Konceptualni besmisao kao smisao života

Marko Gregur jedan je od najproduktivnijih i najvažnijih hrvatskih pisaca mlađe generacije. Njegovu književnu bilancu danas čini šest kvalitativno ujednačenih, ali po koječemu i različitih knjiga, od kojih su neke u hrvatsku književnost donosile i prilično nove naglaske, zbog čega bi se Gregurov dosadašnji opus mogao okarakterizirati kao nezaobilazna postaja na proputovanju domaćom književnom zbiljom posljednjih desetak godina. U tom smislu željno iščekujemo i njegova nova djela, od kojih je upravo u nastajanju roman intrigantna naslova Romulac, na čiji ću se odlomak, među ostalim, i osvrnuti u ovome tekstu.

Gregur je rođen 1982. u Koprivnici, što u njegovu slučaju nije tek uobičajeni biografski podatak, zato što su rodni grad i podneblje u kojem živi presudno obilježili, kao što ćemo vidjeti, i dio njegova književnog stvaralaštva. Uostalom, Gregur se u književnoj javnosti do danas iskazao i kao najagilniji književni animator u Koprivnici i Podravini, gdje je već niz godina, među ostalim, voditelj međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen, a pokretač je i glavni urednik i književnog časopisa Artikulacije, koji izdaje isto­imena umjetnička organizacija, koja je do danas uz časopis razvila i zavidnu nakladničku djelatnost. Aktivan je i na nacionalnoj razini kao tajnik Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, a djeluje i u akademskom i znanstvenom miljeu. Naime, vanjski je predavač na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever u Koprivnici, gdje je i polaznik poslijediplomskoga doktorskog studija medija i komunikacije.

Poznati koprivnički književnik Marko Gregur predstavio roman Vošicki

Izvor: https://koprivnica.hr/novosti/poznati-koprivnicki-knjizevnik-marko-gregur-predstavio-roman-vosicki

U književnosti se javio zbirkom pjesama Lirska grafomanija (2011), nakon čega se, uz tek poneku pjesmu objavljenu u časopisima, posve okrenuo prozi. Prve dvije postaje na tom putu bile su zbirke priča Peglica u prosincu (2012) i Divan dan za Drinkopoly (2014). Gregur u tim pričama progovara uglavnom o suvremenosti i o tzv. običnim ljudima, koji se uspješnije, a još češće manje uspješno, obračunavaju s izazovima svakodnevice. Već u tim prvim pričama pokazao se i kao odličan analitičar međuljudskih odnosa, dok je njegov pripovjedački pristup, s jedne strane, obilježila i društvena kritičnost, ali bez isključivosti i forsiranja ovih ili onih stavova, a s druge strane blagi humor, nerijetko i (auto)ironija, isprepleteni inventivnim dosjetkama te žargonizmima i dijalektizmima, i to uglavnom kajkavskima, koji dio priča i lokaliziraju u Gregurov podravsko-koprivnički zavičaj. Obje su zbirke priča i nagrađene, prva zavičajnom nagradom Ivan vitez Trnski, a druga nacionalnom nagradom Prozak, zahvaljujući čemu je Drinkopoly postao i prva Gregurova knjiga koja je doživjela širu recepciju. Nedavno je objavljeno i njezino elektroničko izdanje na BEK-u.

Romaneskni dio opusa Gregur je započeo povijesno-satiričkim romanom Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (2017), u cijelosti napisanim kajkavštinom. Tim romanom Gregur je znatno obogatio rastući korpus hrvatske dijalektalne proze, štoviše, i po kvaliteti i po recepciji, zasjeo je na njegov vrh. Roman je, naime, osim u kajkavskim krajevima, gdje je i ovjenčan nagradom Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu, doživio znatnu recepciju u cijeloj Hrvatskoj, pokazavši da dobroj književnosti ne može naštetiti ni dijalekt. Radnja romana smještena je, inače, u sedamnaestostoljetnu Koprivnicu, u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote, kojeg se povijesnog događaja roman donekle i dotiče, iako narativnu osnovicu čine lokalne predizborne spletke vrlo slične današnjima, u koje se uključuje i gradski notar Paulus Aytich, inače glavni lik i pripovjedač, koji osim političkih borbi vodi i ljubavne, spisateljske (želi napisati roman!) i neke druge borbe. Roman u tom smislu uz satirične društveno-političke paralele na relaciji povijest – suvremenost nudi i toplu priču o čovjeku koji je pokušao dostići puninu života, što je, dakako, bio prevelik zahtjev.

