Pavličićev Vukovarski spomenar: »Sjećam se, dakle, postojim.«

L

irskim nitima ispleo je Pavao Pavličić pleter proznih rečenica u čvrst tekst sjećanja o rodnom gradu Vukovaru. A riječ je o dubokom uzdahu za danima djetinjstva u snažnom izdahu teksta na 288 stranice u kojima čitamo o vremenu koje je prošlo u gradu kojega više nema ondje gdje je nekad bio onakav kakav tada stvarno bijaše. Stoga je pisac naslovio knjigu – Vukovarski spomenar. U uvodnoj bilješci Pavličić kazuje da njegov minuli život i ondašnji grad nisu perfekt unatoč evidentnoj činjenici što su u prošlom vremenu jer su sad u njegovu sjećanju pisanom u neprolaznom vremenu, u prezentu, gdje je i trenutak vječnost. U svakom od tri poglavlja knjige Vukovar u naslovima pokriva tematsko polje jasnom značenjskom smjernicom: Vukovarska godina, Šetnja po Vukovaru i Vukovarske razglednice. Već se iz samog naslova knjige razabire da je determinirana temporalnom komponentom, što čitamo na svakoj stranici u slojevitoj strukturi teksta. Isto je tako razvidna već spomenuta lirska sastavnica koja snažno prožima tekst i emocionalnim, otkrivajući iz stranice u stranicu piščevu privrženost i osjećajnost za prostor krajolika i grada te, napose, za ljude s kojima je jučer živio u tom prostoru i s kojima danas živi u svojem sjećanju.

Izrazito lirski tekst gotovo se može odrediti kao lirska proza s obilježjima kronike i ljetopisa pa i putopisa, doduše, ne kroz novi i nepoznati prostor, nego kroz onaj dobro znani po starim i malim ulicama rodnoga grada koje je vrijeme izbrisalo, a sjećanje upisalo u »ploče pamćenja« Vukovarskog spomenara. Stoga je to putopis kroz beskrajni prostor sjećanja u voljeni grad kojega više nema onakvim kakav je nekad bio i kojemu se pisac stalno vraća pisanjem, i uvijek k njemu putuje s jedinom prtljagom svojega pera, iz stranice u stranicu pišući putopis sjećanjem. I u svakom novom poglavlju, na svakoj novoj stranici ulaze novi putnici starih uspomena u sve većem broju, i sa svih strana, i tiskaju se u putopis s čežnjom da kao uspomena stignu do zadnje postaje u – spomenar, u Pavličićev tekst gdje putovanje nije stalo jer se nastavlja kroz sjećanje u svakoj rečenici. Sjećanje je svjetlost koja obasjava put piščevu peru jer svijetli u napisanoj riječi.

Ipak, unatoč nedvojbeno emocionalnoj sastavnici teksta, snažnom osjećanju prostora i ljudi u ozračju intimnog i bliskog postojanja, i u suglasju s okruženjem, i sa svakim i svima oko sebe, može se kazati da je tekst djelo minucioznog zapažanja, lucidnog povezivanja dalekog i bliskog, perfekta u prezent i da je u tankoćutnim opisima zablistao jedinstvenim umijećem pera i erudicijom u precizno građenom memorijskom sustavu s Pavličićevim potpisom. Naime, ovdje sjećanje ne izbija eruptivno iz piščeva bića, da bi shodno tomu nepredvidivo i skokovito, gdjekad, i na mahove šiknulo bujicom uspomena, a onda u razdoblju suše vapilo za kapljicom sjećanja. Upravo suprotno, Pavličićevo sjećanje je rijeka ravnomjernog toka usustavljenog u jasnim koordinatama teksta i preglednim tematskim poljima na kojima je u točnom rasporedu dobro posađeno svako poglavlje iz čijih plodova alkemičarskim umijećem svojega pera spravlja opojno piće sjećanja u napeto štivo. Na tim premisama autor je postupkom organiziranog prisjećanja gradio strukturu teksta na autobiografskoj okosnici, apostrofirajući zgode i nezgode od prijelomnog značenja u svojem životu. Tako, primjerice, saznajemo što je na njega presudno utjecalo da počne pisati priče: »Zato mi se događalo – kad sam počeo pisati priče – da pomislim kako bih najviše razvio svoju maštu kad bih mogao stanovati na Stadionu, kad bih stalno mogao gledati taj prazni prostor koji naprosto čezne da bude napučen ljudima, i kad bih ga uvijek, svaki dan, mogao ispunjavati zamišljenim zbivanjima.«¹

