Pavličićeva tumačenja hrvatskih liričara 20. stoljeća

Moderna hrvatska lirika – u sutonu XX. stoljeća

Zagledan u praskozorje novoga, neizvjesnoga, opominjućega milenija, no čvrsto ukotvljen u, sada već ocvalo, dvadeseto stoljeće, Pavao Pavličić napisao je opsežnu, bitnu, raritetnu knjigu panoramskih interpretacija odabranih lirskih umjetnina hrvatskoga pjesništva. Knjiga je naslovljena Moderna hrvatska lirika s konciznim podnaslovom: Interpretacije. Riječ je o Posebnom izdanju Matice hrvatske. Bilo je to – 1999. godine. Iako Pavao Pavličić u Proslovu apostrofira da ta njegova knjiga nije antologija, danas to vrijedno Matičino izdanje ružičastih korica doista ima antologijsko značenje i u kontekstu kontinuiranoga znanstvenoga intertekstnog istraživanja hrvatske književnosti i pjesništva u 20. stoljeću, i u kontekstu biografskog, znanstvenog prinosa samoga autora Pavla Pavličića, i u kontekstu afirmacije i tumačenja književnosti i pjesništva, a što je u sivom digitalnom prezentu, zacijelo, aktualnije negoli u vremenu kad je sama knjiga tiskarski objelodanjena. Jer, čitanje pjesama iz autentičnih pjesničkih knjiga postaje sve raritetnije, a Pavličićeva Moderna hrvatska lirika intelektualno, simbolički neprijeporno jasno i znakovito usmjerava i upozorava čitatelja da tomu ne bi smjelo biti tako. Zašto?

Pavličićeva knjiga Moderna hrvatska lirika raščlanjuje komunikativnu dimenziju umjetnosti, otvarajući fascinantne mogućnosti tumačenja i spoznaje zbilje. Pavličićeve interpretacije odabranih hrvatskih lirskih pjesama iznimno bitnih dvadeset i dvoje pjesnika i same su intrigantne jer upozoravaju na kozmičku, refleksivnu snagu umjetnosti i lirike koja preobražava čovjekovu egzistenciju, njegovo postojanje i zbilju oko njega. Svaka izdvojena pjesma u toj Pavličićevoj knjizi, od kojih su neke nedovoljno poznate, gotovo rubne, usmjerava i na simboličnost umjetničkoga teksta, lirske književne umjetnine koja izravno implicira k procesu tumačenja, pri čemu je razvidno traganje za bitkom, a Pavličić je u toj potrazi za smislom lirskoga teksta fanatičan, uporan – do istine.

Pavao Pavličić u knjizi Moderna hrvatska lirika introspektivno dijalogizira, gotovo mistično komunicira sa svakom odabranom lirskom pjesmom kao takvom, osvjetljujući je fenjerom vlastitih spoznaja o neiscrpnim komunikativnom dimenzijama umjetnosti, znajući sasvim jasno da je pjesma utjelovljena jezikom. Hrvatskim jezikom. Kao znanstvenik, teoretičar i proučavatelj znanosti o književnosti, Pavao Pavličić superiorno vlada aksiomima o smislu jezika koji je istodobno i sredstvo komunikacije, ali i fenomen kojim se oblikuju identiteti i ideologije. Hrvatski jezik opjevan u odabranim pjesmama knjige Moderna hrvatska lirika i u Pavličićevim interpretacijama ima – moć. Pavličić je svjestan da lirski izričaj i pjesnički jezik svih hrvatskih poeta objedinjenih u ovoj knjizi imaju snagu, moć i u – društvenom kontekstu. Lirski diskurs svih dvadeset i dvoje pjesnika u Pavličićevoj je knjizi uklesan kao fenomen istine i smisla, uokvirenih autorovim jedinstvenim interesom za istinskim proučavanjem književnosti i traganjem za njezinim značenjem.

