Greta iz Apoka

Moje je djelo potaknuto vječitom dječjom znatiželjom i maštom te čitanjem djela našega književnika Pavla Pavličića

... Tako smo došli do one točke u priči koja će našeg znatiželjnika najviše začuditi i koja će ga nagnati da se jednom zasvagda opredijeli hoće li u ovu povijest povjerovati ili neće...

(Pavao Pavličić: Lađa od vode)

*

To je moćan citat, koji mi od prvog trenutka daje smjernicu ispravnosti mojega teksta..., citat našega plodnog i meni vrlo interesantnog pisca za mlade Pavla Pavličića osebujnim radovima, a nadasve pričama za djecu i vrlo značajnim kolumnama u Vijencu pod naslovom Sanjarije samotnog vozača – primjerice Retrovizor. To je priča pristupačna svim naraštajima koja mi opet nudi razna razmišljanja kao inicijator moga prosvjetiteljskog pisanja za mlade o pogledu unazad... dok život ide naprijed. Savršenstvo.

...Nije li, naime, tako da nam se sve pojave u vlastitoj prošlosti čine i manje i jednostavnije nego što su doista bile? Ili je možda obratno, možda je zrcalo našega sjećanja drukčije...

(Pavao Pavličić: Retrovizor, »Vijenac«, 18. lipnja 2020)

*

Književnik, akademik koji nadahnjuje svojom jednostavnošću savršenstva snalaženja u sadašnjosti, prošlosti i pogledom na budućnost...

Čast mi je biti suvremenik s našim bardom, »haiku pjesnikom« koji vidi isto i slično kao ja, ja kao ON... dodirljiv i postojan, a toliko moćan da u čitatelju pobudi kreativnost koja je u nama... tu, u prirodi... jer i ja sam pjesnik haiku poezije.

*

Draga djeco, predivan je dan, spušta se već i noć i došlo je vrijeme da vam otkrijem tajnu kvantne biologije. Još davno, davno, prije nego se i moj djed rodio, u moj grad navratio je znanstvenik po imenu Tonko, koji je nama djeci iz zemaljskog svijeta pričao jednu zanimljivu istinu. Istina je nastala u zvijezdama, a preselila se iz neba silom diobe planeta Proton u dva nova planeta. Tako je tom diobom nastala kvantna energija s moću tuneliranja kroz vrijeme i prostor. Tom silom u naše more ušla je nova energija s novim životom. Pod morem se velikom brzinom stvorio novi podmorski svijet, s novim stanovnicima i sasvim drugim svojstvima života. Tuneliranje ili kretanje iz novog podmorskog svijeta u naš zemaljski svijet bilo je moguće samo posebnim vremenskim vozilom u obliku diska koji su proizveli ti novi stanovnici podzemnog svijeta koji su Zemljani nazvali Apok. U Apoku su živjela samo djeca koja su imala znanstvenu teoriju i visoki tehnološki napredak, nepoznat nama Zemljanima. Tonko nam je obznanio da je u Apoku zapravo samo dječji svijet, jer diobom Protona drugi dio planeta odletio je s odraslim stanovnicima na suprotnu stranu svemira, u svoj svijet – svijet Apoka, i nastanio se u podmorju, kojim vlada djevojčica Greta. Apok je bio nastao modifikacijom čestica s planeta Proton te su djeca koja su tunelizirana izvanzemaljskom silom stvorila svoj novi svijet. Djeca su bila napredna civilizacija, koja je svojim mislima stvarala nova pomagala za lagodan život u svom svijetu, pod morem u gradu Apok. Apok je zapravo bio jedan veliki prozirni svjetleći balon na dnu mora. Greta i njeni sljedbenici stvorili su cijeli grad s prostranim ulicama i staklenim zgradama. Stanovnici Apoka imali su robote koji su sve radili za njih, a roboti su bili pokretani telepatskom energijom svakog djeteta. Djeca nisu imala nikakvih obaveza osim što su se svaki dan igrala sa svojim robotima i svojim prijateljima. Greta je uredila dječji svijet po mjeri djece, sve se što god je trebalo odvijalo bioenergijom teleportiranom telepatijom svakog djeteta, svojim redom i redoslijedom koji nitko nije nadzirao, jer je bio savršen. Djeca svijeta Apok nisu imala nikakve zakone, nikakve obaveze da idu u dječje vrtiće ili da idu u škole, ili da nakon igre moraju pospremati svoj prostor... sve se samo odvijalo nevidljivom energijom. Djeca se nisu morala ni kupati, jer se nisu ni zamazala, a jela su samo slatku finu hranu koju su stvarali od morskih algi koje su stvarale bakterije koje su donijeli sa sobom iz Protona. Sva hrana bila je s okusom na čokoladu, s aromom raznog voća iz izvanzemaljskog svijeta. Katkad su djeca organizirala izlete svojim putujućim diskom kroz vremenski tunel na kopno naše zemlje. Tu su se počela družiti samo s djecom koja su pokazivala svoja znanstvena znanja genetski određena rođenjem na Zemlji i bioenergetska svojstva komuniciranja sa stanovnicima Apoka. Međusobno su razmjenjivala slatkiše, igrala se videoigrica na posebnim uređajima koji su radili na moći energije misli. Zemaljska su se djeca, saznavši sve teorije i znanja od svojih novih prijatelja djece iz svijeta Apok, zaželjela takvog života. Međutim, Tonko nam je objasnio da nisu mogli opet zamisliti život tamo negdje daleko bez svojih zemaljskih prijatelja, mame i tate, djeda i bake, bez svojih kućnih ljubimaca. Roboti nisu bili prijatelji, roboti su bile misli koje su radile sve što si poželio, ali bez priče, bez razgovora, samo telepatijom. Telepatija nije imala glazbu, razne zvukove koji su remetili san Zemljana. Odluka djece Zemljana i djece iz podmorskog svijeta Apoka bila je da se ipak svatko vrati svom svijetu, ali da se kadikada povremeno posjete kroz energiju tuneliziranja i razmjene iskustva svojih znanstvenih dječjih igara. Ovo je inače poznato samo Greti i meni, jer Tonko je otišao na put među zvijezde u svom svemirskom stroju, koji su mu sastavili roboti i djeca iz svijeta Apoka.