Alešijev reljef sv. Jeronima za Marulićeva ujaka Zancija Albertija

-

Ille meus est, et ego suum – on je moj, ja njegov – kaže Marko Marulić za Jeronima. Cijeloga života bio je Hieronymofil. Bio je jedini među našim humanistima koji je Jeronimu posvetio zaokruženo djelo – svečev životopis, Vita diui Hieronymi. Na početku Starozavjetnih ličnosti (De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium) veli da se s Jeronimom želio natjecati. Alešijev reljef sv. Jere u pustinji, koji najvjerojatnije potječe iz palače njegova ujaka Zancija Albertija, mogao je jednako tako biti i u Marulićevu studiolu. Desetak sačuvanih reljefa istoga sadržaja, djela serijalne produkcije Andrije Alešija i Nikole Firentinca, nalazilo se u posjedu Marulićevih suvremenika od Dubrovnika do Zadra.

Zapadni kraj Marjana s pustinjom sv. Jere (foto: Paolo Mofardin)

Sveti Jere – splitski svetac

Blagdan svetog Jeronima uveden je tijekom 15. st. u službene kalendare više dalmatinskih gradova. No našega je sveca posebno propagirala gradska elita – Gradići i Gučetići u Dubrovniku, Alberti, Marulić i Božičević u Splitu, Cipiko, Lucić i Della Valle u Trogiru, Šižgorić u Šibeniku, Nassi, Begna i Detrico u Zadru, Cernotta i Scaffa u Rabu. Štovanje sv. Jere bilo je u Splitu toliko ukorijenjeno da je već 1438. jedan španjolski putnik (Pero Tafur) mogao prenijeti predaju o svečevoj rodnoj kući u samom gradu. Vjerovalo se i da je imao »studiolo« u špilji na Marjanu. Godine 1449. splitsko gradsko Vijeće odobrilo je već raniju iskazanu namjeru »časne braće od Opsluživanja blaženoga Franje, da na Poljudu sagrade samostan pod imenom i naslovom na čast Blažene Djevice Marije i sv. Jeronima ispovjedaoca«.

Andrija Aleši, Sv. Jeronim u pustinji iz Galerije umjetnina u Splitu (foto: Zoran Alajbeg)

Andrija Aleši, Sv. Jeronim u pustinji iz riznice crkve sv. Mihovila u Zadru (foto: Zoran Alajbeg)

Andrija Aleši, Sv. Jeronim u pustinji na oltaru crkve sv. Jere na Marjanu (foto: Zoran Alajbeg)

Veze splitskih humanista sa svetištem sv. Jere na Marjanu bijahu višestruke. Marko Marulić – (koji je kod nadbiskupskoga Kaštilca ispod sv. Jere posjedovao najveću među svojim zemljama, od cca 20 000 m² površine) – ostavio je Luki, svećeniku u ermitažu, »knjigu o životu svetaca i knjiga Biblije bez komentara«, a svećeniku Matulu Glaviću, pustinjaku kraj crkvice sv. Nikole Poslanice sv. Ciprijana i Eusebijevu knjigu De temporibus. Fra Jakova, drugog pustinjaka crkvice sv. Jere, zamolio je da mu bude svjedokom pri sastavljanju oporuke. Pustinjak Rogerio Capogrosso – (nažalost ne znamo uz koju je marjansku pustinju živio) – trebao je pak prema Markovoj želji voditi njegov pokop u crkvi sv. Frane, te dobiti knjigu Anđeoska suma, kao i njegova »dotad tiskana djela O čestitu životu po uzoru na svece, Pedeset priča, Evanđelistar, nadalje knjigu O Kristovoj poniznosti i slavi i s njima moj Brevijar i moj Dijurnal«. Marulić je kao izvršitelj oporuke svojega ujaka Ivana Zancija Albertija – (Dobrica, Markova majka, bijaše Zancijeva sestra) – trebao za marjanski ermitaž dati skovati jedan kalež. Spomenimo i da je Marulićev prijatelj i kum Dujam Balistrić, adresat Markove Judite, bio godine 1504. rektor sv. Jere.