Lirski diskurs dvadeset i dvoje hrvatskih klasika

U suglasju s jednim od temeljnih aksioma da znanstveno proučavanje književnosti nastoji objasniti prirodu književnosti i omogućiti razumijevanje pojedinih književnih djela, Pavao Pavličić pokušao je značenjski i ontološki rasvijetliti složeni lirski diskurs dvadeset i dvoje hrvatskih pjesnika od kojih su većina i klasici hrvatske književnosti, poglavito dvadesetoga stoljeća. Pavao Pavličić interpretira kako manje poznate lirske pjesme poznatih, ključnih modernističkih, avangardnih, postmodernističkih, suvremenih pjesnika tako i one antologijske, kao što je primjerice poznata i uglazbljena pjesma Tina Ujevića Zelenu granu s tugom žuta voća ili zvučna pjesma More Josipa Pupačića. Knjiga Moderna hrvatska lirika obgrljena je početnim, raritetnim sonetom Labud Antuna Gustava Matoša te zaokružena posljednjom Pavličićevom interpretacijom pjesme Osinji med, endemične lirske pjesme Luka Paljetka, atipične lirske mikrostrukture koja se sastoji od samo sedam stihova, od kojih su prvi i posljednji identični, vizionarski te glase: »maslina sve je veća, a mir je još daleko«.

Pavličić je u knjizi Moderna hrvatska lirika panoramski prikazao i ciljano pridružio, uz Matoša, Paljetka, Ujevića, Pupačića i – Dragutina Domjanića, Vladimira Vidrića, Milana Begovića, Vladimira Nazora, Miroslava Krležu, Antuna Branka Šimića, Dobrišu Cesarića, Nikolu Šopa, Dragutina Tadijanovića, Ivu Kozarčanina, Juru Kaštelana, Vesnu Parun, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Antuna Šoljana, Danijela Dragojevića, Dalibora Cvitana, Nikicu Petraka. Mogu li navedena imena kapitalnih hrvatskih pjesnika biti siguran zalog da je Pavao Pavličić u posljednjoj godini staroga milenija napisao bitnu antologiju hrvatskoga pjesništva? Sam Pavličić u Proslovu argumentirano podcrtava da Moderna hrvatska lirika nije antologija jer u knjigu nisu uvršteni neki bitni tekstovi i pjesnici kao što su: Janko Polić Kamov, Ivan Goran Kovačić, Vlado Gotovac, Vesna Krmpotić, Viktor Vida i drugi te je u potpunosti u pravu.

Moderna hrvatska lirika imala je svoju genezu, kao uostalom i svaka knjiga, a Pavličić u Proslovu izravno pojašnjava postojanje njegove ranije knjige Sedam interpretacija (Rijeka, 1985) kao bitne poveznice i poticaja u pisanju pjesničkih interpretacija, tumačenju lirskih tekstova, pri čemu jasno apostrofira bitnost postupka interpretacije bez kojeg zapravo nema proučavanja književnosti. Pavličić u ovoj knjizi poentira svoju nakanu – racionalno razumjeti pjesnički tekst. Tumačeći umjetničko djelo, lirsku pjesmu, Pavličić se usmjerio k spoznaji i preobrazbi zbilje, a time je njegova Moderna hrvatska lirika aktualna i usmjerena prema istini. I kao što Hrvatska mlada lirika 1914. godine u osvit Prvoga svjetskoga rata nije imala ambiciju i intenciju postati antologijom te je slovila kao almanah, zbirka odabranih pjesama, ali to danas jest, i Moderna hrvatska lirika tiskana 1999., uz potencijalne dopune živućega autora u nekim novim nadolazećim izdanjima, mogla bi zbog svojega iznimnoga književnopovijesnog i stilističkog značenja postati antologijom.

Pavličićeve interpretacije moderne hrvatske lirike

Pavličićeva Moderna hrvatska lirika počinje interpretacijom nedovoljno spominjanoga Matoševa soneta Labud. Tragajući za odgovorima retoričkih pjesničkih pitanja i raš­članjujući mramorne matoševske metafore u tom sonetu onkraj oniričkog i realnog ozbiljenja, Pavličić intertekstno povezuje književnosti Matoša, Krleže, Gundulića, Shakespearea, a nisu mu strane ni arhaične onomatopeje koje je slušao uz obale Dunava, kraj kojega je odrastao. Pavličić portretira Matoša i iščitava njegov malo poznati sonet Labud podastirući pri tomu i vlastitu superiornu erudiciju. U knjizi Moderna hrvatska lirika Pavličić ponovno odabire i interpretira manje poznato lirsko djelo, a riječ je o pjesmi Kap književnika Dragutina Domjanića. Prikazujući toga klasika kajkavskoga pjesništva i kao autora koji je pisao na štokavskome narječju refleksivne pjesme s opjevanim osamljenim, izoliranim pojedincima, Pavličić uvrštava Domjanićevu pjesmu Kap te naglašava znakovitost lirskoga motiva samoće čovjeka koji izdvojen od svijeta dolazi do spoznaje da umjetnost jedino nastaje u – osami. Slijedi interpretacija pjesme Sjene Vladimira Vidrića, iznesena minuciozno, temeljito, inspirativno, a Pavličić, osvrćući se na svaku riječ i smisao opjevanog stiha, strofe, u nekim dijelovima gotovo matematički prebire po značenjima i logičnosti glagola u rečenici i diskursu. Pavličić naglašava svoju pokretačku intenciju razumijevanja pjesme Sjene i kao lirske mikrostrukture, i u kontekstu književnoga opusa Vladimira Vidrića, kojemu ističe esteticizam i aristokratizam, i u komunikativnoj dimenziji hrvatske književnosti i njezina aktualnog artikuliranja.

