Prognano Proljeće

1. Uvod

Hrvatsko proljeće naziv je za »reformsko razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskoga nacionalnog identiteta i traženjima koja iz njega proizlaze« (Hrvatska enciklopedija Leksikografskoga zavoda, kraticom HE, http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26516). Njega su, sada to znamo, najavila i dva velika događaja, jedan za Katoličku crkvu u cijelomu svijetu, a drugi za Hrvatsku, tada u komunističkim raljama Jugoslavije.

Prvi je Drugi vatikanski sabor, koji se smatra najvažnijim crkvenim događajem 20. stoljeća. Otvorio ga je još 1962. papa Ivan XXIII., želeći pripremiti jedinstvo među kršćanima, ali i »probuditi Crkvu iznutra i otvoriti je prema van, pomoći joj da uđe u dijalog sa svijetom. Rekao je da Crkvu treba provjetriti!« (Popec 2012). Sabor je zaključen krajem 1965. godine: IV. zasjedanje trajalo je od 14. rujna (blagdan Uzvišenja svetoga Križa) do 8. prosinca (blagdan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije), kada je papa bio Pavao VI.

Iduće je godine u Hrvatskoj, na Brijunima, na IV. sjednici Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, pokratama CK SKJ (to se uvriježeno čita ce-ka eskajot, iako bi trebalo ceka eskaje, valjda se nisu htjeli kajati), smijenjen general Aleksandar Ranković, čelnik svih policijskih i tajnih službi, pokratama OZN-a i UDB-a (poslije Udba) i jedan od najodgovornijih za poratna masovna ubijanja i teror jugoslavenske tajne policije, do smjene podložan isključivo Josipu Brozu Titu. Smijenjen je 1. srpnja 1966. (na dan kada štovatelji Krvi Kristove slave blagdan Predragocjene Krvi Kristove), a u jesen isključen iz Eskajota. Njegova je smjena uslijed slabljenja partijske kontrole omogućila nešto veću društvenu slobodu, ali i gospodarske razmirice sa snažnim nacionalnim obilježjem. To su osjetili i neki hrvatski članovi Partije, oni koji su bili svjesni slabosti društva kojim su vladali te su željeli poboljšanje.

Plod je toga bio i proglas hrvatskih jezikoslovaca Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljen 17. ožujka 1967. godine kao odgovor na rječnike i pravopise koji su se poslije Novosadskoga sastanka, nazvanoga Novosadskim dogovorom (koji zapravo nije bio nikakav dogovor nego ucjena i prisila jer ga je nekolicina hrvatskih jezikoslovaca nevoljko potpisala kako ne bi bilo još gore). Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova: Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Odjel za suvremenu književnost i teatrologiju JAZU, zagrebačke i zadarske katedre za suvremeni hrvatski jezik i katedre za književnosti, tri instituta i Društvo književnih prevodilaca Hrvatske.

Sama Deklaracija i njezine posljedice pokazale su da je osim gospodarskoga položaja Hrvatske i društveno-političko te kulturno stanje u njoj mnogima neizdrživo, što je također utrlo put Hrvatskomu proljeću. Naime, napadi moćnika na Deklaraciju uključivali su političke kazne poput opomene (Rafo Bogišić, Milan Moguš, Dragutin Rosandić, Miroslav Šicel, Stanko Lasić, Nikola Milićević, Danilo Pejović, Vojmir Vinja), posljednje opomene (Josip Pupačić, Miroslav Vaupotić, Slobodan Novak, Čedo Prica), ukora (Vjekoslav Kaleb) i izbacivanja iz SK (Miroslav Brandt, Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Slavko Mihalić, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović). Ukupno je od 130 članova raznih ustanova u donošenju Deklaracije sudjelovalo 70 članova SK, od kojih je kažnjeno 34 (Pirker 1967). S mojega je gledišta isključenje nagrada ili bar povoljna okolnost (a tako su mislili i neki drugi članovi Partije koji su sami, neiznuđeni, davali ostavke na članstvo kao junački čin i tada i poslije sloma Hrvatskoga proljeća). Miroslav Krleža podnio je pismenu ostavku na članstvo u CK SKH. Znatno su gore bile društvene kazne jer su uključivale gubitak radnoga mjesta.Vodstvo SKH, studentski pokret, a potom kulturne i obrazovne ustanove usmjeravali su se prema promjenama u korist Hrvatske. Matica hrvatska odrekla se izjavom 16. travnja 1971. Novosadskoga tzv. dogovora zbog njegova ugrožavanja samobitnosti hrvatskoga književnoga jezika, potaknuvši i druge ustanove da to učine, poput Hrvatskoga filološkoga društva, Instituta za jezik JAZU i drugih.

U to sam vrijeme išla u peti razred osnovne škole. Mjesecima se, a poslije i godinama, u našoj kući izgovarala riječ Deklaracija s posebnom važnošću i uzbuđenjem. U prethodnomu odlomku spomenula sam samo imena koja pamtim bar zvukom (jasno, neki su poznati kao književnici, a poslije su mi neki od navedenih isključenika bili profesori). Sjećam se i drugih imena koja su se izgovarala i zujala po našemu stanu jer je moj otac Stjepan Babić, koji je bio jedan od članova prvoga uredništva Matičina časopisa Hrvatski tjednik, o svemu razgovarao s mojom majkom. O nekima se govorilo s nadom i povjerenjem, o drugima tako da je bilo jasno da su na suprotnoj strani.

Kada smo mladi, kod mnogih događaja i zbivanja ne shvaćamo posve što se točno zbiva niti znamo uvijek prepoznati da jesu povijesni događaji. Okrenuti smo sebi, svojemu životu, svojim prijateljima, znancima i društvu. Tek poslije, i to ne svi, nego neki od nas shvaćaju što se događalo. Neke sam okvire povijesnih zbivanja u svojoj domovini shvatila tek kada sam odrasla, ali druge tek kada sam pisala ovaj tekst, prvu inačicu 16. ožujka 2017. i sada u travnju 2021.

