Sjećanje na zatvor i sudski progon nakon Hrvatskog proljeća

Nakon štrajka na Hrvatskom sveučilištu od 29. studenog do 3. prosinca 1971. uslijedile su najoštrije političke osude i započeli progoni studenata i Matice hrvatske. Mnogi su studenti uhićeni i osuđeni na prekršajnim sudovima na kazne zatvora i na izgon iz Zagreba. Članovi studentskog vodstva u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru i drugim sveučilišnim gradovima uhićivani su i zatvarani odlukama istražnih sudaca okružnih sudova. Donošena su rješenja o pritvoru i istrazi za počinjenje kontrarevolucionarnog napada na državno i društveno uređenje (članak 100 Zakona o krivičnom postupku), ili za neprijateljsku propagandu (članak 118). O tim uhićenjima i sudskim odlukama, o pritvoru, istrazi, a zatim o podizanju optužnice i raspravama opširno su pisale sve hrvatske i sve jugoslavenske novine. Nakon partijskih odluka Josipa Broza Tita i komunističkog vodstva, nakon sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu, sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske u Zagrebu, uslijedile su bezbrojne sjednice i osude u partijskim, kotarskim, gradskim i općinskim komitetima i u partijskim organizacijama tvornica, fakulteta i škola.

Vjesnik, Zagreb, 12. svibnja 1972.

U svim tim partijskim raspravama, osudama i diskvalifikacijama sudionici studentskog pokreta bili su proglašavani neprijateljima socijalizma, radničke klase te rušiteljima bratstva i jedinstva. Kad se usporede partijske rasprave i zaključci i pisanje novina o njima, očito je da su se pojedini novinari i redakcije trudili nadmašiti i sve one teške optužbe što su ih iznosili partijski aktivisti i analitičari. Uhićen sam 29. prosinca 1971. u prostorijama Predsjedništva Saveza studenata Zagreba u Savskoj ulici br. 25. Kad sam od policajaca zatražio pismeni nalog, rekli su mi da trebaju sa mnom samo razgovarati u Petrinjskoj, a poslije je jedan od njih objasnio da lisici ne treba zvono – pa sa zvonom ne može uloviti kokoš. Odveli su me u Okružni sud na Zrinjevcu. Dežurni sudac Crvelin izdao mi je rješenje o pritvoru. Dok se ispisivalo to rješenje primijetio sam da ima knjigu Aleksandra Solženjicina U prvom krugu. Zamolio sam da mi ju posudi, pa sam tako čitajući Solženjicina dočekao Novu 1972. godinu u Petrinjskoj 18. Uslijedilo je privođenje istražnom sucu koji mi je izdao rješenje o otvaranju istrage. U tom je rješenju navedeno da sam: u cilju ostvarivanja političkog programa kontrarevolucionarnoga nacionalističkog tzv. masovnog pokreta... sudjelovao u ostvarenju političkog programa – obaranja postojećega samoupravnog socijalističkoga društvenog sistema i izdvajanja SR Hrvatske iz federacije jugoslavenskih naroda.

Vjesnik, Zagreb, 13. svibnja 1972.

Pažljivo sam čitao rješenja o pritvoru, a zatim i odluke o pokretanju te o proširenju istrage, a nakon toga i optužnicu. Promišljao sam kako se treba braniti. Odvjetnik mi je bio dr. Ivo Glowatzky. Braneći me, on je uložio svoje veliko znanje i iskustvo. Mudro je pripremao za rasprave i obranu i mene i druge studente koje je zastupao. U obranu je uključio i odvjetničku pripravnicu Miru Tecilazić Bašić. Tužitelji i istražni suci vodili su proces protiv članova studentskog vodstva u Zagrebu, pojedinačno progoneći uhićene studente, članove Predsjedništva Saveza studenata Zagreba i Hrvatske i fakultetskih odbora. Bio sam član Predsjedništva Saveza studenata Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije te odgovorni urednik Studentskog lista.

Vjesnik, Zagreb, 18. svibnja 1972.

Večer, Skoplje, 18. svibnja 1972.

