Pohvala vršnjaštvu

Na samom kraju srpnja ili u prvim danima kolovoza 2015. godine, u predvečerje, žena i ja vraćali smo se doma s plaže u Zablaću. Na istočnom ulazu u Skradin, između povratnika s gradske plaže kojima smo gledali leđa i večernjih šetača koji su nam išli ususret, oboje smo istodobno, na lijevoj strani ceste, ugledali akademika Pavla Pavličića i njegovu pratilju Julijanu Matanović. Poznati književnik i književnica očito su krenuli u šetnju, možda do obližnjega groblja Svetoga Jere ili do Staroga mosta na Krki udaljenog nekoliko stotina metara. Kako napisah, nisu bili sami na cesti bez pješačke staze, pa su i pješaci i vozači u autima morali zbilja paziti da se ne dodirnu. Da sam imao gdje, bio bih stao – tako sam u prvom trenutku pomislio – ali nestrpljivo trubljenje iza nas podsjetilo me da sam na županijskoj cesti koja prolazi kroz grad i da nije vrijeme ni za zaustavljanje ni za javljanje kolegi i kolegici koji su išli »pod ruku«, šotobraco, kako bi rekli Skradinjani, ili sottobrazzo, kako bi napisao talijanist Pavličić.

– Šteta što ih nisam vidio negdje drugdje – rekao sam ženi. – Mogao sam ih pozvati na piće.

– Da i imaš prigodu, možda to ne bi bilo pametno – rekla je žena.

– Zašto? – upitao sam.

– Možda ti je kolega u šteti – odgovorila je žena.

– Imaš pravo – nerado sam joj priznao i zašutio.

Možda je baš zbog »štete« neočekivani par izabrao slikoviti, duboko uz Krku uvučeni gradić, gdje je tajnovitost zajamčena, jer su Skradinjani prilično poznati kao veliki ignoranti. Ne uzbuđuje njih ni dolazak svjetske elite na velebnim jahtama. Za jordansku kraljicu, kad je bila prije nekoliko godina, rekli su: »Ne̕ š ti kraljice!« Znatiželju ne izaziva ni Bill Gates, čest gost u marini. Mjesna neformalna klapa nije se uzbudila kad su ispred kafića »Niko« u glavnoj ulici, za susjedni stol, sjeli Sean Connery i Clint Eastwood. Slavni glumci su pjevače počastili pićem, slušali neko vrijeme njihov pjev, a onda ustali i prije nego će otići, Eastwood je rekao na hrvatskom: »Doviđenja! Laku noć!«, i onda dodao na engleskom da ga je to naučio John Malkovich.

Julijana Matanović i Pavao Pavličić, foto: Dubravka Petrić / Pixel

– Koliko znam, s Pavličićem nisi baš blizak – prekinula je šutnju žena.

– Nisam, ali on je moj vršnjak.

U tome trenutku nisam znao jesu li kolegica i kolega samo na izletu u Skradinu ili su više dana negdje odsjeli. Čak i da sam ih susreo na pogodnijem mjestu, bi li bilo pametno javiti im se, pitao sam se. U njihovoj zaljubljenosti koja je bila očita, najmanje bi im se svidjelo moje uznemiravanje, baš kako je slutila moja žena.

Da sam spisateljica i da pišem takozvano žensko pismo kao Julijana Matanović, ovdje bih se nadugo raspričao o tome što su šetač i šetačica imali na sebi, o zalasku sunca iza skradinske utvrde Turine, o glasanju ptica u ostatcima močvare i šaša na ušću skradinske Jaruge, ali nisam, pa samo bilježim da sam u tom trenutku bio ponosan na svoga vršnjaka kao pratitelja lijepe, znatno mlađe kolegice. I zato sam, dok smo se vozili prema našim Dubravicama udaljenim pet kilometara, prizvao u sjećanje jedan stih iz pjesme Finili su, Mare, bali, koju je davno pjevao Vice Vukov, i pjevušio sam ga do kuće dosađujući ženi: Još ka mladić mogu parit, zamijenivši zadnju riječ parit s palit.

O viđenom u Skradinu nisam nikomu govorio kad sam se početkom listopada vratio u Zagreb. Čak je i moja žena znala čuvati tajnu – kad ju se lijepo zamoli. Ipak, kadikad bih se sjetio kako bi netko drugi na mome mjestu postupio, nekakav pravi ili prigodni paparazzo, i po kojoj bi cijeni prodao šarenim listovima sliku poznatoga para.