Pavličićevo tumačenje soneta Rafael d’ Urbino: Il violinista autora Milana Begovića usmjereno je k egzemplarnom sužavanju pjesnikovih poetičkih nazora koji upravljaju u literaturi uopće, ali i u pojedinačnim opusima, pri čemu interpretator traga za odgovorom na krucijalno pitanje, što je to umjetnost i što se od nje očekuje. Naglašavajući da lirika nije najbolji dio književnoga stvaralaštva hrvatskoga klasika, dramatičara, prozaista Milana Begovića, Pavličić, interpretiranjem odabranoga Begovićeva soneta koji pripada ciklusu Muzika te koji je uključen u veći ciklus Mističkih soneta i objavljen u glasovitoj Knjizi Boccadoro (1900), zrcali književnikovo shvaćanje umjetnosti kao autonomne djelatnosti, neovisne o društvu. Pavličić odabirući i interpretirajući Begovićev sonet, traga onkraj ispjevanih katrena i terceta, naglašavajući bitnost Begovićeva shvaćanja umjetnosti kojoj je jedina mjera – duhovnost i sposobnost uzdignuća svoga recipijenta. Pavličić poentira da je takva umjetnost samo jedna, neovisno o medijima i disciplinama te da je takva bila – uvijek. Pavao Pavličić u kontekstu interpretacije Begovićeva soneta Rafael d’ Urbino: Il violonista raščlanjuje i temeljni motiv pisanja ove iznimno vrijedne knjige Moderna hrvatska lirika, jasno podcrtavajući da je dijalog poezije s drugim disciplinama upućivanje na jedinstvenu prirodu umjetnosti, dok je dijalog s drugim književnopovijesnim epohama potvrda njezine stalnosti u vremenu.

Znakovita je Pavličićeva interpretacija manje poznate pjesme hrvatskoga književnika Vladimira Nazora naslovljena Nutarnje more, alegorijskoga, refleksivnoga lirskog teksta ispjevanog od triju katrena, od kojih je posljednja iznenađujuća, paradoksalna te kojeg je poticajno tumačiti u simboličkom ključu. Interpretacijom Nazorova Nutarnjeg mora, Pavličić naglašava da navedena pjesma odudara od uvriježene predodžbe o Nazoru kao pjesniku te da je u konačnici potrebno stvoriti novu sliku o Nazorovu mjestu u kontekstu hrvatske moderne, istodobno implicirajući ka prevrjednovanju njegova cjelokupnoga književnog opusa u okviru kojega bi se stvorile i nove hijerarhije među njegovim tekstovima.

Dragocjeno je iščitavati Pavličićevu interpretaciju antologijske pjesme Tina Ujevića Zelenu granu s tugom žuta voća, perfekcionističku analizu ujevićevskih žudnji, čežnji, enigmi, nostalgija, sanjarenja. Pavličić, u simbiozi tradicionalne metaforike, ikonologije, magijske slikovitosti detronizira motiv srca od sedam komada, probodeno mačem koje u plamenu vrišti, a što je Ujević u mramornoj gromadi te vječne pjesme koja je izniknula iz ljubavi i čovjekove patnje zasvagda lirski ovjekovječio. Pavličić apostrofira neponovljivu pjesnikovu individualnost, no istodobno zaključuje da je Ujević, iako obrazovan intelektualac, znalac moderne lirike, svoje pjesme pisao – intuitivno.

