N. Stančić i D. Peić Čaldarović određene dopune svojoj monografiji objavili su u članku »Prvi sjedinjeni grb Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije iz 1610. godine« (Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razred za društvene znanosti 516–50/2013).

Sada je pred nama posvema novo djelo. Autori monografije Hrvatski grbovi. Geneza – simbolika – povijest dvojica su povjesničara i priznatih istraživača hrvatske heraldičke baštine.

Mate Božić je profesor povijesti i filozofije, koji je diplomirao 2016. temom Heraldička istraživanja na području Hrvatske na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, a Stjepan Ćosić redoviti je profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i član suradnik HAZU, autor mnogobrojnih djela, od kojih posebno treba izdvojiti monografiju Ideologija rodoslovlja: Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. (Zagreb – Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku /Posebna izdanja. Serija: Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, knj. 23/ i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 2015).

Kao prethodnica knjige Hrvatski grbovi. Geneza – simbolika – povijest autori su 2017. objavili u zagrebačkom kulturnom magazinu Gordogan (god. XV /XXXIV/, br. 35–36 /79–80/, zima–jesen 2017., str. 22–68) opsežnu i sadržajnu studiju pod naslovom »Nastanak hrvatskih grbova. Podrijetlo, povijest i simbolika od 13. do 16. stoljeća«. Već su tu istaknuli ključnu činjenicu kako su posredstvom interneta i brojnih digitaliziranih grbovnika i drugih povijesnih izvora došli do novih spoznaja i vrijednih podataka koji su prethodnim istraživačima bili uglavnom uskraćeni i nepoznati jer su pohranjeni po brojnim, većinom europskim baštinskim ustanovama. U tome pogledu napose ističu i naglašavaju važnost dvojice heraldičara i njihova istraživanja – Steena Clemmensena (Heraldica Nova – https://heraldica.hypotheses.org/; te tiskane publikacije: Editing armorials I: Cooperation, knowledge and approach by late medieval practitioners, 2017; Editing armorials II: Cooperation, knowledge and approach (Appendices, Bibliography), 2017) i Briana Timmsa (Medieval Rolls of Arms – http://briantimms.org/). Upravo su heraldički web portali i digitalizirani rukopisi bili smjerokazi za nove heraldičke i historiografske spoznaje vezane uz nastanak, uporabu i simboliku grbova koji se kod nas pojavljuju od razvijenoga srednjega vijeka do uključivo ranoga novog vijeka, a bili su pripisivani Hrvatskoj, Dalmaciji, »Slovinju«, Slavoniji i Bosni. Analitički i komparativni pristup hrvatskom grbovlju već je tada rezultirao iznošenjem »prvog cjelovitog koncepta heraldičkog razvoja najstarijih hrvatskih zemaljskih znamenja«. Ponajprije se to odnosilo na pitanje povijesti i simbolike nastanka hrvatskoga šahiranoga grba, odnosno pitanju početnog srebrnog ili crvenog polja, potom što predstavljaju leopardove odnosno lavlje glave u grbu Dalmacije, što znači i kako je kuna dospjela u grb Kraljevine Slavonije, te najzad koja je pozadina grba ruke s mačem ili sabljom koji je poslije prepoznat kao bosanski grb. Navedenu je studiju iz 2017. godine Nikša Stančić u Radu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Razred za društvene znanosti 535–53/2018) prikazao pod naslovom »Nova teorija o podrijetlu hrvatskoga grba« te u zaključku konstatirao kako su autori: »iznijeli brojne nove podatke u vezi s nastankom hrvatskih povijesnih grbova koje će budući autori morati uvažiti. Iznijeli su i novo tumačenje o porijeklu hrvatskoga grba s crvenim i bijelim poljima koje izgleda prihvatljivo. Ono nema izravnu potvrdu u izvorima već je zasnovano na analogiji s heraldičkim postupcima (slučajevima preoblikovanja gradskih, obiteljskih i dr. grbova na europskom prostoru) i njihovu povezivanju s ideološkom predodžbom o Hrvatskoj kao antemurale Christianitatis. Zbog toga će vjerojatno u historiografiji i javnosti izazvati nove kontroverze« (str. 243). Potonje se ipak nije obistinilo.

