Sedamdeset prva – osobno sjećanje

Čini se da su široj javnosti većinom poznati osnovni podatci o događajima u političkom životu Hrvatske koji su se zbili 1971. i 1972., a u hrvatskoj su kolektivnoj svijesti zaživjeli kao Hrvatsko proljeće, za kojim je slijedila »hrvatska šutnja«. Historiografija će nastaviti rasvjetljavati i interpretirati zbivanja vezana uz Hrvatsko proljeće: njegovo bojažljivo, stidljivo izbijanje, slijevanje u bujicu oslobođene energije svih slojeva naroda koja se, prema riječima Savke Dabčević, »sastoji od mnogo rukavaca, pritoka i tokova, što – iako različiti međusobno – svi teku u jednom istom pravcu: iz komunističkog i balkanskog jugoslavenskog mraka prema napretku, samostalnosti, državnosti, demokraciji, prosperitetu i modernim europskim i civilizacijskim dosezima« te njegovo grubo slamanje u jesen 1971. i zimu 1972.

Međutim, preostaje jedna velika terra incognita vezana uz Hrvatsko proljeće – lomovi i drame koje su ti događaji izazvali u mikrosvjetovima svojih sudionika. Iza brojki i suhoparnih činjenica o raznim vrstama represije kojima je bilo izloženo tridesetak tisuća ljudi stoje osobni, obiteljski, prijateljski lomovi i užasi, o kojima se u javnosti vrlo rijetko govori. Ovaj je tekst prilog rasvjetljavanju jednog djelića te terre incognite. Kao kći istaknutog »proljećara«, koji je zbog svoje uloge u Hrvatskom proljeću bio izložen brutalnom progonu, polako sam i mukotrpno razgrtala slojeve vlastitog sjećanja isprepletene s naplavinama naknadno pridodanih saznanja.

Odnos osobnog sjećanja i historiografskog narativa tema je brojnih novijih rasprava povjesničara, antropologa, filozofa, sve otkako su osobna sjećanja i »usmena povijest« postale legitimne historiografske metode. Pokazalo se da osobno svjedočanstvo, iz cjeline istrgnuti komadić osobnog sjećanja, omogućuje bolji uvid u bit veće priče. Tako i ovi u sjećanje prizvani fragmenti, premda iz povijesne perspektive minorni, zorno svjedoče o tome kako su su odvijale političke čistke i »montirani politički procesi« nad sudionicima Hrvatskog proljeća te pomažu rasvijetliti obrazac po kojem se tadašnji režim obračunavao sa svojim kritičarima ili zagovornicima drukčijih pravaca razvoja društva.

Školske godine 1969/1970. krenula sam u treći razred jedne zagrebačke osnovne škole na tadašnjoj zagrebačkoj periferiji. Od okretišta tramvaja na Črnomercu uskim se puteljkom dolazilo do nekoliko novogradnji iza kojih se prostirao veliki povrtnjak, popularno zvan Bugarev vrt. Jednu od zgrada izgradilo je Sveučilište u Zagrebu da bi dodijelilo stanove asistentima i profesorima. Stan je dobio i mladi asistent na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, koji je nedavno obranio doktorat na Katedri za političku ekonomiju o društveno-ekonomskoj prirodi odnosa između privrednog i obrazovnog sistema u Jugoslaviji. Sebe je prije svega doživljavao kao znanstvenika, ali je u godinama nakon smjene Aleksandra Rankovića, kada su počeli liberalniji vjetrovi, postajao sve aktivniji i u društvenom i političkom životu. Tako se u dvosobni prizemni stan u tadašnjoj Ulici Nikole Demonje sredinom 1960-ih uselila jedna obitelj, koja se ni po čemu nije razlikovala od većine obitelji u zgradi: majka – nastavnica povijesti, otac – docent na fakultetu, jedna kći u vrtiću, druga treba poći u školu. Kada je starija kći navršila šest godina krenula je, zajedno s još nekoliko vršnjaka iz iste zgrade, u prvi razred obližnje osnovne škole. Monotonu svakodnevicu socijalističkog djetinjstva prekidali su uobičajeni kolektivni rituali, kao što su bile školske priredbe za razne državne praznike. Naravno, svako je djetinjstvo imalo i neke svoja mala, intimna obilježja: Brlićkin »Šegrt Hlapić« kao poklon za prvi dan škole, koji smo svi kod kuće doživjeli kao neobično važan korak. Potom je za rođendan u prvom razredu stigao i poni bicikl, izvor silnog osjećaja sreće i zahvalnosti. A baka je iz Sinja svojoj vrijednoj unučici poštom poslala malu šivaću mašinu jer je malena pokazivala interes za šivanje, ili je baka mislila da bi bilo dobro da ga pokaže, a mašina bi mogla biti izvrstan poticaj. Naravno, bila je to loša plastična imitacija one singerice koja je za baku, u skučenom izboru potrošačkih dobara koje je mogla nabaviti, značila neobično bogatstvo.