U knjigu Moderna hrvatska lirika Pavličić je uvrstio pjesmu Stara frajla hrvatskoga klasika Miroslava Krleže koja pripada zreloj Krležinoj lirskoj, stvaralačkoj fazi, manje je poznata i citirana, a objavljena je u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb, 1937). Analizirajući Krležino pjesničko stvaralaštvo u hrvatskom književnopovijesnom kontekstu, Pavličić se znalački usmjerava na zreliji i stilistički simetričan, gotovo matematički razvidan lirski Krležin izričaj ostvaren u vrijednoj pjesmi Stara frajla. Tragajući za temeljnim smislom pjesništva koje posreduje znanje drugima, Pavličić naglašava da to ne može biti krik, nego smiren, zaokružen lirski tekst, a koji je ilustrativno prepoznao u Krležinoj pjesmi Stara frajla.

Pjesmu Konac kraljeva Pavao Pavličić izdvaja kao jednu od pet najboljih pjesama Antuna Branka Šimića, a koja je objavljena 1924. godine, nakon Preobraženja, te analizira njezina tri motiva, nebo, zemlju i Boga, a koja su ključna za cjelokupni pjesnički Šimićev opus. Naglašavajući stilsku, motivsku, tematsku jednostavnost pjesništva Dobriše Cesarića, Pavličić se upustio u studioznu interpretaciju pjesme Suton, zaključujući da Cesarićeva poezija lirski slojevito recipijenta dovodi do spoznaje u kojoj nije samo trenutak sadržan u vječnosti nego se i vječnost nalazi u trenutku.

Kako recipijent doživljava refleksivnu pjesmu Krov Nikole Šopa te kako se Šopove pjesme zrcale onkraj prisutnosti neizrecivih i polimorfnih značenjskih dimenzija, bitni su poticaji zanimljive Pavličićeve interpretacije, pri čemu Pavličić naglašava da je lirska pjesma zaokruženo umjetničko djelo koje zadobiva nova, slojevita značenja u kontekstu pjesnikova opusa, ali i vremena u kojem se interpretira.

Kao uvod u zanimljivu interpretaciju pjesme Svibanj na konju iznimnoga poete Dragutina Tadijanovića, Pavličić znakovito i ponovno podvlači da se prava narav nekoga autora bolje osvjedočuje na primjerima atipičnih nego klasičnih, prepoznatljivih njegovih tekstova. Tako je Tadijanovićevu pjesmu Svibanj na konju Pavličić prepoznao kao iznimnu, što doista i jest, a njezina enigmatičnost počinje od samoga naslova te generira slobodu asocijacija. Taj je Tadijanovićev sonet Pavličiću osobito vrijedan jer naglašava poetsku lucidnost pjesnika vizionara i u sedamdeset i petom ljetu života.

Bogatstvo i isprepletenost značenjskih silnica iznimno vrijedne pjesme Mrtve oči velikana Ive Kozarčanina Pavličić studiozno podastire u svojoj interpretaciji, rekonstruirajući doslovno i metaforički narativni tijek toga lirskog teksta, istodobno morfološki i leksički analizirajući smisao svakoga stiha, podastirući subjektivnu projekciju. Pavličića intrigira gonetanje poetskog smisla Kozarčaninove pjesme Mrtve oči te naposljetku poentira da je cijeli Kozarčaninov književni opus konzistentan i da u njemu egzistira sasvim individualan moderan pogled na svijet. Pavličić egzaktno apostrofira bitnost Ive Kozarčanina u kontekstu hrvatske književnosti jer neke njegove pjesme vrhunski su poetski dometi.

Pavao Pavličić uvrstio je u svoju knjigu Moderna hrvatska lirika pjesmu Jure Kaštelana naslovljenu Sebevido i snovido te interpretacijski naglasio kontekst čarolije u njezinim stihovima, kao i segmente tradicije usmene književnosti ugrađene u lirski tekst. Pavličić podcrtava Kaštelanove pretpostavke o postojanju toposa u kojima je pohranjen totalitet, kao što su priroda ili jezik, pri čemu ističe Kaštelanovu sklonost kovanju novih riječi te pjesnikovu vjeru u moć jezika kojim se dosežu sloboda, spoznaja, novi svjetovi.

Pjesma Dom na cesti autorice Vesne Parun utemeljena je, prema Pavličićevoj interpretaciji, na paralelizmu i antitezi, no upitan je njihov međusobni odnos, iako pjesma svojom strukturom reflektira odnos muškog i ženskog principa. Vrijedni su Pavličićevi osvrti na cjelokupno pjesništvo književnice Vesne Parun, jedine pjesnikinje prikazane u knjizi Moderna hrvatska lirika, te naglašenost misaonosti i filozofičnosti njezine lirike duboko ukotvljene u mudrost emocionalnog iskustva.