I tako se pred nama 2021. godine pojavila monografija Mate Božića i Stjepana Ćosića pod naslovom Hrvatski grbovi. Geneza – simbolika – povijest, a koju kao združeni nakladnici potpisuju Hrvatska sveučilišna naklada iz Zagreba, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (FF-press) i Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Zagrebu.

Na ukupno 239 stranica teksta, u mekom uvezu formata 20,5 x 26,5 cm s brojnim slikovnim i drugim prilozima, iznosi se sva tematika i povijesna problematika vezana uz hrvatsko srednjovjekovno i ranonovovjekovno grbovlje. Za profesionalno grafičko oblikovanje i računalni slog zaslužan je Boris Bui, voditelj izdavačke službe FF-pressa pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

U Predgovoru autori ističu kako im je nit vodilja bila istražiti i ponuditi odgovore na pitanja »o nastanku, simbolici i uporabi hrvatskih zemaljskih grbova, a napose hrvatskoga šahiranog grba javnosti«. Odmah ističu činjenicu da je to moderni fenomen čiji se začetci nalaze u sredini 19. stoljeća »kada nekoć feudalna heraldika postaje bitna sastavnica nacionalnih ideologija i kad grbovna baština diljem Europe poprima nacionalna obilježja« – odnosno da se otada – »grbovi predmoderne natio Croatica i njezinih institucija vezuju za hrvatsku državnost i naciju kao novi oblik kolektivnog identiteta«. Pojašnjavaju to sljedećim riječima: »Emancipaciju nacije-
-države pratila je simbolizacija, u kojoj je važnu ulogu imala grbovna semantika, a nacionalna heraldifikacija u hrvatskom je slučaju formalno okončana tek stjecanjem državne neovisnosti početkom devedesetih godina 20. stoljeća, kada je zajedno s drugim simbolima državnosti normiran i suvremeni grb Republike Hrvatske«. Možda malo ipak prepesimistično smatraju kako je budućnost grbova iz današnje perspektive »neizvjesna«. No, ono što se napose apostrofira jest neprijeporna činjenica kako hrvatsko zemaljsko znamenje »ima dugu i kompleksnu povijest u sklopu europske heraldike« te da »brojne sastavnice te povijesti nisu dovoljno poznate ni osviještene u našem kulturnom i društvenom životu«. Stoga je apsolutno opravdano govoriti o europskom kontekstu hrvatske heraldičke baštine.

Monografija Hrvatski grbovi. Geneza – simbolika – povijest sadrži 23 poglavlja. Ona je koncipirana na kronološkom principu, a otvaraju ju dvije cjeline u kojima se govori o heraldici i hrvatskim zemaljskim grbovima te o hrvatskim grbovima u srednjovjekovnim izvorima. Stoga autori ne kreću od – uvriježenog postupka blazoniranja i historiografskoga kontekstualiziranja – »najstarijeg poznatog grba Hrvatske« koji sadrži »u štitu na plavom polju žutu (zlatnu) šesterokraku zvijezdu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom«. Nasuprot tomu otpočinju svoju raspravu o grbu s tri leopardove glave i njegovu podrijetlu držeći ga upravo najstarijim hrvatskim grbom. Riječ je o tome da je – prema tumačenju autorâ – to bio (prvotno personalni) grb koji je označavao od sredine 13. stoljeća vlast hrvatskoga hercega na prostoru između Drave i Jadrana. Također napominju kako se u inozemnim heraldičkim izvorima taj grb pripisivao »kralju Slavonije«. Prvi, najstariji kameni reljef odnosno grb s tri leopardove glave sačuvan na hrvatskom povijesnom prostoru potječe s utvrde u Ostrovici kod Bribira (sjeverozapadno od Skradina). Iako njegova datacija nije neprijeporno određena dosta razložno ga se stavlja u anžuvinsko razdoblje (usp. po tome pitanju i: Vedrana Delonga, Grb Dalmacije – najstariji poznati grb hrvatskih zemalja / Coat of Arms of Dalmatia – the Oldest Known Coat of Arms of the Croatian Countries, /prospekt/, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika [2009]). Nadalje, analiziraju se lavlji likovi na novcima hrvatskih hercega i banova te tumači proces preoblikovanja hrvatsko-dalmatinskoga grba u doba kralja Sigismunda (Žigmunda) kada tri zlatne leopardove glave na plavom »postaju« tri srebrne lavlje glave na crvenom polju.

