Mrtvom prijatelju

Dragi Jerko,

još ne znam hoću li Ti ovo pismo poslati, naime, ne znam hoće li i taj posve osobni čin ponovo zapeti na pitanju hrabrosti, odnosno mudrosti. Hrabrost je reći, a mudrost je šutjeti, to znaš. Čak i pred prijateljima kojih ovdje više nema.

Povod ovome pismu je Ivandin film Poezija i revolucija koji je prvi put (!) prikazan na OTV-u uvečer 3. veljače 2000., na blagdan svetoga Vlaha, odnosno svetoga Tripuna, za mene – u ozračju oživljene pučke feste u Dubrovniku i Kotoru. Dan prije (2. veljače 2000), na Svjećnicu iliti na blagdan prikazanja Gospodinova u hramu, konstituiran je novi Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora, prvi nakon Tuđmanove smrti i izbornoga poraza HDZ-a, odnosno prvi u kojem je nakon jednoga burnoga desetljeća većinu dobila crveno-žuta koalicija, odnosno Račanovi komunisti i Draženovi liberali, a uz njih i šaroliki seljačko-narodnjačko-istroregionalno-liberalni četverac. S dva-tri popustljiva hadezeovca imat će sigurnu natpolovičnu većinu. Račan je već složio novu vladu i akademik Pavletić mu je svečano predao ključeve vlasti. Narod se, eto, ljuto osvetio svojima, ali slavi manje od naših međunarodnih tutora koji su u svome trijumfalizmu izgubili svaki osjećaj za diskreciju. Novi su sabornici na svojoj prvoj sjednici zaboravili i himnu, a u sramotnu strahu od bjelosvjetskih komentara nitko se pokojnome prvome Predsjedniku hrvatske države nije usudio posvetiti ni trenutak šutnje. Prešutjeli su i šutnju. Čak i hadezeovci, što se moglo i očekivati od onih koji su ušli u Sabor samo kao nositelji izbornih lista (čast rijetkim iznimkama), a svojim su načinom vladanja zapravo doveli na vlast svoje navodne protivnike. Zbog takvih se može dogoditi da se svaki osobni čin ponovno počne mjeriti količinom hrabrosti ili mudrosti. Nakon svega žao mi je samo jedno: žao mi je što je i Hrvatska upala u tipičnu, glupu tranzicijsku paradigmu unatoč činjenici da je u tzv. tranzicijski proces ušla posve atipično – osamljena, opterećena nametnutom hipotekom u povijesti nečuvene i znanosti nepoznate genocidnosti cijeloga naroda, izložena prijetnji golome opstanku, teško izranjena, ratom poharana, raseljena, puna skupnih grobnica i prognaničke gorčine, u crno zavijena. Vjerojatno smo preživjeli samo zato što je naš optimizam u najtežem trenutku bio razmjeran veličini naše nesreće.

(nastavak, nakon više od 20 godina)

Mirjana me molila da napišem nešto za Reviju posvećenu sedamdeset i prvoj. »Ideja je jedna sudbina«, kaže ona, a ne povijest; nju neka pišu neki drugi, oni koji misle da je znaju. Tako sam Ti ipak odlučila pisati. Tebi ne moram spominjati datume, više ih i ne pamtim, a dnevnik mi je uništila mama one noći s 11. na 12. prosinca 75. nakon pretresa, kad su nam odnijeli Holjevčevu knjigu Hrvati izvan domovine i odveli moga oca, a Tebe i druge kontrarevolucionare ošišali i obrijali na nulu. Šime je tako ošišan dolazio u Zajčevu bolnicu na posao. Junačina, nikomu se nije micao s puta. Umro je prije nekoliko godina. Kad se spomene Šime, prvo mi padne na pamet premijera Matkovićeve drame General i njegov lakrdijaš u HNK-u polovicom veljače 70. Nas je na balkonu bilo pedesetak i čim smo počeli protestirati, vidjeli smo da u bočne lože ulaze murjaci u civilu. Lonza je polako gubio tlo pod nogama, a Šovagović je najedanput stao i naklonivši se publici rekao da ne može dalje. Kako je i mogao kad je Jakov s balkona vikao: »Kako vas nije sram to glumit!« Protest se razbuktao kad je na pozornicu izišao Škiljan, intendant, i rekao da o repertoaru neće odlučivati publika. I sada vidim kako Šime ljutito skida kravatu i trpa je u džep. Predstava je prekinuta, a mi smo izišli i krenuli na tramvaj prema Savi. U jednom trenu se oko tramvaja stvorilo nekoliko marica i murjaci su iz njega počeli izvlačiti studente. Neki su pokušali ili uspjeli pobjeći, neke su zaklonili i zaštitili putnici, a neki su završili u Đorđićevoj. Bila je poledica, padali su i studenti i milicajci, samo je sv. Juraj mirno gledao. Kao i uvijek, nakon takvih su se događaja pričale anegdote, pa tako i da je Franc stigao u dom prije tramvaja. Ante je u dom stigao oko ponoći, navodno zahvaljujući Šimi koji je istražitelju rekao da ne zna tko je »galamio«, ali dobro zna tko nije! Ante nije, Ante je studirao medicinu kao i Šime, stalno je učio, a u kazalište je zabasao slučajno, pokupio ga cimer koji se cijelo vrijeme zbog toga kajao. Ujutro su u dom stigli i ostali i svi su bili dobre volje.