1.1. Zasaborsko razdoblje

Zasaborsko razdoblje, koje često nazivaju i postkoncilskim, donijelo je mnogo toga novoga, veliku promjenu mišljenja koja se metaforički naziva iskorakom u svijet – »širinom pristupa u svijet uz duboko zahvaćanje Crkve u vlastitu bit da bi mu mogla služiti« (Popec 2012) pa su tako mediji shvaćeni kao Božji darovi, a laici su dobili važnije mjesto u Crkvi. U slavljenje Euharistije uveden je narodni jezik umjesto latinskoga, promijenjen je liturgijski kalendar. Poticao se odnos s Bogom, u kojemu čovjek osluškuje Boga u svojoj savjesti kao skrovitu mjestu za njihov sastanak. Belgijski kardinal Leon Jozef Suenens nazvao je Sabor početkom proljeća Crkve. Duh Sabora bio je »pojam novog proljeća u Crkvi, buđenje duhovnih i moralnih energija, znak pomlađivanja kako njezinih nutarnjih snaga, tako i normi koje reguliraju život Crkve« (Šarić 2006: 24). To je i u hrvatskoj Crkvi dovelo do osvježenja. Osjećalo se da dolazi društveno proljeće. Među prvim se lastama pojavio rock, ali i vjerski rock.

Grupa 220

Beatlesi su 1968. godine objavili svoj deveti album, a iste je godine hrvatski vokalno-instrumentalni sastav, kako su se tada zvale grupe pjevača (pokratom VIS), Grupa 220 objavio prvu dugosvirajuću (eng. long-play) ploču hrvatskoga i jugoslavenskoga rock-albuma Naši dani. Činili su ju osjećajni Drago Mlinarec (pjevač, gitarist, usnoharmonikaš i skladatelj), zgodni Vojko Sabolović (gitarist i pjevač), Vojislav Mišo Tatalović (basist) i Ranko Balen (bubnjar). Svoj je prvi nastup Grupa 220 održala 15. listopada 1966, a krajem te godine snimila je singlicu, svoje prvo autorsko domaće djelo. Bili su jako popularni među hrvatskom mladeži, ja još i danas znam pjevati dio stihova nježne i radosne pjesme Osmijeh, taj njihov prvi veliki hit, vjerujem i ostali iz moga naraštaja. Poslije su u toj grupi pjevali i svirali glazbenici koji su i danas poznati: Ivan Piko Stančić (bubnjar), Husein Hus Hasanefendić (gitarist), Jurica Jura Pađen (gitarist) i Aki Rahimovski (klavijaturist).

Žeteoci

Ni dva mjeseca poslije izlaska Naših dana Jugoton je objavio još jedan »LP domaćih električara, samo to izdanje nije imalo baš puno veze s tadašnjom europskom rokerskom praksom« (Tučkar 2010), album To nije tajna sastava Žeteoci čiji je urednik bio Pero Gotovac. Otisnuta je za Glas Koncila, koji je ploču prodavao u crkvama. Članovi toga VIS-a bili su studenti Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta koji su svirali za svoje kolege u Bogosloviji. Album je postigao takav uspjeh među vjernicima da ga je Jugoton pet puta dotiskivao (jednom u Švedskoj, a u Hrvatskoj ga je u ovomu tisućljeću na cd-u izdala Croatia Records). Održali su oko dvjesto i pedeset koncerata po domovini i inozemstvu (Austrija, Italija, Njemačka, Švicarska, Francuska, Engleska, SAD i Kanada), zadnji 1971. na Marijanskomu kongresu u Mariji Bistrici. I danas franjevci i vjernici povezani s njima redovito pjevaju Molitvu sv. Franje (Bože moj, dopusti mi, mira tvog da budem glas), a na različitim se duhovnim obnovama znaju pjevati pjesme s toga albuma: Kakav prijatelj je Isus i Sretna sigurnost Isus je moj (naslovljena To je moj život).

Sastav se, kao što piše Jurica Körbler (2020) u Glasu Istre, začeo ljeti 1965. na otoku Čiovu u samostanu sv. Križa, gdje je s bogoslovima bio i njihov duhovnik Josip Salač. Nakon jutarnje mise i molitve svi bi se smjestili na samostanskoj plaži, kupali se, kartali, čitali i nešto malo pjevušili. Jednom je duhovnik prigovorio svojim pitomcima što ne sviraju jer da su u njegovo bogoslovno doba svirali gitare, harmonike, tambure. Na upit zar nema ništa protiv gitara, zar bi volio da sviraju, odgovor je bio potvrdan i potaknuo nastanak Bijelih kolara, koji su se poslije preimenovali u Žeteoce. Voditelj je postao Mijo Gabrić (bubnjevi i gitara), a članovi Mato Dukić (gitara), Josip Pustički (gitara, poslije ga je zamijenio gitarist Valent Bogati) i Mijo Bergovec (gitara i klavijature).

Da nije bilo zasaborskoga duha u tomu razdoblju kratkotrajne liberalizacije hrvatskoga društva u Jugoslaviji, možda zagrebački kadinal Franjo Šeper ne bi razumio mogućnosti evangelizacije električnim gitarama i ne bi Žeteocima darovao gitaru (Tučkar 2010) kako bi otvorili Crkvu prema modernomu društvu (tal. aggiornamento). Uostalom, neki su katolički krugovi bili protiv rocka jer je toliko različit od liturgijske glazbe. Ne znamo je li kardinal Šeper to učinio znajući kako je prvi savezni kancelar SR Njemačke, Konrad Adenauer darovao gitaru najvažnijemu uzoru Žeteoca, Aiméu Duvalu, francuskomu katoličkomu šansonijeru i gitaristu isusovcu poznatijemu kao otac Duval (fr. Père Duval), kao zahvalu za radost koju je donio mladima. Žeteoci su na svoj prvijenac stavili tri prepjeva Duvalovih duhovnih pjesama (Noć, Rumeno nebo, Mrtvi siromah).

