Romulac

Sve se više znoji, košulja mu se lijepi za leđa. Pita se kako je tek svećeniku u reverendi, gleda starice koje u slojevima crnine stoje nepomično, a on ne može izdržati minutu a da se barem malo ne pomakne i što više misli o tome to se intervali smanjuju. Nije mu jasno kako im uspijeva. Možda je to naznaka smrti, tako pomireno čekati? Mogle bi tako stajati čitav dan, na suncu, samo bi se njihove sjene kretale oko nogu, kao mačke, kao što je napisao Tadija, koji mu je u nekim godinama značio mnogo. Sjene su ga nekad interesirale, bile su mu umjetnički zanimljive, sve dok prije desetak godina nije jednu vidio na pločniku pred nekom ljubljanskom ili klagenfurtskom trgovinom, kamo su već te godine išli na božićni sajam na Vanjinu inicijativu. I dalje su mu primamljive, ljudski oris na tlu, to mora da nešto govori o nama, ali više s njima ne može ništa. Hajde da je to vidio negdje u Belizeu ili Hondurasu, ali ovako, odmah bi se našao netko tko je to vidio i nabio mu čitavu stvar na nos, kao da je nemoguće da se dogode dvije slične ideje. Badava bi objašnjavao da je tu ideju razvijao godinama, jer sve i da je to istina, najbolje je šutjeti ako ti je umjetnički konkurent dekorater neke klagenfurtske trgovine klajdama. No, sjene su i dalje bile tu, koliko god umjetnički izraubane. Iste sjene. Ponekad i više nego ljudi. Ili se barem tako činilo. Ovdje je sve bilo toliko poznato da nisi morao ni vidjeti tko ide, mogao si ih prepoznati već po sjenama. Ma čak ni to – samo površnim osluškivanjem mogao si znati da je Luce od šporeta krenula na taracu, sad će pokupiti rublje (znači subota je ili dan prije velikoga svetka) pa malo brže krenuti nazad, uvijek bi nazad ubrzala, da je Macola popio više ili manje, zavisno od koraka, a ako bi pritom brojio na arapskom ili posebno razvlačio one njegove starinske pisme, znao si da ćeš ga za pola sata-sat, moći pronaći na škveru pod drvenom, raspucalom matronom, gajetom koju je brusio mjesecima, pokušavajući joj vratiti negdašnju ljepotu. Pokreti, uzdasi, žuborenje tijela, u svakom je osjetu pulsirao otok, sve što se dogodilo, što se događa i što će se dogoditi. Anticipacija budućnosti ovdje se primala sa zaostatkom, kao i dnevne novine, i sve kao da je bilo stiješnjeno u prošlosti, naknadnoj pameti, sve se znalo i bilo dešifrirano i definirano. Baba, mama, tata, stric, posao, brodske linije, vjenčanja, rastanci, sprovodi, sastanci. I furešti, koji su im svakoga trenutka pokazivali da je to njihovo ispravno i bolje od svega što su doživjeli.

Napokon, prvo što je stupilo na otok bila je njegova sjena, bacio ju je svjetionik prilikom silaska s broda, samo na tren, prije nego što ju je opet zavitlao daleko na pučinu.

Svjetionici, naravno, znao je da treba uzeti bilježnicu: Napraviti iz svjetionika lanternu magicu, koja će na sve četiri strane svijeta širiti reklamne poruke. Po otočnim kućama, francuskim vilama, luci i brdu. Logotipi po fasadama. Ili: kupujmo hrvatsko, a sve se kuće prodaju. Zapamtit će, nema šanse da zaboravi.

