Vrijeme snova i donkihotizam

Autor zbirke priča i crtica Vrijeme snova Mirko Ćurić već se nekoliko puta okušavao u ovim formama, iako se afirmirao i pišući najdužu proznu formu roman. Kratka priča, a pogotovo crtica mogu se opisati vis a vis nekim poetskim formama poput soneta, kao i referiranjem na Matoševu tvrdnju da se tekstovi ponekad moraju stisnuti kao mider, toliko da curi krv. No, matoševska je slikovitost priručni putokaz za dekodiranje i tih formi koje je tako uspješno stvaralo mnoštvo autora, od kojih je umjesno spomenuti barem A. P. Čehova.

Vrijeme snova polisemantičan je naslov, već i stoga što se može shvatiti simbolički kao nedohvatnost i neostvarenost ideala i nagnuća, ali i kao poniranje u oniričku prirodu bitka, u snovitost, koja se suprotstavlja logici, u snovitost koja se zbiva u irealnom vremenu, u fantazmagoričnoj logici snova. Na tom drugom tragu, tj. na iskazivanju oniričke logike i zapisivanju i uobličavanju te logike bila je M. Yourcenar kada je napisala zbirku priča Snovi i sudbine (Les songes et les sorts, 1938), a kao ključ interpretacije postavila kao prvi tekst »Poetiku snova«. Yourcenar se bavi u toj zbirci umjetničkim oblikovanjem i tumačenjem snova, dok su Ćurićevi tekstovi orijentirani na snove u smislu ideala, životnih stilova i ostvarenja. Ipak se čini da se spoznaje M. Yourcenar mogu također smatrati ključevima i za recepciju Ćurićevih priča i crtica. M. Yourcenar tvrdi: »Svaki spavač je Narcis koji se budi i osluškuje na poleđini kozmičkog zrcala« (Yourcenar, 2014: 14). Njezino mišljenje odnosi se na konkretni proces sanjanja, ali njime se može objasniti i metaforičko sanjanje o kojem je riječ u Ćurićevoj zbici.

U prvom dijelu nalaze se priče, koje ponekada imaju i intimistički prizvuk jer je autor posezao i za autoreferencijalnošću. S nekim od aktera tih priča bio je prijatelj i/ili poznanik, no služeći se deduktivnom metodom, koju je iskušao i u ranijim svojim zbirkama priča. Pripovjedač je, stoga, često u prvom licu.

Prikazujući opće, društvene prilike, bilo ekonomske, političke, vjerske, umjetničke, autor je risao likove koji su bili vezani uz njega samoga ili uz njegov zavičaj, tj. Đakovo i đakovački kraj. Umješno je uspio prikazati svoj zavičaj, odnosno Đakovo kao mjesto u kojem su nastajale vrhunske umjetnine i kroz koje su prolazile ili ostajale vrlo zanimljive povijesne osobe. Tako je autor pokazao da i mala mjesta, unatoč etiketi provincijalizma i provincije kao prostora u kojem je sve učmalo i nema velikih ostvaraja, mogu biti upravo suprotnoga predznaka ako provincijalizam nije u ljudima.

U priči naslovljenoj »Vrijeme snova« autor upućuje recipijenta i markira lajtmotivske niti tekstova, odnosno svjetonazorsko i mudronosno razmatranje i nagnuće, kada veli da »ponekad u malim gradovima žive veliki ljudi«. Također, referirajući se na dijalog pripovjedača, koji je u 1. licu jednine i lika švedskoga pisca Görana Rosenbera konstatira da »ja i on pričamo o velikim ljudima, velikim snovima i o onome u što su se ti snovi pretvorili«. U toj priči zbiva se susret pripovjedača i švedskoga pisca, koji u Đakovo dolazi prikupiti građu za knjigu o Mordekaju Ehrenpreisu, koji je između 1894. i 1900. bio židovski rabin i njegovao cionističku ideju, koju nije nikada ostvario. Simbolički, nokturalna metafora snova, tj. iluzija koje se rasplinjuju, zahvaljujući povijesnim događajima, koje nositelji snova nisu mogli ni pretpostaviti, a kamoli zaustaviti, suprotstavljena je solarnoj metafori, odnosno suncu. Sunce, bolje rečeno java, rasvijetljena objektivna stvarnost, raspršuje snovitost. Tako autor veli da velike snove u svijetu pregrađenom žicama »više nitko ne sanja«, odnosno shvaća da velike snove njeguju »Možda tek nekakvi književnici« u plavim sakoima, iz Đakova i Stockholma. Njihove snove »u svijetu pregrađenom žicama, zatrovanom zaglušujuće beskonačnom mogućnosti komuniciranja, više nitko ne sanja«.