Prvi su svoj koncert Žeteoci održali u veljači 1969. u dvorani Istra. Zbog velikoga zanimanja publike koja je za prvoga koncerta stajala i pred vratima ubrzo im je dogovoren i nastup u Studentskomu centru, koji je u zadnji čas bio zabranjen. Naime, mnogi su komunistički krugovi bili protiv rocka jer je pokvarena zapadnjačka glazba (pa je ta druga longplejka snimljena na hrvatskome bila dvostruko loša jer su joj glazbeni uzori na zapadu, a izvođači bogoslovi), a hrvatsko je društvo zbog političkoga prodahnuća vedro slijedilo zapadne glazbene uzore. Zbog odgođenoga koncerta žuđenih Žeteoca publika je bila toliko nezadovoljna da ju je »smirivala« milicija. Međutim, Žeteoci su tjedan dana kasnije ipak zasvirali u toj dvorani. »Potom su gostovali u Austriji, Italiji, Švicarskoj, Americi i Kanadi, a kardinal Šeper dogovorio im je svirku za Papu« (Čulić 2016).

2. Mladost u mojoj župi i školama

Taj je prvi vjerski rock sastav i meni otvorio vrata moje župe. Naime, kako je Mijo Gabrić bio iz sela do rodnoga sela mojega oca (gdje je služio svoju mladu misu 1969), upoznala sam ga kao mladoga, radosnoga i pristupačnoga mladića. Darovao nam je svoju ploču, a ja i moje sestre slušale smo ju do besvijesti tako da i danas znam pjevati mnoge od njih. Tata je tada imao utjecaj na nas pa nam je bilo jako drago što možemo s njegovim odobrenjem slušati takvu glazbu.

Poslije je Mijo Gabrić postao svećenik, a kao urednik Glasa Koncila bio je prvi novinar koji je poslije pojave Gospina ukazanja u Međugorju slikao vidioce i razgovarao sa župnikom, fra Jozom Zovkom. Isto je tako nagovorio Majku Terezu, vjerujući da će postati sveticom, da za svečanu dodjelu Nobelove nagrade za mir obuje novu obuću. Njezine je iznošene sandale »spremio« i o njezinu otvorenju poslije obnove izložio u kapelici sv. Dizme, u zagrebačkoj Novoj Vesi, na kojoj sam se sa suprugom slučajno zatekla i čula tu priču u propovijedi iz njegovih usta.

U crkvi svetoga Petra u Vlaškoj ulici, crkvi mojega krštenja i tadašnoj župi, velečasni Ivan (Ivo) Trčak u to je vrijeme okupljao mlade. Uveo je gitare u slavljenje svete mise pa su pjevali i pjesme Žetelaca. Stoga sam rado krenula na druženja, vrativši polet za odlascima u crkvu koji mi je prije toga jenjao. Velečasni Trčak družio se s nama, smijao. Bilo nam je jasno da mu je stalo do nas, volio nas je. Uglavnom su mladi bili studenti, ali bilo je i nekoliko gimnazijalaca. Ja sam pak bila jedna od najmlađih, možda i najmlađa jer sam išla tek u sedmi razred, ali su me ipak primili u društvo. Tako sam ja u doba Hrvatskoga proljeća napuštala djetinjstvo i ulazila u djevojaštvo.

S uzbuđenjem se sjećam izleta u Oštarije. On mi je godinama bio pojam radosnoga vremena i zajedništva. U vrlo jednostavnim stambenim uvjetima i s podosta hladnoće prštali smo pjevajući na misama, šetnjama, obrocima. Među studentima koji su se okupljali oko mise za mlade i svećenika za mlade, našega velečasnoga Trčka, bili su i mnogi ljudi koje sam poslije sretala na društveno važnim mjestima. Mnogi su ili trajno ostali vjerni misama ili su im se poslije mladenačkih lutanja vratili. Među studentima je bio i Ivan Zvonimir Čičak, jedan od vođa studentskoga pokreta, bila je to i njegova župa.

Vrhunac je Hrvatskoga proljeća krenuo nakon X. sjednice Ceka Eskajota, koja je počela 15. siječnja 1970. (blagdan Pavla Pustinjaka i budući dan međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske dvadeset i dvije godine poslije), a završila 17. siječnja (na blagdan Antuna Pustinjaka, poznatoga i kao Antuna Opata). U Proljeću su se istaknuli hrvatski komunisti Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, uključujući Srećka Bijelića; intelektualci poput Marka Veselice, Ante Glibote, književnika Vlatka Pavletića, Vlade Gotovca, Joze Ivičevića, Zlatka Tomičića, Petra Šegedina, pjevači poput Vice Vukova, novinari poput Brune Bušića, Nede Krmpotić, Ive Bojanića, kapucina Tomislava Janka Šagi-Bunića.

I tako je proljeće počelo s pupanjem, pa onda cvjetanjem koje je završilo rascvjetanom 1970. i 1971. godinom i naglim smrzavanjem u tzv. hrvatskoj šutnji u prosincu 1971. o njegovu slamanju na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971.

