Kratki zastoj na prijelazu iz Gutenbergove galaksije u Zuckerbergovu

Od pisma i tiskanog teksta do poruke

Već dugo nisam čuo nekoga tko bi rekao da ide na internetu napisati prijatelju pismo ili dopis. Danas se šalju samo poruke i odgovara se na poruke. Što kraće – tim bolje. Čemu nešto opisivati, ako se to može izreći u dvije-tri riječi? Zar nije već starac Lysidamus u Plautovoj komediji Casina vrlo jasno istaknuo »Što god jest, reci mi to brzo« (»Quicquid est eloquere mihi cito«). Danas je brzina zaista na prvom mjestu u komunikaciji: sve se uglavnom odvija s nogu, na prolazu, mobitelom, SMS porukom. Čini mi se da bi bilo vrlo neuobičajeno vidjeti nekoga tko bi pri pisanju poruka upotrebljavao rječnik pa provjeravao je li baš točno napisao sve riječi. Koliko god bilo tipkarskih pogrješaka, tješimo se onom »ta, razumjet će...«. Uostalom, ako primalac i ne bude sve razumio, tko mu je kriv. Ako je nekomu baš stalo do toga da provjeri tekst, treba samo taj tekst staviti na »google«, »proguglati« ga na bilo kojem jeziku. I to je to.

Prijelazi i prolazi iz Gutenbergove galaksije u Zuckerbergovu nisu baš uvijek vrlo uočljivi i puni su često nabrzinu proorenih i slabo osvijetljenih horizonata. Gutenbergov kao i Zuckerbergov pronalazak bijahu početno smatrani đavolskim izumom. Gutenbergov izum daleko više nego Zuckerbergov, jer onda je đavao imao mnogo značajniju ulogu negoli danas. Bar nominalno.

Možemo zamisliti kako su se prije pola tisućljeća mnogi razočarali pojavom tiska uspoređujući tiskane knjige s bogato ukrašenim rukopisima, koje su vrijedni monasi (tj. samotnici) bili navikli prepisivati, koristeći se jednim rukopisima dok bi priređivali druge, nastojeći da novi rukopis bude što ljepši, urešeniji, zapažljiviji. Sve su to vrijedne ruke, najvećma nepoznatih prepisivača, pripremale dugo i mukotrpno. Gutenbergovo iznašašće, koje se često naziva revolucijom, imalo je nesagledive razmjere: tiskana knjiga vrlo je brzo po gradovima širila pismenost, stvarala nove odnose među ljudima, među ljudskim zajednicama... Tiskanje knjiga brzo je uzelo takav zamah da se na estetske prednosti rukopisa više nije previše ni pomišljalo. Bila je velika potražnja tiskanih tekstova, a samim tim rasla je proizvodnja. Proizvodnja iznad svega!

Pa nije li najvjerojatnije dobrim dijelom žurba kriva što je i naša krasna najstarija tiskana knjiga Misal po zakonu Rimskoga dvora, iz 1483., ostala bez mnogo inicijala. »Inicijali nisu tiskani, nego je za njih ostavljen neispunjen prostor u visini dvaju ili triju redaka«, kako reče Josip Tandarić u tekstu Grafički znakovi prvotiska (Pretisak Misala iz 1971., str. LXII).

Od Gutenberga do Zuckerberga, tj. do »facebooka«, »twittera«, »instagrama«, »txtnga« i »emojija« (izg. »emo­dži«), prošlo je dugih pet i pol stoljeća, izmijenilo se mnogo književnih stilova, stvaranja i gubitaka mnogih jezika pa i pokušaja stvaranja zajedničkog jezika za sve narode, koji bi uz redoviti materinski bio drugotni (sekundarni) jezik, kao npr. »Volapük« (znači »svijet« + »govoriti«) Johanna Martina Schleyera iz 1879. te posebno i danas donekle upotrebljavanog »esperanta«, kojeg je tvorac poljski liječnik Ludwig Lejzer Zamenhof.

