Jedna obiteljska povijest iz teških vremena

Učini se čovjeku da je godinama prolazio pokraj nekoga zatamnjenoga povijesnoga prostora o kojem se dosta govorilo, ali je ostalo i puno neizgovorenoga. Nakon Drugoga svjetskoga rata Hrvati su sumnjičeni i okrivljavani za mnoga zlodjela. Progonjeni su i kažnjavani i posve nedužni ljudi. Ti glasovi o kolektivnoj krivnji čuju se i danas. Njihova je svrha oklevetati, obmanuti, poniziti kako bi se lakše ostvarivali nečiji osvajački ciljevi. Taj je rat posvuda završio davno, samo progon Hrvata kao sudionika na strani poraženih nije prestajao. O razmjerima zla i nesreće koja ih je pratila nije se ni smjelo govoriti. Nitko ne optužuje cijele narode za nacizam, fašizam i kvislinško sluganstvo, samo je narod Hrvata izložen stalnim ponižavanjima, zbog toga što su ga osovinske sile upregnule u svoja kola. Nakon poraza morali su bježati i proći krvavim križnim putevima, a mnogi među preživjelima tjednima su plovili preko oceana da bi negdje našli komadić sigurna prostora. Nakon uspostave demokratske hrvatske države 1991. objavljene su o tome mnoge knjige i vrijedna svjedočenja.

Ove godine u ruke nam je došla knjiga koja iz same srži bolnoga iskustva pokušava osvijetliti dublje slojeve slabo osvijetljenoga povijesnoga prostora, donosi riječ stvarnoga iskustva, otkucaj srca protjeranih i progonjenih. Otkriva nam dio skrivane istine o sudbinama ljudi proglašenih krivim, čak i bez ikakve krivnje. U njoj je obrađen cijeli tragični životopis ing. Mime Rosandića. Pred nama je knjiga koja je doista sjajan prilog rasvjetljavanju tog vremena i sudbina u njemu i razumijevanju razdoblja između dvaju svjetskih ratova i kontinuiteta jugoslavenske politike, neovisno o ideološkom predznaku.

Ukazuje nam se moć života i ljubavi koja se ne može okovati vanjskom stegom. Voljeti svoje, svoj rod i dom, voljeti sve ljude mira koje vodi radost suživota, međusobnoga poštovanja i suradnje. Autorica se odmaknula od stajališta s kojeg se presuđuje prema motrištu prikladnijem za prosuđivanje, analizu i udubljivanje, ali ne i prešućivanje. Ni presuđivanje, ni prešućivanje. Kad se približi osjetljivijim pitanjima, autorica će iskazati ovakav stav: »Nisam pozvana pisati o tim događajima, mogu reći samo ono što sam čula od majke« (58). Želi znati i ako je moguće u riječ pretočiti ono što joj je otac ostavio, a majka stalno primicala unutarnjem uhu, da taj dio života ne bi potonuo u zaborav. Hrvatska! Kao da s visina kroz njezin um i dušu otac opet gleda staze promjenjivoga svijeta.

Mime Rosandić napisao je poruku svom narodu u najsažetijoj i najpotresnijoj formi. Naslovio ga je na svoje tri malodobne kćeri, Aneru, Maru (Nedu) i Iku te zamolio prijatelja Peru Ćulumovića »da u slučaju njegove pogibije pismo proslijedi obitelji. Ono je stiglo do nas, majka ga je dugo čuvala, čekala je da budemo dovoljno spremne« kako bi čule zadnju očevu poruku:

Draga Anera, Mara i Ika!

Evo vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu moje drage curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte su u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne. Vaš ćakan, Mime

Neda Rosandić Šarić napisala je važan uvod u jednu dramu koja čitatelju njezine knjige Domovina iznad svega /moj otac Mime Rosandić često tjera suze niz lice i razbuđuje veliko poštovanje prema odluci da javno prikaže što je saznala o svojem ocu unatoč mnogim branama koje su postavljene kako se istina ne bi doznala. Uz tu važnu priču doznali smo i o golemoj ljubavi i žrtvi njezine majke Fine, koja uspravno hoda u koloni samozatajnih hrvatskih žena koje su kroz povijest nosile preteška bremena na svojim leđima, podizale djecu, čuvale kuću, zemlju, vjeru i mitske predaje, dok su muževi u tuđini zarađivali za komad kruha, ili ratovali i ginuli. Ne može se razumjeti hrvatska povijesti ako se ne uvidi ta neizreciva snaga, žrtva i plemenitost hrvatske žene.

