Represija nad matičarima sudionicima Hrvatskog proljeća u očima njihove djece

Vinkovci, datum je 11. siječnja 1972. godine, oko 5 sati ujutro moju stariju sestru Dinku i mene budi zvuk kućnog zvona (brat Vladimir je tada na studiju u Zagrebu). Otvorio sam prozor na sobi do ulice i ugledao milicijski Land Rover te pokraj njega dva civila i jednog milicajca. Milicajac je upitao: »Gdje je otac?«, rekao sam im da nije kod kuće, a on je nastavio: »A gdje je majka?«, rekoh da ni nje nema. To nije očekivao, pa je dalje pitao: »Da li je danas navraćao?«, no rekao sam da nije i da su njih dvoje u Sarajevu.

Moj otac, Dionizije Švagelj, zaslužan je za obnavljanje rada Matice u Vinkovcima nakon Drugoga svjetskog rata i osnutak Pododbora MH 1959. godine, dok je godinu dana poslije pokrenut i časopis Godišnjak, koji je kontinuirano izlazio do zabrane rada MH 1971. godine. Osim toga, moj je otac, prof. Dionizije Švagelj, bio član Glavnog odbora Matice hrvatske (izabran na Glavnoj godišnjoj skupštini MH 31. 3. 1968. godine) i član Matičine Komisije za hrvatsku povijest, kojom je predsjedao Franjo Tuđman.

Dionizije Švagelj u svojoj biblioteci u obiteljskoj kući u Vinkovcima

Naime, spomenutoga dana 11. siječnja 1972. u ranim jutarnjim satima UDBA je u Vinkovcima organizirala istovremenu premetačinu 33 kuće i stanova u kojima su živjeli vinkovački matičari te u prostorijama Centra za organizaciju znanstvenoistraživačkog rada JAZU u Vinkovcima, koji je, također, zaslugom mojeg oca osnovan 1969. godine i to kao prvi takav centar istočno od Zagreba, u kojem je otac, u to vijeme, bio upravitelj. U njegovu uredu tada su razvalili ladice drvenoga radnog stola u kojima su našli nekoliko pisama, kolor pretisak hrvatske himne iz Danice ilirske iz 1935. godine i još neke dokumente koje su zaplijenili. Kao svjedoke pri premetačini doveli su iz njihovih domova spremačicu i njegova daktilografa.

Oca ipak nisu zatekli kod kuće, jer je početkom siječnja te godine, nekoliko dana prije početka udbaške premetačine stanova vinkovačkih matičara i očevih radnih prostorija, od predsjednika JAZU, akademika Grge Novaka, dobio poziv da hitno sa suprugom dođe u Zagreb. Oni bez oklijevanja odlaze vlakom u Zagreb, a Grga Novak mu priopćuje što se sprema te da mu JAZU dodjeljuje šestomjesečnu stipendiju za istraživanje arhiva u Beču. Isti dan iz Zagreba vozač predsjednika JAZU odvozi ih u Akademijino odmaralište Kostabelu pokraj Rijeke, dok tajnik JAZU dr. Ivan Ilić (inače također Vinkovčanin) iz banke ne podigne šilinge za boravak u Austriji. Nakon nekoliko dana Akademijino vozilo ih vraća iz Kostabele u Zagreb, a s diplomatskim vozilom austrijskoga konzulata isti dan odlaze u Beč. Radeći u bečkom Kriegsarchivu, otac prikuplja bogatu građu i, među ostalim, pronalazi i najstariji ratni izvještaj hrvatskog zapovjednika Sigeta, Marka Stančića Horvata, koji je prije Nikole Šubića Zrinskog uspješno obranio Siget od Turaka.

Nakon neuspjela pokušaja pretresa naše kuće dva su milicajca u civilu bila raspoređena 24 sata dnevno sa svake strane na desetak metara od kuće, kako bi pratili tko nam dolazi. Sestra – koja se godinu prije vratila sa studija u Zagrebu i radila u jednoj vinkovačkoj srednjoj školi i ja – tada učenik drugog razreda gimnazije, svakodnevno smo se mimoilazili s njima. Jedini čovjek koji se usudio doći i pitati treba li nam što (srećom, sestra je radila pa smo imali njezinu plaću) bio je mladi ekonomist iz županjske šećerane Jerko Škalec, inače očev prijatelj. Naši »čuvari« su otišli s ulice nakon nekoliko mjeseci.