U Pavličićevoj iznimno bitnoj zbirci interpretacija modernoga hrvatskoga pjesništva iščitavamo stihove pjesme Divlji kesten barda suvremene hrvatske lirike Slavka Mihalića koja je objavljena 1977. godine i pripada zreloj fazi Mihalićeva književnoga stvaralaštva. Pavličić zainteresirano, gotovo fanatično raščlanjuje što se u pjesmi doista zbiva, istodobno izdvajajući snažne, mihalićevske metafore poput: vješala kiše; vino ljudskih koraka, zaključujući da je pravi predmet te Mihalićeve pjesme – ljudski život. Za­okružujući Mihalićev pjesnički opus i portretirajući ga kao pjesnika, Pavao Pavličić uočava da je u Mihalića više svjetla nego tame te da njegovo intimno pjesništvo posjeduje iskru nade i vjeru u smisao patnje.

Pavličić je uvrstio u Modernu hrvatsku liriku antologijsku pjesmu More poete Josipa Pupačića, jednu od najpoznatijih pjesama u suvremenoj hrvatskoj lirici uopće, epilogizirajući da je Pupačić bio jedini romantik u svojoj generaciji koja je bježala od romantizma te anticipirajući da pravo vrijeme za Pupačićevu poeziju tek dolazi. Tragajući za ishodištem Pupačićeve poetske inspirativnosti, Pavličić se u interpretaciji usmjerava na pjesnikove tvrdnje da poezija nastaje iz ljubavi, iz muke, u nesanici, ali i slučajno te je pjesma podvrgnuta istim zakonitostima kao i sâm – život.

Pavličićev odabir pjesme Kad mi svega bude dosta autora Ivana Slamniga višeznačno je vrijedan čitateljeve pozornosti jer riječ je o lirskom tekstu koji raščlanjen interpretatorovom optikom odstupa od predodžbe o Slamnigovoj lirici koju karakteriziraju slojeviti poetski sadržaji i stil koji intencionalno razbija patetičnost pjesničkoga govora. Istodobno, Pavličić u razumijevanje značenja Slamnigove pjesme Kad mi svega bude dosta, koju apostrofira kao iznimnu, unosi i elemente doživljajnoga konteksta, ističući bitnost čitateljeve recepcije. Navodi tri temeljna smisla povezana uz kontekstualiziranje Slamnigove lirske pjesme i to: kontekst moderne poezije uopće; kontekst hrvatske lirike i kontekst Slamnigova opusa, zaključujući da pjesma Kad mi svega bude dosta – odudara od poetike modernoga pjesništva. U temeljitoj interpretaciji Pavličić sintetizira spoznaje o Slamnigovoj lirici u kojoj se ostvaruje eliotski ideal o paralelnom postojanju svih djela, neovisno o vremenu nastanka.

U Pavličićevoj knjizi Moderna hrvatska lirika uvrštena je pjesma Mjesečina u Novom Zagrebu književnika Antuna Šoljana, a u znakovitoj interpretaciji autor argumentirano postavlja krucijalna, poticajna pitanja o univerzalnoj genezi Šoljanovih pjesama, primjerice, jesu li njegove pjesme građene poput priča, romana, drame ili obratno, jesu li njegove priče, drame, romani nastajali poput pisanja pjesama. Apostrofirajući alegoriju kao pjesnikov prirodni način književnog izražavanja, Pavličić raščlanjuje jedinstveni Šoljanov poetski organizam, zaključujući u interpretaciji da je Mjesečina u Novom Zagrebu jedna od Šoljanovih najljepših pjesama s isprepletenim i jezgrovitim doslovnim i alegorijskim lirskim izrazom.