Te sam jeseni u metropoli na nekoj promociji vidio kolegu Pavličića. Rekao sam mu da sam ga vidio u Skradinu, a on mi je potvrdio da je bio i da je odsjeo nekoliko dana u apartmanu Jakova Sušića, te da mu je bilo lijepo i kod Jakova i u našem Skradinu. Kad sam sljedeći put bio u rodnom kraju, prenio sam Jakovu, umirovljenom upravitelju pošte, pohvale akademika Pavličića. Bilo mu je to drago čuti, a meni je bilo još draže što mi se Jakov, koga često viđam, nije još ljetos pohvalio koga je imao u gostima. Time je potvrdio ono što sam i prije znao – Jakov Sušić je jedan od posljednjih izdanaka skradinske gospode.

Sljedeće godine nije više bila nužna diskrecija jer se o ljubavnoj vezi dvoje književnika počelo javno govoriti i pisati, pogotovo kad su se vjenčali, a istina koju sam doznao natjerala me da se ozbiljno postidim svojih i ženinih konstrukcija. Zbog neugode i suosjećanja i sad bih najradije promijenio šaljivi početak ovoga priloga, ali to bi bila krivotvorina. Naknadna pamet.

Istinu nisam znao jer već dvadesetak godina ne kupujem nijedne novine. Držim da je šteta dati novac za listove koji daju više prostora kojekakvim javnim ženama nego hrvatskoj kulturi. Ta se mjera pokazala dobrom i za moj džep, a ako me neki članci ipak zanimaju, nečiji stupci naprimjer, pročitam ih na svemrežju. No ta odluka ima i jednu manu – zbog nekupovanja dnevnih novina promaknule su mi mnoge osmrtnice, pa i ona koja je objavila posljednji ispraćaj Pavličićeve supruge 2014. godine. Dakle, kad sam svoga vršnjaka vidio u Skradinu, on je već više od godine dana bio udovac, slobodan za novu ljubav. Zašto ne, pomislio sam, u našim godinama žalovanje ne mora i ne može dugo trajati. Razumjet će naši vršnjaci na što mislim.

Zašto su mi važni moji vršnjaci? Zašto se obradujem svaki put kad slučajno otkrijem da je neka javna ili nejavna osoba moj vršnjak. Možda su korijeni toga u mojem djetinjstvu. Odrastao sam u velikoj obitelji gdje su tri naraštaja složno živjela, u obitelji koja ipak nije bila kompletna jer se najstarija sestra udala prije nego se rodio najmlađi brat, dakle u obitelji u kojoj se sedmero preostale djece moglo igrati bez potrebe za drugima, za djecom iz susjedstva. Ipak, kad sam otkrio da u zaseoku imam šest vršnjaka, šestero istoga prezimena – a trojica od nas imali smo i isto ime – otvorio mi se čitav novi svijet. Iako nismo pošli iste godine u školu, jer su trojica bila rođena na početku 1946., pa su bili ranije upisani, vršnjaštvo nam je bilo važnije od toga tko je prvi naučio čitati i pisati.

Kad bismo obavili svoje obveze, školske i kućne – netko je čuvao tuke, netko ovce, janjce ili kravu – sve Božje vrijeme bilo nam je na raspolaganju. Dvojicu od nas sedmorice, dvojicu bratića, odvajala je cesta, kao i pretjerana brižnost roditelja, osobito jednih, pa nisu bili prečesto s nama, ostalom petoricom, niti su sudjelovali u našim pustolovinama. Za razliku od njih, mi smo znali za svaku ranu trešnju, znali smo u čijem vinogradu i u kojem se redu nalazi čokot s grožđem rankom, a prije od vlasnika kušali smo njihove prve zrele marelice, smokve i breskve. Iako smo se znali svađati, osobito u igri, pa i potući, jedan drugomu zakrvaviti nos, brzo smo se mirili i nastavljali s pustolovinama. Dio njih, obogaćen plodovima mašte, opisao sam u romanima Kamion trubi dvaput i Gospodar od Ključa te u zbirci priča Dobri duh rijeke.

A bilo nas je u cijelom selu mnoštvo rođenih 1946. Kad sam se rodio potkraj studenoga te godine, bio sam u župi četrdeset drugi po redu, a gdje je tu još cijeli prosinac. Zato i sada kad se mi vršnjaci susretnemo, obično upitamo jedni druge: »Di si, godino?«, »Kako si, godino?«, jer svi nepogrješivo znamo, i muškarci i žene, da smo rođeni iste godine.

Zbog toga kad se nađem na Pisku, na plaži uz Visovačko jezero, na kojoj nam Uprava NP Krka još uvijek dopušta kupanje, odmah potražim vršnjake da im se priključim. I kad ispraćamo nekoga mještanina na groblju, obvezno se približim skupini u kojoj ima mojih vršnjaka. Samo mi vršnjaci (i vršnjakinje) možemo u potpunosti razumjeti jedni druge; ništa mi jedni drugima ne moramo posebno tumačiti i objašnjavati, jer mi imamo zajedničku memoriju i iskustvo.