Dionizije Švagelj i Franjo Tuđman

Isti udbaški »posjet« sestra i ja doživjeli smo još jednom 28. siječnja 1972., također u rano jutro, scena se ponovila te ponovo nisu izvršili premetačinu. Isti dan ponovo je izvršena premetačina i u prostorijama Centra za organizaciju znanstvenoistraživačkog rada JAZU u Vinkovcima, a završila je zapljenom još četiriju pisama i popisa članova Pododbora MH koji je moj otac ostavio u radnom stolu. Naime, podatke iz toga zaplijenjenog popisa UDBA navodi u svom Izvještaju o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske iz 1972. godine (objavljeno u izdanju MH 2002. godine), prema kojem je Pododbor MH u Vinkovcima 1969. godine imao 48, 1970. godine također 48, a 1971. godine 70 članova. Također, dalje se navodi kako se u članstvu nalaze: 3 člana Općinskoga komiteta SK, 4 funkcionera društveno-političkih organizacija, 2 zastupnika u Saboru, 2 odbornika Skupštine općine, 3 člana tijela Skupštine općine, 1 predsjednik suda i 1 općinski javni tužilac. Ono što je zanimljivo, sačuvan je originalni popis, uredno ovjeren žigom i potpisom tadašnjega glavnog tajnika MH, koji sadrži imena svih »novih« članova iz 1971. godine, a to su 30 članova radnika i 240 članova pomagača Ogranka MH Vinkovci. Otac je sve pristupnice iz 1971. godine prikupljao, evidentirao u popisu, ali ih nije slao u središnjicu, predosjećajući kako je situacija neizvjesna i da se može svašta dogoditi. Pred kraj godine smo zajedno u kuhinjskoj peći spalili sve pristupnice, a samo jedan primjerak ovjerenog popisa smo zakovali ispod okvira štoka jednih vrata. Siguran sam kako zbog mjera opreza koje je poduzeo moj otac u svezi s novim članovima nitko od vinkovačkih matičara nije završio u zatvoru, jer ih u popisu članstva u središnjici MH udbaši nisu našli.

Prva i posljednja stranica popisa članova pomagača i popis članova radnika Ogranka MH Vinkovci od 31. 7. 1971. sa žigom i potpisom tajnika MH u Zagrebu

Sljedeći dan, nakon povratka roditelja iz Beča, otac odlazi u Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP) pitati zašto su ga dva puta tražili, a vratio se tek kasno navečer iscrpljen cjelodnevnim udbaškim ispitivanjem.

Očekivani progon i njegov ishod koji je bio namijenjen mom ocu, a koji je spriječen mudrom intervencijom tadašnjeg predsjednika JAZU, Grge Novaka, najbolje opisuje sljedeća anegdota. Mjesec ili dva nakon povratka iz Austrije otac je otišao u sjedište Matice srpske u Novi Sad. Inače, s njima je bio u kontaktu i redovito je primao njihov književni časopis Letopis Matice srpske. No, kada se vratio kući u Vinkovce ispričao nam je kako je to bio jedini put u njegovu životu kada je vidio izraze lica ljudi koji kao da su ugledali utvaru.

Udbin zapisnik druge premetačine izvršene 28. 1. 1972. godine u prostorijama Centra za organizaciju znanstvenoistraživačkog rada JAZU u Vinkovcima

Osim brojnih negativnih emocija koje smo proživjeli moja sestra i ja te na taj način naučili što znači život u diktaturi, ti su nas događaji naučili brojnim lekcijama koje smo ponijeli u život i pripremili nas za obrambeno-oslobodilački rat protiv srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku.

Na kraju, iskreno govoreći, ni danas mi nije jasno zašto nisu ušli i napravili premetačinu, no tako je na sreću bogata očeva biblioteka (oko 16 000 naslova) i arhiva ostala netaknuta i sačuvana do današnjih dana.