Ali, zašto ih onda toliko i tako gleda, ako sve zna? U Zagrebu ljude nikad nije tako gledao. U liftu, na igralištu, u kafiću... Nije znao geste ni navike svojih susjeda, jedva da je koga i pozdravljao, čak i one s kojima se redovito susretao, a ovdje? Pozdraviš svakoga koga sretneš, jer svatko je ovdje s razlogom, i uglavnom trajno. Bilo ih je previše tamo gore, to je, pa bliskost izgubi smisao. Ne možeš biti blizak sa svima. Zato otuđenost i nastaje tamo gdje ima najviše ljudi. Ne to, otuđenost nastaje od ljudi. Sazdana je od solilokvija, udaranja potpetica, češanja ramenima, tiskanja u tramvajima, udaranja laktovima, izvannastavnih aktivnosti i roditeljskih klica kompetitivnosti iz kojih rastu biljke koje potom moraju oprezno zalijevati do smrti. Ništa čudno, zapravo, da te ljudi mogu natjerati da zamrziš čovjeka, ili da ga barem prestaneš voljeti. Nitko drugi to i ne bi mogao nego ljudi. Kad si sam, onda čovjeka voliš najviše, onda i ljude možeš voljeti. Zašto misli uvijek navale kad im se najmanje nadaš i kad nemam tu prokletu teku? Možda postoji neka granica, mora postojati, kad bliskost počne iščezavati? Grad od 200, 300 tisuća ljudi? I vidiš, već je teka, nakon koliko, pola dana ovdje i tri rečenice sa starim. Bilježnica, bilježnica... Ogledava se po groblju, gleda te ljude drugačije i probada ga osjećaj pripadnosti. Nešto što u onom stanu s visokim stropovima i pucketavim parketom nikad nije osjetio. Tako se gledaju samo stvari i ljudi koji se poznaju, onako da u njima gledaš i vidiš njihovu djecu ili roditelje, brojne poraze i pokoju pobjedu, znaš ih odakle dolaze i ljubomoran si zbog toga kamo idu, odnosno gdje su stigli. Znao je njihove navike, a to je značilo da je s njima živio, sve ako ga i nije bilo.

Spomenik od svih otočana, je li to netko napravio? Spomenik od sto, ma što sto, od tristo osoba? Samo mu treba naći neki smisao, uokviriti ga teorijom, nekom filozofijom, to bar nije problem. Možda potraga za samoćom, možda bijeg iz samoće.

I smisliti kako ga napraviti, ali tu misao neće zapisati. Jer on nije kipar, već konceptualni umjetnik. On bi lakše dao smisao već postojećem spomeniku. Pojačao ga, što bi se reklo, dao mu novu dimenziju.

Neke su priče patetične kao zapleti u romanima za groš. Trivijalna literatura, ali život nerijetko huči iz takvih, nezamislivih zapleta. Iz nekog suvremenog Raskoljnikova koji zbog malo hašiša ili puno televizije rascopa nekome glavu sjekirom. Gleda Bilog, može zamisliti kako poludi i sve ih umlati prije nego konačno upiše staž, ili netom nakon toga. Ili ranije, prije nego opet ode na brod. Ma, ne bi zapravo Bili, ne bi on to nikad, to im je i bila sreća. On može samo govoriti, ništa drugo. Bio je poslijeratno dijete koje je odrastalo u siromaštvu; što su njegovi imali, polje veličine lavora i kozu koja je na njemu skapavala od gladi. Mogao ju je čuvati sa šezlona, i tako nije imala kamo, pa je danima čitao one jeftine sveščiće koji su tih godina još uvijek (ili opet) bili u modi, pune pustolovina sa svih kontinenata i zemalja toliko udaljenih da nisu ni stale na kartu koja je visjela u razredu. Winnetou, pampasi i prerije, Kurt Gafran, priče iz Indije i Kine, džungle i pustinje, zapleti J. Fenimorea Coopera, a posebno pustolovine petnaestogodišnjega pomorca Petra Juranića koji je u istim gaćama oplovio sedam svjetskih mora. Kasnije još i nezaboravne rečenice Marka Twaina čije su dogodovštine s Mississippija bile jednako veličanstvene. Sama je rijeka bila veličanstvena, opisi njenih promjena i života. Napamet je znao čitave odlomke iz Života na Mississippiju i nije bilo malo onih koji su bili uvjereni da će postati pisac. Ali, on nije bio poput Maya koji je svoju Ameriku i Divlji zapad izmišljao – on je sve to želio vidjeti i doživjeti. Tako je postao pomorac. Dogurao je do kapetana na prekooceanskom brodu pa iako su danima njegov pogled činili kontejneri i jednolično plavetnilo i sve mu se činilo besmislenim, na kraju bi vidio neko veličanstveno mjesto i bio spreman za poći dalje.