Večernje novine, 10. listopada 1972.

Kada se počelo događati nešto neobično? Kada je ta ni po čemu neuobičajena svakodnevica zadobila neke čudne, prijeteće tonove? U lipnju je završila škola i počelo ljeto, za svu školsku djecu dugo iščekivano, najljepše godišnje doba. U Hrvatskoj je ljeto 1971. bilo iznimno vrelo, ne samo prema meteorološkim parametrima. Toga ljeta smo bili u Makarskoj: u unajmljenom smještaju s maminim bratom, barba Ivom i njegovom suprugom, tetom Evicom. Razgovori odraslih su se mahom vrtjeli oko jedne teme: politike. Da je politika nešto jako važno mogla sam osjetiti po razini emocija koju su unosili u razgovore. Sjedeći za stolom uz odrasle i slušajući, bez dubljeg razumijevanja, njihove razgovore, mogla sam nepogrešivo predvidjeti nizove riječi koje će se pojaviti: Savka, Mika, Đodan, Pirker, Budiša, studenti, Matica – riječi koje su danas sinonimi Hrvatskog proljeća. Premda mi ništa u mome mentalnom vidokrugu, vidokrugu osmogodišnje djevojčice, nije moglo pružiti racionalno objašnjenje zašto bi politika bila baš toliko važna, itekako sam osjećala da je politika za nas jako važna. Međutim, nekoliko mjeseci poslije vrlo zorno sam osjetila, ne pojmila, nego osjetila i vidjela kako politika duboko i dalekosežno određuje živote i osobne sudbine.

Imena prvaka Hrvatskog proljeća, stalno prisutna u obiteljskim razgovorima, za mene nisu bila tek apstraktni nazivi; uza svako od njih mogla sam povezati i poznato lice, boju glasa, držanje, dojmove stečene što iz njihovih televizijskih nastupa, a što s obiteljskih druženja. Međutim, u razgovorima o politici, u koje bi se odrasli zapleli i više puta na dan, redovito se pojavljivalo još nekoliko pojmova: unitaristi, reeksporteri, devize, Genex, savezne banke. Eh, unitaristi, reeksporteri, savezne banke, oni pak nisu imali prepoznatljiv fizički lik ni bilo kakvo opipljivije svojstvo koje bi moglo pomoći osmogodišnjem djetetu da ih zamisli. Ali ton kojim bi se izgovaralo unitaristi, Genex, savezne banke, emocionalna energija unesena u takav razgovor stvorila je vrlo jasnu predodžbu, možda i snažniju nego da sam ih mogla povezati s bilo čime opipljivim. Iz neverbalnih isječaka, bljeskova emocionalne energije, moglo se nepogrešivo shvatiti da su unitaristi i savezne banke protiv »nas«. A tko smo tada bili »mi«? Već tada je taj »mi« bio širi od obiteljskoga kruga: »mi« smo bili niz naoko nepovezanih isječaka svijeta oko nas obavijenih toplim, zaštitničkim, a opet nekako i buntovnim emotivnim nabojem: »mi« su tada bile pjesme Vice Vukova, »Tvoja zemlja«, studenti, Budiša i Čičak, autocesta Zagreb–Split, tunel kroz Učku, Savka, Mika, Matica – sve smo to bili mi. Zapravo, »mi« je bila Hrvatska – ugrožena, ranjiva, zarobljena u nepravdama, zakočena, nešto za čiju se budućnost treba izboriti.

Ljeto u Makarskoj sastojalo se od kupanja na plažama, skakanja u valove za popodnevnog maestrala i obavezne večernje šetnje do grada po sladoled u maloj, lokalnoj slastičarnici na rivi, pred kojom je uvijek bio red, pokraj terasa s kojih je treštala glazba u izvedbi lokalnih grupa. Svako je ljeto imalo svoje hitove, koje bi obično početkom srpnja iznjedrio Splitski festival. Ljeta 1971. bio je to Mišo i »Proplakat će zora«. Uz Mišu je, naravno, obilno bio zastupljen i standardni dalmatinski repertoar. Ali čudno, toga ljeta se u Makarskoj nije čulo Vicinu »Zemlju« ili »Zvona moga grada«.