Foto: scene iz dokumentarnog filma Poezija i revolucija Branka Ivande

Eto, tako je počinjalo. Dugo je tinjalo, skupljalo se, polako se kotrljalo i raslo, dok se nije zavaljalo. Onda je počelo zapravo i ja znam (znam!) da je počelo od Tebe, da si Ti zakoturao kotač i da to malo tko zna. Možda su Te zato prešućivali. Ali neki su znali! Zašto su šutjeli, ne znam. Toga si dana stajao kraj porte na izlazu s faksa, bolio Te zub, lice Ti je bilo natečeno – i pitao me »Di ćeš ti?« »Doma«, rekoh. »Nema ić doma! Skupi te svoje kolegice pa u sedmicu na skupštinu!« »Kakvu skupštinu? Baš me briga za neku skupštinu...«, branila sam se, ali – poslušala sam Te. Koliko si ljudi toga dana vratio s porte i poslao u sedmicu? Skupštinu studenata FF vodili su neki fosovci i odmah počeli predlagati svoje kandidate. Ti si ustao i pitao čiji su to kandidati, ta imena na ploči. Šandor H. (mislim da je to bio on) Te gledao onako visoka i natečene face i izgovorio nešto zbog čega se vjerojatno poslije kajao. To su kandidati Fakultetskoga odbora, ali svatko ima pravo predložiti koga želi. Dobro, rekao si i predložio Dubravku Dorotić. Gotovo sam pala na pod. Dok je Šandor pisao na ploči moje ime, mozak mi je radio brzinom svjetlosti. Onda mi se upalila lampica, digla sam ruku i predložila – Jerka Đereka. I drugima je sijevalo nevjerojatno brzo i kad smo se temeljito ispredlagali, na glasovanju je prošao samo jedan njihov kandidat, i to Mario, s kojim nikad nismo imali problema. To nam je bila prva pobjeda. Ne sjećam se da smo slavili. Tako smo ušli u akad. godinu 1970/71.

Dana 21. prosinca 70. prvi put u povijesti našega sveučilišta birali smo studenta prorektora. Do danas svi pamte da je kandidat tadašnje partijske vlasti bio Damir Grubiša, kojega su mediji predstavljali kao da je već izabran. Mi nismo imali izbora – Čičak je bio najpoznatiji, najgrlatiji i najžilaviji momak koji mu se mogao suprotstaviti. Naš izbor možda nije bio politički najmudriji, ali trebalo je zatvoriti oči i skočiti. Berac je došao na mudru ideju da mi predložimo i drugoga kandidata iz njihovih redova, da im razbijemo glasove. Taj drugi bio je zgodan i duhovit momak s našega faksa, sviđao se curama, zvao se Frane Plančić i svi su ga brzo zaboravili. I Tebe su zaboravili. Zapravo nisu, samo Te ne spominju. Čičak mi je prije početka skupštine prišapnuo da ja iziđem pred mikrofon, ali tko sam ja? Zamolila sam Tebe da to učiniš, Ti si visok i markantan, ostavljaš dobar dojam, Tebe će svi slušati. I sad se sjećam početka Tvoga »govora«; rekao si da te izbor studenta prorektora podsjeća na izbor pape pa neka dopuste nama studentima da izaberemo svoga papu. Nisi Ti vikao »Živjela demokracija«, nitko to nije vikao pa ni Ante Ž., s kojim su Te pobrkali. Anti nije bilo mrsko što je tako ušao u povijest, a Tebi nije bilo stalo... Nakon prvoga glasovanja u kojem je Frane otpao, a Čičak imao (koliko se sjećam!) pedesetak glasova, mi smo u zadnjim redovima u sedmici digli takvu galamu kao da je pobjeda na dohvat ruke. Cijela se dvorana okrenula prema nama. U drugom glasovanju Čičak je već ozbiljno prijetio Grubiši, a mi smo pljeskali kao ludi. Trebalo je ponovno glasovati i treća – sreća, izabrali smo ga. »Dubravčice, jesmo li pobijedili?« pitao me u toj gužvi moj nekadašnji srednjoškolski profesor koji je poslije prešao na Sveučilište. Bila je gužva, mi smo bili uzbuđeni, gurali smo se prema Čičku, nismo vidjeli njihovu konsternaciju, nismo se pitali što sada, ništa nismo mislili. Stajala sam kraj Tebe kad si ozbiljno i mirno izgovorio: »Slušaj, Čičak, mi smo te izabrali i ne budeš li kako treba, mi ćemo te i maknuti.« Kao Taras Buljba...