Cijeloga života nehotice i ne tražeći otkrivam vršnjake. Hollywoodski glumac Sylvester Stallone postao mi je simpatičan tek kad sam slučajno doznao da je moj vršnjak iako ne volim njegove filmove. Tommy Lee Jones, pasji uporan tragač za Harissonom Fordom u izvrsnom trileru Bjegunac, prometnuo se u dragoga mi glumca tek kad sam pročitao da je moj vršnjak. Nikakva njegova nova uloga, kakva god bila, ne može otkloniti tu naklonost.

U hrvatskoj književnosti doznao sam da mi je bio vršnjak pjesnik Jakša Fiamengo tek nakon njegove smrti, i to da smo rođeni istoga dana u istom mjesecu (26. studenoga). Nadnevak moga rođenja u službenim dokumentima i u mojim knjigama je krivotvorina pokojnoga skradinskog matičara. Kad je šezdesetih godina trebalo iz nekih razloga srediti matične knjige, usporediti crkvene i općinske, on je između crkvenoga nadnevka upisanog na dan rođenja i državnoga upisanog četiri dana poslije, izabrao državni, a crkveni prekrižio u skladu sa svojom ideologijom. (Vragu briga za čet̕ri dana, rekao bi moj otac.) Zato danas ne znam vrijedi li moja diploma na kojoj je »krivi« nadnevak rođenja.

Uvijek sam se veselio uspjehu hrvatskih športaša, osobito kad je bila riječ o rukometašu Hrvoju Horvatu i stolnotenisaču Dragutinu Šurbeku, mojim vršnjacima. Šibenik je imao u svojoj rokerskoj povijesti više vokalno-instrumentalnih sastava, ali najbolje pamtim sastav Mi, ne samo zato što je bio najbolji i najpoznatiji nego i zato što su članovi bili većinom moji vršnjaci.

U političkom životu u samostalnoj Hrvatskoj istaknula su se dva moja vršnjaka, Andrija Hebrang i Miroslav Tuđman. Poznam puno liječnika, ali uz Hebranga još samo jednomu znam godinu rođenja, a to je Matko Marušić, sveučilišni profesor, književnik i domoljubni aktivist. Osim trojici vršnjaka predsjednika SAD-a, Billu Clintonu, Georgeu W. Bushu i Donaldu Trumpu, ne znam godinu rođenja ni jednom bivšem glavnom stanaru Bijele kuće.

Akademika Pavla Pavličića nisam poznavao sa studija jer sam studirao u Zadru, gdje su se svi studenti barem iz viđenja poznavali, a što na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zbog mnoštva studenata, ne bi bilo moguće. Kad sam se 1975. zaposlio u Mladosti i preselio u Zagreb, pri ruci mi je bilo skladište knjiga gdje sam mogao posuđivati i čitati izdanja raznih nakladnika. Govorilo se tada o nekim fantastičarima, borgesovcima, a to me baš nije previše zanimalo jer ne volim nikakvu fantastiku ni u književnosti ni na filmu. Jedan mlađi moj mještanin dao mi je tih godina jednu Borgesovu zbirčicu priča koju sam pročitao, ali u njoj nisam našao onu fantastiku na koju sam prvotno pomislio. Svejedno me te priče nisu zgrabile kao mnoge druge, prije i poslije. Ja to objašnjavam preskromno razvijenim moždanim vijugama zbog kojih ne prihvaćam zakučastu književnost, pa obično kažem da me od teških knjiga i filozofskih rasprava zaboli glava i uhvati Sartreova Mučnina. Ali kad sam negdje pročitao da je Pavličić moj vršnjak, počeo sam se ozbiljnije zanimati za njegove knjige, pogotovo kad su počele izlaziti u Znanju, najprije u biblioteci Itd, a zatim u Hitu. Čitajući ih počeo sam otkrivati neke podudarnosti koje nisu bile slučajne.

Godine 1976. na anonimnom natječaju Modre laste, kao početnik dobio sam prvu nagradu za prvu napisanu dječju priču Dobri duh rijeke. Bila je to istinita priča o didu Niniću, mom starijem rođaku s druge obale Krke, koji je ljeti svakodnevno boravio na Skradinskom buku. Budući da je znao njemački i talijanski, bio je samozvani vodič rijetkim stranim i domaćim gostima. Uvijek je govorio da tu ljepotu koju je Bog dao našem siromašnom kraju treba otkriti cijelomu svijetu, a kad su asfaltirane ceste i kad su u automobilima doista navalili brojni turisti, jedan od njih doslovce ga je pregazio.

