Vilinski vatrogasac /ili – kako sam čitao Pavličića/

Htio bih vam, poštovani čitaoci, ispričati kako je pisac Pavao Pavličić ušao u srce jednom vrlo konkretnom ljubitelju znanstvene fantastike, filma i drugih lijepih stvari, dakako, meni. A to pak znači da moram početi od novele Vilinski vatrogasci, jer je ona prvo što sam od Pavličićeva neobično bogata rada zapravo primijetio, ono prvo što sam zapamtio kao važno; prvo što mi je nešto značilo. Mislim da, zatravljen tom novelom u prvom susretu s njom, čak nisam ni povezao da sam autora koji stoji iza nje jedno vrijeme redovito gledao kao jednog od nadzornika zbivanja u nezaobilaznoj Kviskoteci, kvizu Televizije Zagreb koji su tijekom godina emitiranja gledali milijuni, pa tako i moja obitelj.

To što nisam povezao pisca s licem s televizije, nema sumnje, i dobro je i logično, jer tekstovima lica stvarnih autora nisu nužna, poželjno je da tekstovi zavedu čitatelja onime što imaju, a ne time tko ih je napisao, ako uistinu žele biti važni na duge staze. Doduše, u mom srcu nema sumnje da časopis u kojem sam pronašao tu novelu nije njezina idealna platforma za objavljivanje, kao što nema sumnje da ja kao mladi čitatelj nisam bio temeljna publika za koju su Vilinski vatrogasci pisani. No to doista nije bitno. Djelo se svome autoru veoma lako i brzo otrgne, zadobije svoj život i, ako u općoj slici rada Pavla Pavličića ova epizoda u SF časopisu nije bitna, u mojoj je čitateljskoj biografiji itekako zapamćena.

Moji vatrogasci

I, ne, nisam posebno vatreni ljubitelj fantastike kao žanra ili modusa (ne bih ovdje o teoriji žanrova). Od malih sam nogu ljubitelj znanstvene fantastike, čije ime može zvučati slično fantastici, no pretjerano velikih sličnosti tu zapravo nema; unatoč hibridima i preklapanjima, bolje bi bilo govoriti o suprotnosti. Isto tako, nisam ni posebno vatren ljubitelj vesterna, pa se opet znalo dogoditi da mi poneki vestern jako puno znači (Tragači, Gola ostruga). Borges, John Ford i Anthony Mann su geniji fantastike i vesterna¹ pa zato volim njihova djela, ali za te žanrove nisam spreman raditi ono što sam redovito spreman učiniti za znanstvenu fantastiku: s užitkom konzumirati i najdublje dno njihove produkcije.

To što sam u stanju po treći put gledati jednu od lošijih epizoda ionako ne baš blistave SF serije, ili čitati očito bez­voljno odrađenu novelu ionako osrednjeg SF pisca, nipošto ne znači da ne vidim mane tih djela... Nema mi ništa gore od profesora književnosti i filma koji svoj loš ukus iz mladosti pokušavaju kanonizirati kao prihvatljivu vrijednost zrelih godina... Kod omiljenih žanrova mane nisu problem za uživanje, a ne smetaju analizi. Prema vesternu i fantastici prilično sam strog i pri analizi, a ni uživanje mi baš ne ide uvijek otprve.

Rečenim bih, pogađate, htio nježno sugerirati da Vilinski vatrogasci vrlo vjerojatno imaju neke samostalne vrijednosti i onkraj žanrovskih okvira, jer me u tom životnom razdoblju nisu baš mnoge novele iz domene fantastike dodirnule, premda nema sumnje da spomenuta novela nije najpoznatije Pavličićevo djelo, a vrlo vjerojatno nije ni najbolje. No, isto tako mogu reći da Vilinski vatrogasci nisu ostali samo ondje gdje sam ih ja susreo, u zagrebačkom časopisu Sirius, svojedobno obaveznom štivu za ljubitelje znanstvene fantastike (u kojem je znalo biti i drugih žanrova) te, što je još važnije, u mom sjećanju.

Evo, baš kada sam počinjao pisati ovaj tekstić, vidio sam na društvenim mrežama kako se jedan ljubitelj žanrovske književnosti napuhao kao puran, sav se ponosan hvali jer je u nekog antikvara pronašao (i kupio) zbirku novela Vilinski vatrogasci Pavla Pavličića, a drugi ljubitelj žanra SF-a (ali i filmske umjetnosti, i fantastike...), kojeg inače poznajem kao osobu široka i duboka ukusa, iskreno mu čestita na tako vrijednu ulovu. Doista u tolikoj šumi romana, eseja, scenarija i drugih formi, lako je ne primijetiti što je sve otišlo s Pavličićeva pisaćeg stroja ravno u legendu. A u nekim je krugovima i taj dio njegova rada poprilično legendaran.