Kad danas razmišljamo o širenju pismenoga komuniciranja uporabom »emojija« prvo nam pada na um kako su svi ti umjetno stvarani jezici imali zajedničko to da su gramatiku htjeli što više pojednostaviti, svesti ju na minimum, sve podrediti onom najpovršnijem obliku komunikacije, tj. razumljivosti. Postavlja se pitanje ne ide li se za »kreolizacijom« standardnih jezika, gdje će sve vrste riječi postati nepromjenljive. Opravdavanje se najčešće moglo čuti kako bi se moralo doći do zajedničkog jezika u današnjem »globalnom selu«. No postavlja se pitanje zašto se, već od Descartesova vremena, tj. od renesanse, a posebno od početka 17. st., nemilice išlo za zanemarivanjem onako izgrađena i prihvatljiva latinskoga jezika, koji je već funkcionirao kao europski vernakularni zajednički jezik (»lingua communis«). Marcel Danesi u svojem djelu, kojim se ovdje obilno služim, The Semiotics of Emoji – The Rise of Visual Language in the Age of the Internet, London – Oxford – New York – New Delhi – Sydney, Bloomsbury Academic, 2017., koje je doživjelo tri izdanja iste godine kad je objavljeno, kaže »Nevjerojatno, više je od dvjesto umjetnih jezika izmišljeno nakon što je Descartes iznio svoj prijedlog« (Danesi, 159). Valja istaknuti: u većini se slučajeva nije otišlo dalje od pokušaja.

»Txtng«, »tekstanje«, »teksto«

Sasvim je naravno što se odmah požurilo povezivanjem »globalnog sela« s »globalnim umom«. I baš kao što su se nekada u (nazovimo ga tako) prirodnom selu ljudi dozivali s jednog brda(šca) na drugo, tako se danas u »globalnom selu« ljudi dozivlju s jednoga kontinenta na drugi. Bio netko u Australiji, u Ognjenoj Zemlji, ili u susjednoj sobi kontakt se uspostavlja u par sekunda...

Tu su mobilni telefoni svih vrsta, a ključić (koji baš nimalo nema oblik ključa) koji se utakne u računalo nosi se sa sobom u džepu. I on sadrži »sve znanje«. Bar sve ono što se u nj u-ključi. Posjednik toga magičnoga ključića mudrosti rijetko i zna što je sve tu uključano i uključeno.

Ukratko, izvadite magičnu napravu iz džepa, zvanu »i-phone«, taknete prstom dugme ili dugmad (ipak bi pretjerano bilo reći »kliknete«!) i pred vama su na toj maloj magičnoj plastičnoj plohi sve potrebne obavijesti o čemu ste zaželjeli nešto znati, ili u najviše slučajeva nešto doznati.

Dobijete na telefon poruku od prijatelja i vidite odmah kako je tu sve rečeno ukratko, zgusnuto. Na kraju umjesto pozdrava samo dva ili tri slova: »pz«, »lp«, ili ako ste baš navalili pozdravima, onda je »pzz« – »puno pozdrava«! Ako vam »poruku« šalje netko tko vas voli, dodat će pola ekrana ljepuškastih kičastih sličica, reklo bi se »ikonica«, ili ako baš hoćete stručan izraz to su »osjećajci« (»emotikoni« – »emoticons«), pokoji »smijuljak« (« -)«, slikovno » smiley«.

Već davne 2008. godine David Chrystal objavio je znamenito djelo TXTNG s podnaslovom »Velika debata« – »The gr8 db8« (Oxford University Press), a od tada se mnogo toga na području novih tehnološko-komunikacijskih pojava promijenilo. Dovoljno je samo pogledati popis literature (»References«) već spomenutog djela Marcela Danesija (str.185–193) pa se uvjeriti u to.

Sve to dolazi nekako naglo, u vrijeme dok su još čitave generacije starijih ljudi – ili kako bi se to danas reklo »starčadi« – nepripravljene za te čarolije. »Ići s vremenom«, još kako-tako, ali nije ni lagano ni zabavno trčati ukorak s vremenom.

»Čini se da imamo problem. Je li ikada postojao neki ling­vistički problem koji bi izazivao takvu znatiželju, sumnju, strah, zbunjenost, antagonizam, fascinaciju, uzbuđenost i oduševljenje, a sve to u isto vrijeme. A prije deset godina rijetko da je tko čuo o tomu.« (Txtng, str. 3).

