Lector Ludens

Zovite me Lector Ludens

Predstavljam se poput mladoga Melvilleova Ismaela, iako sam zapravo već sasvim ostarjeli homo ludens preobličen u čitatelja izišlog iz istoimene znamenite studije Johana Huizinge o agonu igre. Moja igra i moj agon povezani su s čitanjem. Doživljavam sebe kao čitatelja ‒ mentalnoga hodača, svojevrsnoga lector ludens, koji ulazi u knjige i svjetove raznih autora kako bi otkrivao i puninom bića upijao emocionalna stanja, misli i ideje, nadahnuća i poticaje skrivene po pejzažima, stazama i oazama njezinih redaka i meandara. Ne čitam da bih nešto naučio, nego iz samoga užitka. Ukratko: u čitanju nalazim sve ono u što bez pomoći poetskih i književnih djela ne bih mogao proniknuti, niti dulje (ili zauvijek) zadržati u dubinskim slojevima duše; bez čitanja ne bih se uspio zaštititi od nevolja, opasnosti, ugroženosti i ostalih svekolikih prijetnja vanjskoga svijeta i gubitka unutarnjih ravnoteža, istodobno i odskočnica prema sigurnosnim sferama opstojnosti. Već se desetljećima trudim postati što vjerodostojnijim čitateljem tipa lector ludens i opravdati svoj čitateljski alter ego, učiniti možda da preraste u nešto kao heteronim, kao još jedan dodani identitet. Nedvojbeno je Lector Ludens već poprimio obilježja heteronima, jer se – u nastojanjima opisivanja sretnih trenutaka užitka čitanja i upućivanja na uzbuđujuća mjesta u tekstovima raznih žanrova – odvojio od mojeg imena, moje titule, zvanja i zanimanja, koja bi trebala cenzurirati čitateljsku igru tekstovima. I dok kao povjesničar strukom nastavljam tragati za građom u arhivima fondovima i proučavati historiografsku literaturu, moj heteronim Lector Ludens piše prilog posvećen poštovanom profesoru, znanstveniku, književniku i akademiku Pavlu Pavličiću, piscu meni izazovnih i privlačnih knjiga. Dok čitam Pavličića povezujem se asocijacijama misli s njegovim opisima, spontano spajam pročitano s osobnim iskustvom, zidam ideju na ideju, prizor na prizor, tvrdnju na tvrdnju. Naslov Ako u jednom opsežnom opusu neki čitatelj dvostruki je hommage Pavlu Pavličiću – kao autoru opsežnog opusa i kao prevoditelju knjige Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik. A znamenita Pirandellova tvrdnja o životu poistovjećenom pisanju gotovo da bi se mogla preslikati na ličnost kojoj je posvećen ovaj prilog. Ovome sklopu domišljanja pripada i parafraza (u podnaslovu) o životu koji se živi, a koji bi bio beživotan kada mu ustrajno čitanje ne bi višedimenzionalno širilo smisao.

Navukao sam se na Knjiškog moljca, zavukao se u Ropotarnicu

Nažalost, pročitao sam tek manji, iako zaokruženi, dio autorova opusa. Za Pavličićeve tekstove napose sam se zagrijao – ili točnije ponovno je u meni buknula želja za čitanjem njegovih tekstova – kada se pojavio Knjiški moljac i njegovih 99 uputa što sve treba znati o knjigama (2009). Kao penjač po konopcu uspinjao sam se, hvatajući se za nailazeće natuknice, sve do 99-e, a onda sam se spustio na početak i detaljno čitao, uz neobuzdana podcrtavanja i komentiranja meni najizazovnijih natuknica, primjerice o naslovu, prvoj i posljednjoj stranici, o fusnoti, o podcrtavanju i žvrljotinama, o policama i o još ponečem. Čitatelju je gotovo nemoguće napredovati u čitanju a da se pritom uspije othrvati napasti ispisivanja vlastitih komentara.

Potom je sve krenulo kao na traci, iako – uvjeren sam! – tek manji broj čitatelja uspijeva slijediti ritam i dubinska poniranja Pavličićeve prozne, esejističke i publicističke produkcije. Uronio sam u fascinantne autobiografske zapise Bilo pa prošlo (2011), uslijedilo je oduševljenje za tekstove pod naslovom Ljubav za dosadne knjige (2016), ta sjajna razmatranja puna umjetničkog erosa, dilema, sudbina, ondašnjih kreativnih alternativa i varijacija iznad svega... U Nav i raj. Studiju o Nazorovoj epici (2018) – privukla me je znatiželja profesionalnog povjesničara: kako Pavao Pavličić tumači ep Medvjed Brundo, koji nam je obojici bio i obvezna gimnazijska lektira, a samim tim i vjerojatno istovjetan interpretacijski ključ u tadašnjoj ideološkoj i patriotskoj bravi? Sjajnim mislima povjesničara književnosti autor je dodao i lucidnu povijesnu interpretacijsku dimenziju. U ovome se navodu prožimaju obje sastavnice (str. 88):

Dogodilo se, međutim, da Medvjed Brundo ne bude prihvaćen i slavljen zbog onoga što je u njemu doista dobro – (...) – nego zbog ideoloških svojih poruka. I, dogodilo se da zajedno s aktualnošću tih poruka i sam spjev padne u zaborav. Pa, ako je čitatelje prethodnih generacija specifičnost njihova povijesnog i političkog položaja tjerala da Medvjeda Brunda čitaju onako kako su ga čitali, nama danas pruža priliku da – neopterećeni takvim potrebama – iznova promotrimo što su prave literarne kvalitete tog Nazorova djela.

Nakon pročitanih više od tisuću dokumenata od XVI. do kraja XVIII. stoljeća dokumentirano mogu odgovoriti na pitanje tko je posjekao, okoristio se hrastovim deblima i trupcima, tko je spalio i zauvijek uništio istarske i sjevernojadranske šume. Dogodilo se to u doba Venecije, ali suprotno htijenjima i nastojanjima mletačkih državnih magistratura koje su izradile – za ono vrijeme – gospodarski i ekološki najnaprednije zakone o održavanju šuma u Europi. Ne teritoriju Republike sv. Marka, ekonomski i juridički, moralo se poštivati pravilo: na mjestu svakoga posječenog stabla treba zasaditi novu mladicu. No, ta sjajna namjera našla se u višestrukoj koliziji sa stvarnošću. Pavličićeva analiza Nazorova životinjskog epa i usputno spomenuta poveznica s Galiotovom pesni prožima se s historiografskim istraživanjima o propasti šuma.