Ipak, najznačajniju čitateljsku i ostalu recepciju doživjela su dva najnovija Gregurova romana. Prvi, Mogla bi se zvati Leda (2018), intimistička je, dijelom i autobiografska priča, iznesena u formi obraćanja oca nerođenom djetetu, kojeg možda nikada neće ni biti. Glavna narativna linija zapravo prati dugotrajna nastojanja mladog para da dobije dijete, prvo prirodnim putem, a zatim posvajanjem, prilikom čega se i jedna i druga opcija pokazuju mukotrpnom, pogotovo u psihičkom smislu, što su i najpotresnije stranice romana. Riječ je, dakle, ne samo o izazovnoj nego i rijetko (ako i uopće) tematiziranoj temi u hrvatskoj književnosti, ali i temi potiskivanoj u hrvatskom društvu općenito. Pritom je zanimljivo da tu cijelu priču iznosi, dakle, muški pripovjedač, koji potpuno ogoljava svoju intimu, što smo do sada ipak češće bili navikli promatrati iz okulara pripovjedačica. Želeći djetetu koje će možda nekada doći objasniti i kamo će doći, pripovjedač govori i o svojoj obitelji, djetinjstvu i zavičaju (»želim ti reći sve, svaki detalj, o tome iz čega sam rastao, iz čega smo rasli i što ti možemo dati«). U svakom slučaju, Gregur je svojom Ledom ispisao rijetko viđeno iskrenu i hrabru posvetu obitelji, i to ne samo onoj koju mladi koprivnički par u romanu planira zasnovati nego i onoj iz koje su i sami izrasli.

Najnoviji, ujedno i najopsežniji i najsloženiji Gregurov roman, Vošicki (2020), višeslojna je, dijelom i biografska, priča o češkom knjižaru, nakladniku i tiskaru Vinku Vošickom, koji se početkom 20. stoljeća doselio u Koprivnicu, gdje je do sredine stoljeća razvijao svoju djelatnost, te na kraju, u vrtlogu politike, tragično završio. Iako romansirana, prva je to cjelovita rekonstrukcija života i djela te važne, a široj javnosti premalo poznate ličnosti hrvatske međuratne nakladničke i kulturne scene, koja je u tom dinamičnom razdoblju – kao ipak provincijski nakladnik – objavljivala npr. Krležu i Cesarca, ali i Karla Maya i brojne strane pisce. Kroz Vošickijevu sudbinu, začinjenu fiktivnim detaljima, koji ga prikazuju kao čovjeka od krvi i mesa, Gregur vješto portretira i složenu koprivničku povijest međuratnog razdoblja. Uspješno izbalansiravši slojeve fikcionalnog i činjeničnog Gregur je u svakom slučaju napisao veliki roman, koji bismo s jedne strane mogli okarakterizirati kao romansiranu biografiju, a s druge kao povijesno-politički roman na najboljem Gjalskijevu i Krležinu tragu. Nakon što je potkraj 2020. bio u finalu nagrade Ksaver Šandor Gjalski za najbolju hrvatsku poznu knjigu, roman je početkom 2021. osvojio nagradu Fric, koja se dodjeljuje za najbolju izvornu knjigu fikcijske proze napisanu na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, a premijerno objavljenu u Hrvatskoj. U lipnju je roman nagrađen i godišnjom državnom Nagradom Vladimir Nazor za područje književnosti.

Pomalo neobičan pojedinac, ali ovaj put fikcijski, bit će, čini se, okosnica i spomenutoga, trenutačno nastajućega Gregurova romana, naslova Romulac. Kao što je vidljivo iz ulomka koji smo dobili na uvid, u središtu romana bit će povratnik na rodni otočić, nerealizirani sredovječni lutalac Jerko, koji sebe vidi kao konceptualnog umjetnika. Promatrajući okupljene otočane tijekom maćehina pogreba, bude se u njemu sjećanja na već zaboravljeno, a možda i potisnuto otočno djetinjstvo. Bile su to tada odreda osobe s velikim životnim i karijernim planovima, koje su u međuvremenu pretvorene u svojevrsne zarobljenike polumrtvog otočića. U razmišljanje o njihovim sudbinama neprestano mu se ipak upleću ideje za nove umjetničke (ili bolje reći umjetničke) projekte, koji očito trebaju dati smisao njegovu novom-starom otočnom životu. Tako ga na trenutak zaintrigiraju sjene okupljenih na sprovodu, koje mu se pričine kao zahvalan materijal za kakvu umjetničku instalaciju. Ili još bolje, razmišlja u sebi da bi zahvalan materijal mogli biti i sami otočani, od kojih bi mogao napraviti kolektivni spomenik: »Spomenik od sto, ma što sto, od tristo osoba? Samo mu treba naći neki smisao, uokviriti ga teorijom, nekom filozofijom, to bar nije problem«. I dok on tako zdvaja nad idejama za svoj novi konceptualni uradak (pod čime očito smatra bilo kakvu neobičnu uporabu običnih stvari), pogled mu neprestano pada i na oca, kojeg dugo nije vidio i s kojim očito ima i nerazriješene račune...

U svakom slučaju, analizirani ulomak sintetizira neke od najboljih obilježja Gregurova dosadašnjeg vrlo uspješnog opusa – lepršavost prvih priča, Trombetassiczevu satiričku oštricu, Ledin osjećaj za psihološko nijansiranje te Vošickijevu društveno-političku kompleksnost. A u gregurovsku poetiku mogao bi se sasvim lijepo uklopiti i s obzirom na propitivanje odnosa između pojedinca i društva. Sve to jamstvo je da nas očito čeka novi odličan roman!