»Txtng« kao jezik, komunikacija,
govor-pismo, ili zamjena za sve to?

»Txtng«, »txto« ili »teksto« uzimlje u svakodnevnom životu maha nevjerojatnom brzinom. Prema autoru »Txtnga« na svijetu je u 2000. godini bilo 17 bilijuna poruka, a već iduće 2001. godine broj poruka se povećao na 250 bilijuna (Chrystal, str. 4). S obzirom na to da su prve »txtng poruke« bile poslane u Finskoj (1992–93. godine) »txtng« u zadnja dva i pol desetljeća zaista osvaja svijet i, uz »emoji«, postaje posve dominantan oblik komuniciranja.

Pri kraju knjige Chrystal donosi »Engleske tekstovne skraćenice« (»English text abbreviations«), kojih navodi u svemu 199. Slijede skraćenice u 11 jezika, od kojih se donosi na kineskom 14 skraćenica, na finskom (koji je među prvima otpočeo »txtng«) samo 16, a jedini je od slavenskih jezika zastupljen češki s 40 skraćenica.

U skraćivanjima različitih riječi – budući da je riječ o isključivo vizualnom obliku komunikacije – prvi su na udaru bili samoglasnici, jer ako je značenje pojedinih riječi sadržano u suglasnicima, samoglasnici su, mogli bismo reći, tek sonorna, odnosno izgovorna, popratnja riječi. Tek su Grci, u pismovni sustav preuzet od Feničana, uveli samoglasnike. Toga je vjerojatno bio svjestan i Ciceronov suvremenik, najprije njegov rob, a poslije pratilac i prijatelj Tiro. On nije stizao zabilježiti potpune riječi, nego samo značajnije dijelove riječî velikoga govornika, od kojega je uzeo i ime, Marko Tulije Tiro (Marcus Tullius Tiro), za kojega se smatra da je izumitelj brzopisa i stenografije (oba su pojma obuhvaćena »tahigrafijom«).

No u jezicima u kojima se samoglasnici ne pišu, nego tek naznačuju, npr. u arapskom ili hebrejskom, »txtng« nije – koliko je poznato – rašireniji negoli u indoeuropskim jezicima.

SMS (Short Messaging Service – Usluga kratkim porukama) na dohvatu ruke je svakomu tko posjeduje mobitel (»mobilni telefon«). Ne samo da se poruke množe kao gljive poslije kiše nego se uz njih javljaju i »novi jezici«: »tekstanje« (»textese«), »žargezik« (»slanguage«), »novi visokotehnički lingo« (»new hi-tech lingo«), »hibridni kratkopis« (»hibridna stenografija«, »hybrid shorthand«), »strani« (»foreign«), »otuđeni« (»alien«) ili »izvazemaljski« (»outlandish«, Chrystal, 13)... Tako je danas gotovo prava rijetkost da netko nije »dvojezičan«, jer uz prvi, tj. materinski, gotovo svaka mlađa osoba »piše« (a ne govori – jer nema se tu što govoriti) i jedan od ovdje navedenih »jezika«.