*

Nesmanjenim ushićenjem zašao sam u Pavličićeve erazmovski naslovljene knjige Pohvala starosti (2018) i Pohvala tijelu (2018), potom i u Glas naroda (Pohvalu pučkoj pjesmi, 2019), a u srijedu, 22. svibnja 2019., kada sam u izlogu Matičine knjižare ugledao Ropotarnicu, nisam mogao odoljeti iskušenju nabave i te autorove knjige. Nekoliko minuta poslije i to je djelo dopunilo moju minijaturnu pavlicicianu. Spomenuti je datum pun moje privatne simbolike. Zagreb je odjekivao karakterističnim zvukovima, bukom, galamom, krikovima, pjesmama, sveukupnom kakofonijom Norijade, a u tramvaju, neposredno prije silaska kod Akademije, s gorkim okusom opet sam morao odslušati omiljenu maturantsku rugalicu Bolje biti pijan nego star... Vraćao sam se s Hrvatskih studija i baš sam toga dana gospođi pročelnici Odsjeka za povijest rekao da je došlo vrijeme da se maknem s predavačke katedre i da zatvorim svoj kolegij izbornih tema. S Pavličićevom knjigom u ruksaku osjećao sam se kao odbačeni predmet u Ropotarnici. No, čitanje Pavličićeva kataloga isluženih stvari – poput svakoga drugog čitanja – brzo je vratilo snažno pulsiranje mojega životnog bìla. Zaboravio sam sve ozljede i rezove toga dana – i odluku da prestanem predavati, i životno pravilo da je bolje napiti se negoli ostarjeti, i činjenicu da se moram pridržavati za rukohvat dok silazim s tramvaja, i usporeni korak, dok me svi pretječu (mene, nekad lebdećeg po ulicama, šumskim stazama, poljima i planinskim usponima...!), i krivljenje kralješnice pod teretom godina (ne ruksaka!) – i osjetio se sretnim među nekad važnim predmetima Ropotarnice, među lavorima, kaljačama, bocama za mlijeko, među dopisnicama, kinokartama, tintnblajkama, perima, praćkama i muholovkama... Osjetio sam se kao u nekom svojem novom habitatu. I to ne poražen, već – uskrsnuo.

Užitak u tekstu na moj način

Tekstove Pavla Pavličića, sažeto, možda i pojednostavljeno rečeno, doživljavam trojako: kao vrelo novih saznanja, kao poticaj za nove smjerove i kao izazov, uz suglasno kimanje glavom, pojavu i, istodobno, nezadržive želje da kažem svoje mišljenje... Možda, čak, da se unatoč ustručavanju, upustim u neku vrstu dvostrukoga dijaloga – s autorovim postavkama i sa samim sobom. Pratim autorove misli, osmišljavam neku svoju dopunu, zapisujem prisjećanje nečega o čemu sam već razmišljao a sada mi se to pojavljuje dok čitam njegove dojmljive višedimenzionalne ideje, postavke i ispričane događaje. Eseje i literarno-publicističke/kolumnističke tekstove Pavličić piše osebujnim pristupom, nekim svojim stilom i pogledom književnog poniranja u bit problema, usto i uz dozu blage didaktike: postavlja sebi i čitatelju umna pitanja a odmah potom daje i svoje originalne i duhovito osmišljene odgovore. Na kraju tekst biva ispunjen nekim logičnim zdravorazumskim zaključivanjem potkrijepljenim emotivnim i erudicijskim argumentima. Tekstovi počinju jednostavnim, gotovo razgovorno nepretencioznim postavkama da bi tijek izlaganja ubrzo poprimio dublje tonove, potom i potpuno nove diskurse, i zašao u područje u kojem čitatelj više ne uspijeva pratiti autora uspoređujući svoje znanje s njegovim, jer teze onoga koji piše počinju se uzdizati iznad razine onoga koji čita. Čitatelj tada postaje zarobljenik autorova teksta – usto i provokativnog, intrigantnog, zagonetnog – pa s velikom pozornošću čeka rasplet. Osjeća se to čak i na općepoznatim, banalnim temama i motivima kao što su pučke pjesme u Glasu naroda. Čitatelju je poznat glas naroda, ali ga neodoljivo privlače Pavličićeva inventivna literarna ili folklorna tumačenja, napose njegov osobni doživljaj pučke memorije s kojom se i čitatelj i autor mogu poistovjetiti. Pavličića se lako slijedi u poznatim motivima pučkih pjesama, ali mu se u jednom trenutku – kada počinju njegova izoštrena opažanja i interpretacijske varijacije – valja potpuno prepustiti. Svojim sjajnim umijećem, erudicijom, maštovitošću i naoko nonšalantnim stilom, uspijeva odvesti na staze saznanja i vrhunce spoznaja do kojih nikad ne bismo uspjeli doprijeti.

*

Poslagane na polici, Pavličićeve knjige doimaju se kao raskriljeni prozori u nove problemske, programske i doživljajne vidike. Naginjem se prema njegovim autobiografskim zapisima, prema onome što je nazvao Bilo pa prošlo, čitam autorove napomene čitatelju, kako bi ga uveo u priču koja slijedi:

Cilj mi nipošto nije bio da pripovijedam o sebi, niti da opisujem jedan odsječak vlastitoga života. Ne bih, dakle, volio da itko ovo shvati kao nekakav pokušaj autobiografije: pripovijedam o sebi samo ono što mi se čini da je tipično, pa se događalo i drugim ljudima, a ne ono što je jedinstveno i što se događalo samo meni. Koliko god da sam svjestan njezine subjektivnosti, svakako bih htio da ova knjiga bude i svjedočanstvo.

Podcrtao sam tu autorovu nakanu i na margini je označio strjelicom kao upozorenje koje valja poštivati, no kao nedisciplinirani čitatelj, osebujni mentalni flaneur po mrežastim i izukrštanim prostranstvima književnih djela, kao opušteni skitač, potpuno prepušten struji osobnih slika, vizija, asocijacija, pomisli i primisli, na svoj sam način doživio autorove opise, prizore i tumačenja. Nesposoban da neko djelo žanrovski, stilski ili književno-umjetnički ocjenjujem, tražim i otkrivam njegove vrline i mane, odajem se opuštenim užitcima čitanja i neobveznim meditacijama, svjestan da pritom griješim u očima stručnjaka i poznavatelja problematike. Bitni su mi dojmovi i doživljaji. Bitan mi je užitak u tekstu, ona kultna sintagma Rolanda Barthesa čije konce hvatam na svoj način. Pavličić je svjedok onoga što je vidio, a to što je vidio i zapisao neprijeporno je osobno svjedočanstvo. Unatoč svemu, dok sam čitao Bilo pa prošlo nametala mi se usporedba s tekstovima Essais d̕ego-histoire koje je 1987. u francuskoj historiografiji, sa skupinom uglednih povjesničara, osmislio i priredio Pierre Nora. Prizore, ljude i komentare u knjizi Bilo pa prošlo doživio sam kao dvostruko svjedočanstvo: ono koje me je vratilo u ambijent u kojem sam bio prije Pavličića, i ono u kojem je on u njega došao kada mene ondje više nije bilo... Ostale su međutim mnoge ličnosti, osobe, znanci i prijatelji koje smo obojica poznavali, svakako i oni za čije sam talente, uspjehe i ostavljene tragove saznao tek poslije.

Autorov pristup – neovisno o tematici koju opisuje – mene magnetski opsjeda tijekom čitanja. Uživam u gradacijama Pavličićeva pisanja: kada je u uvodu provokativan, u razradi sadržajno izvoran i sustavan, napose kada poglavlja završava efektnim porukama i kritičkim otklonima od zastranjivanja u stvarnosti i mentalnom okružju... Prihvaćam s čitateljskim razumijevanjem njegova poistovjećivanja s istomišljenicima ili otklone od njih, kao i kritiku društvenih, političkih i inih devijacija. Mogu sebe upitati zašto s užitkom proživljavam autorove tekstove, dok očima prelijećem i čitateljskim agonom upijam njegove opise, postavke, razmatranja i razmišljanja? Znam odgovor: zato što u njima nalazim ono što mi osobno nedostaje, ono čega nemam. Ali, istodobno osjećam da bih na neki skromniji i svojoj razini primjereniji način pročitane činjenice mogao dopuniti. Pavličićevi tekstovi šire moje spoznaje – jednako one stručne i znanstvene, kao i emocionalne proizišle iz užitka u tekstu (pitam se rabim li tu znamenitu sintagmu u točnom značenju?)... Ukratko – kradem taj vrlo frekventni prilog iz Pavličićevih tekstova – kako bih, bar djelomično, smanjio monotoniju svojih triju točkica. Pisat ću ubuduće ukratko umjesto lektorima enervantnog trotočja!

