Modruš

Modruš je nedvojbeno bio jedan od najznačajnijih gradova hrvatskog srednjovjekovlja. Ne samo da je bio sijelo najmoćnijega hrvatskoga plemićkog roda, knezova Krčkih odnosno Frankopana, Modruš je dao ime cijeloj jednoj srednjovjekovnoj županiji. Njegovo značenje temeljilo se na izrazito povoljnom geografskom smještaju na obroncima planine Male Kapele, na lokaciji koja je nadzirala jedan od najvažnijih srednjovjekovnih drumova koji je spajao jadranski prostor s panonskim prostorom generalno. Na potezu od Like i Senja do Zagreba te dalje prema ugarskim ravnicama Modruš se prometnuo u jednu od najvažnijih srednjovjekovnih komercijalno-administrativnih postaja. I tako je bilo sve do pojave Osmanlija na hrvatskom pograničju.

Hrvatski državni arhiv. Zbirka fotografija tvrtke Griesbach i Knaus 1927–1942.

Nakon što je plamen užgan osmanskom ekspanzijom ugrozio biskupsku rezidenciju u Udbini, sjedište Krbavske biskupije preseljeno je 1460. upravo u Modruš, da bi nakon traumatičnog poraza u Krbavskoj bitki 1493. te posljedične devastacije samoga modruškog naselja, krbavski biskup svoje prelatsko središte preselio u sigurnije primorske krajeve, u Novi (Vinodolski). Osmanski prodori oplijenili su i opustošili čitav modruški kraj, uništili naselje te s vremenom degradirali modrušku gradinu na razinu doduše važnog, ali ipak samo jednog u nizu isturenih krajiških uporišta. I tako je manje-više ostalo sve do 1791., kada je s konačnim nestankom i zadnjeg traga osmanske opasnosti krajiška posada napustila modrušku utvrdu, a njezinim je ziđem zagospodarilo neumoljivo božanstvo Vrijeme, koje ju je, sekundirano ljudskom rukom, u stoljećima koja su uslijedila razgradilo na razinu prostorne anomalije.

A jednom je to dakle bio kneževski grad, kompozitno naselje koje se sastojalo od Tržan-grada, utvrđenoga kastruma na 670 metara visokom brdu te modruškog trgovišta u podnožju. Obzidana fortifikacijska cjelina zorno je pokazivala snagu njegovih posjednika te sav potencijal iznimnoga geografskog položaja. U čvrstim zidinama opasanom sijelu profanih i sakralnih moćnika kao i izvan toga zaštićenog prostora postojalo je sedam crkava, među kojima i katedralna, te tri samostana. Cijeli taj fortifikacijski sklop i neposredna okolica bili su za onodobne prilike gusto naseljeni.

Hrvatski državni arhiv. Zbirka fotografija tvrtke Griesbach i Knaus 1927–1942.

Dok se nekoć Tržan-grad svojom arhitekturom krunio prema nebesima, danas je od njega ostalo samo fragmentarno ziđe u terminalnoj fazi raspadanja. Od kasnosrednjovjekovnog trgovišta ispod kastruma nije ostalo ni toliko, davno je zbrisano s lica zemlje, iako bi se vjerujem mogli otkriti arheološki artefakti nekadašnjeg postojanja. I eto, od crkvi i samostana te svih tih kuća ostade samo skelet pod zemljom. Možda sva ta crkvišta i gradine u našoj zemlji uopće nisu arheološki lokaliteti, nego grobišta u kojima smo zakopali našu povijest da joj ne bismo morali zuriti u naborano lice, ali da joj ipak možemo ceremonijalno paliti svijeće i držati mise zadušnice. No i ti bezobrazno ustrajni fragmenti koji još vape tonući, zorno demonstriraju da je naša historija jedna nemarno ukopana raka iz koje se letargično isparava sjeta, poput isparavanja užarenog asfalta ohlađena ljetnim pljuskom. Naše društvo izraženo mazohističkoga karaktera postranice promatra sva ta propadanja i nije ga briga. I u ovom smo segmentu prije svega načelni, poput naših antikorupcijskih zakona, progresivnih civilizacijskih standarda i ostalih tričarija kojima nas tlače u ovom našem malom provincijalnom univerzumu. No ako se kao društvo s ciničnim nemarom odnosimo prema kontinuiranom demografskom rasapu koji se već pretvara u opći kolaps, ne treba nas iznenaditi nebriga prema materijalnim ostatcima prošlosti – ispod ili iznad zemlje.