Ja sam tijekom toga dvogodišnjega ili petogodišnjega proljeća (kako se već računa, jer je svojevrsno oslobađanje počelo u srpnju 1966.) tek mutno primjećivala da se nešto u društvu događa, iako sam, kao što sam rekla, kod kuće stalno slušala imena i prezimena hrvatskih političara, pisaca, novinara, jezikoslovaca i drugih proljećara, ali i jugoslavenskih političara, naziva Hrvatski tjednik, Matica hrvatska, rasprave o Deklaraciji, hrvatskomu jeziku i drugo. Uostalom, u našu su kuću stalno dolazili gosti, danas povijesno važni jezikoslovci i neki drugi kulturni ljudi. No nisam ni blizu shvaćala što se događa niti da se to mene itekako tiče jer sam još bila dijete.

2.1. Osnovna škola

U osnovnu sam školu krenula u zgradi koja je danas Suvag. Učiteljica nije previše radila na gradivu, ali nas je često odvodila subotom popodne i nedjeljom ujutro na neke obilaske ili izlete. Kada sam u drugomu razredu krenula na vjeronauk za prvopričesnike subotom popodne u Župi Majke Božje Lurdske, nisam željela izostajati s njega. Među ostalim mladi nam je vjeroučitelj fra Kruno Bekavac čitao u nastavcima uzbudljivu knjigu o svećeniku kojemu se ispovijedio ubojica njegova brata, a on to nije smio reći zbog ispovjedne tajne. Nedjeljom nakon mise igrao bi s dječacima nogomet, a smeđa mu je fratarska halja lepršala na sve strane.

Kada me je učiteljica pred svima pitala zašto ne dolazim na izvannastavne školske aktivnosti, rekla sam glasno da ne mogu jer tada imam vjeronauk i misu. Znala sam da ne bih trebala tako otvoreno govoriti o vjeri u školi, to mi kod kuće jesu rekli, ali sam tako silno voljela i vjeroučitelja i prijatelje s vjeronauka da sam bila ponosna na taj svoj drugi dom, a i nisam bila svjesna što mi se moglo dogoditi, ili bar mojim roditeljima. Srećom, učiteljičina je mama redovito pila kavu s mojom bakom, a kćerka je majku poštovala pa to nikomu nije prijavila i nije više inzistirala da izletujem. A roditelji su me početkom trećega razreda jednostavno premjestili u Križanićevu školu. Tamo sam došla tek s nekoliko ispunjenih stranica bilježnice, dok su moje nove školske prijateljice imale ispunjenu gotovo cijelu bilježnicu. Rekla sam roditeljima da shvaćam da su me premjestili kako bih više učila. Sada znam da su to učinili i kako bih učila ono što treba. Jer mi je nova učiteljica, Mira Sokolić, bila sjajna učiteljica i sjajan čovjek. Koja radost!

Više razrede osnovne škole pohađala sam na Šalati, elitnoj četvrti u kojoj su živjeli mnogi političari i komunisti. Dio je izgradio nove kuće, ali se dio njih uselio u vile, kuće ili stanove iz kojih su bili protjerani i odvedeni njihovi vlasnici. Poslije, kada sam i ja tamo stanovala, stara mi je susjeda ispričala jednu njoj jako bolnu, a meni znakovitu priču. Bila je dobra sa ženom koja je stanovala u mojoj kući. Netom poslije rata ta je njezina znanica preko noći jednostavno nestala i susjeda nikada više o njoj nije ništa čula. A idućih je dana iz znaničina stana izišla nova stanarka i odšetala se u dućan, u papučama i u znaničinoj kućnoj haljini, šlafroku kako su to Zagrepčani zvali.

No bilo je i drugih ljudi koji su stanovali u blizini, kulturnih radnika, pisaca, sveučilišnih profesora. Oni su znali koliko je važno da im dijete ide u dobru školu. Tako su u našu školu Ivana Gorana Kovačića išla djeca mnogih poznatih, primjerice kćeri Savke Dabčević-Kučar. Naknadno sam shvatila da je i među profesorima bilo ljudi različitih političkih stavova i iskustava. Neki su cijenili mojega oca zbog njegova djelovanja i borbe za hrvatski jezik, a drugi ga nisu podnosili. To se i na mene prelijevalo, kao i na drugu djecu čiji su roditelji bili na različitim političkim stranama.

Mnogo toga i nisam mogla uočiti tada. Nisam znala zašto je profesorica biologije i kemije na kraju sedmoga razreda, u lipnju 1968., učinila golemu nepravdu meni, a još više i Bojanu Saračeviću, sinu umjetničke fotografkinje Marije Braut i poznatoga novinara Seada Saračevića, koji je, primjerice, 1. studenoga 1967. objavio u VUS-u članak o prijevodu Zagrebačke Biblije, čudesnoga prevodilačkoga pothvata bibličara, jezikoslovaca i književnika koja je izišla 1968.

Bojan je bio zgodan, pametan, duhovit, topao, zaigran i pomalo djetinjast. Nama je svima bio jedan od najdražih razrednih drugova, srce razreda. Iako sam ja na polugodištu imala zaključno četiri iz biologije i tri iz kemije, a u drugomu polugodištu jednu četvorku iz biologije i trojku iz kemije, profesorica mi je na samomu kraju školske godine dala dvije dvojke iz odgovaranja, iako sam uvjerena da sam u tomu odgovaranju znala za više, svakako biologiju. Odmah mi je zaključila dvojke iz oba predmeta, iako mi je i s tom jednom dvojkom u biologiji prosjek bio 3, a u kemiji 2,5, uz ocjenu na polugodištu i više. Zbog tih sam njezinih dvojka sedmi razred prošla ukupno s dobar, iako mi je ukupni prosjek ocjena iz svih predmeta bio vrlo dobar, jer se po tadašnjemu pravilu nije smjelo imati dvije ocjene za dva niže od ukupnoga prosjeka (jedna dvojka ne bi štetila). Drugim riječima, ako si imao dvije trojke, a sve ostalo petice, prošao bi s četiri; s dvije dvojke i sve ostalo petice, prošao bi s tri.