Prodor(nost) »txtnga« u standardni jezik

No pitanje (p)ostaje vrlo važno kako stoje stvari s materinskim jezikom, onim »prvim«, standardnim i nije li ovaj »drugi jezik« blijeda zamjena za onaj materinski, gramatički, normirani, jezik »punih oblika«, koji je neki narod izgrađivao i nasljeđivao tijekom dugih stoljeća... Postoje li u svijesti pojedinaca oscilacije tih dvaju jezika, »prvog«, »materinskog« i »hibridnog« (nazovimo ga tako): E tu sad osim jeziko(s)lovaca trebaju nastupati psiholozi, sociolozi, logopedi, specijalisti za tjelesno i duhovno zdravlje... Prema D. Chrystalu (str. 8. i dalje) profesor Crispan Thurlow sa Sveučilišta Washington prikupio je desetke izvještaja koji govore o »moralnoj panici« među ljudima koji se pitaju kamo to sve vodi, a novinar John Humphrey u glasilu Daily Mail u članku pod naslovom »Ih8 txt msgs« (»Mrzim poruke tekstiranjem«) govori kako »texting« razara jezik i pritom upotrebljava »najapokaliptičnije izraze«. Prema njemu »Teksteri su vandali koji s našim jezikom postupaju isto onako kako je Džingis kan postupao sa svojim susjedima prije osam stoljeća. Ruše ga, pljačkaju nam pravopisne znake, divljački uništavaju naše rečenice, siluju naš rječnik. Trebaju biti zaustavljeni.«^[1] No uz te vapaje za spasom jezika nikako se ne vidi kako bi tomu trebalo stati ukraj. Tko će »txtere« (ili »textere«) zaustaviti? I zašto bi ih netko zaustavljao? I bi li se time zaista postiglo »spasenje jezika«?

Da »txtng« znade biti zabavan pokazuje nekoliko zamjena za englesku riječ »noćas«. D. Chrystal tvrdi: »Vidio sam oblik tonight pisan kao tnight, tonyt, tonite, tonit, 2nt, 2night, 2nyt i 2nite, a našlo bi se sigurno i još više varijanata« (46). Kad bi netko išao za sličnim skraćivanjem hrvatske riječi »noćas« u »nćs« mogao bi se samo pohvaliti da je »jednim hitcem ubio dva samoglasnika«. I što ako pobijemo sve samoglasnike...?

No kao što svatko raspolaže svojom lisnicom tako raspolaže i svojim mobitelom. I svim što je na njemu, svim porukama koje prima, koje šalje ili razašilje. Mogli bismo pomišljati da se standardni jezik narušava tek kad se pojedini izrazi »txtnga« prenose u taj standardni jezik i taj je prijenos neka vrsta dvostruka izazova: novìna i originalnost s jedne strane, a s druge kratak način izražavanja. No u kulturnom i jezičnom pogledu sigurno osiromašivanje jezika. Neki su se oblici »txtnga« u engleskom vrlo lagano udomaćili jer je uzet samo onaj dio riječi koji je naglašen, a zanemaren je prednaglasni dio, kao npr. »cos« ili »cus« za »because«, odnosno ako je izgovor potpuno isti kao i pravilne standardne riječi, kao npr. »hvala« – »thanx« umjesto »thanks«. No vratimo se hrvatskom: zašto bismo prihvatili osakaćeni izraz »nćs« umjesto književnoga »noćas«? Izbjegavanje pisanja dvaju glasova – i ništa više!

Znači, prema kritičarima, na svojevrsnu smo povratku u pećinsku uljudbu. Ne samo da nije potrebno biti pismen nego tu treba posve malo da bi netko smatrao da je usmen. I to malo usmenosti valja znati prenositi u pisane oblike. A uza sve to – kako naglašava autor ove knjige – sigurno je da »txtng« u budućnosti ne će prestati. Čak niti biti potisnut nečim drugim što bi bilo okrenuto spašavanju standardnog jezika. Može se usavršavati, preoblikovati, ali uklopiti se u jezične norme bilo kojega standardnog jezika – to sigurno ne! »Txtng« – kako tvrdi Chrystal – »upotrebljava novi nestandardni pravopis« (str. 151).

Rukopis za nepismene?