Pavličićevu interpretaciju pjesme Drvene klompe pjesnika Danijela Dragojevića vrijedno je iščitavati, ne samo zbog studiozne analize izdvojenoga lirskog teksta objavljenog 1981. godine u zbirci Razdoblje karbona, a koju Pavličić prepoznaje kao emblematičnu pjesmu za svoga tvorca, nego i zbog portretiranja samoga Dragojevića, koji je, unatoč izdvojenosti od aktualnih književnih zbivanja – paradigmatičan autor. Pavličić podcrtava Dragojevićevu sklonost visokoj konceptualizaciji pjesničkog opusa, no unatoč izrazitoj izvornosti, Pavličić Dragojevića kontekstualizira s generacijom razlogovaca, apostrofirajući njihovu vjeru u iznimnu vrijednost i bitnost poezije. Interpretirajući pjesmu Drvene klompe, Pavličić uočava da prva strofa toga lirskog teksta predstavlja fenomen, a druga njegov smisao, poentirajući da Dragojevićev opus ima također dvije faze, jednu posvećenu metafizici, a drugu fenomenologiji. Dragojevićeva pjesma Drvene klompe iz Pavličićeva interpretacijskog očišta zanimljiva je i zbog te neobične osobine koja potvrđuje bitnost lirske mikrostrukture za razumijevanje makro pjesničkog univerzuma.

Pavličić je u svoju knjigu interpretacija Moderna hrvatska lirika uvrstio pjesmu Perući auto pjesnika i esejista Dalibora Cvitana, podcrtavajući autorovu inspiraciju jednostavnom svakodnevicom suvremene banalne, površne zbilje, uz prepoznatljivi ironijski kontekst, izraženu metonimiju i sinegdohu u stilskom izričaju. Cvitanov lirski dodir s totalitetom prikazan je slojevito, a subjekt je u njegovoj poeziji prisiljen tragati za zemaljskim ciljevima, poput doma, a potom usmjeriti se ka kozmičkim sferama, odnosno Bogu. Pavličić u Cvitanovu opusu prepoznaje intelektualni poticaj za ponovnim čitanjem i prevrjednovanjem koje će uzvratiti estetskim užitcima.

Uvrštavajući i interpretirajući pjesmu Ispadanje iz povijesti književnika Nikice Petraka, Pavličić naglašava krug temeljnih tema kojima se Petrak neprestano vraća, a koje karakterizira osobita, prepoznatljiva atmosfera s intelektualnim lirskim subjektom koji pokazuje interes za metafizičkim temama, filozofiranjem, platonizmom. Pavličić podcrtava osobito značenje pjesme Ispadanje iz povijesti te upozorava na njezinu programatsku narav, anticipirajući tvrdnju pjesničkog subjekta kako je isključen iz svjetskih događanja, uz upozorenje da će zapuhati jezoviti vjetrovi, ne baš ugodnih spoznaja.

Pjesma Osinji med književnika Luka Paljetka posljednja je u nizu koja je s interpretacijom uvrštena u Pavličićevu knjigu Hrvatska mlada lirika te koja je, kako interpretator apostrofira, atipična pjesma u odnosu na Paljetkov pjesnički opus. Sedam četrnaesteraca s cezurom iza sedmoga sloga te pravilnim trohejskim rimama, znakovitom interpunkcijom, nabrajačkom sintaksom, stilistički su omeđili tu lirsku minijaturu atmosferom zagonetnosti i skrivenih značenja. Pavličić minuciozno raščlanjuje konstrukcijska načela Paljetkove pjesme, osvrćući se na ponavljanje uvodnoga stiha te traga za tumačenjem njezina smisla, od biblijske simbolike do psiholoških paradigmi, vizionarski podastirući pjesnikovu sintagmu – mir je još daleko. Prizivajući Paljetkove slutnje totaliteta, Pavličić upućuje na distinkciju prvotnih Paljetkovih pjesama u kojima je opjevana očaranost svijetom iz perspektive poetskog pijanstva te aktualnih lirskih tekstova koji su prožeti pesimizmom i talogom egzistencijske gorčine. Vrijedna je Pavličićeva eksplikacija kako kod pravih pjesnika sve postaje razlogom za pjesmu pa i pjesma sama, pri čemu je beskompromisno zaključio da je Paljetkova pjesma Osinji med zagonetno i vrhunsko poetsko svjedočanstvo.

Književni i interpretacijski kodovi Pavla Pavličića

Pavličićeva knjiga Moderna hrvatska lirika iznesenim interpretacijama argumentira kako postupci objašnjavanja, dekodiranja književnih djela, tekstova, lirskih pjesama smisleno pridonose i razumijevanju aktualnoga vremenskog trenutka u kojem živimo. Stoga, potrebno je iznova proučavati književna djela prošlosti i sadašnjosti, kako bi razumjeli vlastitu osobnost i svijet u kojem živimo. Bitno je uočiti da je svako čitanje naposljetku utemeljeno na iščitavanju, odnosno dekodiranju semantičkog potencijala određenoga, prihvaćenog teksta, a traganje za smislom imanentno je iščitavanju određene semantičke vrijednosti, odnosno po nama uspostavljenog značenja.

