Prijelaz kritične točke rasapa

Renomirana osječka književnica Ivana Šojat, nakon izvrsno prihvaćenih i nagrađivanih romana raznolikih tematika koje uključuju obiteljsko protusjećanje, ratnu ostavštinu i problem PTSP-a, osmanlijsku stvarnost i odnose moći, konzumiranje osvježivača prostora s učinkom opojnih droga i još mnoge, čitateljskoj je publici i književnoj kritici u travnju 2021. predstavila novi roman naslova Štajga ili put u maglu.

Žargonskim germanizmom naslovljeni roman već na početku čitanja upućuje žarišnom mjestu radnje Šojatičina prozo­pisa. Riječ je o željezničkom kolodvoru u Vinkovcima, poznatom kao štajga, na čelu sa šefom kolodvora – Andrijom Pavičićem. Ispripovijedan upravo kroz glas pripovjedača u prvom licu jednine, ujedno preklopljenim s glasom protagonista, roman signalizira većinom monološki diskurs pojedinca suočenoga s opustjelim kolodvorom te promišljanjem sudbine grada: Grad je kao drvo (...) To sam vidio u snu... Gdje ga posadiš, tu ostaje. Ne može pobjeći, ne može se premjestiti, ne može se oduprijeti. Poput drveta, i grad može biti posječen, ubijen, zatučen. Iz stvarne potrebe. Ili hira. (Šojat, 2021., 79)

Roman je strukturiran u petnaest poglavlja, s Preludijem na početku, integriranom pjesmom o željeznici i nenaslovljenim prologom na kraju. Neobičnost Šojatičina romana leži u odmicanju od prepoznatljivoga uzorka fabularnih očekivanja te inzistiranju na defabularizaciji. Tekst se diskretno odmiče od organizacije pripovijedanja u odnosu na ustaljenu, pregledno izvedenu fabulu, ali se jasno reprezentiraju iskustva protagonista, u potpunosti ogoljena pred čitateljem, koja u vremenskom i prostornom rasporedu sugeriraju određena značenja i upućuju na propitivanje individualnih i kolektivnih sjećanja. Neobična po izlomljenom presjeku svijesti glavnoga junaka, Štajga odmicanje od uobičajenoga poimanja romanesknog zbivanja gradi na (su)odnosu sadašnjosti i prošlosti jer je Andrijino pripovijedanje prožeto neprestanim prelascima zamrznute svakidašnjice u vrlo živu prošlost i u njoj proživljenu, nostalgično prizivanu mladost. Sumorno prikazana, opora vinkovačka stvarnost prožeta je retrospektivnim epizodama kojima se izlažu namjerno izvedena nepodudaranja poretka događaja u priči i poretka događaja u tekstu.

Višeslojnost romana iščitava se prikazom željeznice kao osnovnoga motiva, već poznatoga i često korištenoga u hrvatskoj književnoj tradiciji; problematiziranjem ustaljenih obiteljskih odnosa te intimnoga odnosa supružnika u braku; prikazom ljudskih poroka koje odobrava i potiče okolina, srušenih snova i neispunjenih očekivanja; reprezentiranjem maloga čovjeka u odnosu na izboren državni aparat koji mu kroji sudbinu te kritičkoga propitivanja procesa pamćenja i vjerodostojnosti vlastitih, osobnih sjećanja: Sjećanja su nepouzdana. Čak i ako smo promatrači, uvijek se u sjećanjima postavljamo u središte, kroza sebe tumačimo druge, definiramo ih, sortiramo na stranu dobra i zla, komedije ili tragedije. (Šojat, 2021., 54) Željeznica kao motiv u tekstu Ivane Šojat prerasta u svojevrsni simbol čija je fluidnost podložna uvjetovanoj prohodnosti teksta. Istaknutom disfunkcionalnošću željeznica sugerira i sliku nepravedno zanemarene Slavonije. Neprestane Andrijine pretumbacije proživljenih iskustava, od žive, katkad mučne prošlosti do zamrznute sadašnjosti, u gradu gdje vrijeme sporije protječe, daju uvid u stanje željeznice od vremena njezine izgradnje, preko iskustava ratova koji su zahvatili to područje, do prikaza stanja u dvadeset i prvom stoljeću. Kolodvori su opustjeli, rijetki su putnici koji izlaze u Vinkovcima kao krajnjoj destinaciji svojih putovanja iz otrcanih, nesigurnih vlakova. Prisjećajući se davnog izgleda te posjećenosti vinkovačkoga kolodvora radnim danima i vikendima, dokumentiramo fikcijom teksta prikaz minula svijeta što graniči sa snoviđenjem. Kolodvor danas, iz očišta glavnoga junaka, kojemu je to ujedno i radno mjesto, odiše smradom urina, nečistoće, strojnoga ulja.