Drugo i treće mjesto pripalo je tadašnjim članovima prve lige dječjih pisaca. I gle čuda, iste godine – poslije sam otkrio – Pavličić je objavio zbirku priča Dobri duh Zagreba. Niti su naši naslovi bili izvorni niti smo jedan drugoga plagirali. Banalna sintagma »dobri duh« bila nam je obojici poznata, a možda nas je nadahnuo i u gimnazijskim danima gledani film Gigot, film o nijemom pariškom skitnici, u nas preveden kao Dobri duh Pariza. Drugu podudarnost otkrio sam kad je Pavličić počeo objavljivati krimiće s novinarom istražiteljem Ivom Remetinom kao glavnim likom. Prije čitanja njegovih krimića počeo se u mojim pričama, pa poslije u romanu Grand hotel i u knjizi o gimnazijskim danima Rocker i Alkemičarka, pojavljivati junak po imenu Stipan Remeta. Ime sam posudio od jednoga od mojih vršnjaka, a prezime je vezano uz samostansko imanje Remetić na desnoj obali Krke, pokraj plaže Pisak.

Kad sam u jednoj Pavličićevoj knjizi pročitao da je kao dječak jeo zelene marelice dok su još sitne i neokoštalih koštica, sjetio sam se kako smo ih moji vršnjaci i ja kao gusjenice tamanili. Iz nekih razloga, valjda zbog toga što u vrijeme mladih marelica nije bilo nikakvoga zrelog voća, pa nam je dobro došao njihov kiselkasto slatki okus, jeli smo i zelene neokoštale bajame. Bili su slična okusa kao i marelice, a kako i ne bi kad su marelice navrćane na bajame. Nismo bacali ni koštice zrelih marelica, koje smo razbijali i jeli njihove ukusne jezgre. Razočarao sam se kad sam otkrio da visovačke marelice koje smo bezobzirno krali plivajući do otoka i natrag, imaju koštice s gorkim jezgrama jer su kalemljene na šljive ili gorke bajame. To što smo nakon grickanja nezrela voća morali češće driješiti gaće, nikoga nije bila briga.

Kad je Pavličić objavio izvrsnu knjigu Dunav, koju sam stjecajem okolnosti pročitao tek 2020. godine, otkrio sam da se i on bojao grča kad bi se kupao u Dunavu. On ne spominje moćno čarobno sredstvo protiv grča – ne znam je li ga poznavao i rabio – a mi njegovi vršnjaci s Krke vezali smo labavo komadić špage iznad gležnja desne noge. Vjerovali smo da to sprječava grč, i koliko se sjećam, nitko se od naših mještana na našim plažama uz Krku nije nenamjerno utopio.

Ima još jedna podudarnost. Prošloga ljeta, nakon Dunava, čitao sam knjigu feljtona Ulica me odgojila, objavljenu 2004. godine. Posljednji feljton Psi počinje rečenicom, navodim je po sjećanju: Ako među Hrvatima ikada izbije građanski rat, bit će to zbog pasa. Iste te godine, ne znajući za tu rečenicu, napisao sam šaljivi roman za mladež Ovdje čuva King, koji je objavljen godinu poslije. U njemu je riječ o pojavi trovača pasa zbog kojega se hrvatska javnost oštro podijelila na pristaše i protivnike najboljih čovjekovih prijatelja. Nije u romanu došlo do građanskoga rata, ali je na Jarunu izbila neviđena makljaža između prosvjednika i kontraprosvjednika, između ljubimaca pasa i njihovih protivnika. Nadao sam se da će me zbog toga romana napasti različite udruge ili barem proizvođači hrane za kućne ljubimce, koji su u romanu medijski manipulirali događajima, ali od svega toga ništa. (Naučila se lekcija o SUBNOR-u i Aralici.) Zbog te nebudnosti i neaktivnosti aktivista imam u podrumu još stotinjak primjeraka toga naslova.

Nije slučajno da sam Dunav čitao tako kasno. Jednostavno nije mi knjiga bila pri ruci, a usto bojao sam se da je Pavličić napisao knjigu o Dunavu na kojem je odrastao na način kako ja dugo planiram napisati knjigu o Krki. Kad sam je napokon uzeo u ruke, vidio sam da je podijeljena u dvanaest poglavlja koja nose nazive mjeseci. Hvala Bogu, odahnuo sam, moja knjiga o Krki, ako je ikad napišem, bit će podijeljena na godišnja doba. Ne će to biti jedina razlika jer su Dunav i Krka različite rijeke, moćna i duga europska rjekurina i kratka krška ljepotica, mamac milijunima turista. A sve ostalo, onaj sentiment koji nas u zrelim godina vraća na rijeke našega djetinjstva je isti, naravno jer smo vršnjaci.