Pavličić je, stvarajući Modernu hrvatsku liriku, čitanje lirskih tekstova neprijeporno odredio kao ciljanu, mentalnu značenjsku akumulaciju, u okviru koje su se značenjske jedinice usvajale u neprekidnoj, kontinuiranoj postup­nosti. Procesom uspostavljanja nadomjesne značenjske sastavnice iščitavao je vizionarski semantičku vrijednost prihvaćenog teksta. Poticajno je pronicao u značenjski sustav podastrtih književnih svjetova odabranih hrvatskih književnih klasika. Prikazao je znakovit književni svijet, ponajprije uspostavljen ciljanom interpretacijom određenoga književnog teksta, lirske pjesme te iščitavanjem njegove semantičke postavke.

U Pavličićevoj knjizi Moderna hrvatska lirika uspostavljeni značenjski sustav intersubjektivna je semantička određenost, ponajprije stoga jer se njime stvara rekonstrukcija pretpostavljene slike svijeta kakva je stvorena određenim književnim tekstom. Upravo takva uspostavljena značenja književnoga teksta vezuju se dvostrukom semantičkom svezom, odnosno uz dva koda, a to su: književni i interpretacijski. Složimo li se s postavkom da je književni svijet ontološki utemeljen te umnogome ravnopravan povijesnom i stvarnom svijetu, ponovno iščitavanje, prevrjednovanje i proučavanje Pavličićeve Moderne hrvatske lirike nameće se kao poticajni imperativ u ozbiljnom i odgovornom proučavanju hrvatske književnosti u suvremenom kontekstu.

Pavličićeve interpretacije odabranih lirskih pjesama, od kojih su neke manje poznati i citirani stihovani rariteti, a neke antologijski strofični tekstovi hrvatskih književnih klasika, od Antuna Gustava Matoša do Luka Paljetka, posjeduju značenjske jedinice koje su prepoznatljivo sukladne, tvoreći znakovit, zamišljeni, mogući književni svijet pa i anticipaciju nadolazećih etičkih, civilizacijskih zabluda.

Znanstvenik, književnik, romanopisac Pavao Pavličić u unikatnim, interpretacijskim, poetskim tekstovima, svojevrsnim dijalozima i monolozima s hrvatskim književnim klasicima na kraju umornog i istrošenoga dvadesetoga stoljeća, a u osvit novoga, opominjućega digitalnoga doba napisao je dragocjenu knjigu tragajući za istinom umjetničkoga stvaranja. Potvrdio je da je svijet svakoga književnog teksta u konačnici različit od ostalih svjetova pa je samim time postupak dekodiranja, iščitavanja jedna od rekonstrukcija upravo toga mogućeg svijeta. Pavao Pavličić u kontekstu suvremene znanosti o hrvatskoj književnosti i smislenosti književnosti kao nenadomjestive, civilizacijske kulturne i komunikacijske vrijednosti stvara trajne vrijednosti kojima uspostavlja istinu smislenosti književnosti i čovjekove egzistencijske pojavnosti. Njegova dragocjena knjiga poetskih interpretacija Moderna hrvatska lirika argumentirani je dokaz da je tomu tako.

Literatura

Erich Auerbach: Mimeza, prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti, Zagreb, 2004.

Mihail Bahtin: Teorija romana, Ljubljana, 1988.

Michel Foucault: The Order of Things, New York, 1994.

Ivo Frangeš: Matoš, Vidrić, Krleža, Zagreb, 1974.

Hans-Georg Gadamer: Istina i metoda, Sarajevo, 1978.

Zoran Kravar: Antimodernizam, Zagreb, 2003.

Stanko Lasić: Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam. Prilog teoriji književne znanosti, Zagreb, 1994.

Krešimir Nemec: Pripovijedanje i refleksija, Osijek, 1988.

Pavao Pavličić: Moderna hrvatska lirika, Zagreb, 1999.

Tatjana Stupin: Kamov i Krleža, Zagreb, 2016.

Miroslav Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti, Zagreb, 1971.

Viktor Žmegač: Književnost i filozofija povijesti, Zagreb, 1994.