Dosad pročitane, Pavličićeve knjige nagone me na neki unutarnji ili otvoreni dijalog s autorom. Nije riječ ni o kakvom osporavanju (tome nisam dorastao), nego o neobuzdanoj želji za komentiranjem autorovih stajališta, postavka, tvrdnja i opisa koje i osobno doživljavam istovjetno ili malo drukčije. Osjetio sam sada bljesak Slamnigova stiha: isto, samo malo drukčije / isto, samo malo drukčije. Ne čitam da bih kritizirao, naprezao se kako bih uočio i isticao nedostatke ili vrline nekog djela. Oduvijek sam književne tekstove čitao kao osebujni Lector Ludens pretvarajući taj čin u potragu za svježim vrelima duševnih raspoloženja i novih životnih poticaja. Tako čitam i izbor ovih knjiga Pavla Pavličića. Tekst iz izbora po srodnosti sigurno(sno) je utočište od životnih razočaranja i svakovrsnih potresa, sklonište od neuspjeha i poraza, od prijetnji i ponižavanja, utvrda za izolaciju od neprihvatljivoga svijeta iz životnoga okružja, zaštitni armirani bedem iza kojega buja osjećaj sigurnosti i intimne zaštite. Dok čitam osjećam da se nalazim u neprobojnoj kapsuli svoje intimnosti, u nesputanim doživljajima samoga sebe, nalazim se u autentičnom habitatu svojih emocija u kojem me ništa ne može ograničiti ni ugroziti. Sve lijepo i ugodno, sve zastrašujuće i opasno, kao i ono što nas čini ravnodušnim, postaje tek pričom na kraju koje pripovjedač odmahuje rukom uz uzdah: Bilo pa prošlo. Tako veli i piše Pavao Pavličić, a ja tu životnu sentenciju pohranjujem u neki priručni pretinac svijesti da mi bude pri ruci u neizvjesnosti svakodnevice.

Čitajući Pavličićeve tekstove, neprestano mi se vraćalo sjećanje na nedavno pročitani podatak o Flaubertovu nastojanju da u pismu George Sand (1875) objasni svoje stilske težnje, pa sam potražio navod i doslovce ga ovdje prenosim: Jednom riječju nastojim dobro misliti da bih dobro pisao. A moj je cilj dobro pisati, to ne krijem. Ne mogu se oteti dojmu da Pavličić, razmatrajući tematiku i osmišljavajući stilski pristup, dakako spontano i (ne)svjesno, slijedi spomenutu Flaubertovu postavku. Ipak je Pavličić kao autor (i meni laiku) stilski prepoznatljiv, bez obzira na to o čemu piše. Može se to odnositi na književni, istodobno i etnološki i antropološki, opis anonimnog lika koji vodi bijelo janje na Bembaš, ili na sjećanje o proživljenim sedamdesetim godinama. Autor dobro misli i dobro piše i kada u Ljubavi za dosadne knjige dramatično povezuje prizor rušenja kultne gostionice Kalnik u dvorištu Medulićeve ulice sa široko lepezastim reminiscencijama, od klapskog druženja uz piće, teorijskih postavki umjetničkoga pisanja i korištenja raznih stilova do plamena ponikle i nikad ugasle ljubavi koja poslije više desetljeća u slučajnom (ali, ističe pisac, sudbinskom!) susretu doživljava pravu reinkarnaciju ... Filmski završetak te priče – s prizorima koji podsjećaju na nekada često korištena pretapanja – kao da priziva sliku prerano umrlog Ante Peterlića. Obojici nam je bio prijatelj.

Zašto nas objelodanjeni spisi nagone u potjeru za piscem?

Pitanje je izvučeno iz romana Flaubertova papiga Juliana Barnesa, no neka unutarnja želja, čak potreba, za »mentalnom« i tjelesnom identifikacijom s nekim piscima – koliko god bila apstraktna – prati me još od gimnazijskih dana. Već od početka njegova izlaženja u časopisu Krugovi osobitu su mi pozornost privukle novele, pripovijetke i pjesme Ivana Slamniga. Doživljavao sam ga gotovo kao vršnjaka, no kada su počele izlaziti zbirke njegovih pjesama – s bilješkom o piscu – uvidio sam svoju krivu procjenu. Kako li izgleda – pitao sam se – taj originalni pjesnik i pisac, tako različit od onih propisanih za lektiru a tako meni blizak? Slamnigov mi se lik najprije ukazao u prvoj pjesmi Odrona (1956), u oku čovjeka koji s prove kutera koji ulazi bijel kao jaje u zaljev, promatra plivače i njihove glave u moru ... Slamnigova glava bila je ona za kojom slijede ramena / onog što izlazi na četverouglati komad betona. Oduševio sam se tim ne­običnim Slamnigovim vizualnim »autoportretom« u skiperovim promatračkim očima, a razdragao me je i pjesnik koji se paca (rečeno tada učestalim izričajem), jer smo se ljeti, na ferijama, svi pacali u moru, rijeci ili jezeru, dok smo se zimi nastavljali pacati u bazenu Mladosti u Zagrebu. Potom je uslijedio novi opis Slamnigova lika, ne u kupaćim gaćicama, nego u gradskom odijelu dok hoda i promatra svoju sjenu:

Ruku podiže na usta,
zatim polako je spušta.
Pušta plohe gusta dima,
netjelesan profil ima.
Lica tamna, vlasi tamnih
puši cigaretu Slamnig.

Model takvog susreta – u kojem dominira čitateljeva čežnja za živim likom autora – ocrtao je Bora Ćosić u memoarskim zapisima henrimilerovskog naslova Mirni dani u Rovinju, napisavši doslovce: Becketta sam video samo jednom, kroz mutno staklo kafea u severnom delu Pariza [...]. Čitatelji katkad vrebaju pisce, navlastito one znamenite ili one čije knjige redovito čitaju. Vidjeti Samuela Becketta, makar i kroz mutno staklo caféa, rijetka je prilika, za mnoge i nezamisliva.