Imali smo nezaboravnoga rektora Ivana Supeka, velikoga kao Partenon (tako ga je nazvao jedan stari gospodin na tramvajskoj postaji u Frankopanskoj), imali smo i već zaboravljenoga dekana Borisa Petza, mudroga poput Solona. Sad smo dobili i svoga tribuna!

Ovih sam dana malo prelistavala tekstove o događajima 71. i našem proljeću. Koliko laži, polulaži, prešućivanja, neprovjerenih imena i mjesta, koliko dezinformacija i jadnih mudrovanja iz pera onih koji su tada doživjeli svoj intimni slom, kojima se tlo izmicalo pod nogama pa su se u panici nastojali opravdati tako da optuže druge. Ima i naših momaka koji su poželjeli ući u povijest na mala ili na velika vrata i samo o veličini vrata ovisi veličina njihove istine. Što veća vrata, to manja istina. I obrnuto.

Čitam »memoarske zapise« Pere K. iz 2020. i pitam se zašto nitko ne reagira na već izlizane od ponavljanja laži, npr. kad je riječ o (povijesnoj) skupštini Saveza studenata Zagreba, održanoj 4. travnja 71. u Studentskom centru, na kojoj je za predsjednika izabran naš Dražen. Kao izabrani delegat bila sam neposredni svjedok događaja koji su poraženi titoisti, maoisti, trockisti, cheguevaristi i drugi crvenisti opisivali kao puč u kojem je nekakva hunta razularenih »čičkovaca« (sveučilištarcima se daje cinično i podrugljivo obilježje) fizički napala dotadašnje studentsko rukovodstvo. Grupa kršnih »čičkovaca« navodno je nesretnoga Damjana Lapainea zgrabila za ruke i noge, iznijela iz dvorane SC i bacila na dvorište. Nevjerojatno! Svaki je detalj laž. Mi smo uistinu gledali kako se nekoliko redara (s trakom oko ruke) sa strane penje na pozornicu, ali prije nego što su se popeli, Lapaine i družina su poskakali s bine i odmaglili u ABH kabinet, gdje su održali paralelnu skupštinu. Naš rektor Supek ostao je s nama u velikoj dvorani, a Šibl, Haramija i partijski vrh potvrdili su legitimitet naše skupštine i našega izbora. Tako smo dobili i svoga političkoga vođu, svoga smirenoga govornika i pametnoga zagovornika. Viteza svoje generacije.

Ti si bio nezgodan tip, neobičan, nisi imao ambicije vođe, a bio si autoritet. Svakomu bi u oči rekao što misliš. Katkad je to bilo jako mučno kao npr. onoga popodneva kad smo na putu u dom naišli na Rođu. Približavao nam se nasmijan i čekao da mu Ti (ja nisam važna) čestitaš što su ga jučer, 18. svibnja 71., u Dubrovniku izabrali za predsjednika Rvacke, a ti si stajao kao kip, ledena pogleda i spuštenih ruku. Zemljo, otvori se! Voljela bih da nisam čula što si mu tada rekao. Eto, naš je Rođo već u rujnu 91. otišao za Tobom. Ubili su ga. Dočekali ga u mraku i izrešetali. Najklasičniji atentat. Jesi li ga Tamo napokon dočekao ispruženih ruku?