Budući da »txtng« nije pronalazak nekoga novoga jezika, nego preinaka postojećeg jezika, standardni jezik bi morao pomno čuvati svoje oblike. Ne bi morao gubiti svoju gramatičku strukturu ni dijelove pojedinih riječi. Chrystal primjećuje: »Oni koji govore o ̔txtngu̕̕ kao o novom jeziku u kojem bi se čitav sustav pisanja promijenio utuvljuju mit ljudima u glavu« (156). No u pitanju je ipak dio sustava, a urušavanje bilo kojeg dijela jezičnog sustava urušavanje je cjeline. I s daljnjom Chrystalovom tvrdnjom teško bi se bilo složiti: »Ne vidim kako bi texting mogao biti značajan čimbenik u raspravama o djeci sa stvarnim poteškoćama glede pismenosti. Ako imate poteškoću u čitanju i pisanju teško da ćete imati predispozicije da upotrebljavate tehnologiju koja zahtijeva sofisticiranije sposobnosti čitanja i pisanja. A ako počnete txtngom očekujem da ćete imati dodatno iskustvo u pisanju, što će vam biti radije od pomoći negoli smetnja« (157). Djeca s jezičnim poteškoćama vjerojatno će rado pribjeći načinima komuniciranja bez gramatičkih struktura, rabeći one oblike kojima će mnogo lakše ovladati. Tu ne mislimo samo na dopisivanje s rodbinom i vršnjacima nego i na obavljanja profesionalnih poslova. U tom slučaju dobrim dijelom »rukopis za nepismene« olako može postati zamjena standardnom pisanom obliku jezika. U ljudskoj je naravi linija manjeg otpora, a tu je baš »txtng« kao naručen.

Odstupanja od norme, nebriga za pravopisna pravila, zanemarivanje najbitnijih značajka nekoga standardnog jezika... opravdavaju se širinom komunikacije postignute »txtngom«, a ta širina ne podliježe standardnim normama i nerijetko dopire do svojevrsnog dokidanja granica među pojedinim nacionalnim komunikacijama. Kao da se upravo juri za izražajnim devijacijama, a uza sve to kao da se ipak mora očuvati neka minimalna količina znakovlja potrebna za razumijevanje. E pa nije to baš mnogo više (samo je sada u pisanu obliku) od onoga čime su se nekada ljudi sporazumijevali u pećinama i posebno pred pećinama: pokretima tijela, kretnjama i izrazima lica, ruku, prstiju, raznim načinima mimike. Natraške se pošlo od grafita...

Chrystal (str. 13) navodi jednoga komentatora »txtnga« koji – vjerojatno poput mnogih – i odbija i prihvaća »txtng«: »Kao dijalekt tekstiranje (»textese«) je slabašno, uspoređeno s kalifornijskim registarskim automobilskom tablicama. To je ogoljela, oskudna, žalosna stenografija, jednoličan zgrčen govor... Taj dijalekt ima nešto malo hijeroglifa (kodova koji su samo upućenima razumljivi) i niz simbola lica... Lingvistički gledano, sve je to potpuni besmisao... To maskira disleksiju, to je osiromašivanje pravopisa, to je umna lijenost... Tekstiranje je rukopis za nepismene. A koliko znadem, nisam disleksičan, ni umno lijen niti nepismen. No ja tekstiram...«.

»Txtng« se sastoji uglavnom od kratkih »riječi«, a vrlo je rijetko u jednu grafijsku cjelinu uključena čitava rečenica, ako se te grafijske cjeline ne smatraju rečenicom, jer sadrže »potpunu informaciju«. Eto već u pogledu same definicije rečenice, naglo izbijamo na sasvim neodredivu granicu između »hibridnog« i standardnog jezika.

Na str. 53. Chrystal navodi skraćenicu IMHBCO kao »In my humble but correct opinion« (»Po mojem skromnom, ali točnom mišljenju«). Pitam se zašto ne bi to moglo biti »In my human but conservative opinion«, ili nešto slično.

»Txtng« u školama?

Zagovornici »txtnga« (među kojima je svakako i David Chrystal) naglašavaju kako taj novi oblik komunikacije ne će imati većeg utjecaja na uporabu »prvog jezika«, na njegovo siromašenje, na njegovo kvarenje, na gubljenje oblika. »Očito je da je ̔textng̕ dodao novu dimenziju uporabi jezika, ali njegov dugotrajan utjecaj na već postojeće jezične varijetete je zanemariv. To nije loše« (Chrystal, 10). No je li baš riječ o dodavanju bez imalo oduzimanja?

Često se u pogledu »txtnga« postavlja pitanje hoće li se, i kako bi se mogle, škole očuvati od »txtnga«? Znamo da u samim početcima interneta nije bilo dopušteno na sve­učilištima u bibliografiju uvrštavati radove objavljene na internetu. No malo-pomalo od toga se odustajalo.