Sjećam se koliko sam bila bijesna i nesretna zbog te nepravde i nisam razumjela zašto je profesorica to učinila. Toga mi je ljeta propao odlazak u Englesku na branje jagoda jer me mama za kaznu zbog (ne)uspjeha nije pustila. Dugo mi je bilo žao što tada nisam dobila priliku usavršiti engleski među izvornim govornicima. Bojanu je nepoštena profesorica napravila nešto neizmjerno gore. Srušila ga je iz oba predmeta, iako je po mišljenju cijeloga razreda znao bar za prolaz. Svi smo bili zgranuti. Nismo mogli razumjeti što se događa. Koliko god učio, a bio je pametan, samo zaigran, Bojan nije uspio oba ispita položiti ni na popravnomu roku pa je morao ponavljati sedmi razred. Taj je šok, istrgnuće iz kruga svojih suučenika i prijatelja, svojega glavnoga društva i oslonca, jamačno bio jedan od pokretača onoga što ga je navelo da ode stranputicom i vrlo tragično završi svoj mladi, a uništeni život.

Pitala sam se zašto ta profesorica, koja je očito imala pik na nas dvoje, nije i mene srušila. Tada sam mislila da se to nije usudila jer je znala kako bih u tomu slučaju tražila komisiju. Iako nisam voljela kemiju, biologiju jesam, vjerujem da bih iz bijesa uspjela za dva-tri dana još bolje naučiti gradivo (koje sam i tako već znala) pa bi svi vidjeli koliko je nepravedna. Saznala sam razlog tek poslije puno godina. Naime, često sam prepričavala tu ružnu nepravdu. Među ostalim, dobar me je uspjeh trebao spriječiti da se upišem u jezičnu, englesku gimnaziju, koja je uz matematičku i klasičnu slovila kao najbolja gimnazija u Zagrebu. I tako mi je jednom netko rekao da je ta profesorica imala komunističke nazore, a netko joj je u obitelji, svekar ili čak muž, bio na visoku položaju u Partiji. Dakle, bila je to tek osveta djeci za različite političke stavove i aktivnosti njihovih očeva.

2.2. XVI. gimnazija

No ja sam se ipak u jesen 1971. prijavila u englesku gimnaziju – i primljena sam. Tamo su rado primali đake iz moje osnovne škole koja je s gimnazijom dijelila zgradu. Ravnateljica i profesori odlučili su da je moj završni dobar uspjeh u sedmomu razredu s mnogim odličnim ocjenama i odličan uspjeh u osmomu razredu vrjedniji od petica u nekim drugim školama. Štoviše, u prvomu su me razredu zbog poznavanja školske zgrade i pomaganja novim učenicima da se snađu izabrali za predsjednicu razreda! No to je sve bilo netom prije zimskoga sloma Hrvatskoga proljeća.

Ta je XVI. gimnazija doista bila elitna. Bila je jako mlada, osnovana je 1964. na poticaj prof. dr. Rudolfa Filipovića, predstojnika Katedre za anglistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kao jezična gimnazija s povećanim brojem sati nastave engleskoga jezika, prvoga obaveznoga stranoga jezika sa šest sati tjedne nastave, od kojih su sat ili dva sata predavali izvorni govornici. Nastavnici su nam bili neki profesori koji su tu bili od prve školske godine: Vjera Čokić, prof. matematike (naša razrednica); Maja Emrović, prof. tjelesnog odgoja; Zlata Kipčić, profesorica engleskoga jezika; dr. sc. Josip Lučić, prof. povijesti; Vlatka Valenta Šiprak, prof. biologije. Mnogi su naši profesori tada ili poslije predavali (i) na fakultetu ili su napisali školske udžbenike. Od godine 1965/66. prof. Ruža Feldman izabrana je za čelnu osobu Škole. Bila je sjajna. Škola je bila održavala tijesne veze s Odsjekom za anglistiku i Institutom za fonetiku Filozofskog fakulteta i Britanskim savjetom za kulturne veze, čiji su predavači često gostovali u Školi i bili savjetnici i mentori kolegama u Školi. I u tu su gimnaziju išla mnoga djeca književnika, prosvjetara, arhitekata... Poslije sam ih sretala kao kolege na sveučilištu, prevoditelje, liječnike...

Našem je naraštaju najprije hrvatski predavala Dunja Fališevac, za kojom sam doslovce suze lila po hodnicima kada je otišla na Fakultet (poslije mi je bila i pročelnica i jednom mi rekla da se sjeća mojih suza). Škola je već 1966/67. bila proglašena najboljom gimnazijom u tadašnjoj SFRJ, dvije godine poslije toga bila je treća u državi. Posjećivali su ju članovi stranih delegacija kao oglednu obrazovnu ustanovu pa je time bila ugledna i u Europi.

Stoga sam u svojoj gimnaziji dobila takvo obrazovanje da mi je ono bilo glavni temelj za cijeli studij. Štoviše, neke sam predmete polagala pomoću znanja koje sam stekla u gimnaziji, uz dodatno učenje novih podataka. Gimnazija je uglavnom bila ženska: samo su a razredi imali učenike, u razredima b i c bile su same učenice (godinu nakon mene imala je po četiri razreda za svaku generaciju). Tako sam imala sjajno obrazovanje, ali ne baš sjajan gimnazijski društveni život, bar onakav kakav su mladi tada priželjkivali. Tek su nas na izlete ili neka važnija druženja poput maturalne večere spajali s matematičkom gimnazijom (koja je također počela s radom 1964/65), a bila je uglavnom muška, kako bismo bili zadovoljniji i imali s kime plesati.