Sve sam to naveo da bih se na kraju upitao: jesam li ikad vidio – uživo, ne na slici – pisca u čiju čast pišem ovaj tekst? Ostao mi je u sjećanju – ocrtanom u obrisima, ali neusporedivo jasnijem od Ćosićevih kontura Beckettova lika kroz mutno staklo – slučajni susret potkraj sedamdesetih (možda 1977. ili 1978.?) u sobi profesora Josipa Bratulića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S Pepetom u sobi nalazila se još jedna mlađa osoba koju mi je predstavio imenom i prezimenom koje je meni već bilo poznato. Bio je to moj kratki susret s Pavlom Pavličićem, prolazni privatni prizor, pohranjen u osobnom sjećanju, koji su ostala dvojica sudionika susreta zasigurno već davno zaboravila. Formalno rukovanje i nekoliko stereotipnih riječi najčešće ne ostavljaju dublji trag. Nakon nekoliko minuta, koliko se pristoji, Pavličić nas je napustio, a Pepo Bratulić ga je u odsutnosti zasuo nizom komplimenata. Dok ispisujem ova prisjećanja, uvjeravam sebe da sam primijetio kako je Pavličić opipao džep hlača i već na izlaznim vratima imao u ruci kutiju cigareta, panično se udaljavajući od dvojice okorjelih nepušača! Se non è vero, è ben trovato! Iako nikad, čak ni na fotografijama, nisam Pavličića vidio s cigaretom i u oblaku dima, pročitao sam opis takve scene u recentnom tekstu Dubravke Oraić Tolić koja – u Pismu profesoru Frangešu u povodu 100. obljetnice rođenja – piše kako su Aleksandar Flaker i Pavao Pavličić

pušili cigaretu za cigaretom... Taj dim i nije bio običan dim koji zagađuje zrak i škodi zdravlju, nego poticajno duhovno ozračje koje pospješuje cirkulaciju nevezane konverzacije i razmjene ideja.

Uostalom, nazočnost pušača i dima njihovih cigareta dio je životne i kre­ativne dinamike autorovih djela. Dimi se u nizu epizoda, pomalo i kritizira današnji antiduhanski trend...

Godine 1978. u moju je privatnu knjižnicu ušla prva Pavličićeva knjiga – Stroj za maglu. Potaknut činjenicom da je roman izišao kod uglednog nakladnika i da je prihvaćen jednodušnim pozitivnim ocjenama i kritikama, odmah sam ga nabavio i počeo čitati. Istodobno sam pisao članak o nekoj istarskoj gospodarskoj temi iz XVII. stoljeća, pa sam Stroj za maglu čitao usporenim ritmom. Usporedno sam čitao literarni tekst i pisao znanstveni rad. Književno djelo čitam tako što upijam i pamtim (meni) sugestivne sintagme, rečenične sklopove, čak i unutarnje ritmove izlaganja, pa se to onda spontano, polusvjesno ili podsvjesno odražava i u mojem načinu pisanja. Tragovi takve mentalne identifikacije s umjetničkim stilom očito su bili vidljivi i u mojem znanstvenom tekstu, jer mi je nekadašnji profesor i urednik edicije vratio rad na »jezičnu doradu« s napomenom da sam »skliznuo u žurnalizam«. Bio sam razočaran, smatrao sam da mi je učinjena nepravda, no bacio sam se na posao i uklonio sve profesoru nepoželjne žurnalističke i literarne riječi, izričaje i opise. Stroj za maglu dočitao sam tek nekoliko tjedana kasnije kada sam već izgubio dojam cjeline i kontinuitet čitateljskog užitka. Godine koje su uslijedile i obveze koje su nailazile usmjeravale su me prema arhivskim istraživanjima, ali i djelima historiografske škole Annales, s uočljivim nastojanjima njihovih autora da ih napišu što literarnije i što više približe književnosti. Tada sam odbacio suhoparno pisanje i usmjerio se prema nekom »publicističkom stilu« koji udovoljava kriterijima historiografskoga zanata s jedne i lakoći čitanja s druge strane. Tih sam godina nekoliko puta čuo i upamtio savjet akademika Dragovana Šepića: u našem poslu, istraživanje je znanost, a pisanje literatura!

Nakon što sam dovršio čitanje romana Stroj za maglu, zauzet »šturim rukopisima« iz programa svojega redovitog rada, mogao sam jedino pratiti naslove novih Pavličićevih djela koji su izlazili jedan za drugim kao na nekoj iznimno produktivnoj stvaralačkoj traci. Moram priznati da sam prikaze tih knjiga bar djelomično čitao u kulturnim rubrikama novina i časopisa, no neki su mi naslovi promaknuli, iako bi – da sam ih uočio – zasigurno privukli moju pozornost. U nekoliko sam navrata dolazio u iskušenje da se »naknadno« uključim u njihovo čitanje. Najveće sam iskušenje doživio relativno nedavno – kada sam već pratio Pavličićevu esejistiku – i to kada sam pročitao vijest o izlasku romana Bakrene sove. Premda popraćen vrlo pohvalnim prikazima i recenzijama, meni se to djelo po nečemu drugom, a priori, doimalo posebnim. Još se jednom pokazalo koliko robujem uspomenama, stapanju i ukrštanju primisli! Davno, u doba svoje rane adolescencije u Puli sam, u Istarskim knjižarama na Giardinima, kupio beogradsko izdanje priča Arthura Conana Doyla o detektivu Sherlocku Holmesu, a jedna od njih, pod naslovom Bakarne bukve, izazivala je u meni neizdrživi nalet jeze i straha, tako da sam pri ponovljenim čitanjima preskakao pasuse nepodnošljive napetosti. Tko zna, pomislio sam, možda neki takav osjećaj doživim i u Pavličićevim Bakrenim sovama? Vrijeme odmiče, roman još nisam pročitao, no i dalje Bakrene sove stoje na popisu prioriteta, uz Leksikon uzaludnih znanja i, prije svih, prozni tekst Kruh i mast, prvi put tiskan u zagrebačkom Znanju 1996., koji mi je fatalno promaknuo! S razlogom velim fatalno! Na taj sam naslov posebno osjetljiv jer sam 2007., kod nakladnika Durieuxa, objelodanio knjigu Kruh, mašta & mast: Prizori i memorabilije o staroj Puli, 1947.‒1957. Vjerojatno bih, da sam poznavao Pavličićevu knjigu, odabrao drukčiji naslov, premda je baš takav izvoran i neponovljiv, jer je nastao igrom riječi u tranzicijskom trenutku kada se jezik starosjedilaca, dialetto veneto-polesano, počeo prožimati s hrvatskim standardom unesenim s novom vlašću. Dvojica starih Puljana stoje na ulazu u kino pred filmskim plakatom na kojem, ispod slika glumice Gine Lollobrigide i glumca Vittoria De Sice, na hrvatskom piše naslov filma: Kruh, ljubav i mašta. Jedan od dvojice s lakoćom prevodi: kruk xe pan, liubav xe amor..., ali zapinje na riječi mašta – ma cosa xe sta masta, Dio bono? (Što znači ta mašta, blagi Bože?) Na kraju su se obojica složila – sarà struto (bit će da je mast)! Godine 1953. u Puli, pa i u velikom dijelu istočne Europe, kruh namazan debelim slojem masti još je uvijek bio slastan zalogaj. Riječ je o talijanskom filmu režisera Luigija Comencinija, Pane, amore e fantasia, u kojem su dvojica Puljana, još dok se vrtjela špica, saznala značenje riječi mašta. Opisao sam tu epizodu jer sam se intuitivno poistovjetio s komadom kruha namazanog mašću, posoljenog, posutog crvenom paprikom ili šećerom, koji u Pavličićevu i mojem naslovu predstavlja jednako priželjkivani objekt žudnje. Zadržao sam se na tom naslovu zbog slutnje da bih mogao biti na nekoj valnoj dužini s Pavličićevim doživljajem.