Zaljubio se u jednu Libanonku. Imala je u sebi ono nešto što u sebi ima mlađak u mirnoj noći na otvorenom moru – budila je očekivanja i životne sokove, izazivala neki nemir i nestrpljenje. Doveo ju je ovdje, kupio kuću prijeko u Šibeniku, napunio je svime što je poželjela i ubrzo nakon bračne noći vratio se na brod. Antofagasta, Shenzhen, Manila, Vancouver, Los Angeles... Kad bi stigao kući ne bi je se mogao nasititi. Bilo im je sve ljepše i Bili kao da je čekao njen puni sjaj, onaj punog mjeseca. Vrhunac je bio kad su dobili kćer, a potom se sjaj polako izgubio negdje na pozlaćenim vrhovima oceanskh valova dok ih je sjekao pramac brundajuće grdosije. Ferwa nije opet postala mlađak koji raste prema punini, kao što to ne postane nitko. Kroz koju godinu kući je dolazio jer nije znao kamo bi inače išao, ne znajući drugačije, osjećajući se prekobrojnim. Natrag na more odlazio bi s tugom, ali i olakšanjem. Javljao se iz luka, pisao i ponekad telefonirao, slao pozdrave i novac. Gotovo čitavu plaću jer na brodu je imao sve, dok u bordele takoreći i nije išao. Osim toga, u nekim je dijelovima svijeta sve bilo toliko jeftino da mu je za puni doživljaj bio dovoljan sitniš koji mu je zveckao u džepovima i ne bi se pravo ni snašao a već bi neki gipki prsti petljali po njima, sladeći se tvrdom kovinom. Živio je i radio za starost i kao i svi takvi bio joj je podčinjen. Bojao je se, kao i oskudice pa i nije čudno što je svaki razgovor, dopisnica ili pismo završavalo pitanjem je li mu uplatila mirovinsko? Bilo bi to čak i prvo pitanje, ali kao kapetan držao je ipak do pitanja forme. Kao i tolikima drugima najveći mu se strah obistinio i dok se on proklinjao zašto nikad nije otišao provjeriti staž, opće je razmišljanje bilo da si je za sve sam kriv, jer je stalno o tome govorio i tako si navukao vraga na glavu. Tako je, već u godinama, iznova zapalio za Hamburg i ljuljao se koliko se dalo, kako bi spasio što se spasiti da. Ferwa je umrla kad je bio na moru i on je iz Caracasa ili odakle, rješavao sprovod i grobnicu, ipak mu je bila žena a ljudi su grozni, pa je sve koštalo barem duplo, i ne jedanput napio se pa pričao kako je to namjerno učinila, samo da mu napakosti, kurbetina jedna, nego šta. Prodao je kuću, polovicu htio ne htio dao kćeri jer takav je bio napis pa došao na otok. Samo zimi ode, ponekad se to i oduži, ostane u Gospiću kod te svoje kćeri koja se tamo udala za jednog vlasnika lanca minimarketa, kako je volio zvati te tri šupe naherene po obližnjim zaseocima, iz kojih je, istinabog, izvlačio solidne profite.

Tu je i Kurt, deblji nego ikad, vidio mu je moped ispred, i sad ima austrijsku registraciju, samo je neki hrvatski grb nalijepio uz onaj Steiermarka, tako je to kad imaš dvije domovine, i de facto si raspolovljen, a de iure uvijek drugdje. Valjda baš to sad u Jerku probudi neku simpatiju za njega. U natikačama je i kratkim hlačama, ali nitko mu ne zamjera jer noge mu otiču i uopće mu je teško sagnuti se, kamoli toliko da bi mogao navući hlače. Klimne mu, ali Kurt ne primijeti ili ne želi primijetiti. Svaki pokret na ovoj vrućini kao da od njega iziskuje prevelik napor pa čak i registriranje svijeta oko sebe. Svaka molba i naredba umaraju ga kao što najbezazlenija naredba umara procesor komodorca 64.

