Dragoj domovini

I.^[1]

Domovinu ja u srcu nosim^[2] svoju
sretna, smíje li se ko sunce visoka^[3];
a oko u tužnom rosim nespokoju
plače li ko rijeka modra i duboka^[4].

Dok zrcali more sjene galebove,
blâgo travu pase, pšenica se zlati,
vijenac mojih sanja^[5]– zavičaj – me zove
uspavanku nježnu da mi pjeva mati.

Kada zamiriši krasno poljsko cvijeće,
dunja na ormaru što ju baka drži;
kad lasta pod svoju strehu sretna slijeće
i ilinštak žarki^[6] svaku travku prži,

domaću riječ čujem što ju srce treba –
roda moga jezik^[7] uzdižem do neba.

II.^[8]

Roda moga jezik^[9] uzdižem do neba;
sav eter treperi od umilna zvuka.
Jezik što nam kao kruh nasušni treba
zatrti je htjela mnoga tuđa ruka.

Mnogi naši u njeg prije nas su tkali
ponajdublje misli, sreće, tuge plime;
i najveću ljubav što su osjećali
u mile i drage pretakali rime.

I sve dok nas ima, hrvatski će biti
i zemlja i narod i jezik nam sveti.
Jezik čuvaj, cijeni, zbori, piši, kiti
bijeli papir njime. Ti ćeš nad njim bdjeti.

Mističnoj ljubavi^[10] versi moji poju;
amo, skupimo se, nek smo svi na broju.

III.

Amo, skupimo se, nek smo svi na broju
u široko kolo neka svatko hrli.
Ja pružam ti ruku, daj ti meni svoju;
grlim te ko sestra dok me bratski grliš.

Na livadi cvjetnoj ispod plavog svoda
nek med lepim cvetjem navèk bu pravice.^[11]
Tko to želi, krv mu neće postat voda
uz pošteno srce i čestito lice.

Zar narod uz obilje Majke mori glad,
zar se gloži plačući »Jojček, kaj bu z nas!^[12]«?
Dok stabla bijelih breza^[13] i oraja ‘lad
složnom slogom rastu – oplodit će i kras^[14].

Ako se međ vama ikoji koleba:
gordo čelo Njeno uzdignuti treba.

IV.

Gordo čelo Njeno uzdignuti treba
(al crven-bijelu vrpcu sa njeg ne skidaj),
Lijepe naše što nam, ispod modrog neba
darežljivo i ljupko prostire svoj raj^[15],

Jur ni jedna na svit vila^[16], kao žena,
kao majka takvih blaga nema plodnih,
(ko planina bistrim vrelom osnažena)
zèmlje, travâ, poljâ, lozâ blagorodnih.

Lopate u ruke, kruh svoj sijmo sami,
štale, tôre prȁvi za koze i krave.
Zašto drugi svoje smeće daju nami
kad imamo zemlju za plodove zdrave?

Zbudimo ju^[17] klíkom: dobrojutro more,^[18]
o, rijeke, jezera, livade i gore!

V.

O, rijeke, jezera, livade i gore,
prirodna bogatstva u Njoj udružena;
buro, maestralu, jugo i lahore,
more, more sinje, (trajna, nina, nena).^[19]

Velika Kapelo, Svilajo, Kalniče,
Velebitu silni i Zagorje cijelo,
Učko i Mosore, Okiću, Snježniče,
Dinaro i Ziru, krasite Joj tijelo.

Cetino i Mirno, Uno i Kupčino
teci; Savo, Dravo teci^[20]. Dobra budi
Odro, Krko, Muro, Neretvo, Krapino.
Ti, Dunave, daj nas, usnule, probudi!

Pjevajuć o vama, pjevajuć o svojem,
ja o ponajljepšoj u svijétu pojem.

VI.

Ja o ponajljepšoj u svijëtu pojem,
u riječi što nije izginula sjena^[21],
na jeziku prvom i najdražem, mojem;
ti živiš u meni, riječi drȁgocjena!

O pisana knjigo, hvala ti i slava
teb’ u versih harvatski složèna^[22] što si;
tko ti srce dava, svega sebe dava^[23] –
nasljeđe nam važno pradjedova nosiš.