Autori se posebno zaustavljaju na pitanju tri okrunjene ljudske glave i tri lovačka psa te odnosu ruke s mačem – izvorno motiv iz grba Hrvoja Vukčića Hrvatinića – u kontekstu bosanskih grbova. Potonji će grb postati, po svemu sudeći, »neslužbeni znamen Hrvatske ili Dalmacije«. Međutim, od 15. stoljeća u konceptu habsburške heraldike on ima funkciju pretenzijskoga grba za Bosnu. Tu će vjerojatno biti i nekih drugačijih opservacija na tu temu, ali ono što su autori ponudili ima oslonca u vrelima.

U sljedećoj cjelini tematizira se nastanak novovjekovnih grbova Hrvatske i Slavonije. Tu su detaljno obrađeni i objašnjeni hrvatski grbovi u heraldici njemačkoga kralja i rimsko-njemačkog cara Maksimilijana I. Habsburškog (1459–1519), a potom hrvatski grbovi u heraldici posljednjih Jagelovića te najzad prevaga habsburške heraldičke politike.

Nakon svega do sada prezentiranog dolazimo do vrlo intrigantnog poglavlja o genezi i simbolici šahiranoga grba. Tu je izneseno tumačenje da polja u grbu označavaju zapravo zid/ziđe i hrvatsku kao antemurale Christianitatis, tj. percipiranju hrvatskih prostora kao »predziđa kršćanstva« u obrani od Turaka-Osmanlija. Njegovo podrijetlo treba tražiti u krugu Maksimilijanove »heraldičke radionice«, gdje šahirani grb predstavlja stilizirani prikaz tvrđave ili utvrde. Tumačenju pojma antemurale Christianitatis vrlo recentno se pridružuje i zbornik radova sa znanstvenog skupa održanoga 15. studenog 2019. u Sisku i Hrvatskoj Dubici pod naslovom: Antemurale Christianitatis. Crkva i društvo na području Središnje Hrvatske krajem 15. i početkom 16. stoljeća (ur. Tomislav Matić i Stipica Grgić, Sisak – Zagreb: Sisačka biskupija, Hrvatsko katoličko sveučilište i Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, 2021).

M. Božić i S. Ćosić donijeli su brojne primjerke hrvatskoga šahiranoga grba. Ovdje ćemo se zaustaviti na jednom takvom. Naime, iako se u literaturi znalo navoditi da je šahovska ploča na zvoniku opatijske crkve sv. Lucije u Jurandvoru pokraj Baške ornamentalni motiv – amblem, a ne grb, bliži smo ovdje tumačenju kako je to ipak grb u obliku šahovske ploče, s prvim istaknutim, prema pravilima heraldike, početnim bijelim/srebrnim poljem. Tim više jer je po svoj prilici izveden prilikom obnove zvonika u vrijeme krčkog biskupa Ivana Josipa Vitezića (1854–1877). U njemu pak možemo prepoznati odjeke hrvatskoga narodnog preporoda na otoku Krku i tadašnjega krčkog biskupa kao nosioca i promotora te ideje. Taj je grb identičan grbu s pečata kraljevstva s glasovite Cetingradske povelje iz 1527. godine i koji mu je po svemu sudeći bio uzor. Valja upozoriti kako je ta isprava (nanovo) postala poznata javnosti tek 1846., kada ju je u Beču publicirao dvorski arhivar J. Chmel. »Kao jedan od najznačajnijih izražaja hrvatske državnosti ta je isprava postala dragocjeno oružje u borbi za hrvatsko državno pravo« (J. Šidak u Hrvatskoj enciklopediji III/1942). Nakon prihvaćanja šahiranoga grba, grb s tri leopardove glave doživljava reatribuciju i »postaje« grb mletačke Dalmacije.