Ubrzo su formirali grupe optuženih. U prvoj su skupini bili Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik i Goran Dodig. U drugoj skupini: Stjepan Sučić, Veljko Božikov, Ferdo Bušić, Davorin Pamić, Krešimir Martinec, Rene Hollos i Krešimir Ganza. Odvjetnici su nam bili dr. Ivo Glowatzky, Ladislav Gruičić, Pavle Pocrnić, dr. Lav Znidarčić i Vaclav Crnjak. Pojedinačno su optuživani i suđeni Ivan Marohnić, Vjeko Čule, Mijo Jukić, Milan Hodžić i mnogi drugi studenti koji su bili ispitivani, pritvarani, prekršajno kažnjavani ili nakon nekoliko mjeseci puštani iz pritvora, pa opet ponovno ispitivani i praćeni od policije. U Rijeci su uhićeni članovi Predsjedništva Saveza studenata Rijeke i studenti koji su tijekom 1971. govorili na studentskim skupštinama i zborovima, a osobito za vrijeme štrajka. Dok su novine pisale o kontrarevoluciji i udarnim odredima masovnog pokreta, pripremalo se suđenje Anti Maslaću, Ivici Biočiću, Zlatku Houri, Darku Dekoviću, Slavku Meštroviću, Slavku Matijeviću, Vladimiru Žmaku, Andriji Buljeviću, Ivanu Tešinskom i Krsti Radasu. Tužilaštvo u Rijeci optuživanjem skupine od 10 studenata s Medicinskog fakulteta, Pedagoške akademije i Više industrijske pedagoške škole na osobit način htjelo je pokazati visoki stupanj partijske poslušnosti i revnosti. U Splitu su uhićeni i suđeni Damir Petrić, Zvonimir Puljić i Ante Štambuk, Krešimir Dulčić, a u Zadru Petar Vuleta i Petar Šale.

Borba, Beograd, 18. svibnja 1972.

Borba, Beograd, 13. lipnja 1972.

U pritvoru sam čitao knjige i časopise. Time sam nekako htio spasiti nešto od oduzimanja slobode i od vremena koje mi je bilo oteto. Čitao sam također dnevne i tjedne novine, osjećajući da sve što one pišu o studentskom i o masovnom pokretu ima veze i utjecaja na političke procese studentima i književnicima, novinarima i prvacima Matice hrvatske. Nije bilo jasno kakve će razmjere imati taj progon. Kad sam u siječnju 1972. u ovećoj prostoriji vidio puno novih madraca, čuo sam i zlurado objašnjenje komandira straže koji me sprovodio u novu ćeliju. Rekao je: To je za rukovodstvo. Očito je mislio na komunističko rukovodstvo – na članove CK SKH i Sabora, Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala, Peru Pirkera... I to je nagovještavalo da ćemo biti dugo u zatvoru. Sudski je pisar majci moje djevojke Marije onako usput rekao – neka me njezina kći ne dolazi posjećivati, jer me čeka kazna od 14 godina. To je bilo u skladu s pisanjem novina koje su studentski pokret kvalificirale kao osobito teški nasrtaj na državno i društveno uređenje. I za vrijeme našega političkog djelovanja u Savezu studenata susretali smo se s izmišljenim optužbama, podmetanjima i lažima. No kad su započeli sudski procesi te su optužbe nastojale nadmašiti čak i ono što su o studentima pisali javni tužitelji.

Tijekom 1971. u političkom djelovanju u Savezu studenata danomice smo proživljavali i učili političku zbilju socijalističkoga samoupravnog društva i nastojali se što bolje pripremiti za konferencije, studentske zborove, skupštine i rasprave. Čitali smo časopise Matice hrvatske – Kolo, Kritiku, Dubrovnik, Domete, Vidik, Zadarsku reviju i osječku Reviju, a naravno Vjesnik u srijedu i razne dnevne i tjedne novine. Pisali smo razne izjave i priopćenja iznoseći političke stavove i razjašnjenja. Često puta su mnogi od nas spontano govorili na studentskim skupovima i skupštinama Matice hrvatske. Pisali smo u Studentskom listu i u studentskim fakultetskim glasilima.

Politika, Beograd, 7. travnja 1972.

Delo, Ljubljana, 11. lipnja 1972.