Veliki san o jednakosti svih ljudi ostaje san nekolicine. Pripovjedač ističe ideal komunikacije među ljudima, ideal tolerancije. Ćurićev je pripovjedač utemeljen na kršćanskim vrijednostima ekumenizma, tolerancije, suživota u lijepom i pitomom Đakovu i općenito u ovome svijetu gdje bi svi bili »Isti, kao što jesmo isti pred jednim Bogom, i pod jednim nebom, i pod jednim suncem. I Ehrenpreis i Strossmayer i Rosenberg i ja i svi drugi ljudi«.

Priča »Orden«, koja je posvećena hrvatskim književnicima iz Vojvodine, a koja kao moto ima misli Petka Vojnića Purčara da »Čovjek mora stalno određivati cilj kretanja, čak i beznačajnoj šetnji. U protivnom nedoumica i besmisao ovladaju«, povezuje također ideale i stvarnost, upozoravajući na težinu života, koju su hrvatski pisci iz Vojvodine morali proživljavati zbog svojih ideala, ponajprije domoljubnih. Pisati hrvatskom riječju i pridonositi korpusu hrvatske književnosti izvan domovine bio je put koji je često ostajao neprimijećen. Svekoliki, dugogodišnji trud tih pisaca, pomno čuvanje hrvatske riječi, njihove oči uprte u domovinu, rezultirali su ordenima.

Hrvatski pisci oslikani su tijekom povratka iz Zagreba, gdje su primili orden, u Srbiju. Oslikani su kao skromni, nezahtjevni ljudi, bez imalo taštine, kao ljudi koji imaju svoj cilj, koji se bore protiv besmisla i ništavila u koje su lako mogli zapasti da nisu imali velike snove, velike ideale. Autor ih opisuje sa simpatijama i dignitetom. U skladu s mišlju istaknutom u prethodno navedenoj priči, zauzimanje za ideale, unatoč svim nedaćama uistinu jest pravac, putokaz, vodilja pa iziskivala ona i teret odricanja i anonimnosti.

Pitanje ideala i žrtve za ideal obrađuju i ostale priče. U njima će se pojaviti i Đuro Franković, neumorni etnograf, zapisivač i skupljač bogate hrvatske usmene baštine u Mađarskoj. Njegov nevjerojatni, gotovo cjeloživotni trud također je nedovoljno percipiran. Golema građa čeka svoje usustavljivanje jer za Frankovićeva života to nije postignuto. Smještajući zbivanje priče u mađarsko Lukovišće, autor pokazuje kako se daleko od svjetala reflektora, od bučnih narcističkih pozornica, stvaraju ozbiljni projekti i njeguje hrvatska riječ zahvaljujući entuzijazmu ljudi poput Đure Frankovića.

Priču »Kiparov nadgrobni spomenik« autor oblikuje oko težnji velikog biskupa J. J. Strossmayera u vezi s uređenjem velebne đakovačke katedrale. Strossmayer angažira kipara Vatroslava Doneganija, a zatim i I. Rendića. Odnosi s Doneganijem postaju zategnuti i Donegani završava u anonimnosti. Da bi realizirao veliki san o katedrali, o umjetnosti koja će biti svima dostupna u krilu katedrale, Strossmayer je morao biti vrlo tolerantan i imun na taštinu nekih umjetnika. Donegani je nakon zahlađenja odnosa s biskupom, kako veli pripovjedač, utonuo u anonimnost jer nije mogao shvatiti veličinu biskupova ideala.

Kao odličan poznavatelj djelovanja biskupa J. J. Strossmayera autor je i u »Bukovčevu snu«, u odužoj pripovijetci u kojoj donosi niz biografskih podataka o biskupu, pratio biskupovu nepokolebljivost, vizionarstvo, mudrost i strpljenje u realizaciji vlastitih ideala. Pripovijetka pokazuje te biskupove kvalitete u turbulentnom vremenu i usprkos svim političkim protivnicima, nadasve banu Khuenu Hédérvaryju. U pripovijetci »Bukovčev san« riječ je o relaciji biskupa Strossmayera i umjetnika, slikara Vlahe Bukovca i ponositom, domoljubnom, beskompromisnom biskupovu stavu.

Kao sanjač velikih snova o hrvatskoj kulturi biskup J. J. Strossmayer ostao je do dana današnjega veliki, ako ne i najveći mecena. Biskup je bez predrasuda pomagao siromašnim umjetnicima pa tako i Mariji Jurić Zagorki, koja je stvarala u patrijarhalnim vremenima, nepriznata, čak i vrijeđana od uglednih muških kolega. I priča o njoj, koja nosi naslov »Gorki snovi Marije Jurić Zagorke«, iznova nas vraća Strossmayerovu mecenatstvu i ohrabrivanju.