Studentski štrajk trajao je samo dva tjedna (od 22. studenoga do 3. prosinca 71), a djelovao je kao potres koji je uzdrmao temelje države izgrađene na lažnom bratstvu i jedinstvu. Hrvatski političari nisu znali za taj štrajk, a da su mogli, vjerojatno bi ga bili spriječili. Uslijedilo je Karađorđevo pa sjednica SKH pa prva hapšenja. U Studentskom je centru 11. prosinca uvečer uhapšen i Tvoj brat Nedo i naš »mali« Filip koji je na šapirografu umnožavao »Poziv sveučilištarcima« na demonstracije. Na policiji je cijelu noć pljuvačkom prao svoje crne ruke, čime je sebi priskrbio slavni nadimak Gutenberg. U slobodnoj je Hrvatskoj postao značajna osoba u diplomaciji, a umro je ove godine u siječnju. Više se ne sjećam redoslijeda događaja nakon upada milicije u SC, samo znam da je Čičak sam otišao u Đorđićevu protestirati zbog hapšenja pa je odmah ondje i ostao, da je već sutradan uhapšen Dražen, a Rođo je uhvaćen nakon nekoliko dana. Navodno se kolegi koji ga je upozorio da ga traže požalio: »Ja ti, prijatelju, već tri dana ovako hodam po Trgu i nitko da me prepozna!« Poslije se navodno žalio i na to što je Budiša osuđen na četiri, a on na samo tri godine. Eto, takvi su bili vicevi o Rođi. Ti im se nikad nisi smijao.

Onaj 12. prosinca dočekali smo na Milkinoj svadbi u jednome podrumu u Petrinjskoj. Na šanku su nam cijelu noć »dežurali« murjaci, a u zraku se osjećala napetost. Ujutro nismo otišli u dom, nego k Seki u stan, jer je ona imala televizor. Ondje smo onako mamurni i pospani gledali kako Savka podnosi ostavku u svoje i Pirkerovo ime i kako pada hrvatska vlada. Nastao je duboki muk. Tvoj brat Nedo znao je reći da ga je sram kako smo bili naivni, ja sam mu oponirala da me te naše naivnosti nije sram, a Ti nisi htio biti pametniji nakon bitke – jednostavno si znao (!) da će sve što smo učinili i doživjeli jednoga dana uroditi slobodom. Sloboda je ključna riječ!

Idućih smo tjedana brojili tko je ostao. Ispisivali smo transparente i spremali demonstracije, ali su nas spriječili Đodan i njegovi. Navodno su tenkovi bili spremni izići na nasip. Ne znam je li to istina. Istina je da smo s krovova naših paviljona u Šarengradskoj gledali vlak koji je prolazeći nadvožnjakom dugo zviždao, a ljudi su nam iz njega mahali. Rektor je jednoga polumračnoga jutra tajno došao u Šarengradsku i podijelio studentima korisne savjete o tome kako se treba ponašati na miliciji kad počnu istrage. Nikad nisu doznali ni u kojem je paviljonu bio ni s kim je bio, a istrage su trajale i trajale. Informativni razgovori, noćni prepadi, racije i pretresi, provjere svih vrsta, provokacije, zasjede, pritvori i zatvori... Ti o tome nisi govorio.

Nastao je muk. Svi smo se požurili diplomirati, naći posao i otići iz domova. Kad sam Te ujesen 73. srela u ambulanti u Zapruđu, činilo mi se da je prošlo sto godina od naše studentske bitke. Šetali bismo po parku Maksima Gorkoga (!), Ti s Domagojem, a ja s Ivanom, i evocirali događaje, raspravljali o političkim enigmama i smijali se nekim mitovima i mistifikacijama. Komitet pedesetorice... Valjda je to bilo nas pedesetak naivaca iz Šarengradske, a oni su tražili neprijatelje u partijskom vrhu. Maspok (kakav sovjetizam!)... pa istina je da nas je bila masa i da se masa nas začas znala naći u isto vrijeme na istome mjestu. Obavijesti su išle usmenom predajom! Hrvatsko proljeće! To nije loš naziv, pogotovo ako se ima na umu da su glavni nositelji tih događaja bili mladi ljudi! Mladi ljudi, studenti, a ne hrvatsko partijsko rukovodstvo kojemu nije ni vlas pala s glave.

Dragi Jerko, znam da si Ti onaj Drugi iz Cesarićeve »Skrivene boli« (Netko sa svojim bolom ide ko s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi.) i da to nema nikakve veze s tzv. hrvatskom šutnjom. Mnogi su otišli za Tobom – i Tvoj prijatelj Srećko i Praljak i Tvoj brat Nedo... i bolje je da ovdje s nama ne dijele nove gorčine i nove spoznaje o cijeni slobode. Jer sloboda je i dalje ključna riječ.

Čekaj i mene tamo – u slobodi djece Božje. Jer druge slobode možda ni nema.

Dubravka