Madona je najpobožnija, kako to već ide. Nadmašuje i svećenika koji kao da je počeo brzati. Ostavila se spomenika o koji je bila oslonjena pa artritične prste ispreplela kao zapuštenu, čvornatu lozu, koje na otoku ima sve više. Jasno može izdvojiti njen glas iz općeg mrmljanja. Zvuči mlado i šarmantno, ili ga čuje kakav je nekad bio. Računa koliko bi joj moglo biti. Bila je dobrano u tridesetima kad je otišao, znači i ona je već krenula prema šezdesetoj, koliko god mu u to bilo teško povjerovati. Ugodno mu je od pomisli na uzbuđenje i šušur koji je donijela na otok. Odjednom jedine teme razgovora više nisu bile ribolov i politika. Svake je godine ljetovala u majčinoj kući, bila nešto kao domaća, ali nikad nije bila vezana uz otok. Ipak, svi su primijetili da je nema kad se nekoliko ljeta nije pojavila, a onda je došla. Bilo mu je četrnaest, možda petnaest godina, ali otok je ograničio njegovo iskustvo pa se ponekad osjećao kao da mu je ne više od dvanaest. Doveo ih je gliser i sve su se oči fiksirale na to pristajanje, gledajući kako na kopno s tri velika i dva mala kofera izlaze dvije djevojke. Jedna je bila Madona, a drugu nitko nije poznavao. Prolazile su rivom zavodnički njišući bokovima, ostavivši prtljagu da se netko pobrine za nju pa se na pola Rodine primile za ruke uz hihot. Zatim se dogodilo nešto što otok nije vidio.

»Vidi ove dvi kako se žvalu«, iznenada je uzviknuo Mili, čija je perspektiva primarno bila erotomanska.

Nikad to neće zaboraviti, Madonu i Sisi kako su se poljubile, i Milijev glas, konačno uzbuđen, kao da se ispunilo neko njegovo intimno proročanstvo koje su drugi smatrali pukom fantazijom. Na koncu, Mili i svi drugi koji su to vidjeli kao i oni koji nisu, na otoku svojstven način, metodom ludila i pakosti stvorili su od događaja neku kubističku, Picassovu poliperspektivu, samo njihovu bordelsku sliku Gospođice iz Avignona ili nakazno Lice žene, čime je stvar bila zaključena.

Vidi ove dvi kako se žvalu, osmjehne se, gledajući Madonu, koja je sad stara gotovo kao one babe, od kojih su neke bile ovjerene dijagnozom sumanutog poremećaja, koje su je ogovarale da ih je opljačkala za puste iljade maraka koje ne bi skupile ni da žive sto života i za čestice, to im je bilo posebno zanimljivo, te čestice na koje su bile upisane, a sve su to smuljali oni u Vodicama.

Optička iluzija, to je slika ovog otoka. Optička iluzija kao otočna iluzija, ovo ne smijem zaboraviti. Sjena – optičke iluzije sjena. Prošlosti ili čega već. Kao Escher sa svojim optičkim iluzijama, nemogućim konstrukcijama, eto, tako izgraditi ovo mjesto. Ma to je! gotovo mu pobjegne usklik.

