Zapisi o Pavličićevu memoarskom stvaralaštvu

Možemo biti iznimno sretni što je Pavličićev magnetofon završio u podrumu umjesto u muzeju. Sadržaj vrpce koja je preslušana nakon četrdesetak godina provedenih u mračnoj, hladnoj prostoriji pretočen je u memoarsku prozu tiskanu pod naslovom Narodno veselje. Tom je knjigom Pavličić opisao razvoj umjetnosti i zabavnog programa u Hrvatskoj šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća osvrćući se na ideologiju i prisutnost vladajućeg režima samo koliko je bilo potrebno za razjašnjavanje razvoja našega naroda.

Pavličić se nakon završene gimnazije seli u Zagreb radi studija. Naučivši se na miris konja koji su ulicama vukli fijakere, dolazi u Zagreb gdje ta kola nestaju iz prometa, a zadržan je još samo jedan primjerak za turističke svrhe. Tramvaj u Zagrebu, Osijeku i Dubrovniku te trolejbus u Rijeci bili su tada znak modernosti i najavljivali svijetlu budućnost. Putovanja su u početku najčešće imala za cilj služenje vojnoga roka ili odlazak u inozemstvo iz poslovnih pobuda. Narod je zbog toga inzistirao na ekskurzijama kako bi djeca imala doticaj s vanjskim svijetom iako je većini stanovništva i dalje bio nedostupan. Tada je subota još bila radna pa je nedostajalo i vremena za putovanje vlakom u neke udaljene krajeve, a godišnji odmori odsluživali su se u organizaciji firme pa radnici često nisu ni mogli povesti svoje obitelji na putovanje. Kad se Henry Ford prvi počeo koristiti tehnikama masovne produkcije automobila početkom dvadesetoga stoljeća, cestovni promet postao je isplativiji od željeznice. Dok je ugljen za pokretanje vlaka značio novi izvor energije važan za trgovinu diljem svijeta, nafta kao sirovina za pokretanje motora s unutarnjim izgaranjem oslobodila je čovjeka za kretnju kroz prostor. Mladež šezdesetih godina s oduševljenjem je priželjkivala priliku za samostalno kretanje prometom u automobilima. To je poslije omogućilo i planiranje putovanja u vlastitoj organizaciji za vrijeme godišnjeg odmora. Automobilom je čovjek dobio mogućnost da svijet oko sebe istražuje prema vlastitom nahođenju pa je generaciji naših roditelja on u većoj mjeri bio sredstvo emancipacije nego što je to bio mom naraštaju. Svaki pojedinac osjeća emancipaciju kad može prevaljivati velike prostorne udaljenosti za volanom udobnoga automobila planirajući sâm sebi putovanje. Ipak to se ne može mjeriti s emancipacijom koju je automobil donio u šezdesetima u Jugoslaviji kad se cijela zajednica tek borila za slobodu kretanja u svom slobodnom vremenu. Kad se fićo pojavio na našim prostorima, još je uvijek bio vlasništvo bogatih ljudi jer je njegova cijena iznosila dvadeset tadašnjih plaća. Taj talijanski automobil još postoji u nekom modernom ruhu, a original je postao oldtajmer. On se prihvaćao sa svim svojim tehničkim manama jer drugog automobila nije bilo na raspolaganju. Željeznice postupno zamiru jer se cestovni promet čini isplativijim. Vlak i dalje služi svjetskom prometu, ali u manjoj mjeri otkad se cestovnom prijevozu putnika pridružio i zračni promet. U današnje vrijeme teško se poistovjetiti sa strahom od inozemstva jer nam GPS ulijeva nadu, a svijet nam je toliko virtualno dostupan da nam se čini da umijemo razumjeti kulturu neke nacije prije nego što smo uopće stupili na njezino tlo. Danas je, isto tako, neobično upoznati čovjeka koji u svom životnom vijeku ne planira posjedovati automobil pa makar u ulozi suvozača u bračnoj zajednici.

Pavao Pavličić, snimio Mirko Cvjetko

Glazba je na našim prostorima u šezdesetima bila i pogled u svijet preko granice. Pjesme su nam donosile vijesti o Meksiku i Parizu, a domaća poezija spojila se s glazbom kako bi raskinula s tradicijom i zabavni program prilagodila zahtjevima suvremene publike. Što su ploče bile dostupnije, a televizija je nudila više programa, to se glazba sve više raslojavala na jazz i popularne pjesme. Ljudi su povećanjem dostupnosti ploča dobili mogućnost formiranja vlastitoga ukusa u odabiru glazbe dok su u početku uvijek razmjenjivali iste albume.