Andrija Aleši, Sv. Jeronim u pustinji u krstionici trogirske katedrale (foto: Paolo Mofardin)

Alešijevi i Firentinčevi reljefi
sv. Jere u pustinji

Dalmatinski reljefi s prikazom sv. Jeronima koji sjedi u špilji zadubljen u čitanje knjige, odjeven u haljetak i kostrijet, okružen simboličkim životinjama koje se s njime povezuju – dosjetljivo spajaju dva različita motiva: sv. Jeronima pokajnika i sv. Jeronima u studiju, odnosno u ambijentu pećine vezane uz baziliku Rođenja, dakle uz samu betlehemsku grottu, gdje je – kako veli Jakov Vorađinski u svojoj Zlatnoj legendi – Jere prevodio dan-noć punih 55 godina i 6 mjeseci. Taj novi ikonografski model koji prikazuje sveca podbočena štakom, kako sjedi u špilji i čita iz knjige položene na kamen, formirao se, po svemu sudeći, u venetsko-padovanskoj sredini, a u dalmatinsku umjetnost ulazi preko kruga Nikole Firentinca i Andrije Alešija.

Nikola Firentinac, Sv. Jeronim u pustinji. The Walker Art Gallery, Liverpool

Nikola Firentinac, Sv. Jeronim u pustinji. Musée Jacquemart-André, Pariz

Nikola Firentinac, Sv. Jeronim u pustinji,
s grbom ob. Gučetić. Dubrovački muzeji
(foto: Zoran Alajbeg)

»Zaštitni znak« Alešijeva kiparskog djela je reljef s prikazom Sv. Jeronima u špilji nad oltarom krstionice trogirske katedrale koji ga pokazuje kao vješta majstora koji je znao spojiti duh kasne gotike i rane renesanse. Vrlo sličnu kompoziciju ponovio je 1480. na središnjem reljefu kamenog triptiha u crkvici na Marjanu. Četiri njegova reljefa – dva u Splitu, po jedan u Trogiru i Zadru – međusobno se neznatno razlikuju u ikonografskom i stilskom pogledu. Ostali reljefi slične serije – dva (oštećena) dubrovačka i oni koji su danas u Liverpoolu, Parizu, Veneciji, Firenci i Münchenu te (nedavno otkriveni) u kraljevskom dvorcu u Peleșu u Rumunjskoj – koje treba bez oklijevanja pripisati Nikoli Firentincu, pokazuju niz često rafiniranih inovacija u prikazivanju stava i fizionomije sveca te načina na koji njegovi pratitelji lav i zmaj sudjeluju u kompoziciji. Nadasve iznenađuju neobično inventivnim načinom oblikovanja špilje u kojoj Jeronim sjedi.

Znanstvena literatura, hrvatska i internacionalna, posvetila je dužnu pažnju sistematizaciji dvanaest dosad poznatih reljefa s prikazom sv. Jere u pustinji. Ivo Petricioli ih je razvrstao u tri skupine i ta se podjela do danas uglavnom održala. Dok oko Alešijevih reljefa u Trogiru, Splitu i Zadru vlada prilična usklađenost u razmišljanjima, kod Nikolinih su reljefa ostala manja razilaženja u pogledu većeg ili manjeg udjela majstorove ruke u odnosu spram njegovih pretpostavljenih suradnika. Reljef iz Musée Jacquemart--André u Parizu smatra se, s puno razloga, najkvalitetnijim. Nikoli treba bez krzmanja pripisati i reljef u Walker Gallery u Liverpoolu koji je nastao za trogirskoga kneza Alvisa Landa (1470–1472). Taj su reljef svi kasniji autori, slijedom atribucije Cvita Fiskovića (1967), smatrali najboljim među Alešijevim reljefima, pa i možda najboljim majstorovim djelom uopće. No, dovoljno je da za diskriminantu uzmemo ono što je najkarakterističnije za te reljefe – prije svega način oblikovanja arhitekture špilje – pa da otklonimo svaku dilemu oko autorstva tog izvanrednog reljefa.