I moja se tako sretno stečena gimnazija bila posve oslobodila tijekom Proljeća. Kada sam upisana, u četvrti su razred još išli učenici koji su morali učiti ruski kao drugi strani jezik. Mojemu naraštaju ruski nije bio ni ponuđen.

3. Prestanak Proljeća

Hrvatsko je proljeće završilo zimi, nakon Titova sastanka s hrvatskim vodstvom i sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu (1–2. prosinca 1971) i podnošenja ostavki hrvatskoga vodstva 12. prosinca 1971. »Uhićenje studentskih lidera te prvaka Matice hrvatske, više stotina osuda za političke prekršaje, čistke više tisuća članova SKH, stvorili su traumatizirano stanje koje je trajno obilježilo novopostavljeno vodstvo SKH i do kraja oslabilo projugoslavenske tendencije u hrvatskom društvu.« (HE)

3.1. Pretraživanje stana i odnošenje pisaćega stroja

U mojoj gimnaziji imali smo i satove daktilografije umjesto tehničkoga odgoja. Išli smo i na natjecanja u daktilografiji. Profesorica nam je bila očito iz stare dobro odgojene obitelji jer nas je poučavala i građanskomu ponašanju, doduše pomalo tišim glasom nego tipkanje na pisaćemu stroju. Naučila sam naslijepo brzo tipkati, što mi je danas s računalom kao osnovnim radnim sredstvom nevjerojatna prednost. S time je povezan i događaj koji mi je opet upleo politiku u školu, samo sam tada toga bila svjesna.

Naime, nama su zbog mojega oca, čovjeka koji nije mogao biti ni ukoren, ni opomenut, ni izbačen iz Partije jer nikada u nju nije ni ušao, ali je bio matičar, u utorak 11. siječnja 1972. pretražili stan. Došli su u zoru, u pet sati, iako zakonski nisu smjeli prije šest. Pozvali su susjedu koja je živjela ispod nas kao svjedoka – sjećam se kako je zbunjeno drhturila od probuđenosti, hladnoće i neugode onako zaogrnuta kućnim ogrtačem preko pidžame jer joj nisu ostavili vremena ni da se odjene. Moj ih je tata na vratima pitao imaju li nalog. Odgovorili su da nemaju, ali da ga mogu odmah napisati. Na to je on rekao: »Ako ga možete sada napisati, onda ga ne morate ni pisati.«

Pretraživanje stana trajalo je dugo, satima. Policajci, tada zvani milicajci, razdijelili su se po sobama. Mi djeca i naša baka bili smo im nezanimljivi, toliko da nisu ni ušli u dječju sobu kada im je moja hrabra mama rekla da k nama ne ulaze. U dnevnoj su se sobi, prolaznoj, u kojoj je bilo mnoštvo knjiga i spisa u ormarima, dugo zadržali. Jedan je milicajac pregledavao knjige i izvlačio one koje je trebalo pregledati ili odvesti. Među njima je izvukao i rokovnik koji je bio dnevnik mojega oca. Da su ga bili našli, sigurno bi prošao kao njegovi najbliži suradnici u Matici hrvatskoj, književnik Vlatko Pavletić (koji je uhićen sa skupinom matičara i kao hrvatski nacionalist osuđen na godinu i pol strogoga zatvora zbog navodnoga pokušaja rušenja države, odnosno promjene državnoga uređenja) i kolega s fakulteta, pjesnik Miroslav Vaupotić, koji je dnevnik držao kraj kreveta, na nahtkaslu (za kojega je tata uvijek govorio da je umro od posljedica boravka u zatvoru). Međutim, moja je desetogodišnja sestra Višnja, sva uzrujana zbog preranoga buđenja i gužve u kući, prolazeći dnevnom sobom poravnala izvučene knjige da bar neki red unese u to svoje jutro. I tako je dnevnik ostao sakriven, a moj otac neotkriven i bez novoga zatvorskoga iskustva. Nisu našli ni njegovu zbirku političkih viceva jer ju je u strahu, a s iskustvom uhapšenika, jako dobro sakrio (v. Babić 19xx).

Među ostalim su nam predmetima milicajci odnijeli pisaći stroj, navodno da provjere jesu li se na njemu pisali zabranjeni letci. Tako sam ja ostala bez sredstva za pisanje domaćih zadaća iz daktilografije. Kada me je na idućemu satu profesorica Dora Katalinić, suautorica priručnika Strojopis: udžbenik za ekonomske škole (1965), pitala sa zadaću, glasno sam i pomalo ljutito objasnila kako su nam milicajci odnijeli pisaći stroj pa nisam imala na čemu. Zbunila se i ušutjela. I nije me više uopće pitala za zadaću sve dok nam nakon koja dva mjeseca stroj nisu vratili. A ja nisam iz protesta htjela pisati zadaću na stroju koje od mojih prijateljica iz razreda. Bit će da smo u to vrijeme trebali vježbati pisanje slova s dijakritičkim znakovima, malim prstom lijeve ruke. Jer mi se ona nisu dovoljno uvještila kao ostala slova.

3.2. Mladi iz župe i vikar

Što je bilo s nama, mladima iz župe sv. Petra? Rastjerali su nas. Neke pohapsili, ne zbog djelovanja u župi, nego u Proljeću. Velečasnoga Trčka premjestili su na Mirogoj. Tamo doista nismo mogli skupno dolaziti i radosno slaviti misu uz gitare. Nestala je prštavost, veselje, zajedništvo. I tako smo se polako raspali. O velečasnomu Ivanu Trčku ili vlč. Ivi Trčku, jedva što nalazim na sumrežju iliti internetu. Samo nešto usput – da je prije nas osnivao zborove, dirigirao; da je godinama u katedralnom zboru pjevao tenorsku dionicu; da je svirao na koncertu s više od stotinu izvođača na koru; da je kao rektor mirogojske kapele, odnosno crkve Krista Kralja u znak zahvalnosti priredio zakusku za zbor Instituta za crkvenu glazbu. Na stranicama moje župe danas u popisu župnika i vikara stoji da je Ivo Trčak bio župni vikar od 1960., a idući je vikar nastupio 1970., što bi značilo da se ne zna točno kada je prestao bili na službi u župi. Vidi se i jedan njegov plod, izdana knjiga Ivo Trčak (1987) Mirogoj: kulturno-povijesni vodič. Katkada sretnem ili vidim pokojega znanca iz toga razdoblja, posebno mi je drag jedan bračni par koji je u ono doba tek prohodao.