U nastavku knjige autori objašnjavaju podrijetlo i simboliku grba s kunom između dviju rijeka te napominju da je taj grb prvotno pripadao prostoru koji se u izvorima naziva »Slovinjem«, a obuhvaćao je tri županije – Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku. Doduše, neslužbeni grb srednjovjekovnog »Slovinja« koji u štitu ima tri lovačka psa/hrta u trku, prema tumačenju naših autora, osmislili su početkom 15. stoljeća njemački heraldičari na temelju pučkog etimologiziranja (Slaveni/Winden → hrt/Winde).

No, napomenimo da od svih hrvatskih zemaljskih grbova samo Slavonija ima sačuvanu izvornu grbovnicu – »svoju osobnu heraldičku iskaznicu« – u kojoj se grb opisuje sljedećim riječima (u prijevodu s latinskoga na hrvatski): »Naime ovo kraljevstvo smješteno između dviju rijeka, Save i Drave, vodi stalne ratove protiv i naspram Turaka, stalnih tuđinaca i neprijatelja kršćanstva, koji drže njima najbliža mjesta i (Kraljevstvo) se brani i štiti oružjem tako, da je jedva ikada Turčin kročio na to područje, a da se nije iz istog našeg kraljevstva povukao veoma teško poražen i potučen. Stoga smo ovo naše kraljevstvo nazvali, ne bez zasluge, jednim osobitim štitom ili radije predziđem ovog našeg Ugarskog kraljevstva. Stoga, da ovo naše kraljevstvo Slavonije i zajednica naših vjernih podanika, koja se u njemu nalazi, potpuno osjeti i doživi našu širokogrudnu kraljevsku darežljivost, odlučili smo da im treba dati i dodijeliti ovaj grb: naime u jednom trokutastom štitu dvije rijeke gore imenovane nacrtane ravno i poprijeko, između njih, to jest u potpuno crvenom polju spomenutu kunu, njihov stari znak, u njezinoj prirodnoj i vlastitoj boji, preostala pak dva polja istog štita koji zauzimaju dvije izvanjske strane u odnosu na rečene rijeke, obojana su u potpunosti plavom bojom, u gornjem od njih jedna zvijezda za koju smo željeli da se naziva Marsova (zvijezda) zbog stalnih ratnih aktivnosti u kojima se prije spomenuto naše kraljevstvo Slavonije i njegovi stanovnici protiv ranije rečenih Turaka stalno muče: osim toga iznad štita jednu kacigu u prirodnoj boji, i vlastitog oblika, s različitim cvjetovima kao vjetrom njihanima, koji obilaze čitav krug iste kacige i štita, i cijeli prikaz grba u lijepoj raznolikosti (…)«. To je vrlo važan i jedinstven heraldički opis (novoga) grba i pečata Slavonije koju je ovom prostoru – odnosno ispravnije rečeno slavonskom plemstvu – izdao Vladislav II. Jagelović 1496. godine.

Postanak pak novovjekovnih hrvatskih grbova autori tumače u pravcu »Od grba zemlje do grba nacije«. Zasebno se govori o vladarskoj heraldici Habsburgovaca i Zapolja u 16. stoljeću. Predstavljaju se i hrvatski grbovi u ilustriranim vrelima 16. stoljeća te zemaljsko znamenje domaćeg postanja i začetci tzv. ilirske heraldike koju se tematizira poglavljima »Simbolika grba Ilirije« i »Ilirski grb« kao uzor za »najstariji poznati grb Hrvatske«. Na ovo veliko heraldičko pitanje i svojevrsnu zagonetku »grba Ilirije« dan je posve originalan odgovor u kontekstu protuosmanskih planova tadašnjih glavnih centara moći – papinstva, Beča i Madrida. Naime, s time usko povezan heraldički koncept na našim prostorima ostvaren je u krugu tvoraca tzv. ranonovovjekovne ilirske ideologije okupljenom oko rodova iz Dubrovačkog primorja, tj. »oko slanskih Ohmućevića i njihove rodbine u napuljskoj i španjolskoj službi«, a rezultirao je stvaranjem glasovitog i najstarijega hrvatskoga heraldičkog zbornika Korjenić-
-Neorićeva grbovnika iz 1595. godine. Tu je grb Ilirije, tj. zamišljenog »Ilirskog carstva« s Bosnom kao središtem i ishodištem – na crvenom štitu srebrni polumjesec i zvijezda – oblikovan u obliku »reduciranog simboličkog prikaza Žene iz biblijskog Otkrivenja, odnosno čudotvorne Gospe Olovske kao nositeljice najraširenijeg kulta na području bosanske franjevačke provincije pod osmanskom vlašću«. Taj će grb poslije, a ponajviše zaslugom L. Gaja, zaživjeti kao simbol ilirskog pokreta te ponijeti (doduše pogrješan) epitet »najstarijega« hrvatskoga grba.