Učenici nižih i viših škola služe se »txtngom« u svojim učioničkim bilješkama. Školske zadaće i eseje ipak... donedavno su morali pisati pravilnim standardnim jezikom. I tu nije bilo iznimki. Donedavno. Onda se interpunkcije počeše gubiti. »Scottish Qualifications Authority« primjećuje da skraćenice »txtnga« – iako u veoma malim količinama – prodiru u pisanje ispita. Katie Grant zavapila ja »Naš je jezik ubijan« (»Our language is being murdered«) u The Sunday Times (5. studenoga 2006), navodeći kako su učenici završavali pismene radove i dostavljali nastavnicima, umjesto čista razumljiva teksta, tekstove pune skraćenica, semiotikona, smijuljaka najvećma tmurnih lica...

Dok se u Škotskoj profesorica engleskog čudi kako to uništavanje jezika prolazi nekažnjeno, iste godine »New Zealand Qualifications Authority« (NZQA) »najavljuje da će na završnim i godišnjim ispitima biti prihvatljiva kraća verzija engleskoga poznata kao txt jezik« (Chrystal, 159/160). Zašto? Pa, reklo bi se, moralo se popuštati pred navalama stvarnosti. Vratimo se opet autoru »txtnga«, koji napominje: »Na primjer, 2003. naširoko se raširila priča o učenici koja je napisala esej sav u ̔tekstjeziku̕. Njen profesor bio je ̔potpuno nesposoban da to razumije̕̕« (24). Znači li to da će uskoro profesori morati uzimati lekcije kod učenika? Ni to nije isključeno...

Naravno u primjeni »txtnga« u svakodnevni život nije mogla biti zaobiđena ni Molitva Gospodnja, tj. Oče naš, pod pomalo satirično promijenjenim naslovom »dad @hvn«, iz kojeg navodim samo dva retka »@4giv r sins / lyk we 4giv uva/ don’t test us...« Čitav tekst te molitve nalazi se u kršćanskom online glasilu »Brod luđaka« (»Ship of Fools«).

(Ljubavnu) pjesmu Julije Bird koja je dobila posebnu nagradu glasila Guardian kao najkreativnija pjesnička tvorevina SMS kratkopisom ovdje donosimo prema Chrystalovu djelu, str. 15/16.

Uzeli smo ovu pjesmu u »txtngu« na engleskom, prema D. Chrystalu, ne samo zato što je nagrađena nego što je iz nje mnogo toga razvidno: Kao što autor tvrdi što se više riječi u »txtngu« upotrebljava tim je tekst bliži standardnom jeziku. Tako npr. »hair« i »filings« se ne mogu skraćivati a da bi se postigla ikakva razumljivost. Pjesma sadrži sve najbitnije tradicionalne ljubavne sastojke: oči, kosa, nagle promjene zaljubljene osobe... Kao što navodi Chrystal, tu je još uvijek dosta (zapravo većina) standardnoga jezika. Čak tu su interpunkcije, veliko slovo »I« (»ja«), a onda simbol za kemijski element željezo (»fe« – ferrum), zatim popularni punjač baterija ac/dc, jer ipak riječ je o satu kemije. Takve skraćenice kemijskih elemenata vrlo su uobičajene i prihvaćaju se kao posve naravne jezične pojave.

(Ljubavna) pjesma Julije Bird koja je dobila posebnu nagradu glasila Guardian

(Ljubavna) pjesma Julije Bird

14. a txt msg pom

his is r bunsn brnr bl%

his hair lyk fe filings

W/ac/dc going hrru

I sit by him in kemistry

it splits my @toms

wen he  :-)s @ me.

Engleski prijevod:

14. A text message poem.

His eyes are bunsen burner blue,

His hair like iron filings

with ac/dc going through

I sit by him in chemistry class,

it splits my atoms

When he smiles at me.

Hrvatski prijevod:

Pjesma – tekstirana poruka

Njegove su oči plavi užareni plamen

Kosa mu kao da se puni željezom

koje se prelijeva punjačem ac/dc

Sjedim do njega na satu kemije

Kad mi se nasmiješi

To razbija moje atome.