Uvučen u priču s blagom slutnjom neočekivanog

Blizak sam beletristici ali nemam umjetničkog nerva, pa riječi i rečenice sastavljam stihijski – kako mi nalete iz unutarnjih monologa i duševnog vokabulara – tipkajući prstima po tipkovnici. Nisam literarni talent, ali si umišljam da pripadam skupini nadarenih čitatelja, sposobnih čak i za onaj »sofisticirani« bartovski užitak u tekstu. Na bezgraničnim prostranstvima užitaka čitanja u mojem se odabiru nalaze i neka djela Pavla Pavličića. Dio Pavličićeva opusa pročitao sam kao čitatelj, drugim riječima kao osoba kojoj čitanje beletristike nije profesionalna obveza, nego svojevrsni životni nagon. Iako sam tek znatiželjni konzument literarnih djela, moj je pristup i doživljaj odabrane lektire pomalo neuobičajen, a kao samo(na)zvani Lector Ludens umjetnička djela smatram velikom igrom sudbinama svijeta. I u prozi, i u poeziji, i u drami, svijet je veliki teatar. Nikad ne zastajem pred odabirom proznih žanrova i ne pravim razliku između literature za danas / za sad i literature za sutra / za vječnost, svejedno mi je što će o knjigama koje potresaju moje biće misliti suvremenici, još manje kako će ih doživjeti neki budući čitatelji, znanstveni istraživači literarnih trendova, profesori za katedrama ili urednici novinskih kulturnih rubrika. U vremenu koje je oblikovalo moj svekoliki intelektualni profil i pogled kroz široki prozor u svijet, instinktivno odabrana proza, poezija, esejistika, drama, publicistika ili znanstvena literatura moje struke, uzdiže se iznad svih teoretskih tumačenja i privilegiranih razvojnih smjerova. Čitam ono što mi širi duševne kapilare i pokreće hemodinamiku sveukupnog bića. I predstavlja nezamjenljivi fitness duha i tijela.

Pavličićeve knjige koje pletu vijenac oko njegova romanesknog opusa i otkrivaju širine autorovih razmišljanja o mnogim odrednicama ljudskog bića i njegove kulture – onoj umjetničkoj, znanstvenoj i onoj kulturno-antropološkoj – napose su privukle moju pozornost. Jedan za drugim obrađivao sam naslove (od Knjiškog moljca, autobiografskih zapisa Bilo pa prošlo, Ljubavi za dosadne knjige, Pohvale starosti, Pohvale tijela, Ropotarnice do Nava i raja), prepoznavajući autorov osebujan stil i sjajno konstruiranu dramaturgiju priče – jer svi su ti tekstovi zapravo pričom ispričani – s osjećajem neodoljiva nagona za kontinuirano praćenje autorovih razmatranja. Uvijek iznova osjetim se uvučen u priču, privučen stilom i strukturom teksta i misaonom kombinatorikom piščevih postavki i pretpostavki, teza i problema, sjećanja i predviđanja..., napose u očekivanju efektnoga završetka. Uvod počinje kao naoko nepretenciozna, gotovo naivna anegdota, kao usputno osobno opažanje u ozračju privatne banalnosti, da bi iznošenje činjenica ubrzo poprimilo svojevrsnu dramsku napetost i pretvorilo se u problemski tekst s nizom alternativnih postavki, mogućnosti katarze i s iznenađenjem na kraju. Osjećaj lagane, opsesivno-narkotizirajuće privlačnosti Pavličićevih tekstova istodobno me je upućivao na saznavanje novih činjenica, na otkrivanje mikrosvjetova koje dosad nisam mentalno doživljavao, na iščekivanje što će se potom dogoditi, na domišljanje što će to pisac otkriti nakon višekratnog najavljivanja... Pavličićeve proze i eseji, književna publicistika i tekstovi sličnog žanra završavaju onim klimaksom koji talijanski kritičari vole nazivati – brivido dell̕imprevisto. Tu blagu jezu neočekivanog čitatelj doživljava kao završni užitak praćenja teksta, kao nagradu za uživljavanje u tematski raznolik književni kozmos Pavla Pavličića. Čak se i s onim svakodnevnim imenima – koje je autor nadjenuo svojim, bar djelomično stvarnim likovima – uspijevam poistovjetiti i uvjeriti sebe da sam ih poznavao. Prisjetio sam se riječi nedavno (i prerano) preminulog Carlosa Luisa Zafóna (1964‒2020): knjiga je zrcalo i u njoj možemo naći samo ono što već imamo u sebi. Puno detalja iz Pavličićevih tekstova nosim u sebi, napose one opise koji se odnose na razdoblje nakon mojega odlaska iz Zagreba. Tako od autentičnog svjedoka doznajem što se što se zbivalo na kulturnoj i društvenoj sceni, kao i s mnogim osobama koje sam i ja poznavao iz razdoblja 1957‒1960. S nekima sam se i družio, prijateljevao, objavljivao im pjesme, prikaze i reportaže dok sam bio urednik kulturne rubrike Studentskog lista. Najveći dio imena, spomenutih u autobiografskim zapisima, poznavao sam i osobno, s nekim sam i prijateljevao, a za neke sam samo čuo. No, to je isti svijet koji sam i ja poznavao. I kada ih Pavličić opisuje u ondašnjim okolnostima, pravi mi je užitak bio prisjećati se mojih prijatelja i znanaca prije negoli su oni postali dio autorova kulturnoga kruga i dijela njegove svakodnevice, već pratiti što se događalo kada više nisam bio u toj sredini. Kulturno okružje ipak se u Pavličićevo vrijeme počelo korjenito mijenjati, jer su se promijenile i zaoštrile političke, društvene i ekonomske prilike, a s njima u vezi i međusobni odnosi. Navodim to jedino zato da bih pokazao s koliko sam pozornosti, znatiželje, prisjećanja toga doba koje je bilo pa prošlo, obavljao, s dobro našiljenom olovkom u ruci, svoj ritual čitanja.

Zaneseni čitatelj u dijalogu s piscem

Čitanje je nedvojbeno zbjeg i utočište od nedaća, mjesto ponovnog ustroja životnog ravnovjesja, ali je ujedno – gledano iz mojega kuta kao Lector Ludens – i uzrok nastanka ponekih ovisnosti. Nakon pročitanih knjiga nagomilalo se u svijesti i po njezinim zakutcima nebrojeno puno pojmova, sintagmi i svakovrsnih bizarnosti, pa one – pretvorene u misaone asocijacije – nezadrživo proizvode novi kontekst razmatranja i nove diskurse. Suočavanje s novim kontekstom izaziva nepredvidiva razbuktavanja stare žari znanja u vatru novih spoznaja. Već sam davno uočio koliko robujem prenatrpanim predodžbama, suznačenjima, aluzijama, ukrštanjima postojećih i novih ideja. Marginalije ispisane po Pavličićevim tekstovima potkrjepljuju ove tvrdnje, a okupljene na jednome mjestu opsegom bi dosegnule posebnu knjigu. Slijedio sam neki posvuda prisutni Pavličićev lajt­motiv da o sugestivnom doživljaju i vrijednosti književnih djela, navodim autorove riječi, odlučuju neke tajanstvene sile i fluidi. Ova Pavličićeva tvrdnja – prenesena iz priče Tajanstveni rukopis ‒ lapidarno sažima moje čitateljske nagone:

Pri tome, ono što čini taj rukopis onim što jest, to nije ni tematika, ni stil, ni autorovo ime. To je neka zagonetna kvaliteta koja se zapravo ne može ni opisati ni definirati. To je ona sudbina za koju se kaže da je knjige imaju.¹