Jednoga je jutra ona blaga napetost koja se osjećala već od početka ljetovanja dosegnula vrhunac u jednoj rečenici: tata mora hitno u Zagreb. Otišao je i jako se brzo vratio. Novost koju sam mogla razabrati iz razgovora odraslih bila je da su tatu i Đodana izbacili iz Partije. Nekoliko se dana nije govorilo ni o čemu drugome osim o Partiji i izbacivanju iz Partije. Naravno da tatino izbacivanje iz Partije nije ostavilo ikakav snažniji dojam na mene, osim osjećaja nelagode koji se uvukao tu negdje između nas i ostao. Otada se osjećala stanovita težina, kao da je vijest koju nisam mogla protumačiti unijela prijeteću napetost u idilične, mirne večeri. Kada se bolje prisjetim tog ljeta, u mojem se sjećanju ističu dva detalja: tatino izbacivanje iz Partije i otkriće horoskopa. U životu osmogodišnje djevojčice otkriće da je horoskop neobično važna stvar u životu, što sam doznala družeći se na plaži s vršnjacima iz Sarajeva, svakako je zasjenilo događaje u Partiji. Ništa mi tada nije davalo naslutiti da bi partijski događaji mogli biti jako važni za sve.

Kada je ta, danas mitološka, 1971. godina postala teška, mučna, mračna? U svačijem pamćenju postoje rupe koje se ne mogu, pa ni uz najveće napore volje, popuniti: praznine nepovratno potonule u maglu zaborava. Tu maglovitu masu ničega naglo i oštro razbija jedna slika: jako je rano ujutro, zima je, sada znam da je to bio 11. siječanj 1972. Stan je prepun muškaraca u milicijskim uniformama, bučno hodaju, grubo otvaraju ormare, izvlače ladice, međusobno izmjenjuju po koju kratku rečenicu. Teška, zlokobna atmosfera ispunjava cijeli stan. Ines, mojoj mlađoj sestri, i meni nitko ništa ne govori. Zapravo, ni mama ni tata ne razgovaraju međusobno. Jedini glasovi koji se čuju su milicionari koji međusobno nešto mrmljaju ili upućuju pitanja »drugu« Veselici. Tata je smiren i strpljiv, kad ga nešto pitaju, odgovara, pa odlazi po neke papire. Satima to traje. Vidim da su sa strane odložili jako puno papira, knjiga, bilješki, adresara s brojevima telefona, kalendara, razglednica, čestitki, ali nikako se ne spremaju otići. Što je bilo u toj atmosferi, u načinu na koji su se otvarale ladice, prekopavali papiri, u samom držanju milicionara, njihovu tonu i boji glasa, teško je odrediti, ali i nakon pedeset godina osjećaj je posve čist i jasan: sila, mržnja, tjeskoba, strah. Mučna, teška, neprijateljska atmosfera uvukla se u cijeli stan. Na koncu odlaze, zajedno sa svežnjevima najraznovrsnijih papira i tata odlazi s njima. Rekao je: Moram samo nakratko otići. Nakon tog poslijepodneva još jako, jako dugo nismo vidjele tatu a da uz njega nije bio neki drug »milicionar«.

Tek iz daleko kasnije perspektive, znam što se toga jutra događalo u našem stanu: pretres. I znam da je istog tog dana u Hrvatskoj bio izvršen pretres u tisućama stanova i ustanova. Tek puno kasnije, listajući sudske spise, shvaćam čemu su poslužili svi ti svežnjevi raznih papira koje su odnijeli sa sobom. U Izvještaju o dopuni o krivičnoj prijavi riječ je o »privremeno oduzetim materijalima broj 5904«. Ima tu svačega: časopisi Possev »pisani na ruskom jeziku, koje izdaje i štampa ruska emigracija u Frankfurtu n/M«, »pismo upućeno iz Sinja od Ćurković Ivana«, pa »jedan oveći blok sa vlastoručnim pribilješkama Veselica dr. Marka od 32 stranice. U ovom bloku Veselica je bilježio razne sastanke, pitanja, razgovore i bit diskusija pojedinih lica na tim sastancima«. Sve je trebalo poslužiti kao dokazni materijal o kontrarevolucionarnoj djelatnosti, pa čak i kad je bila riječ o pismu s uplatnicom za pretplatu na neku knjigu.

