Et viridi in campo templum de marmore ponam. Propter aquam, tardis ingens ubi flexibus errat. (Ver. Geor, III:12–14)

-

U slikovitom Vidu, idiličnom selu na desnoj obali Neretve, koja u sporim okukama kroz trsku vijuga zelenim poljima močvarne delte, iz jednostavnih zidova kamenih kuća i štala neretvanskoga kraja provirivali su od davnina ulomci monumentalne arhitektonske plastike i blokovi izgubljenih rimskih građevina. Među njima posebnu su pozornost privlačili kapiteli, kanelirani stupovi i baze, te kamene profilirane grede foruma i hrama koji je pokriven slojevima zemlje u sebi čuvao mramorne kipove julijevsko-
-klaudijevske obitelji.

Taj arkadijski krajolik premrežen klesarskim dekoracijama starih građevina, poput Piranesijevih fantazmagoričnih scenografija razrušenih antičkih spomenika, odavna je prepoznat kao prostor nestale antičke Narone, helenističkoga trgovačkog središta ispruženog u dubinu ilirskog teritorija, koji je procvat doživio u doba rimske republike i principata kada je, istodobno s metropolom Salonom, postao kolonijom rimskih građana. Helenistička trgovačka tradicija zasnovana na pomorstvu potpomogla je nastanku naselja uz rijeku koja je prema pisanju antičkih pisaca, od Pseudo Skilaka do Plinija, bila plovna odatle pa sve do ušća. Plovnim dijelom rijeke stizala je luksuzna roba mediteranskih radionica galijama čiji je gaz dopuštao plovidbu, a luka je stoljećima bila temeljem razvitka grada, posebno u doba njegova procvata od 2. st. pr. Kr. do 1. st. posl. Kr. Iz dubine zaleđa prema povišenom dijelu grada, sa sjeverozapadne strane, stizalo se glavnom cestom do bedema i gradskih vrata, utvrđenih kulama, odakle se kroz dvoja vrata spuštalo gradskim ulicama prema jugoistoku do obale rijeke, forumu i pristaništu. Zanimanje za Naronu privuklo je mnogobrojne istraživače, od 19. st. do danas. Među njima treba istaknuti Carla Patscha i njegovo djelo Zur Geschichte und Topographie von Narona tiskano u Beču 1907., Nenada Cambija, koji je prvi proveo opsežna istraživanja, otkrio bedeme grada i Naroni posvetio mnogobrojne znanstvene radove, te Emilija Marina, koji je devedesetih godina 20. st., kao ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, zajedno sa suradnicima istražio i prezentirao augustej na gradskom forumu.

Naslovnica knjige Emilija Marina Augusteum Naronitanum

Među arheološkim istraživanjima Narone, koja su provedena u drugoj polovici 20. st., otkriće naronitanskog augusteja bez sumnje je prvorazredni kulturni događaj i trijumf novije hrvatske klasične arheologije, koji je svijet obogatio iznimnim arhitektonskim remek-djelom 1. st. s reprezentativnom kolekcijom mramornih kipova carske obitelji. Ne začuđuje stoga golemo razdoblje, od gotovo četrdeset godina, koje je trebalo voditelju istraživanja da nakon mnogobrojnih znanstvenih radova naposljetku zaokruži svoje djelo publikacijom koja je na jednom mjestu okupila i sintetizirala nove spoznaje o hramu i gradu – nekadašnjem velikom središtu Ilirika – Naroni. Knjiga Augusteum Naronitanum Emilija Marina kapitalno je djelo kojim je cjelovito predstavljen tijek otkrića i promišljanje struke oko interpretacije i prezentacije augusteja i njegova panteona.