Pavličića sam počeo redovito čitati kad su se jedan za drugim njegovi romani pojavljivali u Hitu i to ovim redoslijedom: Umjetni orao, Večernji akt, Slobodni pad, Eter, Kraj mandata, Čelični mjesec, Trg slobode, Krasopis, Rakova djeca, Sretan kraj, Koraljna vrata, Rupa na nebu itd. Čitajući ih zapazio sam nešto što samo čitatelj vršnjak može zapaziti: neki Pavličićevi glavni junaci najčešće imaju godina koliko i autor u trenutku pisanja. Pisac s takvim junacima uglavnom dijeli isti svjetonazor, pogled na događaje i ljude, prošle i suvremene, na politiku i njezine protagoniste, barem onoliko koliko se smjelo i moglo. Čitajući pozornije otkrivao sam i da su to uglavnom i moji pogledi na sve nabrojeno, pa i kad se s nečime nisam slagao, imao sam razumijevanja za stavove i mišljenja i autora i njegovih junaka. Suvišno bi bilo ovdje reći zbog čega.

Kao što sam već spomenuo, 1. travnja (nije šala) 1975. zaposlio sam se u IKP Mladost i postao referent u Klubu prijatelja knjige. Ondje sam se zaposlio uz pomoć Vukovarca Ivana Kiefera, kolege sa studija u Zadru, koji je bio referent za područje Slavonije. To je bio poznati odjel u Mladosti koji se na poseban način bavio prodajom dječjih i omladinskih knjiga, iz biblioteka Vjeverica i Jelen. U osnovnim školama u Hrvatskoj postojali su klubovi prijatelja knjige kojima smo priređivali susrete s piscima i pjesnicima za djecu s prigodnom prodajom knjiga. Knjige smo slali unaprijed, djeca bi ih kupila i pročitala, a voditelji klubova, najčešće knjižničari, pripremili bi djecu za susret s autorom. Na kraju, pisci su se potpisivali na kupljene knjige. Usto, opremali smo školske i gradske knjižnice izdanjima Mladosti i time potiskivali agresivne sarajevske i beogradske izdavače koji su se služili i političkim pritiscima da bi plasirali knjige na srpskom i na onom neodređenom bosanskom jeziku, za svaki demagoški slučaj nazvanom srpskohrvatskim. Naravno, peta kolona je i ovdje imala određenu ulogu, pa je u neke škole u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj bilo nemoguće ući s hrvatskim piscima i knjigama na hrvatskom jeziku. Ali ondje gdje smo mogli, za tridesetak godina postojanja Kluba, održali smo tisuće književnih susreta i prodali milijune knjiga.

U ljeto 1976., za školskih praznika kad nismo bili na terenu, urednica Vjeverice Ana Kulušić zamolila me da joj pomognem u selekciji prispjelih rukopisa. Tako sam prateći što i kako gospođa Ana radi – bili smo u istoj sobi – naučio ponešto o uredničkom poslu, ali i zamjerio se nekim taštim autorima. O tome, kao i o putovanjima s piscima po Dalmaciji pisao sam u nastavcima u časopisu Književnost i dijete, dok je izlazio, a ovdje to spominjem jer me je šjora Ane 1983. godine zamolila da napišem recenziju Pavličićeva rukopisa Trojica u Trnju. Kako je poznato onima koji su u to vrijeme radili u izdavaštvu, dvije pozitivne recenzije bile su po zakonu obvezne da bi rukopis išao na izdavački savjet i onda u izdavački plan za sljedeću godinu. Osjetio sam se počašćenim tim povjerenjem, pa sam pažljivo pročitao rukopis prvoga Pavličićeva krimića za djecu. Bio je to pristojno napisan roman po pravilima žanra i struke i ja sam napisao pozitivno mišljenje. Knjiga je objavljena 1984., baš kad sam, nakon devet godina rada na terenu, postao voditeljem Kluba prijatelja knjige.

Pavličić je kao i ostali naši autori, kad bi uhvatio slobodnoga vremena, putovao s mojim kolegama po osnovnim školama. Zbog spomenutog unaprjeđenja i prestanka rada na terenu s njime nisam putovao, ali iz toga vremena pamtim jedan sitni i nebitni pisani događajčić. Naime, moj kolega Špoljarić, koji je nakon Kieferova odlaska poslovao po svojoj Slavoniji, potužio mi se da Pavličić u nečemu nije bio korektan. Zaboravio sam o čemu je točno bila riječ, ali kolega je tražio da Pavličića podsjetim na preuzetu obvezu. Ne razmišljajući puno, napisao sam piscu kratko pisamce i ubrzo dobio odgovor koji me od srca nasmijao. Književnik mi je duhovito odgovorio rabeći moje riječi, baš onako kako bih ja odgovorio da mi se tim riječima obratio neki nadobudni šefić.