Pred oči nam iskrsava slika iskrcavanja Fine Rosandić na obalu Buenos Airesa sa svoje tri sitne djevojčice. Najprije su živjele u jednoj sobici bez prozora u derutnom, napuštenom staračkom domu »u kom su kraljevali miševi i štakori« (62). Dom su za stanovanje u gradskom predjelu Flores pripremili hrvatski svećenici u Argentini kad su saznali za sudbinu protjeranih Hrvata. Crkva im je davala snažnu potporu i brinula se o vjerskom životu. Dobrotom ing. Jure Petraka, Mimina kolege i obiteljskoga prijatelja, koji je u progonstvo došao nešto prije i uspio se zaposliti, Fina Rosandić je uspjela kupiti šivaći stroj, polovnu »singericu« i otada šivanjem zarađivati za život u Argentini. Jure Petrak nije mislio od čega će sljedećih dana živjeti kad je iz džepa izvukao cijelu mjesečnu plaću i dao je gospođi Fini za »singericu«. Trebalo je još samo malo novca i obitelj Mime Rosandića imat će od čega živjeti.

A kad sažmemo te dvije priče, o Mimi i Fini, onda shvatimo od kolike je plemenitosti satkana autoričina duša, unutarnji svijet hrabre žene u koju su roditelji unijeli samo čistu ljubav. Knjiga Nede Rosandić Šarić o kojoj ovdje pišemo, knjiga je i o jednoj velikoj patnji i rani na hrvatskom narodnom biću, na tijelu i duši naroda kojega je sv. Ivan Pavao II. nazvao narodom nade. To je glas nepobjedive Hrvatske. Nesreće su dolazile s onima koji su mislili da se može izbrisati ime jednome narodu i oteti njegova povijest, zemlja i budućnost. Knjiga koja je pred nama pokazuje da je ljubav nepobjediva.

Autorica strpljivo i nježno dodiruje zemlju i svetinje predaka koje su još uvijek tu, a u prahu te zemlje i njihove kosti, uspomene i nade. Neda Rosandić Šarić je srcem slijedila zvijezdu koju je u svom dirljivom, oproštajnom pismu spomenuo njezin otac. Ni on ni ona ne idu za tom zvijezdom zbog nekoga nagovora ili koristi, nego zbog toga što im je njezin put već zadan. Zadnji susret s ocem bio je 1947. blizu izbjegličkoga logora Fermo u Italiji kad Neda Rosandić nije imala ni četiri godine (15). A kad je počelo povlačenje iz Zagreba Neda je imala osamnaest mjeseci (63). Ostala je s majkom i dvije sestrice u tuđem svijetu. Majka je imala dovoljno ljubavi, nade i vjere za sve (16). Otac je u majčinim uspomenama bio kao stijena, »uporan, ustrajan, odlučan, pošten, skroman i samozatajan«. Nije se razbacivao riječima, jer riječ je za nj bila svetinja (17).

Autorica pokušava sastaviti sliku raznesenu mnogim eksplozijama u mraku Drugoga svjetskoga rata i poraća. Iz Hrvatske je njezina obitelj u Italiju doputovala 17. srpnja 1945. u izbjeglički logor Fermo, u stočnim vagonima, u kojima su bili nagurani »muškarci, žene, stari ljudi, djeca«, napeti, znojni, žedni i gladni (64). Kad su krenuli iz Zagreba Nedi je bilo 18 mjeseci. Otac je u noći s 5. na 6. svibnja 1945. donio vijest o povlačenju. Hrvatska je u metežu svjetskoga rata jako krvarila. Pritisci su dolazili s različitih strana. »Ali majka je znala reći da je bilo i naših koji su odigrali negativnu ulogu« (46). Kao malena djevojčica s majkom i dvije sestrice ukrcala se 5. travnja1948. na brod koji je krenuo iz Genove i doplovio u Argentinu 29. travnja 1948. Majka nije znala gdje je u vrijeme njihova odlaska bio otac. Prema majčinoj priči autoričin je otac bio jedan od organizatora Velebitskoga ustanka 1932., a za vrijeme rata ing. Mime Rosandić bio je državni tajnik za šumarstvo. »No otac je o svojim političkim i drugim borbama govorio doista malo, i nažalost o njima ne znam pojedinosti« (24).