Odnosi su uže obitelji prožeti neprestanom napetošću i neugodnom tišinom. Andrijin brak s učiteljicom Katarinom ustajao je poput tihoga kolodvora, iako se još uvijek kroz dijaloge, međusobna opažanja i komentare naziru iskre davno prisegnute ljubavi koja često, s Andrijine strane, biva neiskazana. Kruno i Hrvoje, Andrijini i Katarinini sinovi, otišli su iz Vinkovaca u potrazi za radnim mjestima i kvalitetnijim životom, a telefonski razgovaraju isključivo s majkom kad otac nije prisutan. Problematiziranje neprestanog iseljavanja mladih iz Slavonije još je jedna od važnih tema Štajge. Otvaraju se pitanja i što mladi čovjek »mora imati« kako bi postao »dobrim materijalom« za posao te kolika je roditeljska uloga u cijelom procesu »podizanja djece na svoje noge«: Današnja djeca postala su ljudi kojima je jasno da im lažemo, da je sve ono o marljivosti, učenju, znanju, poštenju totalna glupost. Da smo sve to pretvorili u totalnu glupost. (Šojat, 2021., 100) Štajga indirektnom jasnoćom razbija iluzornu sliku prostora gdje je nakon rata, u pojedinim segmentima, bolje nego prije, jer na mikrorazini zbog iseljavanja ne stradavaju samo pojedinci nego i cijele obitelji; sela, gradovi, regije.

Roman se tako dotiče i odgojne problematike. Lik Andrije tipična je figura proizišla iz tradicionalnoga odgoja gdje muškarac, u skladu sa svojom ulogom, ne pokazuje nježne (ženske) emocije, kamoli suze. Na taj bi način narušio sliku vlastite muževnosti, nepobjedivosti, drčnosti. Muškarac koji pokazuje emocije, pokazuje Šojat, izložen je društvenim predrasudama svojega okruženja i stigmatizaciji sebe kao slabića. Čak i Andrija, u trenutcima nesanice ili razgovora sa suprugom, sve navedeno propituje te dolazi do spoznaje kako je na isti način odgajao svoje sinove, bivavši im više »pajdom« nego ocem, što mu se vraća njihovim šutnjama. Nemogućnost zdrave, otvorene komunikacije glavnim je uzrokom nabrojenih životnih izazova glavnoga junaka Štajge. Mnogo bi toga trebalo reći kako bi se izbjegle zle slutnje, ali u Andrijinu grlu riječi doslovno zapinju. Gdje riječ izostaje, talože se tuge, nerazumijevanja, tišine i nemiri.

U Andrijin intimni, osobni svijet prodiremo dublje ključnom informacijom za razumijevanje njegova funkcioniranja; on je dragovoljac Domovinskoga rata, suočen s određenim traumama, ali i (samo)liječeni alkoholičar. Spomenuti je rat marginalna narativna okosnica romana, ali dovoljno dominantna jer daje uvid u traumatično iskustvo tada mlade individue koja poslije u društvu propituje vlastito djelovanje i komentira sveobuhvatnu infektiranost naslijeđa rata u razdoblju poraća: ratno profiterstvo, stranačka podobnost te promišljanje o besmislenosti djelovanja. Svi ti čimbenici dovode, prema Andrijinu mišljenju, do prijelaza kritične točke rasapa.