Pisac u ispovjednoj – ich formi – iznosi i mnogobrojna druga svjedočanstva koja su bila poticajna u njegovu spoznavanju svijeta i umjetnosti. »Na groblju sam se prvi put sreo s umjetnošću. Vjerojatno to dolazi otuda što ono meni – i svima nama – nije bilo vezano za smrt, nego smo se i inače često onuda motali: bilo je blizu i usput, zato je umjetnost mogla djelovati (...). Ja sam od početka gledao na groblje kao na umjetničko mjesto, možda zato što sam ga poznavao bolje nego drugi. Nitko od nas, doduše, nije onamo odlazio samo na pogreb ili na Dan mrtvih, ali ja sam tamo ipak bio najčešće.«² Samo koju stranicu poslije susrest ćemo iznimno važnu činjenicu: »Bilo kako bilo, sačuvao sam naviku da onamo odlazim kad god sam mogao, i poslije, kao odrastao čovjek. Jednu od prvih svojih priča smislio sam nad djedovim grobom.«³ Zacijelo je iz tih nekoliko izabranih prispodoba iz piščeva života razvidno da su presudno utjecale na njegovo usmjerenje jer su ga potaknule na avanturu pera i ohrabrile u odluci da krene s Baudelaireovim zanosom na »put što onkraj međa u neznano vodi«.⁴ Već je u naslovu ovog teksta parafraziranjem Descartesove tvrdnje izražena temeljna odrednica knjige koja sjećanjem u tekstu emanira svoje ljudsko postojanje pisano začudnim umijećem pera. Još ću se jednom pozvati na Pavličića, koji izrijekom govori da je njegov odnos prema rodnom gradu započeo otkrićem sjećanja: »Dugo sam i ja skupa s njim bolovao od gubitka pamćenja, a tek kad sam pronašao svoje sjećanje, shvatio sam što se događa s mojim rodnim gradom.«⁵

U prilog sjećanju govori i Heinrich Böll: »Rođeni smo da se sjećamo.« Čini se, nije pretjerano ustvrditi da su citirani događaj, kao i brojni drugi koji nisu spomenuti, snagom bumeranga odapeti u tajanstvo književne riječi koja ih je sjećanjem na stranicama Vukovarskog spomenara vratila rodnom gradu, iz perfekta u prezent.

Gradopis

1.

Širokim panoramskim kadrom Pavličićeva prva rečenica prvog poglavlja knjige snimila je Vukovar iz ptičje perspektive. Zapravo je riječ o pokretačkoj snazi prve rečenice kojom počinje, neću reći samo pisanje, nego stvaranje teksta s demijurškom odlukom: Neka bude tekst! I tako bi rečenica prva. Dakle, Pavličićeva prva rečenica pokreće tekst s visinskog motrišta sveobuhvatnim dugim švenkom prostora kroz koji se vertikale crkvenih zvonika penju nebu: »Ujesen, kad opadne lišće, bolje se vide tornjevi vukovarskih bogomolja; s onim pozelenjenim oplatama, oni među golim granama izgledaju kao voće u košarici od šiblja.«⁶ Snagom Dunava rijeka Pavličićeva teksta izvire u toj prvoj rečenici iz koje počinje teći noseći iz rečenice u rečenicu energiju narativnog toka ovim riječima: »Po Dunavu tada plove brodovi i svojim šarenim zastavama, osobito putnički, i ljudi odande gledaju vukovarske tornjeve pomalo svisoka, premda zapravo odozdo (...). Tek onaj putnik koji se malo bolje zagleda u te tornjeve, koji ih promotri koji su i kakvi su, bit će u prilici da se zamisli, pa i da shvati kako nema nikakva naročita razloga da pred tim tamo gradom bude bjelosvjetski samouvjeren. Tornjevi će ga na to upozoriti.«⁷