Nikola Firentinac, Sv. Jeronim u pustinji. Dubrovački muzeji
(foto: Zoran Alajbeg)

Nikola Firentinac, Sv. Jeronim u pustinji. Zbirka Sasche Merhingera u Münchenu

U analizi tih malih devocionalnih reljefa u dosadašnjoj je literaturi prevladao pogled na njihov ikonografski aspekt. Malo je, međutim, rečeno o onome što je za njih najkarakterističnije – o ambijentu koji prikazuju, načinu kojim je predočen. Kad jasno damo Alešiju što je Alešijevo, a Nikoli njegovo, možemo pokušati shvatiti originalnost zamisli kojom je Firentinac koncipirao prostore špilja za svog Jeronima.

Dok su Nikoline pećine uzbudljive geološke formacije fantastičnih dinamika rasjeda, Alešijeve više sliče kartonskoj scenografiji. U golemom formatu reljefa u trogirskoj krstionici – koliko god detalji cjeline bili efektni (npr. ples zmajeva i zmija koje plaze kroz pukotine u kamenu) – Andrija se nije odvažio na prikazivanje ranorenesansnog bugnata (kakav vidimo na Bellinijevim, Mantegninim slikama, na svoj način i na Firentinčevim reljefima), nego mu špilja nalikuje više kamenom zidu. Simbolička vegetacija koja izbija iz takvoga kamena negira uvjerljivost plasticiteta čitave kompozicije. Oplošja svečeve špilje izgledaju kao od želatine ili modelirane u sedri. Oblikuje svojevrsni reticulatum, u koji činovnički ugrađuje bunjat po bunjat, kao što vidimo na reljefima iz Zadra, s Marjana i onoga iz Galerije umjetnina, koji je, po autorovu sudu, mogao izvorno pripadati već spomenutom Zanciju Albertiju.

Pogledajmo pažljivije špilje koje je Nikola klesao na reljefima u Parizu, Veneciji i Dubrovniku, Liverpoolu, Münchenu: svaka impresionira strukturom cjeline nastale mnoštvom izračuna, cjeline koja se temelji na volumenima nepravilnih piramida i stožaca, s jezgrom od raznovrsnih eliptičnih paraboloidnih formi, svojevrsnih geo-uterusa, s rubovima koji se pretvaraju u poliedre glatkih ili raskinutih bridova… Riječ je o djelima posve po mjeri modernog senzibiliteta prema igri pozitiv-negativ formi koje je u raznovrsnosti uglatih ili meko zaglađenih bridova, ravnih ili sfernih ploha gotovo nemoguće precizno opisati. Čudno da Firentinčev Jere nije zaštitnik i geologa!

Nikoline špilje čine se poput fantazmagorijskih kamenih šatora razapetih u pustinji, poput kiparskih pokusa iz višedimenzionalne geometrije prostora. To su njegovi Caprichos, ili još prije – Carceri; ali Piranesi usred renesanse, umjetnik koji eksperimentira s višedimenzionalnom geometrijom prostora koji je u potpunom suglasju s karakterom toga neobičnog sveca. Zapanjuje raznovrsnost rješenja, a sva su temeljena na kalkuliranoj apstrakciji, na rigoroznoj strogosti geometrije kristala. Ti su mu reljefi bili gotovo opsesivna tema i nude svojevrsni ključ Nikolina pogleda na kiparsku formu. Oni su jedinstvena šifra koja povezuje njegovu djelatnost arhitekta i kipara, predstavljaju mjesto na kojem je bio sigurno najviše sam sa sobom.