Dakle, čitao sam Pavličićeve knjige, a pisac me privatno nije zanimao kao što me ni ostali moji javni vršnjaci privatno ne zanimaju. Važnije mi je djelo nego osoba. U Beogradu na Sajmu knjiga kojemu sam godinama službeno pribivao, na štand Mladosti među ostalima dolazili su i knjižničari iz Gradske knjižnice u Vukovaru. Bila je to miješana, pretežito ženska ekipa, a s vremenom kad sam ih bolje upoznao, uočio sam još jednu miješanost, pogotovo kad bi se poveo razgovor o Vukovarcu Pavličiću. Neki nisu mogli skriti razočaranje u budućem akademiku, a da nikad nisu rekli što je tomu uzrok. Sve se razjasnilo 1991. kad je počela srpska agresija na Hrvatsku i razaranje Vukovara. Tada se vidjelo tko je tko. Grad prvoga kongresa KPJ, grad u kojem je uoči raspada SFRJ komunistički moćnik Stipe Šuvar započeo hajku na hrvatski jezik i grad u kojem se kuhalo »bratstvo i jedinstvo« po velikosrpskom receptu, izložen je neviđenom razaranju, stradanju i zločinima od strane bradatih i obrijanih »kuhara«. Očekivao sam tih dana burniju reakciju Vukovarca Pavličića, a on je odgovorio mirnim i nostalgičnim Vukovarskim razglednicama u Večernjem listu. Možda su mu u Vukovaru ostali roditelji ili bliža rodbina, mislio sam tada, pa ne smije oštrije reagirati.

Dvaput sam prije Domovinskoga rata bio u Vukovaru, u ljeto 1976. kad sam pribivao jednoj svadbi u Tordincima i prenoćio kod Ivana Kiefera, i u rujnu 1977. kad sam s budućom suprugom proveo vikend po Istočnoj Slavoniji. Pet dana nakon pada Vukovara objavili su mi u Večernjem listu, na duplerici, feljton Moja tri Vukovara u kojem sam, potresen tragedijom grada i stradanjima moga uzaludno napadanog i razaranog sela, opisao svoja dva dolaska u taj grad sa željom i nadom da ću ga i treći put posjetiti, ali u slobodi. Tekst sam objavio i u knjizi feljtona, reportaža i ratnih putopisa Nema mira među maslinama, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 1994. godine.

Treći posjet, »moj treći Vukovar«, zbio se za otvorenja Mjeseca knjige u još okupiranom gradu 15. listopada 1997., kada sam s knjižničarima, nakladnicima i novinarima putovao u autobusu u kojem je vodič bio – Pavao Pavličić. O tome sam pisao u Hrvatskom slovu 24. listopada iste godine, pa ne bih ništa ponavljao. Tekst je objavljen i u mojoj knjizi feljtona Pravedni pohod u istoga nakladnika 2000. godine.

Moj vršnjak Pavličić uvelike mi se »iskupio« u autobiografskoj knjizi Bilo pa prošlo. Ima ondje jedna rečenica koju prepričavam po sjećanju: Moj je otac cijeli život govorio srpski, slušao Radio Beograd i čitao Večernje novosti, umiljavajući se time Srbima, ali svejedno su ga istjerali iz vlastita doma. Doista iskreno i na neki način gorko, pa i tragično priznanje.

Pavličića sam osobno upoznao tek 1997. na dodjeli nagrade »Grigor Vitez« za roman Mjesto u srcu. Prišao sam mu i čestitao, izmijenili smo i nekoliko rečenica, ali brzo su nas prekinuli novinari koji su tražili intervju. Tako se dogodilo još tri ili četiri puta tijekom godina. Priznajem, nije mi nedostajao kao ni ja njemu, ako je uopće znao tko sam ja. To napominjem zato što sam se s piscima s kojima sam putovao po školama u Dalmaciji i privatno družio, jer su nas trajno vezala ta putovanja, tisuće prijeđenih kilometara, hoteli i trajekti, ručkovi i večere, pića i kadikad pijanstva. Ništa od toga nisam proživio s Pavličićem, pa ništa nije bilo za pamćenje ‒ osim čitanja njegovih knjiga.

Tridesetak književnika sjedilo je na suvozačevu mjestu u mojim skromnim autima, svašta smo pričali i o svačemu razgovarali i raspravljali. Doticali smo se i kolega književnika, pokojnika i živih, donosili ocjene njihova rada i kadikad o njima tračali. Upoznao sam tako dvije osobine dijela naših pisaca: taštost i jalnost. Taštinom se branila nesigurnost u kvalitetu onoga što bi se napisalo, a istodobno zavidjelo uspješnijima od sebe u istom tom poslu. Zbog toga iskustva za sebe obično kažem i pišem da sam u najvećoj mjeri cijepljen protiv taštine. A što se tiče jalnosti, doista volim iskreno pohvaliti dobru knjigu ili priču i ne ustručavam se to reći autoru. Poeziju ne pratim niti ju ocjenjujem. Negativnu ocjenu proznoga djela, nakon nekih davnih iskustava, radije prešutim da ne bih stekao nepotrebne neprijatelje.