U posebnom poglavlju iznose se reatribucije ruke sa sabljom u 16. i 17. stoljeću i njihove implikacije.

Tek u drugom dijelu knjige autori predstavljaju znamenja Dubrovnika i Dubrovačke Republike te grb Istre. Dubrovačka Re­publika rabila je od kraja 14. stoljeća varijantu grba ugarsko-hrvatskih kraljeva (srebrno-crvene grede), a od 18. stoljeća grb s crveno-plavim gredama u štitu. Istarski grb javlja se potkraj 16. stoljeća, a autori u njemu prepoznaju heraldifikaciju životinjskih likova koze ili jarca. Za razliku od tumačenja koze kao Amalteje – dojilje bogova, začetak svemu pronalaze u kartografskim izvorima i prikazima lika satira na njima »zato što riječ ʽsatirʼ anagramski sadržava naziv ʽIstraʼ«. Takvo će tumačenje vrlo vjerojatno potaknuti na daljnju i dodatnu raspravu.

Posljednje poglavlje ove monografije posvećeno je sjedinjenju grbova triju Kraljevina – Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te protonacionalnoj heraldici u 17. stoljeću, gdje napose ističu važnu ulogu Pavla Rittera Vitezovića u formiranju i ožitvorenju, ali i utemeljenju hrvatske heraldike kao discipline.

Nakon opširnog zaključka slijedi njegov prijevod na engleski (Summary: Croatian Coats of Arms: Genesis, Symbolism, History) i njemački (Zusammenfassung: Kroatische Wappen: Ursprung, Symbolik, Geschichte), oba iz pera Željka Heimera, predsjednika Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva (HGZD) i Fédération Internationale des Associations Vexillologiques (FIAV). Na kraju se knjige nalazi iscrpan popis izvora i literature, koji zasebno sadrži vrlo koristan popis web domena o grbovnicima i srodnim djelima te ostalim vrelima korištenim prilikom pisanja predmetne monografije (str. 217–231), imensko kazalo i kraća bilješka o autorima.

Recenzenti ove monografije ugledni su hrvatski znanstvenici medievističkog usmjerenja. Tako Mirjana Matijević Sokol, profesorica Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, ističe kako je riječ o »znanstvenome djelu koje se u širokom vremenskom i tematskom rasponu bavi nastankom, uporabom i simbolikom niza hrvatskih zemaljskih grbova od 13. do početka 17. stoljeća« – odnosno – »u ovoj knjizi po prvi put se iznose cjelovita i relevantna historiografska i heraldička tumačenja geneze, uporabe i simbolike svih hrvatskih povijesnih grbova i njihovih heraldičkih likova«, dok Danko Zelić, s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, upozorava kako se obrada ove teme oslanja i nadovezuje »na recentna monografska djela o povijesti hrvatskog grbovlja, a znanstveni diskurs na metodološka dostignuća suvremene svjetske heraldike« – te zbog toga ono ima – »obilježja sinteze dosadašnjih spoznaja«, ali – što je još važnije – »uključuje i problematizira respektabilan broj do danas u nacionalnoj historiografiji nepoznatih starijih svjedočanstava o grbovima hrvatskih zemalja i njihovih vladara« – te – »računa o razlikama u naravi pojedinih nositelja heraldičkog sadržaja, od kovanog novca i pečata, (…) kamenih spomenika, sve do usustavljenih korpusa grbova u specijaliziranom mediju – grbovnicima«.