Biskup je, da bi ostvario svoj san o katedrali, morao imati veliko strpljenje, kao što autor pokazuje u priči »San Ljudevita Seiza«, jer je čak devet godina čekao oslikavanje katedrale naručeno od oca i sina, nazarenaca Seiz. U toj su se priči sljubile dvije istaknute ideje, koje se nalaze u svijesti svih tekstova, a to su ostvarenje velikoga sna, odnosno ideala i ostvarenje pomirbe, tolerancije, strpljivosti prema drugima.

Naracija u ovim pričama zasniva se na kauzalnosti rečenica, koje su utemeljene na jasnoći, logičnosti, glatkoći i u svim se tekstovima primjećuje referiranje na povijesno objektivne i, posebice, manje poznate događaje, čime zbirka dobiva i edukacijski karakter.

Drugi dio zbirke obuhvaća osam crtica podnaslovljenih »O donkihotizmu«. Donki­hotizam je, dakle, autorska sugestija iz koje perspektive sagledati crtice, na što obratiti pozornost. Dok se u pričama i pripovijetci autor više koncentrira na povijesni kontekst, kao okvir unutar kojega se moralo i moglo djelovati prema vlastitim nagnućima i svjetonazorskim vrijednostima, u crticama je naglasak na obradi jednoga događaja. U crticama je razvidnija i autoreferencijalnost. Pripovjedač je uvijek u 1. licu jedine, čime postiže uvjerljivost.

Prva crtica »Mladi kralj« posvećena je ustoličenju J. J. Strossmayera za biskupa i portretira biskupa iz novog rakursa. Naslov je biblizam, koji treba asocirati na značaj ustoličenja, koje je već bilo znakovito prihvaćeno od naroda. Postavljanje mladoga J. J. Strossmayera za biskupa proslavljeno je vrlo aktivno – uz glazbu i baklje, u apoteozi, no autorski komentar i osnovna misao na kraju crtice naglašava opravdanost takve svečanosti jer će biskup tijekom pedeset godina potvrditi djelima i riječima takav uzvišeni status.

Crtica »Donkihotizam« referira se, ponajprije, na pripovjedačevo profesorsko iskustvo, kada je učenicima objašnjavao što je donkihotizam, a zatim se postmodernistički poziva na rječničku natuknicu, koja daje nekoliko objašnjenja. Nadalje, pripovjedač odabire jedno od tumačenja, skraćujući ga u sintagmu »uzaludno nastojanje«. Opredijelivši se za tu sintagmu, pripovjedač ju oprimjeruje neuspjelom kandidaturom Đakova za europsku prijestolnicu kulture, a zatim ju povezuje sa subjektivnim iskustvom – posjetom Travniku i rodnoj kući nobelovca Ive Andrića. Ipak, nakon neostvarenog sna o Đakovu kao europskoj prijestolnici kulture ne javlja se ni ogorčenost, ni melankolija, nego prijezir prema negativnim, malograđanskim i inim zavistima i ciničnim radovanjima nad nekim (tuđim) neuspjesima, što govori o vitalističkom svjetonazoru usprkos što neki uz kahvu komentiraju propast tuđih snova i poslova. Stilem kahva funkcionira kao marker malograđanskih zanovijetanja s kojim pripovjedač ne želi imati ništa. Pripovjedačev komentar upućuje na njegov moralni odmak od kritiziranja, ironije i pakosti.

U crtici »San o crnim očima« autor donosi priču o Ruti Frank, đakovačkoj Židovki, koja se u kibucu u Izraelu 2020. godine prisjeća svoje mladosti u tome gradu i svoje mladenačke ljubavi Stipe. Rutin san je san o ljubavi bez ograničenja podrijetlom, konfesijom, društvenim statusom. Tema zabranjene ljubavi, poznata od antike i Ovidijevih Pirama i Tizbe, kasnije npr. Shakespeareovih Romea i Julije, vrlo je stara, ali autor ju oprimjeruje stvarnim osobama, koje su iz fakcije uronile u njegovu fikciju, odnosno književni tekst. Ruta nema odgovora na svoja pitanja kamo su nestale đakovačke mladenačke slike i iluzije jer će sve nestati kao i »kibuc koji će uskoro potonuti u pijesak, zajedno s njom i njenim snovima o đakovačkom sokaku, u ljetno doba kada sijeno miriše!«. Stoga ta crtica izrasta na nostalgičnim, ali završava na pesimističkim vizijama.