Pavao Pavličić sretan je pisac: pisanje je usrećilo i njega samog (nakon njegove stote knjige i onih koje su u tisku i onih u nastanku, u to nitko ne može posumnjati!), ali je i on, jednako sveukupnim opusom kao i žanrovski različitim dijelovima, unio intelektualna treperenja, užitke doživljaja, sreću novih saznanja i pogled u sudbine (djelomično sretnih, djelomično tragičnih) književnih talenata. Mene sve knjige koje čitam ispunjavaju doslovnom srećom, ali i melankolijom (kao srećom da na trenutak budem nesretan), istodobno me prenose u oaze hedonističkog užitka i duševnih uzleta. Uvjeren sam da se tako osjećaju svi vjerodostojni čitatelji, pronalazeći u tekstovima svoje otvorene ali i skrivene mentalne identitete. Nikako nisam jedini kojemu su Pavličićeve knjige obogatile emotivnu nutrinu i proširile intelektualno iskustvo. Osobno sam sve likove, primjerice iz Ljubavi za dosadne knjige, junake i gubitnike – one koji su znali formulu uspjeha u životu, one koji su slijedili nagone svojih gena i umjetnička opredjeljenja, kao i one koji su izgubili kompas u mijenama literarnih diskursa i trendova i posustali u zamahu svojega početnog entuzijazma, svakako i one koje je uništio žrvanj političkih i društvenih promjena ili jednostavno zla sudbina – svu tu plejadu Pavličićevih talenata, doživio kao stvarna bića, nikako ne kao literarne konstrukcije. Za mene su, primjerice, Slavko iz Delnica, Vedran iz Zadra, pisac Tihomir Nikić, vrijedna i zanimljiva Katja, svakako i Lucijan Blašković..., autentični likovi, izmijenjenih imena i, eventualno, promijenjene boje kose, no autor ih je opisao kao karnalna i živahna bića. Nema ničeg papirnatog u Ljubavi za dosadne knjige. To su priče o piscima, o teoriji, stilovima i modnim trendovima književnosti. Kao čitatelj, uvlačim se u svaku knjigu, živim s njezinim kontekstom, općim na razne načine s likovima, ali i samim piscem, bez obzira na to pripada li sveznalicama ili priča u prvome licu.

*

Svidjela mi se Pavličićeva misao: Kad kažem ja, onda ne mislim da sam u tome nešto posebno.² Prenosim je, gotovo kao parafrazu, jer niti jesam, niti mogu izigravati nekoga posebnog tumača njegova esejističko-publicističkog i kolumnističkog opusa. Opuštena i ni za koga obvezujuća promišljanja uklapaju se jedino u moj osobni, potpuno privatni, način čitanja djela i doživljavanja književnih pristupa njihovih autora. Možda neskromno i pretenciozno sebe zamišljam kao samosvojnog čitatelja koji se igra štivom, kao lector ludens, kojemu književnost nije profesionalno područje rada, nego bijeg od otrovnih mentalnih isparavanja svakodnevice i sigurno utočište u granicama bezgraničnog svijeta književnosti – proze, poezije, esejistike, publicistike? Sebe kao Lector Ludens smatram bliskim Knjiškome moljcu, pa otud sloboda u tematskoj komunikaciji i izvjesna familijarna razina u ocjenama i procjenama.

Pisac me je povukao u svoj svijet, u njemu sam naišao na nove i neslućene ideje, no tijekom čitanja poželio sam nešto dodati, ispričati autoru neke svoje zgode. Poistovjetio sam se s nizom opisanih situacija, (pred)postavkama, pa i likovima bez obzira na to jesu li stvarni ili fiktivni. Užitak je čitati Pavličićeve tekstove i biti u nekom dijalogu s autorovim postavkama, opisima, napose pak s njegovim racionalnim, logičnim, pomalo i didaktičkim pogledima. Dio tog doba, pa i onih događanja u kulturnjačkim redovima, obojici nam je zajednički. Činjenice koje sam iznio o sebi zapravo su sastavni dio mojega čitanja i poistovjećivanja s Pavličićevim tekstovima. Ne bih nikad ispisao te rečenice ni iznio te podatke da se nisam emotivno uvukao u Pavličićeve knjige i spontano započeo unutarnji monolog s njime osobno i njegovim stvarnim osobama i izmišljenim ili maskiranim likovima.

Ukratko – opet kradem tu naoko bezazlenu a ipak prevažnu slamku spasa u izražavanju – kao tekstom poneseni i činjenicama zaneseni čitatelj, osjetio sam želju stupiti u razgovor s piscem, izmijeniti s njime svoja probuđena sjećanja. Tako se čitanje Pavličićevih tekstova i nehotično pretvorilo u dijalog s autorom. Sve što sam o sebi napisao povezano je s čitanjem Pavličićevih tekstova. Pritom su mi navirali valovi uspomena od kojih sam tek mali dio zabilježio na ovome mjestu.

Podcrtavanje i marginalije

Čitam s olovkom u ruci. Neki me nagon tjera da masnim grafitom ostavim trag kako bi knjiga osjetila da ju je čitač iščitao, a čitatelj proživio, da je podupirao autora, dopunjavao ga ili mu se suprotstavljao. Kada sam davno pročitao tvrdnju Giovannija Papinija (1881‒1956) da bismo dobro razumjeli neku značajnu knjigu, trebali bismo je svu prepisati, trenutačno sam se zalijepio za njegovu misao i dobio vjetar u leđa za još temeljitije podcrtavanje tekstova i ispisivanje žvrljotina (Pavličićev izričaj!) po rubovima. Samo za Ljubav prema dosadnim knjigama utrošio sam dvije olovke! Time se – teoretski mjereno apotekarskom vagom – povećava težina svake moje pročitane knjige. Margine su bojišnica autora i čitatelja. Iako sam neprijeporni knjigoljubac, ne ustručavam se po rubovima knjiga (svojih osobnih, dakako!) nemilice ispisivati komentare, asocijativna domišljanja, bilježiti uskličnike i upitnike. Osjećam pritom neki modus imanja: to su moje knjige, kupio sam ih samo za sebe i za svoj užitak. Želim to vlasništvo obilježiti i osobnim znakovima. Vrlo rijetko posuđujem knjige u javnim knjižnicama. Odnos prema posuđenim knjigama hladan je i pomalo odbojan. To nisu moje knjige. Komunikacija s njima oblik je neke, rekao bih, metafizičke alijenacije. Čitati znači spajati dušu s dušom knjige. Grafitni tragovi podcrtanih redaka i ispisi na marginama stranica neprijeporno povećavaju težinu knjige, makar u miligramima. Precizna bi vaga odredila veličinu te novonastale duševne čestice obogaćene intelektualnim saznanjima, novim mislima, dodanim komentarima... Izvagana duševna čestica spaja i prožima mene čitatelja s bogatim slojem i širokom lepezom doživljaja, uzbuđenja i ekstaza snagom piščeva duha utjelovljenih u retke i stranice knjige. Ovako podcrtana, usto i s rubnim opaskama, knjiga je pročitana zauvijek!