Za Građanskog rata Narona je bila jedan od najperspektivnijih gradova istočne obale Jadrana, vjerojatno već kolonija na čijem su teritoriju bile stacionirane značajne vojne postrojbe. Pax Romana nakon završetka rata omogućit će preuređenje nove kolonije i njezina središta – foruma – u grad ranog principata. To će potvrditi istraživanja provedena na gradskom trgu u kojima je utvrđeno postojanje ranije arhitekture srušene za radikalne pregradnje u prvom desetljeću pr. Kr. Stari forum bio je po svoj prilici ustrojen kao tipični rimski trg kakav dolikuje juridičkom konventu rimskih građana s kapitolijem na uzvišenom dijelu, opremljen hramovima i trijemovima. Obnova provedena za Oktavijana Augusta obilježena je pobjedničkim spomenikom triumvira, reduciranom kopijom glasovitog Akcijskog spomenika podignutog u sjećanje na presudnu pomorsku bitku. U vodi rječice Norina, u spomenutim istraživanjima, pronađen je ulomak tropeja s prikazom pramca rimskoga ratnog broda kojim je ukrašena rostra, javni spomenik i govornica podignuta po uzoru na glasovitu govornicu Rimskog foruma s koje su odjekivali govori slavnih retora oštrinom koju simboliziraju trofejni šiljci brodskih pramaca.

Pogled na Vid sa zgradom Arheološkog muzeja Narona, na nekadašnjem forumu

Naronitanska rostra bila je postavljena u donjem dijelu trga nasuprot carskom hramu municipalnoga karaktera podignuta u isto vrijeme na spoju s povišenim kapitolijem u skladu s razvitkom carskoga kulta Božanskom Augustu. Hram je sagrađen na samom spoju foruma s kapitolijem, kao svojevrsna međuterasa kojom je savladana velika prirodna visinska razlika između povišene terase trga i njegova donjeg dijela koji se protezao sve do rijeke. Takav urbanistički raspored trebao je iznimno dugačko stubište kojemu je razina poda hrama bila poput odmorišta iz kojeg se pristupalo u pronaos sa žrtvenicima. Portik temenosa bio je podignut istodobno s hramom za obnove na mjestu ranijih građevina, a svojim impresivnim arhitektonskim rješenjem u sjećanje priziva Tivoli i njegov hram Herkulu Pobjedniku, koji je bio okružen veličanstvenim trijemom. Visinska razlika povišenoga Herkulova hrama u Tivoliju savladana je stubišem javnoga kazališta, a Augustov hram na forumu Narone stepeničasto se u dvije razine podizao prema zapadu, bez karakterističnog stubišta pred pročeljem kakva su obično imali rimski hramovi. Istraživanje augusteja posredno je razriješilo urbanistički razvitak Narone od helenističkog emporija do rimske kolonije ranog principata. Na porušenoj helenističkoj urbanoj matrici prvo se gradi forum, a grad zadržava helenističko-republikanske fortifikacije. Posljednja kasnorepublikanska pregradnja je podizanje velikoga potpornog zida s kontraforima prve terase koji je dominirao forumskom scenografijom kakvu je trebao Conventus civium Romanorum. U prvom desetljeću prije Krista gradi se augusteum naslonjen na akropolu uza zapadni rub foruma. Paralelno s njegovom gradnjom ruše se helenističko-republikanske zgrade do zapadnog ruba trga i zida akropole, a nad njihovim ruševinama gradi se terasa temenosa s monumentalnim trijemom koji sklopu daje potkovičasti oblik. Augusteum je sačuvan u tlocrtnoj razini s ostatcima izvornih zidova, mjestimice očuvanih do 4 m visine. Pronađene su baze, prag s utorima za vrata, mozaik poda celle od crno-bijelih kockica s geometrijskim ukrasom u sredini, obilje mramora i štuko dekoracija, postamenti za skulpture u celli hrama i razbacani kipovi julijevsko-klaudijevske obitelji. Kapitel hrama sačuvan u arheološkoj zbirci u Opuzenu prenesen je iz Vida 1847. kao poklon župnika Ereša sudcu Anđelu Vidoviću. Dovoljna je to količina ulomaka kanonske građevine, modela koji je predmetom proučavanja povjesničara arhitekture više od pola milenija, pa stoga jamči vrlo preciznu rekonstrukciju. Iz jednoga kompozitnoga kapitela s jonskim volutama i tlocrtne dispozicije arheološkog nalaza, upravo zbog modularne pravilnosti i propisanih proporcija dijelova i cjeline građevine, moguće je dobiti precizan izgled hrama, pa čak i do u detalje restaurirati antičku građevinu. Metoda je to za kojom su prije često posegnuli obnovitelji u prezentaciji antičkih hramova, među kojima valja istaknuti iznimno uspješnu anastilozu kapitolijskoga hrama Brescie kojemu su drugom tehnikom gradnje nadopunjeni nedostajući dijelovi arhitekture. Emilio Marin se sa svojim suradnicima zadržao na izvrsnoj grafičkoj rekonstrukciji koja potpuno točno prikazuje središnji hram carskoga kulta u Naroni iscrtan minucioznom crtežom te akvareliran bojom kako bi se vjerno dočarao njegov izgled.