Autor koncepcijom gornjeg rakursa organizira tekst nijansiranim stupnjevanjem planova, najprije, u prvom i prednjem planu okomice crkvenih zvonika locira u prostor svojega grada, jasno kazujući da su to »tornjevi vukovarskih bogomolja«. Točno ih markira i u vremenu »ujesen, kad opadne lišće«, a ne, primjerice, u proljeće ili u ljeto. Razlog je u vidnom polju koje bi cvjetovi i lišće rascvjetanim krošnjama i bujnim zelenilom fragmentirale, ometale, suzile i skrivale tornjeve, koji se »među golim granama (...) bolje vide«. A vukovarske tornjeve svakako treba vidjeti, i »onaj putnik koji se malo bolje zagleda u te tornjeve« jer su oni znakovi grada na dvije rijeke i njegovi prepoznatljivi simboli, ogledna arhitektonska zdanja sa stilskim obilježjima i amblemska mjesta u prostoru. Vrh svega, tornjevi su i duhovne utvrde grada, njihove stamene okomice ponosno uzvisuju grad nebeskom i transcendentalnom što će i onom putniku raspršiti bjelosvjetske predrasude jer pred njima svatko je pod njima, i ponosan je onaj tko je ponizan, i malen je u Bogu velik. »Tornjevi će ga na to upozoriti.« Ovim prvim, rekao bih tako, predstavljanjem voljenoga grada onom putniku, to jest čitatelju, pisac nas poziva, uvodi i vodi na razgled grada počev s dominantnim vertikalama crkvenih zvonika katoličke, kalvinske i pravoslavne crkve, i u tom reprezentativnom nizu i sinagoge, otkrivajući izrazito kozmopolitsko obilježje grada prožeto ekumenizmom prije ekumenizma. Naime, ovim čitanjem simbola grada autor naglašava da nije samo s Dunavom Beč u Vukovaru nego i po urbanoj strukturi i europskoj kulturi koje su oblikovale grad i život građana u njemu kao europskom lučkom gradu na dvije rijeke, na ušću Vuke u Dunav. Stoga pisac kazuje da je grad određen suglasjem prirodnih i egzistencijalnih interesa kojima ravna Kantovo načelo poštivanja drugog i drukčijeg, to jest uvažavanje razlika zalog je mirnoga života i njegovo je bogatstvo u različitosti prožetim humanističkim premisama u europskom kulturnom ozračju kojega je pisac baštinik i integralni dionik.

2.

Jednostavnost Pavličićeve riječi snaga je njegova pera kojim nas vješto vodi kroz svoj grad pokazujući kakav je danas, kakav je bio jučer, a kakav – prekjučer, kada je nastao, i kako je kroz vrijeme rastao u visinu, i u kojem se smjeru širio. I, nadasve, Pavličićevo pero kazuje nam o istom gradu drukčije, o gradu kojega više nema, o nepostojećem gradu koji postoji u njegovu sjećanju. Jer, sve nam govori da valja razborito zboriti o tom gradu ne samo zato što je pisac suvremeni klasik koji sam priča o svom gradu nego i stoga što je i Vukovarac, pa, zacijelo, i zato dobro zna zašto kaže: »Vukovar je čudo od grada.«⁸ Unatoč svemu, pažljiv čitatelj primijetit će da se na stranicama knjige pojavljuju konture grada kojega nema, ulice bez kuća, i da neke ulice postoje samo po imenu, i vide se ljudi kojih nema, sve, baš sve, i svi su, i sve je pričin, ukazuje se cijeli grad u nestvarnosti postojanja. Tu je nestvarnu stvarnost pisac oblikovao u stvarnost svojega teksta u kojem je ta stvarnost stvarna književna činjenica izražena ovim riječima: »Vukovar kakav je ovdje opisan ne postoji.«⁹

Aksiomatskom snagom pisac daje znati da je svojim perom oblikovao grad u tekst u kojem je opisan kao nepostojeći grad, odnosno, »možda je postojao nekad u doba mojega djetinjstva«.¹⁰ Naratorova energija generira projekciju nepostojećega grada u njegovo stvarno postojanje, u tekst sjećanja na grad piščeva djetinjstva kojega više nema, kao ni grada koji je postojao u njegovu djetinjstvu. Kazat ću točnije, Pavličić ne traga bolećivom osjećajnošću »za izgubljenim vremenom« kojom je Proust tražio izgubljene trenutke vlastitoga života u neizbježivoj prolaznosti vremena, pišući na sjetnim stranicama sjećanja jedinstvenu sagu ljudske osamljenosti i kozmičke praznine. Prije se može kazati da Pavličić snagom vitalne riječi priča priču o životu koji je prošao u dobrim i manje dobrim zgodama i da su one bile okidači koji su usmjerili njegov život na put što smo ga slijedili čitajući Vukovarski spomenar. Zacijelo je to najsažetije izrazio sam pisac: »to su, zapravo, mnoge godine skupljene u jednu, da bi se vidjelo kako je sve to u sjećanju sačuvano«.¹¹