3.3. Moja i druge gimnazije

Maturirala sam 1975. radom o Paulu Kleeu. Moja je gimazija još dvije godine poslije toga ostala jedna od najboljih gimnazija cijele Jugoslavije, iako se godine kada sam se upisala na fakultet počela valjati Šuvarova reforma koja je ukinula gimnazija i uvela tzv. usmjereno obrazovanje. Sve su srednje škole imale u prve dvije godine izjednačene nastavne planove i programe, a u trećemu i četvrtomu razredu nastavni su se planovi razlikovali prema školama, i to tako da učenike osposobe za neko zanimanje. U našoj bi to školi bio turistički vodič, inokorespondent (činovnik sa znanjem svjetskih jezika koji se u poduzeću ili ustanovi dopisuje s inozemnim suradnicima).

Poigravalo se s obrazovanjem kako bi se učenike ubilo u pojam, kao u vicu o veterinaru koji je imao razne zamisli kako izliječiti seljakova konja, poput stavljanja lijeve noge u lavoru s toplom vodom, a desne s hladnom, pa onda obratno. Kada mu je seljak došao javiti da je konj uginuo, veterinar je razočarano rekao: »Šteta, a imao sam još toliko dobrih zamisli!« Sjećam se koliko se moja sestra tik prije reforme ljutila jer su četiri sata tjedno imali jedan predmet za koji se znalo da će ga iduće godine ukinuti.

Tako je 1977. godine moja XVI. gimnazija izgubila pravnu osobnost pa je zajedno sa XVII. gimnazijom smještenom u Križanićevoj 4a postala Obrazovni centar za jezike i tamo preseljena. Godinu poslije pridružila im se i dotadašnja Klasična gimnazija.

Tek su u novoj hrvatskoj državi u srednjoškolski sustav vraćene gimnazije kao općeobrazovne ustanove. Od 1. rujna 1991. Obrazovni je centar za jezike nestao razdvojivši se na Klasičnu gimnazija koja je ostala na istoj adresi, na XVI. englesku gimnaziju sa sjedištem u Križanićevoj 4a (isto ime drugo mjesto), te XVIII. gimnaziju u Mesićevoj 35, jezičnu gimnaziju u kojoj su njemački i francuski glavni strani jezici.

4. U gimnazijama s druge strane

Godinu dana nakon diplome, osam godina po završetku Proljeća, dobila sam posao profesorice hrvatskoga jezika u MIOC-u, tj. matematičkoj gimaziji. Bila sam tako mlada da sam više željela ići u razred nego u zbornicu. U toj su me školi jedva primili. Prva sam dva mjeseca došla preko Burze, na zagovor profesorice hrvatskoga, udovice književnika Krste Špoljara, jednoga od najzaslužnijih za biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti izdavačke kuće Zora. On je ostao bez radnoga mjesta urednika u Zori zbog objavljivanja romana Hrvatska balada 1971. u kojemu lik glavnoga junaka kritizira suvremenu književnost. U sljedećih je pet godina, do svoje prerane smrti 1977. proživio najteže godine svog života zbog besmislenih policijskih ispitivanja – Služba državne sigurnosti (SDS) redovito mu je dolazila u redakciju na informativne razgovore stalno s istim pitanjima (bit će da ga izlude), a trajno su mu zabranili kretanja izvan kuće u vrijeme boravka Tita u Zagrebu ili neke druge važne osobe. Tanji Špoljar u mojemu je zapošljavanju pomogla i tajnica, mama Denisa Kuljiša, a i Žiro Radić rekao je drugoj profesorici hrvatskoga da ću ja postići nešto u životu pa će ih biti sram ako me ne budu primili. I tako jesu.

Nakon dva mjeseca rada u školi napali su me komunistički članovi aktiva jer sam za priredbu za 29. studenoga (rođendan mojega oca), u želji da pjesme budu svježe i nove, dala učenicima da recitiraju pjesmu Zidari. Optužili su me da sam im dala pjesmu Vlade Gotovca. No Zidare je napisao Dobriša Cesarić. U svakomu slučaju, profesorica Špoljar obranila me rekavši da sam u vrijeme Hrvatskoga proljeća bila dijete, imala trinaest godina i da me puste na miru. I pustili su me do kraja školske godine, kada sam otišla na Fulbrightovu stipendiju u SAD. Tu smo se napokon oprostili Proljeće i ja. Sve do ovoga teksta.

U spomenutomu Centru za jezike, tj. trojnoj XVI., klasičnoj i XVII. gimnaziji kao nezaposlena sam po povratku iz SAD predavala Kulturu govora u prvomu polugodištu jedan sat tjedno, a u drugomu još jedan predmet, mislim da se zvao Kultura sredstava javnoga komuniciranja, ukupno sedam sati tjedno. Iduće sam godine dobila jedan od mnogih poslova na određeno vrijeme na Filozofskomu fakultetu. U njemačku i francusku jezičnu XVII. gimnaziju na Šalati na moju se radost u trećemu razredu preselila moja kći, odustavši od Privatne klasične gimnazije. Bar je zgrada bila ista, iako ne i ime škole.