a) Kolorirani nacrt rekonstrukcije augusteuma (M. Čorić i B. Penđer)

b) Faza 4: kipovi Gaja i lucija Cezara, Agripine, Augusta, Tiberija i Livije

c) Faza 4: muški torzo, Vespazijan i Klaudije

d) Faza 4: Germanik, Druz, Antonija, Livija, Agripa, Julija,
Agripina i Oktavija

Sve nabrojeno pronađeno je za istraživanja devedesetih koje je vodio Emilio Marin, autor knjige u kojoj je na iscrpan način prikazao tijek radova, katalogizirao i u cijelosti objavio nalaze. Posebna vrijednost ovog izdanja, nasuprot novijoj arheološkoj praksi koja najčešće forenzički niže činjenice, interpretacija je kataloški posložene građe. Arhitektonske snimke, natpisi, kamena plastika, skulptura i sitni materijal upotpunjeni su virtuoznim rekonstrukcijama arhitekta Marija Čorića i Branka Penđera, te izvrsnim modelom foruma Branka Penđera i Zorana Podruga. Pred našim očima rađa se forum Narone sa središnjim spomenikom nasuprot augusteju i kapitoliju, te pratećim zgradama poput kurije s desne strane Augustova hrama i monumentalno stubište s njegove lijeve strane uz koje je javna zgrada s mozaicima, trijemovi, stubišta, ukratko obnovljeni forum grada koji je promijenio ime u Colonia Iulia Narona.

Kao vrstan epigrafičar Emilio Marin je u knjizi posvetio dosta prostora analizi natpisa pronađenih u istraživanjima 1995–1996. kao i onih posvećenih carskom kultu. Natpisi pokrivaju julijevsko-klaudijevsko dinastičko razdoblje, počevši od diviniziranog Oktavijana do flavijevske dinastije. Najznačajniji među njima postavio je Publije Kornelije Dolabela na postolju Augustove skulpture i glasi: »Božanskom Augustu posvećeno. Publije Dolabela, konzul, legatus pro pretore Cezara Augusta«. Dolabela je u Iliriku boravio od 14. do 19. ili 20. g. posl. Kr., a natpis je dao podignuti neposredno nakon Augustove smrti 19. kolovoza 14. ili što je vjerojatnije nakon 17. rujna, kad je senat divinizirao cara. Dolabela nije bio samo namjesnik provincije, on je bio osoba vrlo bliska Augustu, koja se istaknula i pri gradnji Cezarova hrama na rimskom forumu kojem u nekim rješenjima nalikuje naronitanski augustej. U katalogu se nižu carski počasni natpisi, Tiberiju, Neronu i Vespazijanu, oni pronađeni u hramu i neposrednoj okolici, ali i oni koji su jednom već bili zapisani i objavljeni u epigrafskim katalozima. Položaj pronađenih natpisa u augusteju pomogao je Emiliju u identifikaciji razbacanih skulptura carske obitelji nadnaravne veličine. U celi augusteuma isprva je bio samo mali postament na kojem su bili kipovi Augusta i njegove supruge Livije, unuka Gaja i Lucija Cezara, Oktavije, a vjerojatno i Agripe, njegova nesuđenog nasljednika.

Torzo Augusta

Kip Livije

Članak posvećen Livijinoj glavi u Ashmolean muzeju;
The Times, London, 25. 10. 2000.