Boje teksta

Plava je boja Šimićeva pjesništva. I sam je pjesnik »plav od sutona«. S malo natege može se reći da je njegovo pjesništvo duboko otisnuto u plavoj boji onom snagom kojom je Yves Klein otisnuo tijelo žene u plavu boju na bijelom platnu stvarajući djelo-tijelo u plavoj boji. Taj otisak ženskoga tijela u plavoj boji na platnu njegovo je djelo. Naime, pozvao sam se na Šimićevu plavu boju kako bih njezinom kanonskom snagom u hrvatskoj književnosti sugestivnije skrenuo pozornost na Pavličićevu žutu boju koja je tako snažno prožela i intenzitetom pojavljivanja obilježila, ili je bolje reći ‒ obojila tekst Vukovarskog spomenara. Tu činjenicu izrazit ću i u brojevima, dakako, u nadi da sam dobro brojio i na osnovi toga učinio tablicu koja statistički kazuje udio određenih boja u tekstu. Sve ovdje izbrojene i (točno?!) upisane boje jasno govore da je naslov ovoga poglavlja utemeljen na valjanim premisama, dakle, na činjenici da se pisac obilato koristio bojama obogaćujući sam književni postupak i tom likovnom, možda je bolje kazati, vizualnom komponentom u tekstu.

Dakle, ljestvicu je visoko podignula žuta boja, koju pisac spominje i u različitim oblicima navodi 78 puta, potom slijede crvena 41, bijela 37, zelena 30, crna 11, plava 11, siva 6, smeđa 4 i oker 3 put, a gdjekad spominje zlatnu, tirkiznu, akvamarin, srebrenu, ružičastu, bakrenastu, olovnu, crvenkastoljubičastu. Impresivnom kolorističkom paletom Pavličić je, mogu kazati, pisao, ali, neću pogriješiti kažem li – i slikao Vukovarski spomenar. Zato ću, da bih jasnije nastavio, pozvati se na pisca koji je i sam to tako jasno slikarski napisao: »Rujan je ličilac u radnom odijelu koji je zaspao pod suncem. Ispočetka oboji sve istom bojom, samo što razne podloge tu boju na različit način prime, pa se razlikuju u nijansi. Ta boja je oker. Dunav od nje postaje još zeleniji, i kao da iznutra sjaji, šuma na drugoj strani postaje žućkasta, pijesak na adi dobiva meki osobit zlatasti preljev, a žuta boja zgrada u gradu sve je sličnija boji lišća u drvoredima. Sve se tada pretapa jedno u drugo, sve je slično jedno drugome, ali je sve istodobno na najpotpuniji način upravo ono što jest, različito od svega drugoga.«¹² Ovom slikarskom piscu pero je kist kojim najčešće, kao što smo brojevima kazali, piše žutom bojom i o žutoj boji piše, pa čak i cijelo jedno poglavlje obasjava svojim naslovom Žuta svjetiljka. Čitanjem Vukovarskog spomenara žutu boju često ćemo sretati u brojnim prigodama i na mnogim stranicama: »Najprije dođu lipe pa obavijaju sve svojim žutim mirisom, tamo, od žutog Dunava, preko žute Općine do žute Bolnice (...).«¹³

Onda opet pisac poseže za njom da obilježi bitne destinacije grada: »Dvor je bio žut, a i Vukovar je bio žut. Uvijek sam vjerovao da to dvoje ima nekakve veze. Ni sad ne znam kako je ta boja izabrana, ali znam da je bila prepoznatljiva, i da je bila lijepa. Tu boju, kojom je bila oličena prednja i stražnja fasada Dvora, nasljedovale su – ili čak i oponašale – mnoge druge vukovarske zgrade. Vukovar je, ukratko, bio žut grad, u rasponu od tamnog okera, pa do boje limuna. Ali, to je žutilo imalo veze s Dvorom.«¹⁴ Isto će kazati drukčije na drugom mjestu: »A ispod svega toga stoji zeleno i žuto, kao ono što traje: zelenilo lišća i žutilo kuća, jer sve su kuće u Vukovaru žute.«¹⁵ Dominaciju žute boje u rodnom gradu pisac je pokazao u mnogim motivima i u čestim opisima rabeći termine: žuto, žuta, žutoj, žutom, žuti, žutilo, žutila, žućkasto, oker-žuto... i slično u svim požutjelim vrstama riječi i padežima.             