Pritvoreni u sudskom zatvoru, ispitivani i preslušavani, neočekivano smo se našli u središtu nove, drukčije političke zbilje. Poslije smo vidjeli da su cijelo političko zbivanje 1971. i kazneni progoni, koji su uslijedili 1972. i sljedećih godina, imali ne samo najveće moguće posljedice u Hrvatskoj nego su bili zapaženi u svijetu.

Nisam znao, nitko od nas nije mogao znati kako će se razvijati sudski proces i kakve će biti kazne. Iz svega što smo govorili i što smo poduzimali u svom političkom djelovanju bilo je jasno da nismo prekršili postojeće zakone. Nisu ih prekršili ni studenti koji su nakon završenog štrajka i prvih uhićenja studentskih prvaka protestirali na Trgu Republike u Zagrebu. Dovoljno je bilo da je nekoliko policijskih provokatora uzvikivalo Dolje izdajica Tito! pa da stotine studenata budu premlaćene i kažnjene od sudaca za prekršaje, da budu izbačeni iz studentskog doma i da izgube studentski kredit ili stipendiju.

Večer, Skoplje, 14. lipnja 1972.

Glas Slavonije, Osijek, 20. srpnja 1972.

U pritvoru sam čitao knjige na poseban način. Drukčije sam čitao Dostojevskog, Shakespearea i Cervantesa, Uzničke uspomene Stjepana Radića, pa mnoga pjesnička djela, eseje i povijesne studije. No, štogod sam čitao, od Biblije do Emmanuela Mouniera i Šagi-Bunića, od Fragmenata dnevnika Miroslava Krleže do izabranih knjiga iz Pet stoljeća hrvatske književnosti – sve sam morao prekidati čitanjem političkih i sudskih kronika objavljivanih u zagrebačkim i beogradskim novinama. One su se natjecale u optužbama vrlo često spominjući neprijateljsko, emigrantsko djelovanje i silne pogreške Matice hrvatske optužujući ju da je u prošlosti surađivala s ustašama i pomagala im. Za studentski štrajk optuženi smo da smo ga pokrenuli pod utjecajem Hrvatske akademije Amerike i ustaške emigracije. Novinska agencija TANJUG donosila je vijesti sa suđenja studentima. Naslov je uvijek za nas bio ili optužujući ili podrugljiv i sarkastičan. U nadnaslovu vijesti pisalo je: Suđenje studentskim liderima u Zagrebu. Tako iz dana u dan. A onda, jednoga dana, beogradska Borba donosi vijest s nadnaslovom Suđenje ustaškim liderima u Zagrebu. Kad sam prosvjedovao i sucu na raspravi rekao da je to teški pritisak na sud te da je to za nas napisana kleveta, on je rekao da to pišu novine i da to na sud ne utječe. Isti taj sudac je jednog dana kad mi je zaručnica donijela knjige, za vrijeme razgovora sa mnom rekao da režim koji sudi mlade ljude i inteligenciju nema budućnosti. Mi tada nismo znali govori li on to iskreno, kao što nismo znali ni da su policajci u osobnom opisu optuženog Zvonimira Komarice, uglednog člana Matice hrvatske, borca iz NOB-a i zatočenika iz Kerestinca, napisali da je sklon bijegu. Očito je bilo da na njega moraju posebno paziti. Kad se usporede partijski govori i izvještaji iz 1972. u kojima se zaklinju u revolucionarne komunističke tradicije, antifašističku borbu i radničku klasu s postupcima prema Franji Tuđmanu, Franji Mikuliću i Zvonimiru Komarici vidi se razmjer čudovišnih optužbi. Tako je bilo i sa svim optuženim profesorima i književnicima, studentima i radnicima, učiteljima i seljacima. Tužiteljstvu nisu bili dovoljni samo mnogobrojni zapisnici i magnetofonske snimke s političkih sastanaka i konferencija od Općeg sabora grada Zagreba do studentskih skupština i skupština ogranaka Matice hrvatske te članaka u novinama i časopisima u kojima smo pisali i koje smo čitali. Na naše zaprepaštenje pa čak i čuđenje suca Dragutina Papeša tužiteljica Đurđica Vinterštajger u završnoj riječi optužbe kao dokaz naše kontrarevolucionarne djelatnosti zatražila je da se u sudski spis uvrsti čitav naramak emigrantskih listova i časopisa. Među njima je bila i Hrvatska revija Vinka Nikolića. Zatražio sam uvid u spis. Pa sam tako i dobio nekoliko sati za listanje tog dodatka sudskom spisu. U noći pod sudskom stražom u posebnoj prostoriji čitao sam Hrvatsku reviju i čudio se kako se to može povezivati s našim političkim djelovanjem 1971., našim zauzimanjem za ustavne amandmane, za reformu hrvatskog sveučilišta i za kulturno i prosvjetno djelovanje Matice hrvatske. Uslijedila je presuda kojom je nas sedmero osuđeno na deset i pol godina. Ja sam dobio dvije godine strogog zatvora i tri godine zabrane javnog istupanja.