Andrija Aleši, Nadgrobna ploča Zancija Albertija (prije 1430–1493)
iz splitske katedrale (foto: Zoran Alajbeg)

Domaći zlatar (oko 1493), kalež koji je Zanci Alberti dao načiniti za splitsku katedralu. Riznica splitske katedrale (foto: Živko Bačić)

Reljef iz kapele u palači
Zancija Albertija?

Reljef u splitskoj Galeriji umjetnina (39 x 36,5 cm), isklesan u segetskom vapnencu, nabavljen je 1947. od jedne hvarske obitelji. Kruno Prijatelj ga je objavio kao Alešijev autograf, ubrajajući ga s pravom među najbolja majstorova djela iz razdoblja njegove zrelosti, oko 1475–1480. godine. Ivo Petricioli je pak, svojim karakterističnim rigoroznim formalističkim opisivanjem razlika između reljefa te grupe, po našem sudu, prestrogo prosuđivao kvalitetu reljefa iz Galerije umjetnina, smatrajući ga »produktom Alešijeve botege ... djelom nekog učenika ili suradnika bez invencije« koji je »ropski kopirao marjanski reljef«.

Skrenuta je pažnja na donji dio reljefa s grbom u ovalnom polju, s krilima. Prijatelj je upozorio da sličan grb imaju korčulanski Ismaelis-Gabrielisi, dubrovački Menčetići, zadarski Nassisi te splitski Alberti, »ali je svaki pokušaj utvrđenja vlasnika preuzetan« s obzirom na to da je »hvarska obitelj kojoj je bio ovaj reljef u dugogodišnjem vlasništvu bila pučanska, a s njom povezane aristokratske obitelji imale su drugačije grbove. Nije moguće utvrditi na bazi podataka koje posjedujemo, kako je reljef dospio u Hvar i gdje se kroz stoljeća nalazio«. Pa ipak, odvažio bih se, slijedeći logiku više posrednih argumenata, grb pripisati baš splitskoj obitelji Alberti, a reljef vidjeti kao oltarić u kapeli Zancija Albertija.

»Zlatni vitez« Zanzi Alberti (†1493) među ključnim je osobama splitske rane renesansne. Ime možda najbogatijeg Splićanina svoga doba bilježi se u više oblika – Xanci, Zanci, Zanzi, Sanci, a u našoj se literaturi obično navodi kao Janko ili Ivan. Razrješava ga dokument od 28. lipnja 1462., što ga je nedavno objavio Emil Hilje. (Na margini se navodi »ser Xancio Nicole«, a u samom dokumentu »ser Iohannes Nicole de Albertis«.) Oženio se kćeri mletačkog patricija Pietra Marcella. Marijina mlađa sestra Marcela udala se pak 1475. godine za Dominika-Dmine Papalića. Stric im je bio Nicolò Marcello, mletački dužd 1473–1474. godine.