Pavličićeva britkost u prikazivanju razvoja naše kulture ostavlja dubok trag u čitatelju jer je njegov tekst lišen romantizacije, nostalgije i ideologiziranja. Trezveno povezivanje činjenica zahtijeva povjerenje čitatelja. Njegova memoarska proza ostavlja dojam odležanosti. Pisanjem knjige kao da je samo prepričao misli koje su već odavno formirane u njegovoj glavi. Nostalgija u njegovu opisu razvoja televizije razvidna je, kako je i sam priznao, samo prema slatkastom ozračju njegovih riječi. Veća količina nostalgije narušila bi vjerodostojnost samog teksta što autor razumije pa zauzdava vlastite emocije radi objektivnog sagledavanja prikazanoga desetljeća. Ipak autor nam sporadično daje do znanja koliko je njegov odnos prema novotarijama uvjetovan njegovim odrastanjem. Prva iskustva s gramofonom Pavličiću su bila toliko dojmljiva da se nikad poslije u životu nije mogao natjerati na slušanje gramofona jer je nestalo čari vezane za taj izum u mladenačkim danima. Nadalje, autor je od malih nogu slušanje glazbe vidio kao luksuz pa čak i kad mu je sva glazba postala dostupna prepustio se radiju nikad ne odvajajući vrijeme za preslušavanje glazbe prema vlastitom aranžmanu. Mnogo je ljudi otišli u dijametralno suprotnom smjeru jer se siromaštvo djetinjstva i mladosti transformiralo u konstantnu potrebu za stvaranjem kolekcija. Skupljalo se knjige i ploče te audio i VHS kazete. Moja generacija reakcijom na tehnologiju smjestila se najčešće između tih dviju frakcija. Počeli smo s našim roditeljima snimati televizijske sadržaje na VHS kazete i glazbu s radija na audiokasete. Njih smo po potrebi i umnožavali među sobom. S vremenom smo sadržaj počeli snimati na cd-ove i dvd-ove. Tada su se pojavili walkman i discman, a za djecu koja još nisu imala tehnologiju za reproduciranje cd-ova sadržaj tih diskova presnimavao se na audiokasete. Računala su imala sve više skladišnoga kapaciteta, a internet nam je omogućio neograničeno skupljanje filmova, serija i glazbe. Pompa oko skidanja podataka s interneta gubila je na snazi kad je narod počeo uviđati da nove tehnologije omogućavaju njihovu trajnu konzerviranost. Nema potrebe za skladištenjem materijala koji će u modernom dobu uvijek stajati na raspolaganju. Moć interneta nagnala me naposljetku na odbacivanje VHS kaseta i cd-ova jer se tehnologija toliko brzo razvijala da su neki izumi odbačeni u povijest zbog svoje zastarjelosti u samo desetak godina na pragu novoga milenija. Moju generaciju jednako je lako napustila manija kolekcionarstva koliko ju je lako i zahvatila u prvoj svojoj pojavi.

Pavličićevi memoari veoma su poticajno djelo jer zahtijevaju angažiranost čitatelja. Čitatelj razumijevanjem prošlosti može uspoređivati način života svoje generacije s iskustvom svojih roditelja, djedova i baka, koji su morali podnijeti svojevrsnu žrtvu kako bi se danas živjelo lagodnijim životom. Djed koji je dobivao plaću u pšenici, dvije godine služio vojni rok, živio sa svojim podstanarima kad nije radio na brodu i izgradio kuću u kojoj će poslije živjeti mojoj generaciji zvuči kao neki fiktivni lik, a bliskiji nam je u svjetonazoru američki junak akcijskih filmova. Autorovo izlaganje uzročno-posljedičnih veza između proboja svjetskih utjecaja u Jugoslaviju i mentaliteta našega naroda u šezdesetim godinama produbljuje znanje o iskustvu našega čovjeka u prošlosti. S obzirom na to da se televizija rodila davno prije mene nailazim na poteškoću kad zamišljam kako se skupno gledala dok je tek razvijala svoje programe i gurala razvoj tehnologije prema prijenosu informacija na globalnoj razini. Jaz među generacijama razvidan je, isto tako, u poteškoćama naših roditelja da se potpuno sažive s virtualnim svijetom. Još smo ih spremni kuditi zbog prekomjerna gledanja televizije, a naš nadomjestak leži u nepreglednim prostranstvima interneta.