Fusnote ili misli ispod crte

Moj doživljaj života kao odraz krhotina razbijenog zrcala i postupno utiskivanje kamenčića saznanja u sliku svijeta – od prvih doživljaja stvarnosti do danas – predodredio me je kao budućeg obožavatelja fusnota. To, nedvojbeno, nije preporučljiv pogled u stvarnost, jer valja težiti za sintezama životne cjelovitosti, odnosno za tekstovima bez digresija i odvojenih zapisa. Nikada neću prevladati razmrvljenost svojih viđenja zbilje, nikad neću doživjeti cjelinu realnosti, osim kao razbacane okrnjke prošlosti, prskotine stvarnosti i škrbine budućnosti. Otud posebna pozornost s kojom sam pročitao dvadesetisedmu uputu Pavličićeva Knjiškog moljca pod naslovom Kita fusnoća razlikova, duhovito i erudicijsko razmatranje sintagme Ivana Slamniga o fusnoti.³ »Bilješke na dnu stranice«, piše Pavličić, širem su krugu čitatelja neprijeporno dosadne, a zazor prema njima dijele i mnoge obrazovane osobe, no unatoč tomu one su katkada neizbježne, pa i u djelu tako »vedrog i zaigranog« pjesnika kao što je Ivan Slamnig, pjesnik i znanstvenik. A i sjajni knjiški moljac, Pavao Pavličić, ujedno je i književnik i znanstveni proučavatelj, usto i oštroumni opažatelj mijena i novih usmjerenja, pa se posebno doima njegova tvrdnja da se u romane uvlače neke egzaktne činjenice koje će pisac potkrijepiti fusnotama, dok će pisci »znanstvenih radova sve manje držati do egzaktnog podatka i sve manje osjećati potrebu da išta dokumentiraju«. Oprema teksta fusnotama doživljava uočljive promjene, pa Pavličić s pravom ističe: Kamo će taj proces odvesti, ne zna se. No, meni – kojemu je sveukupan život i intelektualni angažman tek golema hrpa fusnota – nikako nije svejedno kakva će biti njezina sudbina. Taj sitnim slovima pisani tekst na dnu stranice oduvijek je privlačio moju pozornost, štoviše katkad bi se dogodilo da iz njega naučim više negoli iz glavnog teksta. Sjećam se uputa profesora Jaroslava Šidaka (1903‒1986) – koji nije podnosio izričaj fusnota pa je uporno zahtijevao da ga zamijenimo sintagmom bilješka ispod crte – da se uz podatke o vrelima i literaturi mogu unositi dopune i objašnjenja. Navlastito me je impresionirala apologija fusnoti profesora Svetozara Petrovića u okviru njegovih kritičkih raspravljanja o književnoteorijskim problemima u knjizi Kritika i djelo u izdanju Male biblioteke Zora (Zagreb, 1963). Najprije doslovce napominje: svakako bih volio da se [bilješkama] pokloni podjednaka pažnja kao i osnovnom izlaganju (str. 12), da bi fusnotom ispisao hvalospjev fusnoti:

Čitalac će već po njihovu broju i opsegu lako zaključiti koliko mi je do bilježaka u ovoj knjizi stalo. Već je odavno vrijeme da se napiše jedna apologija fusnote, toga skromnog ali toliko korisnog pomoćnika našeg pisanog razmišljanja; vrijeme je da se ona oslobodi objede prema kojoj bi primjerena bila možda samo suhoj pozitivističkoj monografiji. Fusnota se ne mora neizbježno pisati nogom! Štaviše, ona našem razmišljanju može dati dimenziju koju usmeno i svako drugo linearno izlaganje teško može osvojiti; ona ne spasava samo od smrti asocijacije koje je vrijedno sačuvati, već daje i dubinu, mogućnost kritičke korekture, osnovnom narativu. Takva bilješka može biti utočište naše savjesti i podstrekač naše skepse prema vlastitom zaključivanju. Moram, najzad, napomenuti da se u bilješkama uz ovu raspravu ne nalazi po pravilu ono što sam u raspravljanju smatrao manje važnim; ponekad, u bilješkama se nalaze objašnjenja bez kojih gledište što se ovdje razvija neće biti do kraja jasno [...] (str. 148, bilj. 3).

Podcrtavanja u knjigama Pavla Pavličića, bilješke i žvrljotine na rubovima stranica (autor bi se zgrozio da to vidi!), fizički su i metafizički dokaz koliki sam ovisnik o fusnoti. Ako ih i namjerno izostavim – kao što je to slučaj u ovom članku – fusnote su jasno uočljive, štoviše iskaču iz teksta i izdvajaju iz konteksta!

De senectute

Knjigu Pohvala starosti Pavla Pavličića kupio sam u Zagrebu, u ožujku 2018., dva mjeseca prije osamdesetog rođendana. Protjecali su mjeseci u kojima sam se počinjao osjećati starim. Sedamdesete sam proveo tjelesno krepak i žustar, a onda sam – doslovce od danas do sutra – osjetio naglu promjenu: počela je kohabitacija sa starošću. Doživio sam to kao prirodni kontinuitet življenja, čak sam se malo i našalio ustvrdivši da se prognoza trajanja života u molitvi Mojsija, sluge Božjeg, pomaknula za jedno desetljeće. Zbroj naše dobi nije više 70 već 80 godina, za one snažne i 90. Uživao sam čitajući Pohvalu starosti, autorova zapažanja u kojima sam podcrtavao (puno manje nego inače!) postavke i opise doživljavajući ih kao jasne, oštroumne, pune životnih situacija i literarnih primjera, duhovite i prožete blagim humorom, znakom mirenja s činjenicom da postoji i ta mogućnost života (odsklizao sam u Slamnigov stih!). Književni opisi starosti oduvijek su mi bili jednako zanimljivi kao i opisi mladosti. Jednako sam se divio ostarjelim piscima koji su opisivali mlade ljude, kao i onima mladim koji s nevjerojatnom vještinom reljefno prikazuju likove staraca. Bio sam vrlo impresioniran kada sam utvrdio da je Ippolito Nievo (1831‒1861) u svojim dvadesetim godinama intuitivnom umjetničkom snagom opisao osamdesetogodišnjeg Carla Altovitija. U kutu police naslagao sam malu biblioteku knjiga o starosti: Alvise Cornaro, Vita sobria, François Villon, Oeuvres (i hrvatski prijevod Djela), Simone de Beauvoir, Starost (u dva sveska), George Minois, Historija starosti od antike do renesanse, Norberto Bobbio, De senectute, Ernest Hemingway, Starac i more, Julian Barnes, Stol od četrunovine, Renzo Scortegagna, Invecchiare, Peter Pouncey, Pravila za starce na čekanju (45. predstavljanje Zlatka Crnkovića u Algoritmu, Zagreb, 2006). Pokraj njih umetnuo sam i Pavličićevu Pohvalu starosti, djelo pisca koji umijećem opažanja i senzibiliteta – donekle i osobnim iskustvom, iako svježinom pisanja ne pokazuje da pripada starcima! – uravnoteženo opisuje staračka stanja, tjelesne i duševne mijene, između pesimizma i optimizma, između smiješnog i tragičnog. Čitanje Pavličićeve apologije starosti navelo me je da u autorovim opisima oživim slike vlastitih uspomena i saznanja. Vjerodostojno svjedočanstvo starosti lucidnom se tragikom najjasnije pokazuje na onome mjestu na kojem Pavličić svraća pozornost na graktanje zlokobnoga Poeova Gavrana – nikad više! i na Marinkovićev roman Never more. S biološki neumoljivim sloganom nikad više – više nikad! – svijet staraca kroči stazom tjelesnog i duševnog propadanja, sve do neizbježnog ništavila.