Hrvatski državni arhiv. Zbirka fotografija tvrtke Griesbach i Knaus 1927–1942.

Krajiško uporište 1729. Ljudevit Krmpotić. Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljevstva od 16. do 18. stoljeća.
Autor Anton Weiss. Izvornici u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici

Ipak, bez obzira na kontinuirano propadanje, Modruš je problem jer je taj fortifikacijsko-prirodni sklop unatoč svojem bijednom stanju previše vidljiv pa ga je za razliku od manjih ili slabije očuvanih ruina teško zanemarivati. Bez obzira na skromne nadzemne ostatke, ta je gradina i dalje naprosto prevelika da bi ju ignorirala naša provincijalna perspektiva. Modruš i dalje jednostavno prkosi ambisu. A pod naslagama zemlje, kamenja i raslinja, prastari se grad rasprostro kao kiklopova koža prevelika da bi ju čak i stoljeća nebrige dezintegrirala. Možda je prikladnije uspoređivati ga sa zmijskom kožom, odbačenim tkivom predmoderne, rasturenom u male komade skrivene pod zemljom i u gustišu, koji ne služe ničemu nego da zaprepaste slučajne namjernike. Možda nije sve u strukturi, možda pozornost privlači i nevidljiva hipoteka povijesti, ono što je oku skriveno, ali se osjeti u nekim alternativnim sferama receptivnosti. Možda na lokacijama poput modruške tragamo za onim sjenkama historije što se magličasto naziru na horizontu, a ukazuju samo u nekim izvanrednim okolnostima kada se poklope sfere realnog i nadrealnog.

Unatoč svemu, kako ne vidjeti umiranje gorostasa i raspadanje jedne prastare historije? Smrt Modruša nije čak ni primarno financijsko pitanje, iako se ona naravno ne može separirati od tog ključnog aspekta skrbi za fortifikacije. No nije sve u novcu i nije novac baš toliko u svemu. Ovdje se (kao uostalom i na mnogim drugim mjestima) zapravo uočava jedan mnogo ozbiljniji problem, visok kao planina i širok poput mora – sveprisutna rezigniranost našega društva prema kulturnoj baštini i predmodernoj povijest in genere. Nije riječ o odgovornosti stručnih krugova, arheologa, konzervatora i restauratora koji su zadnjih godina spasili od urušavanja dijelove Tržan-grada, ni o odgovornosti manjega kruga zainteresirane javnosti ili poneke agilnije i samosvjesne lokalne sredine, nego je riječ o općem odnosu hrvatskog društva prema svojoj baštini. Jer da se umjesto jedne intrigantne prošlosti vidi ništa doli hrpica razbacana kamenja, to je već notorna nezrelost i indolencija koja izaziva nevjericu. Nama historija nije izazov, nego sredstvo obmanjivanja, kao otrov dovoljno potentan da ga se može uzimati u sasvim malim količinama, a da ipak posluži svrsi – formaliziranju. Da nije tako, i unatoč vječitim financijskim deficitima, mi ne bismo dopustili da Salona stoji zanemarena, da crkvu svetog Petra i Mojsija kod Solina (krunidbenu baziliku kralja Zvonimira, u kojoj je, pretpostavlja se, pronađen prikaz koji prikazuje hrvatskog vladara, ako već ne Isusa Krista) svake zime potapaju vode Jadra (patetičan bi zavapio suze kraljeva!), ne bi možebitni benediktinski samostan u Rižinicama (osnivač knez Trpimir) pod Klisom već godinama stajao otvoren poput rane te mu ne bi prijetila opasnost da ga lokalni moćnici (deklarativno domoljubi) žele ponovo zakopati poput kadavera. Ne bi cijele regije, poput Korduna, Banovine ili Krbave, zjapile neistražene i sklonjene u gustiš poput odbačenih seljačkih alatki. Umjesto arheologa i konzervatora možda bi trebalo poslati pirotehničare i minere, pa da eksplozivom izvade taj balast iz zemlje i oslobode ovo zabludjelo društvo arhitekture njegove povijesti. Lakše je tako. Uvijek lakšim putem. Ako se tim puteljkom ostvari kakav profit, idealno.