Namignula mu je u prolazu, Madona, kad su tek bile došle, a on je skrenuo pogled, otežan od krvi od koje su mu umah nabubrili čak i podočnjaci, kako mu se činilo. Madona ne da mu se učinila lijepom, bila je za njega žena, prototip onog nečeg, utrobe iz koje izrasta čitav svemir i koja jednim dodirom ili izdahom može promijeniti odnos svih stvari i sudbina. U njenim obrazima bili su svi vjetri svijeta, zapisao je u teku u koju je bilježio sve ono što nije mogao reći Tonku i Frani. Bilo je u toj pjesmi i jedrih dojki, bjelasanja zubi, mjesečine i čega još sve ne, od svačega pomalo instrumentarij svake početničke lirike, ali ne i te ruke u ruci, kao ni žvale, s kojima nije znao što bi, kao ni s ljubomorom. Sisi ovdje nije bilo mjesto, odmah je to znao, puno prije nego su tako rekli stari. Sve mu je na njoj bilo odbojno. I masna valovita kosa, tamna i u kontrastu s blijedim licem, usko lice i špičast nos, male smeđe oči i dječačko tijelo u širokim trapericama i ispranoj majici. Najgore, činilo mu se da je ona ta koja vodi glavnu riječ i da je Madona u njenoj vlasti, podčinjena i slijepo zaljubljena. Sve ovo nije mu bilo jasno te prve večeri, ali puno toga jest. Zatim se selom brzo proširila vijest da je Madona završila u ženskoj kaznionici u Požegi i da ju je tamo upoznala. Tu je Sisi pala pomalo u drugi plan, što je trajalo sve dok nije stigao odgovor, prilično otrcana zapravo stvar, da je ugovarala građevinske poslove i uzimala novac, a posao nikad ne bi obavila. Što je tamo radila Sisi ljudi su samo pretpostavljali, ali kao što joj je u početku bila teret kasnije je Madoni postala olakotna okolnost. Onda naime kad ju je pokrala i pobjegla, a Madona polugola trčala na jutarnji brod, kao da je život film i ona je evo netom otišla, a nju je probudio neki predosjećaj, postelja je još topla i naći će je kako čeka Tijata kao da je neki trajekt u skandinavskom krimiću. Sisi dakako nije bila tamo, ali jesu drugi Lučani, barem ona petorica zaposlenih koji su ranom zorom odlazili na posao u Šibenik. Od tog jutra Madona je češće dolazila u selo, dobrodošla sad kad je bila izigrana i sama, kao što su bili i oni, ili su se barem tako osjećali, oni stariji, odrasli u poslijeratnom siromaštvu. Oni klinci gledali su je iz daljine, a kad bi im namignula, dobacila nešto ili zanjihala bokovima, kao da nisu vjerovali da bi to moglo biti drugo nego sitni mamci djeci koja još nisu zabacila parangale, već samo gacaju po plićini predosjećajući moć mora.

Svećenik zatvori brevijar pa baci grumen zemlje koji zvonko udari u lakirani lijes, dopremljen jučer iz grada. Gleda oca, ali isti je kao uvijek. Ako je i patio, činio je to iznutra. Izvana, tek ozbiljan izraz lica koji bi samo oni koji ga jako dobro poznaju mogli protumačiti kao tugu. Jerko ga promatra pažljivije nego ikad. Tako valjda gledaju samo portretisti kojima o tom poslu ovisi život. Čeka neće li se slomiti, zajecati pa da mu priđe i pljune ga, figurativno dakako. Kaže mu da je među njima svršeno i da ga više ne želi vidjeti. Pazi na svaku gestu i trzaj mišića, dok otac prilazi rubu, ali ništa nije drugačije. Korakne kao da je na redu na šalteru porezne uprave, s poštovanjem svojstvenom dužniku, ali dostojanstveno. Manje nego ikad, Jerko nije siguran treba li ga kriviti zato što ne zna, što nikad nije znao, izraziti osjećaje ili ga zbog toga žaliti. On je svojim roditeljima govorio vi, i imao odnos koji je više krasilo poštovanje nego ljubav. Dobro, ovo nije korektno, bila je to ljubav, ali drugačija, s distance, odnosi zapravo uobičajeni za ono doba i ljude čiju je mladost dobrim dijelom definirao Drugi svjetski rat, smrti i gubici, glad i siromaštvo. Na to još i smrti djece u onom poslijeratnom razdoblju zbog slabe prehrane i medicinske skrbi. I on je izgubio dvogodišnju sestricu, kad mu je bilo deset. Zbog svega se drugačije nosio sa smrću. Ili ga opravdavam? Ako ćemo pravo, ne misli da je bio loš otac, barem ne do mamine smrti, ili blizu nje, bolje reći do veze s Verom, iako ne može tvrditi da zna kad je počela.

Kad je bio mali mislio je kako je njegov otac poseban zato što ga je svuda vodio i nikad nije mogao biti kod kuće, i dugo mu je trebalo (nije li mu to rekla Vanja?) da shvati kako su stalno nekamo išli jer mu je tako bilo lakše – da se njegov sin s nekim igra umjesto da ga sam kod kuće zabavlja. Zapravo, ne može ni zamisliti oca kako ga čuva recimo čitavo jutro. Opet, uvijek je tu bila baka, tako da nije ni bilo potrebe. On je radio i vodio ga okolo. Gdje sve nisu bili. Kod rodbine od Tribunja do Vodica, ponekad u istom danu. U povratku, uglavnom noću, barem u onim jesenskim i zimskim mjesecima, dao bi mu da dio puta upravlja barkom. Svaki put učinilo mu se da bi mogao zapjevati, onako kako je to činio Macola, ali nije, nikada. Uvijek je bio isti, bez suviše riječi i emocionalnih amplituda, koliko god popio.