Alkohol je jedan od najljućih demona s kojima Andrija vodi svakodnevne bitke. Katarinina briga o tome je li posegnuo za čašicom ili nije iskazuje se kroz njezina svakodnevna »otrovna« pitanja ili pogleda na tjemenu koji probada. Naturalistički opisi pijančenja, s analeptičkom funkcijom unutar teksta, donose prikaz minule mladosti i teških trenutaka osobnoga potonuća. Ti su procesi dodatno poticani upravo iz junakove okoline, čime se problematiziraju određeni lokalni socijalni deformiteti: »Jesi li bolestan?« povikao je stari onako kako poviču svi kad u birtiji kažem da ću sok ili mineralnu. Odbiti alkohol znači biti bolestan. (Šojat, 2021., 35)

U romanu je posebno naglašena Andrijina fascinacija smrću. Početak romana obilježen je brojnim prikazima nagovještaja smrti (ptica zarobljena u dimnjaku, trzaji kristala u vitrini, glasanje ćuka u daljini), što se kroz narativ proširuje prikazima bližih ili daljih pokojnika. Poimanje supostojanja svijeta živih i svijeta mrtvih još je jedan aktivni punkt Andrijinih misaonih preokupacija. Slušajući priče o neudanoj mrtvoj nevjesti, koju strojovođe prozvaše Lucijom i čiji se duh ukazuje na tračnicama blizu Strizivojne ili Šida najavljujući skoru nesreću; oživljujući priče o starom švapskom groblju, u blizini Najdorfa (Novoga Sela), preko kojega je izgrađena željeznica; promišljajući o savezničkom bombardiranju 1944. za Drugoga svjetskoga rata i poginulima na kolodvoru; propitujući količinu krivnje strojovođe što upravlja vlakom u momentu samoubojstva osobe koja u psihičkom rastrojstvu i afektu završava život na tračnicama – otkrivamo znatiželjnu stranu (ne)ograničene ljudske psihe što teži razjasniti onostrano, neobjašnjivo.

Osim promišljanjem o mrtvima i živima, mladosti i prolaznosti, Andrija vrijeme krati razgovorima s prometnikom Matom čija će sudbina prozopis dovesti do kulminacijske točke na kraju romana, odnosu pripitomljenih životinja i ljudi, o navici kao elementu preživljavanja u svijetu, težini izgovorenih riječi i o strahu od nemoći. Prenošenje Andrijine struje svijesti pripovjednim monologom oživljuje se kombinacijom stilski dužih i kraćih rečenica, lokalnih frazema, mnoštvom raznolikih usporedbi i metafora.

Roman Štajga ili put u maglu moguće je promatrati romanom specifične struje svijesti koji tematizira odnos prošlosti i sadašnjosti, događaje koji su obilježili jednu mladost, procese prisjećanja i obiteljske odnose. Konkretno lokalizirano sjećanje protagonista Andrije Pavičića, ujedno i pripovjedačkoga glasa, vezano je uz žarišnu točku zbivanja te mjesto pamćenja – vinkovački kolodvor. Izostanak klasičnoga fabuliranja upućuje otvaranju prostora detaljiziranju u pripovjednu monologu. Protagonist je uronjen u svakodnevicu, svjestan društvenih, ekonomskih, političkih, pa i obiteljskih deformiteta te funkcioniranja svijeta oko sebe; njegova vizura i pogled na svijet glavni su poticaj retrospektivnim epizodama kojima se lomi linearna naracija. Iako se naizgled u Šojatičinu romanu »ništa ne događa«, obratiti je pozornost na pojedinosti koje zaokupljaju vrlo živu individualnu svijest junaka. Takvom sviješću on postaje punokrvni lik koji propituje ustaljene lokalne tradicije, analizira međuljudske odnose, pokušava shvatiti razloge međusobnog nerazumijevanja supružnika, upozoriti na problem iseljavanja mladih iz plodne Slavonije, oživiti sjećanja na pokojnike.

Na koji je način, stoga, stanovita štajga povezana s putom u maglu? Je li štajga mjesto s kojega putnici figurativno odlaze u maglovitu, nejasnu daljinu ili je štajga žarišna točka koju su, u beskompromisnoj sadašnjosti, ovile magla i tišina? Nakon pomnjiva čitanja, naziru se mnogi zanimljivi odgovori.