Čini se da su Modruš od propasti ponajprije spašavala stada ovaca koja su stoljećima zauzdavala širenje raslinja, ali danas ni njih više nema dovoljno, pa se vegetacija slobodno širi u svim smjerovima, postojano strovaljujući preostalo kamenje. Gledajući stare grafičke materijale čovjek se ne može načuditi veličini obzidanog prostora (svojom formom donekle asocira na šibenske fortifikacije), koji se kao svojevrsni zagrljaj iz Tržan-grada, dakle stvarne i simboličke glave, spušta na dvije strane brda prema dolje, grleći ga poput ljubavnika ili žrtve. Neuk čovjek, ili romantičar tek, mogao bi posumnjati da su to izgradile ljudske ruke, te potražiti autora tog čuda u kakvom pretkršćanskom božanstvu, u naslijeđu fantomskih »Grka« (onih koji su uvijek bili prije svih), u kakvom mitskom činu povezanom s izdajom, ljubavi ili smrti, u nečemu što napušta realni svijet i gnijezdi se toliko visoko iznad naših glava da nam zauvijek ostaje nedohvatljivo i neshvatljivo.

Modruš 1639. Hrvatski državni arhiv. Grafička zbirka.  Autor Giovanni Pieroni

No Modruš nije čedo nadnaravnoga. Taj kolos podignule su ljudske ruke i u njegovim su zidinama, poput nevidljivih fosila, utisnuti tragovi žuljeva generacija uglavnom anonimnih podanika, koji su u slavu svojih gospodara (Mi knez Mikula de Frankapan, krčki, senjski, modruški knez i pročaja, ban Dalmacije i hrvacki) slagali kamen na kamen, sve dok kamen ne postade zid, a zidovi labirinti utvrđenoga grada. Modruš je možda gradio Cvitan Lovrenčić, možda je vapno palio Šimun Grdačić, stabla rušio i poslije ih tesao Lovre Dragšić, hranu dovozio Filip Križanić, stražu čuvao Tomaš Marković, podanike na rad vodio knez Martin Oštriharić. Možda ni jedna od prethodno navedenih osoba iz poznatoga Modruškog urbara sastavljenog 1486. nije imala nikakve veze s izgradnjom Modruša, možda su pak samo prezimena ista, a imena različita ili obratno, to nije osobito važno. Važno je da su ga podignuli domaći ljudi u jednom širokom generacijskom luku koji se razvukao stoljećima. Radove je možda pak nadzirao kakav majstor iz prekomorskih strana, jedan od srednjovjekovnih baštinika potonule slave imperijalnog Rima ili našem prostoru blizak Mlečanin, možda kakav temeljit i predan Nijemac ili Francuz što je putovao kontinentom gradeći i snivajući o tornjevima kojima bi okrznuo božanske kazamate. Možda. A možda je i gradnjom rukovodio kakav domaći čovjek. U ovom trenutku i s ovim spoznajama, to klatno ipak naginje na stranca.

Još je i danas donekle uočljiva linija nekadašnjih zidina. Na jednoj padini i dalje izviruju komadi zida, poput stećaka, dok s druge strane jedan vod stabala kao da se trudi preuzeti ulogu kamena. U podnožju pak, poredan uz cestu, šušti niz drveća kroz čije krošnje u maniri golublja gnijezda izviruje zvonik crkve. I to je sakralno gnijezdo dolje među stanovnicima, jer na uzvisini nema mjesta za nikoga doli Tržan-grada. Zanimljivo je kako je priroda i dandanas zadržala obrise prastarih fortifikacijskih linija, kao stanoviti hommage nekadašnjoj veličini, a možda i kao memento na jedan suživot, na jednu nestalu simbiozu. Priroda je uvijek pametnija od ljudi. Mnogi su to već morali naučiti.