5. Završetak

Ovaj tekst završit ću pjesmom Slavka Mihalića Prognana balada. Napisana je 1. siječnja 1955., a objavljena iduće godine u zbirci Put u nepostojanje. Meni je to gotovo nevjerojatno jer djeluje kao da je napisana nakon sedamdeset druge, kako se često znakovito naziva ugušenje Hrvatskoga proljeća i progona koji je tada počeo. Ona mi se zbog svoje slojevitosti čini sjajnim opisom njegova tijeka i kraja. Na njoj sam objašnjavala svojim učenicima u MIOC-u kako tekst može imati bar tri značenjska sloja: doslovni, preneseni na događaj poput proljećarskoga i široko metaforični o ljudskomu iskustvu (lijepo ju je raščlanio Pavao Pavličić 2009). Mislim da tada nisam bila posve svjesna zašto mi se tako sviđa. Vjerovala sam da je to samo zbog umjetničke vrijednosti. Sada znam da je umjetnički bio najvažniji, ali ne i jedini razlog.

Prognana balada

          Majci, ocu

Dogodilo se to iznenada
Tako, jugo je bilo u zraku
I jesen je sličila na proljeće
Dogodilo se to s osmijehom sunca na
ustima
Taj čovjek, inače s leđima kakve
planine
Inače s virom mudrosti u očima
Inače s rukama teškim poput gromova
Udarac šake čuo bi se dugo
Taj čovjek u taj čudan dan
Kažem: djevojka jedna raskopčala
košulju
(Zagledala se kroz prozor umjesto
u ogledalo)
Kažem: na obali se vrba omacila
Glasi se iz dubine
Ma sve oblake razmahne
Ma zapjeva takvim složnim glasom
Protrnula je ulica (kao da joj spala
haljina)
Najprije od stida
Poslije od silne radosti
Jedan prodavač naranči širom je otvorio
vrata trgovine
I još mu nije bilo dosta
I još mu nije bilo dosta
Još premalo
I napisao je iznad vrata
Uzmite što vam pripada
Ali poslije noći koja je slijedila
Poslije minuta koje su došle u tamnim
odijelima
Poslije sekundi sa cilindrima i bambusovim
štapovima
Prokleti sjevernjak dunu
Djevojka zakopča košulju
Otpadoše mace s vrba
Prodavač se lati mušterija
Počevši od predgrađa
A čovjek onaj što je pjevao
Usitnjen do mikroba
I podložan do nepokretnosti
Bude prognan
Ta netko je morao platiti

Post scriptum

Profesorici iz biologije i kemije posve sam oprostila njezin postupak prema meni kada sam s prijateljicom koja je predavala statistiku na Ekonomskomu fakultetu napisala znanstveni rad o srednjim vrijednostima u ocjenjivanju. Shvatila sam koliko mi je korisno bilo studentima strasno objašnjavati neprikladnost računanja prosjeka umjesto moda i medijana kao srednjih vrijednosti kod ocjena koje su kao kruške i jabuke. I davati im primjer nepravde koja je utemeljena na stvarnim događajima. Svaka se bol koja donese dobre plodove lakše podnosi. Zato je dobro zlo pobjeđivati dobrim.

Za Bojana me boli kada ga se god sjetim, no tada se pomolim za nj. Nadam se da je napokon stigao doma. A jako mi je drago kada susretnem i pozdravim njegovu sestru. Tek naklonom glave jer se zapravo i ne poznajemo. Samo smo obje voljele Bojana.

Literatura

Batović, Ante (2010) Od ekonomske reforme do Brijunskog plenuma – američki i britanski izvještaji o Hrvatskoj (1964-1966), Historijski zbornik XIII: 539–558.

Čulić, Ilko (2016) Katolički rock: mi rokamo za Boga, https://www.express.hr/kultura/katolicki-rock-mi-rokamo-za-boga-7807

Despot, Zvonimir (2011) Gospa je poručila da stiže kraj komunizma, a mi smo se smijali, Večernji list, 18. prosinca http://www.vecernji.hr/hrvatska/gospa-je-porucila-da-stize-kraj-komunizma-a-mi-smo-se-smijali-357318

Dizdar, Zdravko (2005) Prilog istraživanju problema Bleiburga i križnih putova (u povodu 60. obljetnice), Senjski zbornik 32, 117–196.

Körbler, Jurica (2015) Fra Jozo Zovko će naširoko ispričati svoju istinu, Jutarnji list, 4. rujna (http://www.jutarnji.hr/vijesti/fra-jozo-zovko-ce-nasiroko-ispricati-svoju-istinu-ima)

Körbler, Jurica (2020) Žeteoci su bili prvi rockeri s Kaptola, Glas Istre, https://www.glasistre.hr/glazba/zeteoci-su-bili-  prvi-rockeri-s-kaptolaoni-su-prasili-dok-su-se-neki-vjernici-ispovijedali-da-su-grijesili-jer-su-slusali-modernu-     glazbu-635787)

Laudato (2012) Što je Drugi vatikanski sabor, http://www.laudato.hr/Duhovnost/Zelite-li-znati-vise/Sto-je-Drugi-vatikanski-sabor.aspx)

Pavličić, Pavao (2009) Vrijeme u pjesmi, Umjetnost riječi, 53/1–2, str. 69–92.

Pirker, Pero (1967) Pojava deklaracije nije slučajan akt grupice lingvista i književnika, Vjesnik, 20. travnja, str. 3.

Šarić, Anto (2006) Recepcija Drugova vatikanskoga sabora, Crkva u svijetu, 41/1, str. 7–25

Tučkar, Zoran (2010) Sveta misa hrvatske duhovne i rock glazbe, 11. siječnja      www.muzika.hr/clanak/24512/albumi/sveta-misa-hrvatske-duhovne-i-rock-glazbe