Andrija Aleši bio je osobito zauzet ukrašavanjem Zancijeve nove palače koju, nažalost, još uvijek ne možemo precizno ubicirati u tkivu splitske povijesne jezgre. U recentnoj se literaturi pojavila zanimljiva hipoteza, po kojoj bi veliku Papalićevu palaču izgradio zapravo Zanci Nikolin de Albertis. Ne imajući izravna nasljednika, oporukom bi je ostavio malodobnom Petru, sinu svog rođaka Dominika Nikolina Papalića. Glavni argument te hipoteze počiva na činjenici što je gornji prag portala prvoga kata Papalićeve palače (u kojoj je danas sjedište Muzeja grada), na vrhu vanjskog stubišta, bio preinačen početkom 16. st.: uz Papalićev grb uklesan je tada natpis HAEC٠QUIBUS٠IANCI / CVI FORTVNA FAVEBIT – što bi, prema jednom od mogućih prijevoda, moglo značiti: »Za koga ovo Zanci? Onome kome Sudbina bude sklona!«. U isto je doba, također naknadno, na rub lunete glavnog portala palače uklesan često citirani natpis kojemu je autor bio Marko Marulić: IN MAGNUM LATRARE CANES NOLITE DRAGONEM HIC ETIAM TAVROS ORE VORARE POTEST (»Ne lajte psi na velikoga zmaja jer taj može i bikove progutati«). Unatoč svemu tome, i pored nesumnjivih bliskih rodbinskih veza Zancija de Albertisa i Dmine Nikolina Papalića, ne treba sumnjati da je sklop od ranijeg doba pripadao Papalićevu rodu. Kuća koju je Zanci oporučno ostavio obitelji Papalić najvjerojatnije se nalazila u jugoistočnom dijelu grada, blizu nadbiskupske palače. Zanci je posjedovao više kuća i zidina u Splitu. S Dminom je dijelio jednu kulu u predjelu zvanom Stari canton, koji Hilje vidi u sjeveroistočnom dijelu Dioklecijanove palače. Iz nekoliko drugih dokumenata razumije se da je bila zapravo riječ o jugoistočnom kvadrantu Palače koji se, primjerice, 1624. godine spominje kao canton vechio. Zanci je tu posjedovao i jednu kuću koju je dao, nakon svoje smrti, na korištenje Luki Marčiću, svome kapelanu, koji se 1516. spominje kao rektor sv. Cirijaka, odnosno pustinje sv. Jere na Marjanu. U blizini su se nalazili i »atelieri« Andrije Alešija i Nikole Firentinca.

Andrija Aleši je Albertiju isklesao i nadgrobnu ploču u katedrali sv. Dujma, kojoj je Zanci oporučno ostavio jedan od najljepših kaleža domaćih renesansnih zlatara. Taj kalež, inače, na najvažnijem mjestu donosi medaljon s prikazom sv. Jere (uz prikaze evanđelista i Bezgrešne Djevice Marije).

Ukratko, ti posredni argumenti mogli bi, možda, biti dovoljni da pretpostavimo kako je reljef iz splitske Galerije umjetnina zaista mogao pripadati Zanciju Albertiju te da ga je u Hvar mogao prenijeti netko od njegovih nasljednika, makar je svaka daljnja spekulacija u tom smjeru nezahvalna. (Veze Albertijevih s Hvarom su zaista postojale. Rektor crkve Svih Svetih s pripadajućim hospitalom na hvarskoj Pijaci /hospitale Omnium Sanctorum/ godine 1603. bio je, primjerice, splitski plemić i arhiđakon Nikola Alberti.)

Takav reljef serijalne izradbe, s prikazom sv. Jeronima u pustinji, mogli su imati i drugi splitski i dalmatinski humanisti koji su usvojili i na svoj način prilagodili ideale renesansnog asketizma, u vrijeme kada je sv. Jere postao opći uzor, prikazivan u svom dvostrukom licu: kao isposnik u divljini i učenjak u svojoj radnoj sobi. Govorimo o sredini i vremenu u gradu prožetom duhom iskrene pobožnosti. Primjeri nam pomažu da bolje shvatimo to doba. Uz Veliku Papalićevu palaču bila je u to vrijeme naslonjena jedna potleušica u kojoj je udovica Zancija Albertija organizirala pravu pučku kuhinju u kojoj su siromasi mogli pojesti ručak i imati stanak. U istoj, ili još jednoj potleušici, na stanu i hrani njezine sestre mlađe Marije Marcelle Papalićeve živjela je i stanovita Jakica Unković, una sua fantesca, koja ju je trebala pratiti kada bi išla na misu.