Modruš danas. Autor Darko Antolković

Pogled s vrha impresivan je i zastrašujući. Dovoljno je ondje stajati i promatrati oko sebe da bi se shvatila snaga tog položaja koji je služio kao jedan od nosivih stupova uspjeha najistaknutije hrvatske velikaške dinastije – knezova Krčkih-Frankopana. Danas je to otvoren prostor sa sve manje kamena, pa ga vjetar nemilosrdno udara, kao da želi onemogućiti ljudima da s njega iskuse predmoderne poglede. Uokolo je sve manje prastarih oblika stvorenih ljudskom rukom, ali se prirodne forme vjerojatno nisu mnogo promijenile. No, uzdignutost od ceste i naselja, strmi uspon utabanom kozjom stazom, nemir koji se na vrhu transformira u strah i/li čuđenje, čine veličanstveno iskustvo toposa.

U Modrušu su u lipnju 1449. Frankopani razdijelili svoju državinu među sedmero braće i jednim nećakom. A pridjevak/atribut modruški nosili su i veliki orator Bernardin Frankopan i njegov sin Krsto Frankopan, najznačajniji vojskovođa svog doba, koji je, tako tipično, 1527. poginuo pod Varaždinom u građanskom ratu, a potom pokopan u Modrušu. U Modrušu je Bernardin Frankopan pisao potkraj kolovoza 1511. o osmanskim prodorima na njegove posjede i na kranjski prostor. Osmanlije su palili crkve, sela, sijeno, porobljavali stanovništvo i devastirali hrvatski prostor, pisao je stari knez. Čemerne su to riječi, slike prepune nasilja i devastacije koje dramatično upozoravaju na društvenu degradaciju. Sav taj prostor stradao je u kratkom roku, u nekoliko zadnjih desetljeća 15. i do sredine 16. stoljeća. A opet, unatoč nasilju ili upravo radi toga! na modruškom su polju Hrvati i Osmanlije trgovali nakon osmanskih povrataka s pljačkaških pohoda. Hrvatsko ranonovovjekovlje nije samo razbojište, to je pogranična mreža koju je isplelo sve ono što čini život – komunikacija, migracije, kultura, gospodarstvo, a najviše od svega puka potreba za egzistencijom, za preživljavanjem.

U stoljećima koja su slijedila taj je kraj ostao (vojno)krajiška arkadija, krvava i teška, mračna i gladna, kao što to već predziđa znaju biti. Stanovništvo se iseljavalo diljem onodobnoga hrvatskog prostora, ali i u Gradišće, Ugarsku, Kranjsku, Kras, pa čak i u Apuliju. Krv starog Modruša danas kola širim regionalnim, ali i prekojadranskim arealom. Iako je s vremenom samo naselje obnovljeno, stari grad izgubio je svoju funkciju, svoje gospodare, svoju pozadinu. Prepušten je svojoj sudbini, na milost i nemilost prirodnim elementima koji nemaju sentiment prema ljudskoj potrebi za sjećanjem. Iz današnje perspektive čini se da taj sentiment nemaju ni potomci onih koji su ga s toliko truda podignuli, a ni država koja je na zidinama poput modruških krvavo izborila svoj opstanak. Isluženim veteranima davnih bitaka danas se nitko ne divi. Nepotrebni su i anakroni. Nema im spasa. Još koju generaciju i možda će zauvijek nestati s naših horizonta, utonuti u vlažnu tamu majke zemlje daleko izvan našeg domašaja i pogleda. Zauvijek. Modruše, Modruše, vrijeme planete melje pa kako neće i tvoje kamenje. Nismo zaslužili to naslijeđe. Nismo, vjere mi.

Leta 1493 bi rasap grada Modruše, ki ga

Turci porobiše i popališe.

Svih ovih leta bi rasap ruine Modruše, ki ga Harvati zaboraviše.