I tako je počeo jedan novi život: život u kojem jako puno stvari nisam razumjela. Tatu jedno vrijeme nismo uopće viđale, znale smo samo da je u zatvoru, zbog politike, zbog sedamdeset prve. Tek negdje potkraj zime krenule smo ga posjećivati na Okružnom sudu. Često smo s mamom prvo odlazile na portu u Petrinjskoj ulici, gdje smo mogle donijeti knjige, rublje, a poslije i hranu. Sastanci su se održavali u sobi suca istrage i ondje bi pod budnim okom milicionara i suca provele nekih sat vremena.

Tih ranih sedamdesetih zagrebačka djetinjstva bila su posve drukčija od onih današnjih klinaca. Druženja s djecom iz zgrade na ulici ili na velikom povrtnjaku iza naše zgrade, u »Bugarevu vrtu«, bila su najvažniji dio dana, posebno vikendom. Ujutro bi se male skupine djece iz zgrade okupljale i zajedno kretale do škole. Krenula sam u prvi razred kada i moja prva susjeda, Sonja. Stan do stana, zajednički odlasci u školu – prijateljstvo se brzo razvijalo i začas smo gotovo stalno bile zajedno. Znalo se: nakon škole se pišu zadaće, a onda se ide van u Bugarev vrt i tako do navečer. Sonja je bila jedinica, nije imala brata ni sestru, mama joj je bila većinom doma, tata puno rjeđe. Roditelji nam se nisu družili, vjerojatno nije bilo nekih posebnih dodirnih točaka, a zacijelo ni vremena. Za razliku od drugih susjeda s kojima se stvarao prisniji odnos, sa Sonjinim roditeljima se nije izgradio dublji odnos, sve se svodilo na susjedsko pozdravljanje pri susretu u stubištu.

Potkraj te vrlo neobične školske godine 1971/1972., kada sam dobro upoznala Petrinjsku i Đorđićevu ulicu, otišle smo kod bake s mamine strane u Sinj. Mama je nešto duže ostala u Zagrebu. A tata? U Petrinjskoj. Mamin dolazak u Sinj donio je još jednu neočekivanu vijest: ne možeš se više družiti sa Sonjom, to je nemoguće. Nije bilo velikog objašnjavanja: razabrala sam da je riječ o nečemu povezanom s tatom i zatvorom. Kasnije, tko zna koliko kasnije, iz fragmenata slučajno uhvaćenih maminih razgovora s drugima sastavila sam mozaik i shvatila što se dogodilo: naš prvi susjed, dakle Sonjin otac, postao je važan svjedok na suđenju tati. Tog je ljeta mamu nazvao tatin odvjetnik, Ante Dulibić, i zamolio je da dođe do njega jer joj je morao reći nešto jako važno, nešto što se ne može reći preko telefona. Dugo se nije znalo tko će biti glavni svjedok, tko će potvrditi konstrukcije iz optužnice. S vrlo dugog popisa svjedoka, koji su u ovom ili onom trenutku sudjelovali na nekom sastanku, ručku ili večeri, i bili pozivani kao svjedoci, glavni je svjedok postao netko tko se prije nije navodio: prvi susjed. Slučajan susret na stubištu i zajednički prijatelj s kojim se tata zatekao pa je uslijedio poziv da se razgovor nastavi kod nas uz kavu odigrao je presudnu ulogu u potvrđivanju teza optužnice. Koliko je vremena trebalo da državni aparat shvati kako bi se takva slučajnost mogla pokazati ključnim elementom?

Jesen je 1972. godine, počinje nova školska godina. Uza sve neobičnosti u mome malom svijetu koje je donijela protekla godina, događa se još jedna: Sonje i susjeda više nema. U njihov se stan uselila jedna druga obitelj. I tako su zauvijek nestali iz našeg života.

Naravno, poslije, s vremenskim odmakom, sve mi je postalo jasnije: svjedok je odigrao svoju ulogu u montiranom sudskom procesu. Ali, ipak, ne živimo u staljinističkom režimu, ne očekuje se da susjedi i dalje žive jedni pored drugih, da se svakodnevno susreću, možda bi se osjećali nelagodno. Ovo je bio »socijalizam s ljudskim licem«. Takvi se problemi mogu ljudski riješiti, zaslužnom drugu dat će se novi stan pa se obitelj optuženog i on nikada više ne moraju vidjeti. Doista, nije zgodno da se obitelji svaki dan susreću, da curice idu u istu školu, možda neće biti zgodno ni da se jednog dana, kada optuženi »odguli« kaznu, svjedok i žrtva svakodnevno susreću u stubištu i spavaju u sobama koje dijeli samo jedan tanki zid. Doista, čini se da je režim koji je ugušio Hrvatsko proljeće itekako imao osjećaja za suptilnost.