Međutim, prisjetimo se ovom zgodom naše legislative. Naime, prema »Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske« (Narodne novine 55/90, 26/93, na snazi od 9. travnja 1993), stavku II. Grb Republike Hrvatske, članak 7. glasi ovako: »Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita se nalazi kruna sa pet šiljaka koja se u blagom luku spaja sa lijevim i desnim gornjim dijelom štita. U krunu je smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije. Omjer visine polja na glavnom štitu i visine manjih štitova u kruni je 1 : 2,5, a omjer širine polja na glavnom štitu i širine manjih štitova u kruni 1: 1. Najstariji poznati grb Hrvatske sadrži u štitu na plavom polju žutu (zlatnu) šesterokraku zvijezdu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom. Grb Dubrovačke Republike sadrži u štitu na modrom polju dvije crvene grede. Dalmatinski grb sadrži u štitu na plavom polju tri žute (zlatne) okrunjene leopardove glave. Istarski grb sadrži u štitu na modrom polju žutu (zlatnu) kozu okrenutu u lijevo s crvenim papcima i rogovima. Slavonski grb sadrži u štitu na plavom polju dvije poprečne bijele (srebrne) grede, a između greda je crveno polje po kojem lagano stupa kuna na lijevo. U gornjem plavom polju je žuta (zlatna) šesterokraka zvijezda. Grb je obrubljen crvenom crtom«.

Već sad slobodne ruke možemo kazati da će dio navedenih tvrdnji u ovom zakonu morati doživjeti izmjene i(li) drugačiju formulaciju.

***

Zaključno: Pred nama je izvorno znanstveno djelo čiji su temelji pouzdano fundirani na brojnim povijesnim i drugim vrelima sada napose dostupnim u digitaliziranim inačicama na web stranicama brojnih arhiva, knjižnica, muzeja i drugih institucija. U središtu je rasprave srednjovjekovna i ranonovovjekovna heraldička baština i tradicija pripisivana Hrvatskoj, Dalmaciji, »Slovinju«, Slavoniji i Bosni te Istri i Dubrovačkoj Republici. U pozadini svega temeljito se raspravlja o tzv. ilirskoj heraldici. U promatranom i podosta dugom razdoblju od 13. do početka 17. stoljeća analitički i heuristički je pristupano pitanju nastanka, načinu uporabe i problematici simbolike glavnih hrvatskih zemaljskih grbova. Komparativnim pristupom uzeti su u obzir rezultati i iskustva zapadnoeuropske heraldike te povučene brojne analogije. Prikupljeni su svi do sada znani i poznati izvori te raznorodna svjedočanstva o grbovima hrvatskih zemalja u kontekstu tadašnjih političkih prilika i odnoseće se kraljevske vlasti. To su prikazi grbova na kovanom novcu, pečatima, pomorskim kartama i portulanima, putopisima, crtežima, grafikama, zidnim oslicima i kamenim spomenicima te dakako temeljnim heraldičkim vrelima: grbovnicama i grbovnicima. S pravom autori upozoravaju kako su se grbovima značenje i simbolički sadržaj tijekom povijesti mijenjali. To je i nit vodilja ove knjige.

Ova temeljita studija, tj. prava heraldička monografija o genezi, simbolici i povijesti hrvatskih povijesnih, zemaljskih grbova i njihovih heraldičkih likova u razdoblju od 13. do 17. stoljeća, dvojice autora, Mate Božića i Stjepana Ćosića, s pravom će privući veliku pozornost kako u hrvatskoj historiografiji tako i izvan nje, te dakako u krugu zainteresirane javnosti jer se njome na apsolutno drugačiji i metodološki nov i posve inovativan način pristupa našim najvažnijim identitetskim simbolima – odnosno našem grbu kao temeljnom znaku i simbolu nacionalnog i državnog identiteta i (dis)kontinuiteta.