Nakon Augustove smrti 14. godine poslije Krista, Publije Kornelije Dolabela, namjesnik Dalmacije, dodao je još dva kipa carskog para za procesionalne potrebe, a vjerojatno i kipove Germanika i Druza starijeg, te postavio kip novog cara – Tiberija. Tijekom sljedećih desetljeća dodani su Klaudije i Vespazijan, Agripina Starija, Agripina Mlađa i Antonija Mlađa. Da bi primio sve te kipove postament se produžio s obje strane celle. Posljednji u nizu, kip Trajana, dodan je u četvrtom preuređenju augusteja. Pronađeno je ukupno sedamnaest kipova od dvadeset i dva kojima su identificirani različiti ulomci. Glave većine kipova nedostaju, a jedine dvije koje su pronađene glave su Vespazijana i Livije. Glavu Livije odnio je britanski arheolog Arthur Evans i danas je u Ashmolean Museumu u Oxfordu. Glava je ponovno spojena sa svojim tijelom na izložbi u Oxfordu 2004. Kipovi su oskvrnuti u 4. stoljeću kada je kršćanstvo zamijenilo poganstvo kao službenu religiju Rimskog Carstva.

Model foruma s augusteumom u sredini, kurjom s njegove desne strane i zgradom s mozaicima lijevo. (izradio Zoran Podrug)

Arheološka slika Narone osamdesetih godina 20. st. bila je vrlo nejasna. Nizinski dio sela Vida, nekadašnje središte antičkoga grada, zbog poplava i širenja močvare bilo je zatrpano riječnim muljem. Tomu je pridonijela i promjena razine mora, koje se na istočnoj obali Jadrana procjenjuje na oko milimetar godišnje. Nakon istraživanja arheologa splitskog Arheološkog muzeja Ivana Morovića, posebno Nenada Cambija, koji je 1978. pronašao glavu cara Vespazijana, te zaštitnih istraživanja provedenih 1985. pod vodstvom Frane Buškariola, prilikom postavljanja cijevi novog vodovoda, izranjaju prve naznake foruma. U nastavku istraživanja od 1988. do 2004. pod vodstvom Emilija Marina razriješen je urbanistički okvir foruma Narone i njegova hrama. Nakon dugotrajnih pregovora s vlasnicima gospodarskih kuća tog dijela Vida otpočelo je otkrivanje augusteja koje je nagovijestilo novo razdoblje trasformacije idiličnog Vida u preporođenu Naronu. Nedugo zatim uspavano mjesto u potopljenoj delti rijeke prometnulo se u hrvatsku arheološku metropolu u kojoj je prezentiran hram s jedinstveno očuvanim prikazom carske obitelji u punoj skulpturi. Među spomenicima s prikazima julijevsko-klaudijevske obitelji, od kojih je najpoznatiji Ara pacis u Rimu, Naronitanski augustej zauzima posebno mjesto u rimskoj umjetnosti jer su njegovi portreti ne samo brojniji nego su isklesani u punoj plastici umjesto u reljefu, što nalaz svrstava u vrh svjetskih arheoloških otkrića. Ostatci augusteja s galerijom carskih skulptura postali su jezgra novog arheološkog muzeja Narone. Izgrađen na ruševinama drevnoga grada, muzej je otvoren za javnost 2007. godine i prvi je muzej u Hrvatskoj koji se nalazi in situ. Velik je to zajednički pothvat hrvatskih arheologa i konzervatora Ministarstva kulture koji daje sjajan primjer suradnje obiju strana. Možda bi taj primjer trebao biti vodilja u novim velikim izazovima arheološke i konzervatorske struke, u prezentaciji daleko složenije i stoljećima istraživane kolonije Salone. Barem jedan hram toga grada, poput onog što ga je pred teatrom nadomak foruma Salone istražio i grafički rekonstruirao veliki danski arhitekt i arheolog Ejnar Dyggve, mogao bi se rekonstruirati u cjelini kao anastiloza od pronađenih ulomaka. Nasuprot muzealiziranom augusteju Narone Salona bi tako, poput spomenute Brescie, dobila restaurirani hram na način da se iz tlocrta i modularnih dijelova hrama obnovi njegova konstrukcija u skladu s proučavanjima arhitekture tog doba koju struka već pet stoljeća do u detalje istražuje.

Ono što je Narona izgubila potkraj 2. st. n. e., kad je njen sjaj počeo tamniti i kad primat u cijelosti preuzima Salona, kao središte Ilirika, vratila su joj istraživanja devedesetih. Augusteum Naronitanum uskrsnuo je nakon stoljeća zaborava, o njemu će naraštaji čitati u publikacijama kojima će temelj uvijek biti knjiga koju prezentiramo. Svjedoci smo novog života augusteja koji ponovno započinje, dok bešumno vrijeme teče kao što protječe voda rukavaca Neretve.