S obzirom na to da sam kao mladi čitatelj u velikoj mjeri iz znanstvene fantastike kretao prema drugim književnim žanrovima i vrstama, kombinirajući taj interes s načelnom otvorenošću za lektirni kanon i slične sugestije što ih društvo nudi djeci, Pavličićeva novela nije se sasvim uklapala u moj tadašnji ukus. Smještena u kontekst Siriusa nije bila tipična ni za tu tiskovinu, ali nije se od nje ni posve izdvajala, jer je taj časopis (visoko cijenjen pa i nagrađivan u međunarodnoj žanrovskoj zajednici) itekako eksperimentirao s različitim poetikama. Sirius se u većem, ako ne i čitavom svom vijeku trudio objavljivati drugačije tekstove od očekivanih – bilo je tu radova iz nepoznatih žarišta znanstvene fantastike, tzv. malih književnosti, potom specifičnih podžanrovskih i tematskih naglasaka (SF humoreske, feministički SF, veoma kratke priče/crtice objavljivane u više navrata kao mini-YU-»Sirius«, erotski SF...), novele koje u SF ni rubno nisu mogle upasti, pa su čak objavili i nešto posebno rijetke znanstvenofantastične poezije (i Ujevićevo Pobratimstvo lica u svemiru doveli su u taj kontekst, što se može smatrati malko pretjeranim).

No, da se vratimo na Pavlove Vilinske vatrogasce... Priču o vatrogascima koji se razlikuju od pravih, a zaposjedaju sve više društvenih funkcija i sve veći prostor u junakovu životu jako sam dobro razumio na podlozi distopijske književnosti koju sam, kao ljubitelj SF-a, itekako gutao – Orwellova 1984., Zamjatinov Mi, Utov dnevnik Branka Belana,² o novelama da i ne govorimo, moja su podloga te novele. A tu se već uspostavlja i veza onoga što fantastiku od stvarnosti razdvaja i onoga što je uz stvarnost veže. Konačno, nisu li vatrogasci palitelji knjiga iz Bradburyjeve proze i Truffautova filma Fahrenheit 451 posve srodna pojava, usporediva s važnošću uniforme u noveli od koje sam krenuo u ovo prisjećanje?

U klasičnom (kanonskom) filmu Majka Ivana Anđeoska (Matka Joanna od Aniołów, 1961) velikoga poljskog redatelja Jerzya Kawalerowicza³ priča pred gledatelja postavlja pitanje je li se Sotona uistinu odlučio poigravati redovnicama u razdoblju nekih 200 godina prije snimanja filma, a mislim da je prilično jasno da se gledatelj treba zapitati kako bi se predstavnik crkvenih vlasti trebao postaviti prema problemu eksplozije emocija u samostanu (prema sve jačim tuđim i svojim slabostima, žudnjama i strastima). Ipak, poljski su gledatelji, a i mnogi strani koliko vidim, taj film razumjeli kao alegoriju (poljskog) socijalizma iz razdoblja svoga snimanja i mogućeg odnosa pojedinca prema takvom sistemu koji na razne načine pomaže održati. Neću se uopće zapitati jesam li u pravu ako Vilinske vatrogasce tumačim na sličan način, kao nadahnutu igru na temu puzajućeg totalitarizma ali, koliko se sjećam, upravo sam ih tako shvatio, čitajući ih na spomenutoj podlozi distopijske tradicije.

Ima li tu morala? I čega još tu ima?

S druge strane, to alegorijsko, društveno, distopijsko što sam ja pročitao u Vilinskim vatrogascima podrazumijeva i neki moralni stav – priče o pojedincu u lošem društvu često se vrte oko njegovih izbora i stavova. Što poduprijeti, čemu se suprotstaviti, od čega nijemo okrenuti glavu i praviti se da ne postoji? E pa to su pitanja koja se očito prostiru i izvan fantastičkog dijela Pavličićeva rada u dominantno alegorijski modus. Meni je motiv epidemije zdravlja u romanu Koraljna vrata nešto zastrašujuće, koliko god bilo šarmantno i duhovito zamišljeno (i ostvareno), a i unutar svijeta tog romana neki imaju problema s »utopijom« savršenog zdravlja kojoj ljudi, u strahu od svoje prolaznosti, teže. Koje su posljedice velikih ideja i sveobuhvatnih organizacija na pojedinca i njegovo svakodnevno djelovanje, pa čak i održanje temeljne ljudskosti? To je jedna od važnih tema Pavličićeva rada. Druga je, međutim, podjednako važna, tema posljedica što ih djelovanjem ljudi jedni drugima direktno urezuju u kožu i u dušu. Čak i Ivičina sumnja u namjere podstanara iz filma Ritam zločina, koje se razotkriju nepravednima, jer se Fabijan žrtvuje za zajednicu, jasno govore o tome koliko smo sposobni nanijeti nepravdu.

