O poznatome na nov način

Onaj tko je spoznao ljude, kad-tad postane svjestan
kako je uskrsnuće živih veći mirakul
od uskrsnuća mrtvih.

Ovaj mali citat iz Mlakićeva romana zorno opisuje trenutak kada čovjek napušta dom, kuću, kada prelazak preko praga biva kao prelazak preko planine. I već slutimo da Baraba, na aramejskom očev sin, mora krenuti svojim putom kako bi se u jednom trenutku ljudske povijesti sreo s Božjim sinom. Sve ima svoju cijenu i nju svatko plaća onako kako zna i umije. Cilj je: krenuti ususret. Samo, kako to već u ljudskom životu biva, plan je jedno, a sve ostalo drugo i drukčije od očekivanog. On Jedan, El Šadaj Svemogući, ima 72 imena, a jedno od njih je Gospod nad svim vojskama. I On pridodaje, gradi, ruši, nameće, ozdravljuje, nagrađuje, oduzima sve pa i život, jer ionako svatko je Zemlji samo na neko vrijeme posuđen.

U tom planu i volji Bezgraničnoga Nazare­ćanin će jednog dana ugledati Barabu i obrnuto. Umreženi su u sudbini koja u konačnici oslobađa, no ne baš na jednak način. Zanat Barabe je da ubija, Nazarećanina da spašava ljudske živote.

Mlakićeve rečenice su pitke, zovu da se roman Evanđelje po Barabi dalje iščitava premda je riječ o poznatim biblijskim događajima o kojima se stoljećima raspravlja, a valjda će tako biti i ubuduće. To putovanje autora kroz prošlost govori kako se ljudskom biću teško nositi sa strahovima i tjeskobama, a na svoj način zastrašuje i činjenica da tamu ništa toliko ne privlači kao svjetlo. I tom svjetlu je suđeno da bude ranjeno i razapeto na križ. Rečenice u romanu su kratke i pridonose dinamici opisivanih događaja i dramatičnosti sadržaja – Ja sam najbolji. Ja ću ga ubiti.

No ono o čemu se uz čitanje paralelno razmišlja jest okrutnost koja nije nestala u svijetu ni s Uskrsnućem ni s Otkupiteljem. Tako malo toga je nažalost tijekom stoljeća i tisućljeća promijenjeno u ljudskoj naravi na bolje.

I nije naravno slučajnost ili hir to što je, primjerice, papa Franjo odlučio 2020. da meditaciju uoči Uskrsa napišu zatvorenici, dugogodišnji robijaši, ubojice, »barabe« svih fela. Pa se autor romana također pita što se u međuvremenu dogodilo? Kako smo zatočili sami sebe, kako smo se našli u zatočeništvu onog što nazivamo svojim životom? Čini se da je klopka odavno bila postavljena. Zelotski bodežar ući će u Jeruzalem, ali ući će i Nazarećanin.

Vrlo zanimljivo dan je i biblijski lik carinika Levija Mateja i njegov pokušaj da stvori svoj novi identitet, što mu baš uvijek ne polazi najbolje za rukom. Unatoč tomu Isus ga poziva da ga slijedi. Jedna stara predaja kaže da je broj slova u Tori, Petoknjižju, uvijek jednak, ali da se ovisno o zbivanjima ona samo preslaguju i stvaraju se nove konfiguracije. I iščitavaju baš kao u Mlakićevu književnom djelu i nova viđenja svega onoga što se dogodilo na Golgoti. Utjecaj Nazarećanina na apostole iznimno je jak te bi svatko od njih mogao za sebe reći kao Josip, kojeg su braća prodala Arapima i koji je na upit vođe karavane kada su ga pitali za ime kazao: »Ja sam onaj koji je umro«. Drugim riječima, jedan dio života u susretu s Isusom se prelomio, završio, dobro je shvatiti na vrijeme kad nešto ode da je uistinu otišlo.