Tek kad podigne pogled prema vrhovima čempresa, pomisli kako su mu se suze pofrkale po trepavicama. Na trenutak zbog toga osjeti bijes, ali potom i sam pogleda gore i kao da ga okupa neka blagost, pomisao da u su u tom pogledu i mama, pokojna sestra, možda i on, a ne samo Vera.

Tonko zato plače kao dijete. Skvrčio se kao stari čokot i trese se, brate mili, kao Yugo na šezdeset. Zna da je ocu neugodno zbog toga, i čak mu malo dođe na osmijeh. Nikad nije znao što bi s njime ako bi zaplakao, nakon što je navršio petu godinu. Ili ako bi ga pitao nešto o seksualnosti. Kad bi se u nekoj sceni počeli malo žešće ljubiti već bi prebacivao program, a kad je jednom upitao što je to mjesečnica, samo je ustao i krenuo po čašu vina, dok se mama smijuljila. Srećom je sam rekao da zna – to je plaća, zar ne tata, a on je to s olakšanjem potvrdio. Bili su to lijepi trenuci. Ljudi krenu izražavati sućut i nekako zagrljajima izravnaju Tonka pa mu se zagledaju u oči čekajući poziv na karmine, kao da ih se mora zvat. Ali red je, ne mogu ljudi samo tako banut pa otac i posinak govore svakom: »Dođite malo do nas, bit će malo za pojist i popit, ništa na veliko«.

Jerko kradomice pogleda mobitel i mune ga uzbuđenje, jer na zaslonu titra Vanjino ime. Brzo pogleda što piše, ne može izdržati, neka misli tko što hoće, pročita jedanput pa još jednom, više analitički. Piše: »Dobro su..« Muči ga ta druga točka – je li je slučajno stavila ili je zaboravila treću, što bi posve promijenilo kontekst, otvaralo daljnju konverzaciju odnosno prepisku i opet je tu sto misli, pitanja kako se prema svemu postaviti. Govori si da je to dobar znak i ubrza, već se i Kurt dogegao i odradio svoje, eno ga gdje vani kurbla makinu, treba samo uzeti grumen pa iako bi ga najradije iz daljega zavitlao posve se približi i s malo previše force baci zemlju koja se rasprsne široko, kao da je pred sto kamermana bacio kamen temeljac, a ne prah za vječni pokoj. Otac ga gleda, zna da čita euforiju na njegovu licu, tako je bilo i kad je prvi put popio i naduvao se (zapravo i svaki sljedeći, to mu je špijuniranje išlo na živce), pa se smrkne koliko je moguće, uglavnom je dovoljno da skine naočale pa da zaškilji, tad uvijek izgleda nadrkano, ali đava, što on više škubi usne to se one više rastežu, kao da obrazi sviraju harmoniku i takoreći se osmjehuje pružajući ocu ruku, prilično refleksno zapravo, dok govori: »Iskrena sućut!« Zatim još i Tonko, malo se srećom primirio pa više ne hiperventilira, povuka je više zraka od airbusa, čudno mu je da su nekad bili prijatelji, vidiš na njemu da ima problema, nitko mu to nije morao reći, veli: »Živio Tonko! Ajme, oprosti, moja sućut, sve će biti dobro, viruj šta ti govorin...« i sažali se nad njim kad mu odgovori: »Dođi do nas, ima spize i kolača, bilo bi mi drago« i kao da vjeruje kad odgovori da hoće, jebenti kolače, di si ih naša, nisi normalan.

Pravi se da će ostati još malo i dok čeka da se svi raziđu, čita onu poruku opet i opet.

Odgovorila mi je! Odgovorila mi je! Zelenilo, plavetnilo i sunčeva zlatna, sve se miješa u savršeni kolorit, nijansu koja slika neku novu nadu, život i postojanje, pa čak i sjena, koja se kao izvidnica pruža ispred njega, čak i ona nosi tu nijansu.