Među najčešćim brojevima u »txtngu« su 2 i 8, a što bismo mogli reći i za znak @. Od drugih brojeva posebno je čest br. 4 (u riječima »be4« – before ili »4give« – forgive). Zanimljiva je i redovita uporaba grafema »r« za »are«, ili »u« za »you«, budući da se u engleskom izgovaraju na isti način. Često se u »txtng« ubacuju semiotikoni, emoji, smijuljci. Jedan od najčešćih emojija je »: -« uz prikaz srca, koji može »pokrivati« čitav romantični život za »volim«, »ljubav«, »sviđa(š) mi se«...

Svemoćni i sveprisutni emoji

Japanska riječ »e« što znači slika i »moji« što znači slovo, mogli bi se na hrvatski prevesti slika-riječ. Množina od »emoji« (izg. »emodži«) ista je kao i jednina »emoji«. Ne radi se tu o bilo kakvu piktografskom pismu, nego jednostavno o stvaranju i uključivanju u grafijski sustav (uglavnom) novih znakova, »ikonica«, kojima brojni korisnici komuniciraju, odnosno dodaju ih standardnim tekstovima kako bi istaknuli/pojačali pojedina njihova značenja. Marcel Danesi dijeli emojije na glavne i sporedne, s time da se i glavni i sporedni svakim danom umnažaju.

Emoji posebno dobivaju na važnosti otkako je glasoviti Oxford Dictionary 2015. odabrao kao »naj-riječ« »suze radosnice« / »tears of joy« (t+j) (v. Danesi, vi). Naime, emoji-ikonice podjednako su pristupačne govornicima svih jezika i ne obaziru se na granice pojedinih naroda. Od god. 1997. postoji mreža emotikona i elektroničkih pošta koje se mogu prenositi s kompjutora na kompjutor, a obuhvaćene su organizacijom ASCII – »American Standard Code for Information Interchange«.

Najčešći se rabe emoji koji pokazuju ljudsko lice, nasmijano, »namrkošeno« (jedno oko ucrtano nešto niže), ražalošćeno, ili pak nasmijano, a u isto vrijeme uplakano s veoma naglašenim golemim suzama. Okruglo (rijetko produljeno) lice može biti različito obojeno (žuta boja je česta, a to je boja sunca), a oči kao »prozori duše« redovito imaju veliko značenje. Nekada oči ostvaruju pogled naglašeno okomit, a nekada su oči raširene, plosnate. Nos je redovito izostavljen (ako nije riječ o lažljivcu gdje se pojavljuje Pinocchijev nos). Uši su također najčešće izostavljene u ovoj vrsti emojija koje Danesi nazivlje »smijuljci« (»smiley«), osim ako je riječ o robotu gdje su uši zapravo istaknute električne slušalice. Ruka je nekada uz glavu kao znak telefoniranja. Nakrivljena prema gore ili prema dolje linija usta označuje raspoloženje, a ako je ravna redovito označava šutnju. Na str. 63. Manesi donosi šest tipičnih raspoloženja: ljutnju, gađenje, strah, sreću, žalost, mudrost. Na str. 70–74 imamo otvorene dlanove uz nasmiješeno lice kao znak spremnosti na zagrljaj, zamišljenost je naglašena podržavanjem glave rukom s otvorenim palcem i kažiprstom, iznenađeno lice s naglašenim kolutanjem očiju, podebljana vodoravna linija usta s naglašenim patentnim zatvaračem, zatim robot gdje su slušalice naglašene te istaknuti zubi kao neka vrsta brojčanika, različito stiliziranje svakoga od dva oka s trepavicama u znak namigivanja, dva srca umjesto očiju kao znak ljubavi, a u štrebera će oba zuba prelaziti preko donje usne..., da spomenemo samo neke emojije prema Danesijevu djelu. Naime, nikako se ne smije zaboraviti da se emojima nastoji pokazati duhovitost, a nerijetko i sarkazam pa spomenimo i to da postoji, različito stiliziran, izmet emoji.