U travnju 1948. majka je znala da je ostala sama s troje male djece. Pred njom je bila teška neizvjesnost. »Je li bila ljuta, ogorčena, očajna i žalosna? Sigurno je da su svi ti osjećaji bili prisutni u njezinoj duši« (147). Njezin je muž Mime Rosandić u jutarnjim satima 14. travnja 1948. s petoricom suboraca krenuo »na put u nepovrat«, autobusom do Leobena, pa vlakom do Leibnitza, a onda pješice prema Hrvatskoj. Akcija se zvala »Deseti travnja«. »Udba je tvrdila da su ih uhitili slijedećega dana, 15. travnja 1948.« (146). Među sudionicima te akcije bili su i izdajice. Britanske su vlasti 1946., prema Ozninim informacijama, »izradile popise po kriterijima navodne kaznene odgovornosti, izbjeglice su podijelili na bijele, sive i crne. Na bijelom su bile žene i djeca, na sivom ugledni i priznati Hrvati koji su djelovali protiv Jugoslavije, a na crnom koji su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili na istaknutijim položajima i koje je Jugoslavija proglasila ratnim zločincima« (69). Na popisu sivih bilo je ime Frane Manestara a uz to ime u zagradi je pisalo Mime Rosandić.

Neda Rosandić Šarić pokušava po arhivima, knjigama i uspomenama drugih ljudi otkrivati što se stvarno dogodilo s njezinim ocem, čovjekom koji ni pod koju cijenu nije htio napustiti san o slobodnoj Hrvatskoj. Znao je da žrtvujući svoj život za sobom ostavlja nezaštićenu obitelj, ali Providnost je odredila drukčije. Na putu u nepoznatu zemlju djevojčica Neda se na brodu »teško razboljela«. »Moje se zdravstveno stanje pogoršalo toliko da se majka pomirila sa sudbinom, mislila je da ne ću preživjeti« (78). Molila se da ne umre prije nego stignu do kopna da joj »more ne bude grob«. Njezina baka Mara umrla je u logoru u Fermu, 22. rujna 1947. (79). Nije dočekala da još jednom vidi sina Mimu, koji je tada bio negdje u Austriji (79). Ni Nedina majka Fina nikad se više iz Argentine nije vratila u Hrvatsku. Umrla je 1991. u dalekoj zemlji, koja je primila mnoge Hrvate nakon Drugoga svjetskoga rata.

Jesu li mučili moga oca, pita se autorica, pa navodi svjedočenje žene koja ga je posjetila u zatvoru, kako je »vidjela posljedice čupanja noktiju«. Pisac jedne druge knjige I. Prusac navodi »slučaj suborca Vinka Dundovića, koga su mučili tako što su ga vezali, a na njega puštali štakore da ga grizu...« (158). Mime Rosandić je 27. kolovoza 1948. osuđen na smrtnu kaznu. Nije uložio molbu za pomilovanje. Autorica knjige nije ni u slobodnoj Republici Hrvatskoj mogla otkriti gdje bi moglo biti grobište njezina oca i njegovih sudrugova. Neda Rosandić Šarić, kao i njezine sestre, završila je visoke škole u Argentini i Americi. Nakon uspostave Republike Hrvatske postala je hrvatskom veleposlanicom u Argentini. Sad je u mirovini i živi u SAD-u. Napisala je knjigu koja je već dobila mnoge pohvale. Posve ih je zaslužila svojim obzirno građenim tekstom, sklona prosuđivanju a ne presuđivanju, blagim jezikom odanosti voljenoj Hrvatskoj.