*

U svibnju ove godine, upravo za svoj 82. rođendan, prisjetio sam se davne epizode kada sam kao mladi profesor povijesti posjetio poznatog Puljanina od kojega sam pokušao saznati neke pojedinosti o prijelomnim trenutcima 1918., kojima je on bio svjedok i sudionik. Stari gospodin ležao je u postelji nakon dva pretrpljena moždana udara, povremeno bi tonuo u polusan, više nije mogao povezivati vrijeme i činjenice, pa sam odlučio zahvaliti i otići. No, u tom je trenutku starac iznenada živnuo i postavio mi jasno pitanje – sjećam se doslovce njegovih riječi – mladiću, koliko vam je godina? Odgovorio sam 28. Čudesno osvježen, nastavio je govoriti jasno i lucidno: Ah, kako su brojke surove! Vaše su godine 2 i 8 (28), a moje te iste, samo obrnute – 8 i 2 (82)! Rastali smo se sa smiješkom i nekom neobičnom mimikom mirenja sa sudbinom. Umro je nepunu godinu i pol nakon mojeg posjeta. Prošle su otad 54 godine. Upravo se naginjem nad tortom za svoj 82. rođendan, svjestan da su se u pet i pol desetljeća i moje brojke okrenule! Ali svjestan sam i činjenice da brojke 8 i 2 okrenut se neće – nikad više, više nikad, nikad, nikad, više nikad ...

U adresaru mobitela pogled mi je slučajno pao na telefonski broj umrloga prijatelja. Lecnulo me to, pa sam tragao dalje. Ostalo je još puno imena i telefonskih brojeva onih koji više nisu s nama. Htio sam ih izbrisati, ali se prst nije dao pokrenuti prema delete. Odbio je poslušnost. Nisam mogao izbrisati prijatelje. Ostat će i dalje u mojem adresaru, kao što će ostati i dalje u mojem sjećanju, no tragično je što ih nazvat neću nikad više, više nikad, nikad, nikad, više nikad, nikad više...

Silazak u podrumsku ropotarnicu osebujan je susret s materijalnim i opipljivim predmetima, odbačenim ili otklonjenim iz uporabe, djelomično zaboravljenim koji, kada ih ponovno ugledamo, bude reminiscencije i prizore iz doba koje se stubokom promijenilo. Uz kućanske predmete, u mojoj se ropotarnici nalaze i »ropotarne knjige« (čitanke, udžbenici i priručnici koje je vrijeme pregazilo), stare bilježnice s bugačicama, stare peraje za plivanje, maske za ronjenje osobne izrade, praćke/fionde za gađanje ptica ... Posebno sam uzbuđenje doživio kada mi je pogled pao na peraje i masku. Svakoga sam ih ljeta s velikom strašću iznova uzimao i nosio na kupanje, a već dvije godine to ne činim. Tijelo je ostalo bez snage jer se ona prelila u dušu, tjelesna slabost ojačala je moju duševnost. Obuzet tijelom, obuzet starošću, obuzet predmetima iz ropotarnice. Peraje i maska ostat će na drvenoj polici u paučini i prašini, dok ih ne bacim u selektivni otpad ili dok ne istrunu. A s perajama na nogama i maskom na licu po divljim stijenama i bistrome moru oko Pule plivati i roniti neću nikad više, više nikad, nikad, nikad, više nikad, nikad više ...

Ukratko, to je starost. Prisjećam se Villonova stiha (i Rabadanova prijevoda):

Ha! vieillesse felonne et fiere,
Pourquoi m̕as si tost abatue!

(Ah, nesmiljena starosti / što tako shrva me sirotog?)⁴

Za sebe bih mogao reći da sam prirodni starac, jer starenje na meni ostavlja prirodne ožiljke i tragove prirodnog propadanja, bez ikakvih fizičkih i metafizičkih stresova i smanjivanja volje za životom. Težio sam otkriti način kako na sve manjem egzistencijalnom prostoru organizirati smanjene mogućnosti djelovanja, kako na preostalih nekoliko četvornih metara ostvarivati ostatke otkucaja života. Vjerojatno postoje neke sinergije koje bi se mogle nazvati životom do posljednjeg daha?

Osobni obred čitanja kao hommage Pavlu Pavličiću

Nastojao sam napisati svojevrsnu pohvalu čitanju, navlastito čitanju manjeg dijela golemog opusa Pavla Pavličića. Jesam li u tome, bar djelomično, uspio? Jesam li na prethodnim stranicama naveo išta što bi izlazilo izvan okvira mojega čitateljskog umijeća i doživljaja heterogenih tekstova? Jesam li bio uvjerljiv u dokazivanju osobne ljubavi za dosadne knjige? Jesam li u tekst uspio unijeti dovoljno realnih, kritičkih, dobronamjernih i poniznih stajališta i jesam li s dovoljno poštovanja komentirao slavljenikove tekstove i s njime vodio imaginarni dijalog? Možda je sve ispalo previše impresionistički i bez promišljenijeg otklona, nalik bilješkama tijekom čitanja sročenih na rubovima Pavličićevih knjiga...? Ukratko: trudio sam se biti pomalo knjiški moljac, pomalo zaljubljenik u dosadne knjige, posjetitelj ropotarnice, svakako pozorni slušatelj Glasa naroda, nastojao sam se pridružiti autorovim apologijama tijela, starosti i pučke pjesme, uživati u lucidnim analizama o Navu i raju. A možda sam, pod utjecajem autorova sugestivnog pristupa i načina izlaganja, cijeli tekst i nehotice pretvorio u neku kolekciju nedorečenih priča? Možda se, spontano i slučajno, u ovome tekstu potkrao neki dašak krimića? Možda bih, poput kakvog istražitelja, radi dosljednosti i vjerodostojnosti, trebao početi tragati za dokazima je li mladi asistent u sobi profesora Bratulića doista bio Pavao Pavličić?

*

Tako, poštovani autore Pavle Pavličiću, Lector Ludens kroz nedostatne i samozatajne meandre svojih saznanja provlači redak po redak, stranicu za stranicom, poglavlje po poglavlje, sadržaje vaših fascinantnih tekstova. Opet sam se sjetio upozorenja nedavno preminuloga Zafóna: Umijeće čitanja lagano izumire..., to je privatni obred... Iako je riječ o sveprisutnom procesu, u njemu ne sudjelujem, ostajem vjeran čitanju. A ovaj kratki i nepotpuni članak moj je privatni obred, dokaz da se i kao čitatelj mogu trajno nastaniti u dijelu vašeg opusa. Završavam parafrazom neke od podcrtanih i na margine izvučenih misli iz Graničnog slučaja⁵: zbilju živim, a Pavla Pavličića čitam.

Bilješke

1  Pavao Pavličić: Ljubav za dosadne knjige, Matica hrvatska, Zagreb, 2016., str. 31.

2  Pavao Pavličić: Bilo pa prošlo, Profil, Zagreb, 2011., str. 138.

3  Pavao Pavličić: Knjiški moljac, Matica hrvatska, 2009., str. 89. »Tako je Ivan Slamnig u šali nazvao nečiji tekst – valjda filološki znanstveni rad – parafrazirajući naslov pjesničke zbirke Ivana Ivaniševića iz XVII. stoljeća.« Taj naslov glasi Kita cvitja razlikova. (op. ur.)

4  François Villon: Le Testament, s. 457–458.

5 Poglavlje knjige Ljubav za dosadne knjige, str. 126–152. (op. ur.)