Spoznavanjem vremena, odnosno temporalnom egzistencijom i neizbježivim nestajanjem u vremenu bavi se autor u crtici »Zatvori oči dok te ljubim«. I u toj crtici se autor utemeljuje na stvarnim ljudima i događajima iz Đakova te pripovijeda u 1. licu jednine dobivši tako na uvjerljivosti, no s druge strane iznosi subjektivna razmatranja, komentare i emocije. Pripovjedač govori o boli koju u njemu izaziva čak i smrt poznanika. Dakle, u toj je crtici riječ o iluziji da vrijeme ne teče i da nećemo doživjeti gubitak neke osobe, koja je s nama dijelila isti vremenski odsječak. Smrću dragih ljudi i poznanika deziluzionira se htijenje i hinjenje besmrtnosti u okviru temporalne egzistencije na Zemlji. Deziluzija se odnosi na egzistenciju u tjelesnom okviru.

Crtica »U Macondu« tematski je slojevita jer obrađuje san o druženju s poznatim književnikom G. G. Márquezom putem facebooka, ali i san o spoznaji »svih čuda svijeta« o kojima je on pisao. No, prethodi mu piščevo stajanje »pred streljačkim vodom«. Egzaltaciji nad čudesnim prethodi strah i susret sa smrću, kao terrom incognitom. Takvo, krajnje iskustvo sigurno mora promijeniti percepciju svega iskustvenoga i vidljivoga.

»Šang, Ceng, Jang i grupa Samuraj« nostalgična je crtica o autorovim mladenačkim glazbenim iskustvima. Glazbeni nastupi grupe mladića, među kojima je i pripovjedač, ostali su samo životnom epizodom pa se pripovjedač pita je li to trebao biti njegov san. Biti mirno ili nemirno nesretan, konstatacija je koja obavija pesimizmom mladenačke snove.

U crtici »Maturalna večer« također je riječ o nestanku iluzija, ali ovoga puta iskazanu kao gubitak mladenačkih iluzija, koje su najekspliciranije tijekom maturalne večeri. Ta se crtica bazira na nerealnim očekivanjima u budućnosti, koja iščezavaju sa životnim iskustvima, stoga i u toj crtici u njezinoj poenti prevladava gorki okus koji donosi gubitak iluzija, ideala. Od svih tekstova u zbirci taj je ponajviše orisan sumornim bojama i predviđanjima.

Posljednja crtica nosi naslov »Portret majke na zidu staračkoga doma«. Iako je mizanscena starački dom »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu, likovi su i u tom tekstu ukorijenjeni u Đakovo. Pripovjedač se susreće sa slikaricom Nevenkom Lovrić Baruh, koja posljednje dane života provodi u staračkom domu, ali je podrijetlom iz Đakova. Razgledavajući monografiju o Vjeri Biller, umjetnici iz Đakova (koju je napisao M. Ćurić), ona se prisjeća svojih đakovačkih dana, ali u svojoj 95. godini Nevenka Lovrić više ne nalazi razloga za život i želi otići gledajući portret svoje majke. Crtica donosi ideju da ljudi stareći sve više nalikuju svojim roditeljima. U prvoj varijanti crtice pripovjedač je izrekao misao da će iza slikarice Nevenke Lovrić Baruh ostati njezina umjetnička djela, što je otvaralo prostor nade da smrt nije konačni gubitak iluzija, da su nečiji ideali i snovi urezani u njegovim ostvarajima, a osobito u umjetničkim djelima. No, autorski komentar iz druge varijante pobija tu tvrdnju defetističkom izjavom da će takvo upisivanje snova u neki umjetnički (slikarski) medij biti nevažno, mijenja perspektivu čitave zbirke. Vrijednost snova postaje upitna, a time i svako nastojanje. Ipak, zaključiti je da prvi dio ove zbirke, koji čine priče i jedna pripovijetka, odolijevaju defetizmu, posebice uz provodne motive Đakova kao male sredine koja je dala velike ljude s velikim snovima. Stoga su prvi i drugi dio zbirke tek dva rakursa istoga – velikih snova i njihovih realizacija.

Mirko Ćurić, koji živi i djeluje u Đakovu, napisao je knjigu kojoj je intencija, kao i u drugim njegovim zbirkama priča, stvoriti individualni, a opet koliko-toliko objektivni kulturni i povijesni itinerar svojega grada. Ćurić iznova iznenađuje izvrsnim poznavanjem života biskupa J. J. Strossmayera, koji je među ostalim oplemenio i zadužio ovaj grad, ali i manje poznatim ili čak nepoznatim sugrađanima. Nesebično nam podaruje svoje poznavanje ovoga grada i čini to i na ovaj način, književnim tekstovima, pitkim vokabularom, jezgrovitom rečenicom. Prepoznatljivim stilom daruje umjetnički leksikon svojemu gradu i svima koji o njemu, njegovim građanima, njegovoj povijesti i kulturnom životu žele nešto saznati.