Borba, Beograd, 23. kolovoza 1972.

Svih tih uzničkih dana osjećali smo ne samo ljubav i potporu naših obitelji, prijatelja i kolega koje smo poznavali nego smo i iz šturih novinskih vijesti te razgovora i poruka doživljavali puno šire zajedništvo s mnogima koji su živjeli i sudjelovali u Hrvatskom proljeću. U zatvorskoj svakodnevici kad su nas vodili na kratku šetnju po dvorištu, u hodniku sam jednog dana ugledao nekoliko paleta kartonskih omotnica za gramofonske ploče. Pritvorenici su mogli lijepiti razne kartone za ambalažu, omotnice za leće tvornice Ghetaldus, pa tako i za Jugotonove ploče. Na jednoj paleti nalazile su se otisnute omotnice za hrvatsku himnu. Na neobičnom mjestu susretali smo Lijepu našu. Koliko je Matica hrvatska bila omiljena vidi se i po tome što je jedan politički optuženik – Ivica Škunca iz pritvora u Petrinjskoj, uz pratnju sudskog stražara uplaćivao članarinu za Maticu hrvatsku 1973. i 1974. Čitao sam razne knjige – iz hrvatske povijesti, književnosti i političke spise Frana Supila, Stjepana Radića, Strossmayera, Račkog, Kvaternika, Keršovanija... Osobito su me razveselile knjige Matice hrvatske objavljene 1972. Bio je to novi svezak biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti u kojem su doneseni uvijek aktualni ulomci iz Križanićeve Politike, Milićevićeva Zlatna knjiga španjolske poezije i knjiga Bratoljuba Klaića Između jezikoslovlja i nauke o književnosti. Poslala ju je s posvetom profesorica Anka Blažević. Neke od tih dragocjenih knjiga uspijevao sam kriomice preko prozora, zavezane vrpcom, poslati u susjednu ćeliju – zatočenom Franji Mikuliću, predsjedniku općine Jastrebarsko i predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom. Isto tako i Bruni Bušiću spustiti s drugoga kata u prizemlje. On mi je doviknuo da treba pročitati Kunderinu Šalu. Tu sam Šalu uspio odnijeti u Staru Gradišku, gdje nisu dopuštali unošenje knjiga u kaznionicu. Jedva su mi odobrili Veljačićevu Filozofiju istočnih naroda, a sretnim slučajem i Kunderu sam na samom izlasku, nakon odsluženja kazne, u prosincu 1973. uspio dati osuđenom političkom zatvoreniku pukovniku Đuki Srnecu, zahvaljujući tomu što je knjiga imala bezazlen naslov. Čitali su je mnogi politički zatvorenici. Zatvorska je policija jedne noći napravila premetačinu kod svih osuđenika. Tražili su knjigu za koju su moji prijatelji nakon izlaska iz zatvora rekli da je stigla u Staru Gradišku ilegalnom vezom. U Petrinjskoj sam bio do 30. srpnja 1973. Nakon što je presudom Vrhovnog suda potvrđena kazna od dvije godine, upućen sam na izdržavanje u KPD Stara Gradiška zajedno s Brunom Bušićem. U Gradiški je zatvorski čuvar, koji je upisivao naša imena, visinu Bušićeve kazne od dvije godine komentirao da ne valja i da takve treba stavljati pred zid i sve kratko riješiti. U tom su zatvoru bili mnogi politički osuđenici zatvoreni zajedno s kriminalcima. Nakon dugotrajnog pritvora, u potpuno novim okolnostima, susretali smo se mi studenti – Dražen Budiša, Ferdo Bušić, Vjeko Čule, Mijo Jukić, Petar Vuleta s Vladom Gotovcem, Zlatkom Tomičićem, Brunom Tandarom, Hrvojem Šošićem, Borisom Vidovom, Rafom Božićem, Franjom Mikulićem i drugim sudionicima studentskih zbivanja i osnivačima ogranaka Matice hrvatske te sa Zvonimirom Červenkom, Đukom Srnecom, Krešimirom Mikolčićem, Stjepanom Sulimancem i Matom Marčinkom. Bilo je još mnogih političkih osuđenika koji su izdržavali višegodišnje kazne. Kad je bilo moguće, osim prijateljskih razgovora i komentara zatvorskih prilika, govorili smo o sedamdeset prvoj, o događajima i knjigama, o aktualnoj politici i hrvatskoj kulturi. Nakon iskustva sa sudovima i progonima ocjenjivali smo i protekle i suvremene događaje na nov način.