Ti reljefi zrcale rafinirani vid pobožnosti, karakteristične za humanističko plemstvo 15. i 16. stoljeća. Motivom i dimenzijama bili su po svemu prikladni za pokretne oltariće, odnosno devocionalne slike u studiolima patricijata koji je sanjario o alternativnom, samotnom životu u prostoru ladanja daleko od svakodnevnih poslova i tjeskoba. Reljefi poput ovih bijahu djelotvoran vizualni poticaj za individualnu molitvu i meditaciju. Nijedna fotografija ne može dobro predočiti čudo koje su ove igre razlomljenih, a savršeno povezanih površina i mikroprostora, morale proizvoditi oku koje ih je gledalo pod treperenjem svijeća. U noćnoj molitvi, u kapelama ili zamračenim studiolima dalmatinskih humanista.

Literatura

Ante Belas, Oporuka Janka Albertia iz god. 1494., Jadranski dnevnik, god. V, br. 135 (10. VI. 1938), 4; br. 137 (13. VI. 1938), 4.

Radoslav Bužančić – Anita Brakus, Virtus i Fortuna, tragovi Petrarkina De remediis na pročeljima splitskih humanističkih palača, Klesarstvo i graditeljstvo, god XXII., br. 3–4, Pučišća, 2011.

Cvito Fisković, Iz renesansnog Omiša, Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, sv. 6 (1967).

Cvito Fisković, Baština starih hrvatskih pisaca, Split, 1971.

Cvito Fisković, Alešijev reljef u Londonu, Peristil, 10/11, 1967 [1968], 47–50.

Emil Hilje, Andrija Aleši i stambeno graditeljstvo u Splitu sredinom 15. stoljeća, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 29 (2005), 43–56.

J. Grabovac, s.v. »Alberti Janko«, Hrvatski biografski leksikon, sv. 1 (A–Bi), Zagreb, 1983., 61.

Ines Ivić, The »Making« of a National Saint: Reflections on the Formation of the Cult of Saint Jerome in the Eastern Adriatic, u: Visualizing Past in a Foreign Country: Schiavoni/Illyrian Confraternities and Colleges in Early Modern Italy in comparative perspective, ur. Giuseppe Capriotti, Francesca Coltrinari, Jasenka Gudelj, IL CAPITALE CULTURALE. Studies on the Value of Cultural Heritage Supplementi 07 / 2018, 247–278.

Mario Nepo Kuzmanić, Splitski plemići, prezime i etnos, Split, 1998.

Lujo Margetić, Marulićeva oporuka. Priredio i preveo Lujo Margetić. Colloquia Maruliana 14 (2005), 25–71.

Anne Markham Schulz, Niccolò di Giovanni Fiorentino and Venetian Sculpture of the Early Renaissance, New York State University Press, 1978.

Predrag Marković, Juraj Dalmatinac i Andrija Aleši u Splitu – majstori radionice i suradnici, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 43 (2016), 151–191.

Marko Marulić, Vita diui Hieronymi pręsbiteri a Marco Marulo ędita: adiectis miraculis quę de illo Cyrillus Nazarethi episcopus commemorat in summamque redactis breuiorem, priredio D. Novaković, Colloquia Maruliana, 3 (1994), 26–66.

Ivo Petricioli, Alešijev reljef Sv. Jeronima u Zadru, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, L VI–LIX/1, 1957., 270–273.

Ivo Petricioli, Prilog Alešijevoj i Firentinčevoj radionici, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 15, 1963., 67–74.

Kruno Prijatelj, Andrija Aleši u Splitu, u: Cvito Fisković – Kruno Prijatelj, Albanski umjetnik Andrija Aleši u Splitu i Rabu, Izdanje Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu, 5, Split, 1948., 45–59.

Kruno Prijatelj, Novi prilog o Andriji Alešiju, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 6 (1951), 23–26.

Samo Štefanac, Osservazioni sui rilievi di S. Girolamo nel deserto dalla cerchia di Niccolò di Giovanni Fiorentino e Andrea Alessi, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 36 (1996), 107–119.

Samo Štefanac, Kiparstvo Nikole Firentinca i njegovog kruga, Split: Književni krug, 2006.