Često smo pisci i ja na putovanjima i druženjima po Zagrebu spominjali i Pavla Pavličića, kojemu bi se obično dodavale ovakve kvalifikacije: »Pusti ga, on je skriboman«, »Piše kao manijak« itd. Na to sam odgovarao da je Pavličić doista skriboman, ali pozitivan skriboman. Ako ovako nastavi, on će biti hrvatski Balzac, dodavao sam namjerno pretjerujući, ljuteći time svoje neistomišljenike i nastavljao u tome stilu. Balzac je za svoga kratkog života, u tridesetak godina bavljenja književnim radom, napisao stotinjak knjiga. Od toga golemog djela obični ljudi pamte najmanje dva romana: Otac Goriot i Eugénie Grandet. Pavličić će, ako ga zdravlje posluži, također napisati stotinjak knjiga. Koje ćemo od njih pamtiti, sada ne znam, ali budućnost će to pokazati, govorio sam.

Vrijeme je pokazalo da sam davnih dana bio u pravu, pogotovo što se tiče više od stotine objavljenih naslova. Hoće li Pavličić biti naš Balzac pokazat će povjesničari hrvatske književnosti, a ja mislim da to već jest i da nisam pretjerao u davnom predviđanju.

Dvama romanima pripisivane su proročke značajke: romanu Čelični mjesec zbog predviđanja pojave neobjašnjivih samoubojstava vezanih uz tzv. darkere i romanu Trg slobode zbog neobične opsade grada, opsade slobode, kakva se doista, u puno strašnijem izdanju, dogodila pet godina nakon izlaska knjige.

Nisam pročitao sve što je napisao Pavličić, možda samo trećinu od svega objavljenoga, isključujući znanstvene radove koji me ne zanimaju. (I od znanstvene me akribije zaboli glava.) Nemam već tri desetljeća skladište pri ruci, a u knjižnicama treba dugo čekati da se na police vrate njegove knjige. Kao običan čitatelj iznosim svoja zapažanja obojena samo vršnjačkom naklonošću. Zbog iste te naklonosti, i unatoč njoj, usudit ću se izreći i neke zamjerke za koje se nadam da pisca ne će naljutiti.

Već u prvim romanima objavljenim u Hitu, pogotovo onima gdje je u pitanju detekcija, uočio sam stanovitu pravilnost. Svako novo poglavlje počinje novim zbivanjima, a tek poslije autor se vraća onomu čime je završio prethodno poglavlje. Znam, to su stari pripovjedački trikovi kojima se čitatelj veže uz fabulu i natjera na čitanje knjige do kraja. Ali kad se to unedogled ponavlja, onda postaje manirom. Ima li to veze s manirizmom kojim se Pavličić bavio u svom znanstvenom radu? Priznajem to je početničko razmišljanje i pitanje, i podložno je kritici. Pavličić je pisao i još piše feljtone, objavio je niz knjiga s tom književnom vrstom, nastavljajući bogatu tradiciju feljtonizma u hrvatskoj književnosti. U njima ima mnoštvo izvrsnih tekstova, ali i priličan broj s nategnutom poentom. Mislim da tu brojnost utječe na kvalitetu.

Akademik Pavao Pavličić je bio i jest miljenik medija i kritike. Njegov disciplinirani i kultivirani profesorski nastup isključuje neodgovorne postupke, riječi i izričaje. Sve je uvijek umjereno i odmjereno, ali i njemu kadikad prekipi, pogotovo posljednjih godina kad smo izloženi novim oblicima totalitarizma. Tako se zamjerio ljubiteljima životinja koji su od te »ljubavi« napravili unosno parazitsko zanimanje, kad ih je podsjetio da golubovi kakaju po našim glavama i prozorima. Zamjerio se i feministicama, i uopće ljevičarima, kad se u jednom tekstu narugao njihovu upiranju da u svim prigodama uz mušku imenicu ide i imenica ženskoga roda vezano za zanimanje, status i slično. Naravno, pretjerao je upravo zato da se vidi besmislenost takva govorenja i pisanja. Vrhunac je bio feljton objavljen u časopisu Forum 2013. godine s naslovom Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti. Onima koji će ovaj moj zapisak čitati poznat je taj tekst, pa ga ne ću prepričavati, nego tek dodati da je riječ o vrhunskom sarkazmu i da nije uopće riječ o pretjerivanju, jer je opisani proces već dugo u tijeku. Zbog toga sam elektroničkom poštom napisao Pavličiću poruku da bi bilo dobro da Prijedlog objavi i na portalima. Drago mi je što me poslušao. Mislim da je suvišno napisati da se u svemu tome slažem sa svojim vršnjakom.