Tu bih pak posebno istaknuo prvi Tadićev i Pavličićev film koji sam iskreno zavolio – Orao (1990), priču o ljudima koji istražuju zlikovce da bi u istrazi otkrili sebe, usput razotkrivajući i društvenu patologiju. To što će ljudi napraviti jedni drugima, dakako, ne znači da su uvijek svjesni onoga što rade, ali često su barem dijelom svjesni. S jedne je strane u tom filmu sjajno riješeno pripovijedanje likova sudionika radnje koji nam ne otkrivaju neke ključne informacije, no isto tako je važan i njihov raspored u izlaganju, kako bi se gledatelja na prijevaru uvuklo u mrežu detekcije i sitnih društvenih odnosa, ponašanja malih ljudi upućenih jedni na druge, a istodobno okrutnih i sebičnih i u tim najvažnijim odnosima.⁴

Ne bih htio razvući ove uspomene na upoznavanje s Pavličićevim radom u pravcu pretjeranog naglašavanja pesimizma. Da, priznajem, vide se u Pavlovu opusu i općedruštvene patologije i doprinos malog čovjeka takvom načinu funkcioniranja svijeta, a kada junak Vilinskih vatrogasaca pobjegne na stablo u strahu pred veselim lažnim vatrogascima, prisjetim se danas nemoći i frustracija onog ujaka koji se iz ponešto drugačijih frustracija penje na stablo u jednom Fellinijevu filmu, toliko poznatom da ga ovdje neću ni imenovati.⁵

Puno toga književnost, film i druge umjetnosti otkrivaju, puno toga pokušavaju izraziti i riješiti, a neuhvatljiv i žanrovski raznovrstan pisac poput Pavličića toliko je sveprisutan da se i njega čovjek može malo uplašiti. Dakako, dobrih pisaca se uvijek treba malo bojati, pa makar u stvarnom životu bili i veoma simpatični – oni vam mogu otkriti nešto što o sebi ili svojoj okolini niste znali, a mogu u vama probuditi i nepoželjnu emociju, ili neku emociju koju ne znate imenovati, pa vas time malo i uplašiti. Sjećam se svoje zbunjenosti pred vlastitom reakcijom nad svršetkom Vilinskih vatrogasaca kada sam ih onomad premijerno čitao. S jedne sam strane NEDVOJBENO bio na strani junaka koji jedini uočava društveni problem, navijao sam za njega. S druge sam se strane brinuo za njegovo mentalno zdravlje (pričinja li se to sve njemu?), a s treće strane, bogme sam osjetio i polet i energiju u pjesmi kojom ga vrli novi svijet prekorava što se penje (»svi se brinu!«), i kažu mu veselo, »poslat ćemo vatrogasce, da te skinu!«⁶ U toj prijetnji i poruci krije se i utjeha totalitarizma, jedinstvene mase u kojoj svi misle isto... Nešto što je – možda – barem u mom čitanju – jedna od glavnih tema i Vilinskih vatrogasaca i mnogih drugih najcjenjenijih Pavličićevih djela. Bila ona fantastika, alegorija, oboje ili nešto treće i četvrto.

Lako se prepustiti vlasti i njenoj ideologiji (na svim razinama, od države do neposredne radne okoline), pa svijet je pun i političkih razloga za fantastiku i alegoriju, uz one ljepše, estetičke. Opaki su, međutim, vatrogasci koji to razobličuju, opaki su i nužni, žito da im dobro rodi.

Bilješke

Kafkin Preobražaj se, doduše, po temeljnom učinku više doimao kao alegorija nego kao fantastika, no recimo da preobražaj čovjeka u kukca ima nedvojbene fantastičke potencijale. S druge strane, Vilinski vatrogasci itekako se mogu shvatiti kao alegorija, tako da...

Htio sam ovdje navesti i Huxleyjev Vrli novi svijet (»how original«, rekao bi moj sarkastični profesor engleske književnosti), no prijatelj koji se bavi utopijom kune se da je to utopija, pa se nisam usudio, premda je na mene taj roman ostavio prilično distopijski dojam... No, tu negdje leži i šarm i jedan od većih problema priče o distopijskom i utopijskom u književnosti i filmu. Čak i očita distopija kao što je Orwellova 1984. ponekom bi čitatelju mogla izgledati kao čista utopija, jer bi baš takvo društvo rado on nametnuo svojim nevinim sugrađanima, a i Mooreva klasična Utopija, dakako, mnogim će čitateljima itekako distopijski djelovati (sjevernokorejskim će vlastima, recimo, uniformnost odijevanja dobro sjesti).

Hm, ne bi li naslov trebao biti preveden kao Majka Ivana od Anđela? Nisam siguran... U životu nisam upoznao baš puno časnih sestara... A pogotovo ne znam koliko ih je bilo u nas u 17. stoljeću i kako su se uobičajeno zvale.

Za svoje potrebe zamagljujem granicu redatelja i scenarista Orla, što mi se čini, zapravo, dosta pametnom strategijom, ako smijem sâm sebe pohvaliti barem u bilješci.

Palo mi na pamet preko tražilice Google potražiti taj insert na internetu. Dakako, uspjelo mi je. Pokušajte i vi; utipkajte riječ Fellini i talijansku frazu Voglio una donna, i velika je šansa da ćete pronaći rečenu scenu i u trenutku kada ova slova budu pred vašim očima.

Namjerno nisam išao provjeravati pamtim li dobro kraj novele – ovo je tekst o Pavličiću iz mojih čitateljskih i drugih uspomena, a ne analiza književnog teksta ili, još dekadentnije, scenarija.