Već dobro znana istraživačka strast pisca nagnula ga je da otkrije po čemu je i zašto je žuta boja tako sveprisutna, i kako je obojila, kaže autor, cijeli grad. Evo njegova otkrića: »Nemam zato drugih dokaza osim one boje. Uvijek mi se činilo da ta boja na nešto podsjeća, a nisam znao na što. Sve dotle dok se nisam jednog dana suočio s onim što mi je svo vrijeme bilo pred nosom: boja Dvora zapravo je boja lipovoga cvijeta. A pred Dvorom rastu sve same lipe, i eto odgovora otkud boja dolazi. A ako se uzme u obzir da lipe rastu i svuda drugdje po Vukovaru, onda je jasno da se od te boje naprosto nije moglo pobjeći. Kao što se ne može pobjeći ni od Vukovara ni od njegovih kuća.«¹⁶ Ono pak što je osobito vrijedna dionica u knjizi Vukovarski spomenar jest njezina likovna sastavnica koju čine – razglednice. Stoga, valja reći, iz ljubavi prema istini, da je tu vrijednost koncipirao istančan ukus izbornika i vrsno znanje povjesnika, jer su obje te činjenice oblikovale ovaj dragocjeni likovni prilog knjizi. Dostatan je i samo letimičan pogled da bi se vidjelo, odnosno, točnije je kazano, čitalo to raskošno bogatstvo likovnoga jezika kojim tako živo govore razglednice po Pavličićevu načelu iz perfekta u prezentu. Naime, svaki je snimljeni kadar zaustavljeni trenutak nepovratno prošlog vremena, i ljudi i stvari, i kuća i događaja... memorirani su u toj jednoj snimci, sačuvani na fotografiji, odnosno, razglednici, u crno-bijeloj, a napose onoj u boji. Različiti motivi pričaju priču u likovnom jeziku, obično kažemo, sa starih razglednica, i s onih najbrojnijih, datiranih u 20. stoljeće, s njegova početka u prvim desetljećima, i u 50-e i 60-e godine, te i nešto poslije, potkraj stoljeća, a ovdje je i pregršt svježih fotografija snimljenih u novije vrijeme. Osobitu pozornost pridajem i likovnom kazivanju o povijesti grada Vukovara, osim u fotografiji, i u drugim medijima, primjerice, u crtežu s potpisom Prandstetterov prikaz Vukovara 1608. godine, i u grafici s motivom Vukovara datiranoj u 19. stoljeće.

Zanimljivo je primijetiti da pisac pridaje veliku važnost likovnoj sastavnici knjige upravo kroz izbor motiva grada u navedenim likovnim medijima, poglavito fotografiji, a to se može čitati i u zadnjem poglavlju jer ga je pokrio i naslovom Vukovarske razglednice. Rečenu zanimljivost poentira i činjenica da je razglednica likovni medij koji memorira snimljeni motiv i da u njemu čitamo »sadržaj« iz minuloga i sadašnjega vremena. Iz svega je posve razvidno da toj činjenici autor daje osobitu pozornost jer navodi i druge likovne medije koji također memoriraju i dokumentiraju kako kaže »moj rodni grad: fotografije, filmovi, video-snimke, pa čak i umjetnička ulja«. Interesantno je da samo na jednom mjestu tako značajnog poglavlja obilježenog likovnošću spominje – boju, i to pri opisu Vučedola: »ljevkasta udolina kraj zelenog Dunava«. Kroz cijelu knjigu, osim, naravno, Pavličićeva pera, priču o Vukovaru priča i anonimni autor u likovnom jeziku s motivima grada u kronološkoj liniji dužoj od četiri stoljeća svjedočeći o životu grada na dvije rijeke, na ušću Vuke u Dunav.              

Upravo likovna sastavnica Pavličićeva teksta otkriva pisca čije stranice emaniraju golemom vizualnom energijom, dajući svojim perom prilog tradiciji hrvatskih književnika i slikara koji su obojili antologijske stranice hrvatske književnosti počev od A. G. Matoša, Franje Horvata Kiša, Ljube Babića, Zlatka Šulentića, Matka Peića... Znalački i nadahnuto Pavličić je provukao svoje djetinjstvo i svoj grad kroz emulziju sjećanja razvijajući svakom rečenicom obojene slike minulih dana koje gledamo čitajući Vukovarski spomenar.

Bilješke

1  Pavao Pavličić: Vukovarski spomenar, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 178.

2  Isto kao (1), str. 84.

3  Isto kao (1), str. 87.

4  Charles Baudelaire: Cvjetovi zla, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 241.

5  Isto kao (1), str. 265.

6  Isto kao (1), str. 15.

7  Isto kao (1), str. 15.

8  Isto kao (1), str. 253.

9  Isto kao (1), str. 14.

10 Isto kao (1), str.14.

11 Isto kao (1), str. 14.

12 Isto kao (1), str. 87.

13 Isto kao (1), str. 41.

14 Isto kao (1), str. 201.

15 Isto kao (1), str. 36.

16 Isto kao (1), str. 209.