I pri kraju ovoga zapiska kratak povratak na naše rijeke. Prođe i po desetak godina da ne odem na Krkine najpoznatije slapove koji su udaljeni od moje rodne kuće samo šest ili šest i pol kilometara zračnom linijom. Što bih ja radio među deset tisuća izletnika dnevno – a bilo bi ih više da broj nije ograničen – u tom mnoštvu u kojem nikoga ne poznam. Usto, dosadilo mi je osobnom iskaznicom dokazivati da sam domorodac u rodnom kraju kako ne bih platio skupu ulaznicu.

Kad sam bio prvi put u Pavličićevu zavičaju, dojmila me se duga, široka i moćna rijeka koja presijeca i oplakuje mnoge poznate europske gradove. Kad sam drugi put bio u Vukovaru, buduća žena i ja spustili smo se bili na plažu u Vučedolu, ali nismo se pridružili kupačima (i kupačicama) iako je bio tek početak rujna. Gledao sam mladiće (i djevojke) kako skaču i rone i pritom im se u smećkastoj vodi nazirahu samo bijeli tabani. Protiv ulaska u takav Dunav bunila se moja razmaženost Krkom i mogućnošću da se u svakom trenutku i na svakom dijelu, čak i danas, napijem bistre vode ako sam žedan.

Bio sam tri puta na izvoru Dunava, dva puta s Dubravkom Horvatićem. Sjedili smo na onom okruglom zidiću koji je podignut oko vrela za koje je davno dogovoreno da bude izvor Dunava, a mogao je biti i neki drugi. Bili smo ondje Horvatić i ja u vrijeme stvaranja slobodne Hrvatske. Tu nam je i palo na pamet da se uz ploče svih podunavskih zemalja na zid postavi i ploča Republike Hrvatske. I bi postavljena.

Što je bilo s onim mojim vršnjacima s kojima sam odrastao mogao bi se upitati pokoji čitatelj ovih mojih prisjećanja. Od one sedmorice, od dvojice prezaštićenih, umro je prije desetak godina onaj koji je u djetinjstvu bio zaštićeniji, moj imenjak i prezimenjak, dugogodišnji ton-majstor na Hrvatskoj televiziji, koji mi silno nedostaje. Najzaštićeniji, pa najprije otišao. Možda baš zato. Kasno rođen, cijeli je život nosio na plećima i u duši izniman teret; morao je roditeljima i znatno starijim sestrama u svemu zamijeniti svoga brata kojega su 1944. godine, s trojicom drugova, među kojima je bio i jedan bratić moga oca, kao pripadnike pokreta otpora masakrirali četnici na obali naše ljubljene rijeke. Imao je tek dvadeset godina.

Ostali smo za sada živi i nađemo se svakoga ljeta na ručku, uzvodno uz Krku, na Roškom slapu, gdje smo još uvijek, za razliku od Skradinskoga buka, svoji na svome.

I posve na kraju, završne riječi o vršnjaku Pavličiću, koji je uz Ivana Aralicu moj najčitaniji hrvatski romanopisac. Jednom je on negdje napisao ili rekao da u njegovim rečenicama nema onih velikih sudbonosnih mudrosti koje se očekuju od velikih pisaca, s čime se djelomično mogu složiti samo za mladenačka djela, ali posljednje knjige feljtona, posebno Pohvale (Pohvala starosti i Pohvala tijelu) koje su nadahnule i naslov ovoga mog priloga, govore suprotno. Ako suzimo izbor na dvije knjige, što je doista teško, možemo se pitati koji će se Pavličićevi romani, kao Balzacovi, pamtiti. Ne znam što drugi misle, ali moji su favoriti Kraj mandata, roman o političkom karijerizmu, i velebni roman neobećavajućega naslova Kronika provincijskog kazališta, nepravedno, neopravdano i podlo prešućen. Kad sam ga nedavno ponovno čitao, iznova sam se uvjerio da su ostatci ostataka hrvatske književne kritike točno znali zbog čega.

A kad bi me tko pitao jesam li jalan zbog uspjeha Pavla Pavličića, odgovorio bih da sam i protiv jalnosti cijepljen. Za to što sam objavio samo trinaest knjiga i što imam nekoliko pripremljenih rukopisa kriva je moja mediteranska lijenost. Lakše mi je priče i romane smišljati, o njima pričati i prijatelje gnjaviti, nego sjesti i raditi. (Da mi je barem malo pozitivne skribomanije.) Zapravo, najtočnije i najiskrenije rečeno, iz svega što napisah i što mislim, proizlazi da o nekim temama i ne moram pisati, jer je o mnogočemu što nas je mučilo i muči tijekom posljednjih sto godina hrvatske samoće, bolje nego što bih ja, već pisao moj vršnjak. Pa umjesto da sam jalan, ja sam mu na tome zahvalan.

Čestitam akademiku 75. rođendan.