Od emojija koji ne predočuju izraze lica posebno je zanimljiva raznolika stilizacija zmije, zatim djetelina s četiri lista kao simbol sreće, ironija iskazana licem mačke, dva đavolska lica s rogovima umjesto ušiju od kojih se jedno lice smije, a drugo plače, vrlo lijep emoji izlaska sunca gdje se zemlja otvara u obliku slova »v«, a iz tog otvora rađa se životna radost.

Na str. 36. Danesijeva djela naći ćemo čitavu životnu priču ispričanu emojima, a prikazane su i neke reklame, npr. »Pepsi«, McDonald, ili reklama seks-bombe bikinija: najprije bomba, zatim školjka i bikini. Ipak priča »Alica u zemlji čudesa« ispričana emojima bit će nam razumljiva tek ako imamo čvrsto u rukama engleski tekst.

*

Iako na prvi pogled izgledaju slično emojima, Bliss simboli veoma se razlikuju od emojija. »Bliss znaci« i »Bliss riječi« novija su tvorevina Charlesa K. Blissa (1897–1985). Kako »bliss« znači »radostan«, »veseo«, katkad se taj pismovni sustav zove »radosni simboli«. Najprije su korišteni u jednom kanadskom odgojnom centru s osobama s govornim poteškoćama, a pojedinac je u sustav mogao slobodno unositi svoj simbol, koji bi onda organizacija »Blissymbolics Communication International« (BCI) usvajala. Tako se nakupilo oko 5000 simbola, što naravno nikako nije definitivan broj. Unatoč pokušajima da se Bliss simboli svrstaju među »emojije«, tj. u organizaciju »Universal Character Set«, odnosno u »Unicode Standard«, ti su pokušaji ostali neuspješni.

Za razliku od emojija Bliss govorni pojmovi zamjenjuju riječi crtežima pa će npr. vozilo biti dva kola skupa, a autobus tri kola skupa, dok će vozilo biti samo jedno kolo i na vrh kola je ptica u obliku slova »v«. Crtež srca uz koje se na desnu stranu stavi znak + i uskličnik znači »voljeti«, a ako je umjesto »+!« »-!« onda je obratno, znači »ne voljeti«. No emoji nikako ne zamjenjuju riječi, nego ih pojačavaju, učvršćuju, ističu. To znači da »txtng« i »blissymbols« mogu utjecati na osiromašenje standardnoga jezika, što nikako nije slučaj s emojima.

*

Za razliku od engleskoga, hrvatski je tipično »fleksijski« jezik s mnogo nastavaka u imenskim i glagolskim oblicima, što mu daje posebnu morfološku gipkost. Tko se god bavio prevođenjem poezije vezane čudnim ritmovima i najčudnijim vrstama rime morao se uvjeriti u velike fleksijske prednosti hrvatskoga jezika. I nije ta gipkost neka »licentia poetica«, nego pravo bogatstvo svakodnevno rabljenih oblika.

I što bi tu značio onako malen postotak novotvorenica ostvarenih unošenjem pojedinih brojeva (kao npr. 8 u riječ »8ostaljenje«, ili »3d« – »trodimenzionalan«, »1kst« – ili riječ »1kost«, »jednakost«...)? To nekoliko primjera kao i još nešto novotvorenica s brojevima od 1 do 10 ne će sigurno hrvatskom biti od velike leksičke koristi niti će nanijeti neku veliku štetu jer je broj takvih riječi zanemariv. Veću štetu može nanijeti izostavljanje dijakritičkih znakova u porukama, što je jedna od pojava »txtnga«. Sigurno bi onima koji teško razlikuju »č« i »ć« »txtng« mogao donijeti bar male olakšice i ne samo povećati temeljito neznanje nego ih učvrstiti u uvjerenju kako je neznanje posve dostatno.

No bez obzira na to o kako neznatnim rastakanjima hrvatskoga jezika bila riječ uporabom »txtnga«, mislim da bi Odbor za hrvatsko jezično normiranje, dokinut 8. svibnja 2012. godine, trebalo obnoviti. I to što hitnije!

^[1]   The Daily Mail, 28 rujna 2007. http://www.dailymail.co.uk/pages/live/article/news/newshtml?in_page_id=1770 nav. Pr. Txtng, str. 8–9.