Slikoviti su i suptilni opisi Marije iz Magdale i Jude. Posebice Judin život je i dalje obavijen tajnom. Zašto Isus s njim odvojen od svih drugih govori? Je li možda baš njemu najviše vjerovao? Je li od Jude tražio da počini za njega tu strašnu misiju izdaje da bi mogao dovršiti svoje poslanje na zemlji. Je li mu Juda od svih bio najbliži? Znanstvenici govore da je postojalo i evanđelje po Judi, ali da je namjerno uništeno, pronađeni su tek ostatci koji su dani na istraživanje da se utvrdi njihova starost i pokazalo se da pripadaju vremenu u kojem je Isus propovijedao. Možemo samo zamisliti dramu u čovjeku koji dobije zadaću i prihvati u ime Otkupljena izručiti prijatelja ubojicama, Onoga kojega je najviše volio. To umnogome objašnjava i Judinu smrt i vraćanje škuda. No ostavimo to znanstvenicima. A mi se vraćamo Nazarećaninu koji hoda i čini čuda, iscjeljuje gubavce, podiže na noge mrtve... Vidjeli su u njemu Mesiju i Iliju (Elijahua), navjestitelje promjene u svijetu. Ne znamo koliko im je Ješua (Isus) odgojen u židovskoj tradiciji ucjepljivao misao o Svijetu koji dolazi, Svijetu harmonije, na hebrejskome olam habaa. Ješuu vidimo kako korača u dugoj bijeloj haljini, onako kako je to vidio da rade eseni. I učio bi ljude ono što je govorio i rabin Hilel Činite samo ono što biste željeli da drugi čine vama. Pozivao je one koji su ga slijedili da ne budu bahati nego ponizni, jer Gospod je rekao da bahata osoba i On ne mogu biti na istom mjestu.

U romanu Evanđelje po Barabi Josipa Mlakića izdvaja se i lik Marije iz Magdale. Ona kao lijepa žena uznemiruje Isusove učenike, no Ješua Mariji povjerava ono što drugima ne govori. Drukčije joj se obraća s ljubavlju i poštovanjem. On zna da je Marija iz Magdale ona koja ima mudrost u srcu. Prije desetak godina arheolozi su u Izraelu pronašli grobnicu na kojoj je uz njezino ime pisalo mora’, na hebrejskom učiteljica. To upućuje da je i ona kao i svi drugi Isusovi apostoli naučavala novu vjeru. Ali da je oni nisu smatrali sebi jednakom, to je činjenica koja njih unizuje, jer ako ju je Isus volio, apostoli to za sebe ne bi mogli reći, osobito kada ljubomora nadvlada ljubav. No naposljetku svatko dobiva prema zasluzi.

U Mlakićevu romanu nalazimo i rečenicu koju je u teologiju uveo Hermes Trismogistes kako na nebu tako i na zemlji. No u originalu ona glasi drukčije: svi koji su na nebu i svi koji su na zemlji, što mijenja kontekst različitih sadržaja i upućuje i na kabalistički pojam jesod, povezivanja različitog. Slijedom toga bolje je prihvatiti rabinsku mističnu misao da svaki korak na zemlji ima svoj korak na nebu. Pa tako i ulazak Isusa iz Nazareta u Jeruzalem dok se u njemu vodi strašna bitka, jer zna za muku kroz koju mora proći. Rođen je kao čovjek, a sin je Božji. Zadaća je dvostruko teška. Ali što god bilo, Ješua zna da je svet Bogu. Bliži se Pasha, etimološki to znači: usta koja govore, dakle bliži se, možemo jednako tako reći, Pesah, događaj koji će Božjom milosti i suosjećanjem Hebreje u Egiptu mimoići. Ali Jeruzalem je sada raskrsnica svjetova. Usta Ješue su govorila, ali muka stradanja neće ga mimoići. Kušat će maces, (beskvasni) kruh bijede, sveden na bit. I Mlakić piše Spreman je umrijeti za ono u što vjeruje.

Mlakić također u romanu naglašava kako je budućnost zapisana u našoj prošlosti. Moguće je, jer cijeli univerzum djeluje na principu akcije i reakcije pa tako možemo nadodati i da sadašnjost živi pod sjenom budućih događaja. A tu bi onda valjalo uzeti u obzir i vjerovanje u reinkarnaciju, no daljnja razrada toga odvela bi nas na ovome mjestu predaleko. U svakome slučaju roman Evanđelje po Barabi može se iščitavati na više razina, na više načina ovisno o količini nutarnjega svjetla i znanja koje čitatelj nosi u sebi. Mlakić nam daje i tu mogućnost i autoru treba odati priznanje na zanimljivom književnom djelu, jer svatko tko se bavi pisanjem zna koliko je teško i izazovno o poznatim događajima i ličnostima pisati na nov način. Josipu Mlakiću je to s Evanđeljem po Barabi uspjelo.