Čuvali smo pisma naših roditelja, braće i sestara, djevojaka i prijatelja, sudske spise, pa i izreske iz novina s našeg suđenja. To je bilo jako zanimljivo i policiji. Sve su pratili, a meni su nešto od toga i zaplijenili nakon nekoliko godina u jednoj premetačini i pritvaranju. Takva postupanja prema političkim osuđenicima koji su izdržali kaznu smatrali su normalnim i samorazumljivim. Zloupotrebljavali su razne partijske proslave i jubileje, dočeke Nove godine i dolaske stranih državnika u Zagreb radi provođenja nasilja nad onima koje su smatrali kontrarevolucionarima i narodnim neprijateljima. U rujnu 1977. uhitili su me odnijevši razne knjige, novinske članke i pisma. Upali su u moj podstanarski stan oko 4 sata u noći lupajući na vrata. Policijski agent je u mene uperio pištolj i tražio da se odmah započne premetačina. To je potrajalo 3 sata. Kad sam im rekao da uznemiravaju ne samo mene nego i moju suprugu u visokom stupnju trudnoće, rekli su mi da sam ja za to kriv. Uz knjige i novinske članke te moj koncept obrane sa suđenja iz 1972. zaplijenili su mi i Govor Ante Trumbića u dalmatinskom saboru objavljen Brzotiskom Narodnoga lista u Zadru 1898!

Uplatnice za članarinu koju je Ivica Škunca uplatio iz pritvora u Petrinjskoj ulici u Zagrebu

U Petrinjskoj su me započeli ispitivati o tobožnjim mojim vezama s hrvatskim političkim emigrantima. Toga naravno nije bilo i ja sam zatražio odvjetnika. Nisu mi dopustili, nego su rekli da to još nije ni fetus krivičnog postupka. Odbio sam odgovarati na bilo kakva njihova pitanja i stupio sam u štrajk glađu. To je potrajalo pet dana. Pet dana nisam ništa jeo. Provocirali su me s pomoću jednoga kriminalca. Taj je govorio da sam ja sigurno Savkin student, a takvi da su najgori. Prijetio mi je da će mi razbiti cvikere čim padne noć. Drugi dan me je malo strašio kaznom od 12 godina koja me sigurno čeka, a malo hrabrio savjetujući da potajno po noći jedem i prevarim glupe policajce. Nakon što je završila proslava osnutka Komunističke partije Hrvatske (1937–1977) i Tito otišao iz Zagreba, sve nas koji smo prije bili osuđivani, a tom prigodom uhićeni i zastrašivani pustili su iz pritvora. I prije toga i poslije pratili su i nadzirali i mene i moju suprugu. O tome su, nakon slobodnih i demokratskih izbora 1990., na stanovit način govorili ljudi koji su nas pratili, neki sa žaljenjem i isprikom, a neki s uvjerenjem da je tako moralo biti.