U Rukoljubu sam se sudario s Pavličićevom kritikom nerazrađenih fabula u hrvatskoj književnosti i time s većim razumijevanjem počeo čitati njegova djela. Njegov talent dolazi do izražaja u teorijskom razmatranju književnosti koliko i u pisanju memoara jer pred čitatelja uvijek iskače ista kvaliteta iz njegovih tekstova. Pavličić u svemu vidi priču koja mora biti ispričana. Zbog toga njegova književna teorija u Rukoljubu dobiva epistolarnu formu pa se kroz simbol umjetnice ili fiktivne junakinje izlaže priča o nekom aspektu hrvatske književnosti. U knjizi Kruh i mast namirnice dobivaju svojim poglavljem životnu priču. Autor nas upoznaje s manama i vrlinama pojedine voćke jednako vješto kao što će opisati posmrtni put neke vrste mesa od klaonice do obrađivanja, zamrzavanja i skladištenja. Autor nije bio ništa manje inventivan kad je prikazao život Dunava kronološkim slijedom mjeseca u godini. Tim postupkom dokumentirao je suživot čovjeka i rijeke njegova zavičaja. Jednaku metodičnost Pavličić prezentira i u Narodnom veselju s tom iznimkom da je struktura teksta olabavljena jer se pri opisivanju svakodnevice neke epohe uvijek nanovo mora kontekstualizirati i poopćavati prikazane događaje.

Pavličić prvu zbirku priča izdaje 1972. godine, a do 2020. godine tiskano je više od sto njegovih djela. Bez velikog zadiranja u statistiku upozorit ću samo na činjenicu da Pavličić otkad je stupio na književnu scenu izdaje u prosjeku dvije do tri knjige na godinu. To ističem jer smatram da hiperprodukcija njegova stvaralaštva konstantno održava kondiciju pisanja u njegovu duhu. Tekstovi njegovih knjiga upućuju na lakoću pisanja svojom tečnošću i sustavnim izlaganjem činjenica na detaljan i pregledan način. Podučavanje na fakultetu sigurno mu je pomoglo u razvijanju tih vještina, ali dio svojega šarma duguje kriminalističkom žanru. Pavličićeva pozamašna količina napisanih kriminalističkih priča i romana kultivirala je u njemu važnost fabule i koncepta te ga pripremila na trezveno prikazivanje zbilje bez potrebe za isticanjem ikakve važnosti vlastitoga rada u zajednici gdje se prometnuo u najsvestranijeg i najproduktivnijega hrvatskog autora. Kad književna kritika pozitivno reagira na njegove memoarske zapise tvrdeći da imaju veću vrijednost od njegove beletristike, posredno ona ipak upućuje na kvalitetu pripovijedanja koju je brusio baš u djelima kojima će se nekad možda osporavati trajna vrijednost. Pavličić još u Rukoljubu veliku popularnost memoara među ljudima tumači nedostatnim razrađivanjem fabule u književnosti. U nedostatku priča čija se pojavnost očekuje u književnosti gdje su etablirani autori izgubili pozornost publike jer su pri izdavanju knjiga tvrdili da ne mare hoće li ih se uopće čitati, publika se okreće biografijama gdje je pojava priče neizbježiva. Pavličić nikad nije bježao od promišljanja o čitateljskim željama i interesima jer pisanje za ciljanu publiku nije vidio kao znak slabosti ili prostituiranja književnosti, nego je pokušao fabulu postaviti kao nužan temelj za svako stvaranje unutar književnosti. Zbog toga ističe kako, primjerice, Marija Jurić Zagorka svoju kvalitetu u pisanju priča baš i dokazuje popularnošću među čitateljima. Usporedio je zvjeranje nad tiskovinom sa Zagorkinim novim tekstom s čupkanjem vruće štruce kruha kad dijete ne može slasni pekarski proizvod odnijeti doma, a da već po putu njime ne omasti brk. Takav čitateljski žar za svojim djelima većina današnjih autora može samo poželjeti.

Pavličić je i ušao u književnost smišljajući priče koje bi volio vidjeti prikazane na filmu. Poslije su se prema njegovim djelima filmovi i snimali. U svojim memoarskim zapisima pisao je o djetinjstvu u Vukovaru i o samome gradu, odnosu bake i djeda, hrani svojega djetinjstva, životu Dunava te je prikazao svakodnevicu proteklih desetljeća. U svom radu namjera mi je bila poglavito se osvrnuti na njegovu knjigu Narodno veselje jer me najviše zaintrigirala, ali tim odabirom ni na koji način ne želim umanjiti relevantnost ostale Pavličićeve memoarske proze. Njegovo upozorenje o potrebi postavljanja većeg fokusa na razvijanje fabule u književnom radu jedan je od komentara koje nijedan pisac ne može zanemariti, a da time ne učini štetu vlastitom književnom radu. Čitatelj koji izjavu o važnosti fabule percipira kao zdravorazumsku, očitu i zbog toga suvišnu u diskursu o književnosti, moći će pri pozornom čitanju romana uglednih klasika lijepe književnosti naići na simptome okrnjivanja fabule koliko i među modernim autorima. Zbog svega navedenog mora se kazati da je Pavličić zadužio hrvatsku kulturu radom koji u jednakoj mjeri osvjetljava fenomene zbilje koliko i gradi fiktivne svjetove. Dokazao je svojim djelima da prohodnost teksta proizlazi iz lakoće pisanja jer Pavličićevi tekstovi nikad ne smrde po znoju.