O lijepa, o draga, o slatka ^[24] nam riječi,
baštinjena srećo, topla, plemenita,
miluje nas tvoj zvuk, smiruje i liječi,
uzdiže nas tvoja lipost uzorita^[25].

Slušam što mi tvoji ‘milni zvuci zbore
dragom njivom, poljem i uz kršne gore.^[26]

VII.^[27]

Dragom njivom, poljem i uz kršne gore^[28]
u mislima hodim, iz kraja daleka.
Trsje brdo krasi, leluja se more;
u najdražem domu ognjište me čeka.

O domovini pojem ponajljepši poj;
u svakom dahu svome osjećam Njen dah.
Tijek prošlosti mi Njene ostavlja trag svoj:
kraljevi i bani i pradjedova prah^[29].

I sve što Njojzi^[30] rade trpi obraz moj,
i rug i ponos^[31], zalâ sva i sreće sve.
U čudotvorni zapis^[32] stavljam pečat svoj:
ljubav, žal i hvalu, radost i bjesove.

Dok se osjećanja u mislima roje,
obilazim humke djedovine svoje.

VIII.

Obilazim humke djedovine svoje,
tu čekaju me doli, daljine i gaj^[33].
Tamo gdje se more i nebesa spoje,
u tome suncosjaju svijetli i moj sjaj.

Udišem arome smilja, komorača,
ružmarina, smrče, lovora, lavànde;
bajamu i smokvi što rastu iz drača
nazdravljam drvenom bukarom bevànde.

Tu maslina cvate, tu hrast lužnjak lista,
lȕk, kopriva, sljez, mnoštvo bilja jestivog.
Tu različak modri kao oko blista,
tamo nakraj brega je počel cvesti glog^[34].

Da ti pûpi stižu plodu bogatome,
molit ću se za te, ti ljubljeni dome.

IX.

Molit ću se za te, ti ljubljeni dome,
da ne kažu neki »Gle novu aferu«;
da nas nikad više, kad smo svoj na svome,
ne tiraju, vežu ni biju ni deru?^[35]

Opustjela sela, zarasle živice.
Ovce na visòke tirajmo vrhunce!^[36]
Zašto se ne zlate slavonske ravnice?
Ne prodajmo svoje, ni zere, ni unce!

O, kako će onda divan život biti
bez hrvatskog jala^[37], moja domovino,
kad nas sloga, ljubav i poštenje kiti,
o Ti moja bajko, Ti moja davnino!^[38]

Ja ću, dokle slavim Tvoje atribute,
oplakivat Tvoje rane tužne, ljute.

X.

Oplakivat Tvoje rane tužne, ljute
svatko će tko Tebe svojim domom smatra,
a onome koji tuđe liže skute^[39]
dok po Tvojim pljuje, nek je pàkla vatra^[40].

Na pos’o se dajmo, neka ori sve se,
i ljepoti čistoj himnu zapjevajmo^[41],
i od misli naše nek se zemlja trese;
pameću i znanjem svoje očuvajmo.

Pa uz skladne gusle^[42] upregnimo snage;
neka mudrost smijeni tužaljke i jade,
za sve naše žive, mrtve, mile, drage,
u uskrsu cvjetnom hrvatske Plejade!^[43]

A ja ću, dok živim, najmiliji dome,
vodit te po svijetu u srdašcu svome.

XI.

Vodit Te po svijetu u srdašcu svome,
dano mi je, majko, otkada me rodi.
Oj junačka zemljo^[44], kretnje su Ti trome,
spavaš. Ajde zlato^[45], daj se preporodi.

Dovoljno je mlijeka u prsima Tvojim
za sinove Tvoje i za Tvoje kćeri.
Zašto plodnost Tvoja da propada, stoji,
dok Ti djeca tuđe obilaze dveri?

Bogatstvo je iznimno darov’o Ti Bog;
sposobnosti treba, i volje i reda,
i mudrih domaćinâ, zbog nas, Tebe zbog –
da postaneš zemljom od mlijeka i meda.

Ja ću, prteć nove stazice i pute,
ime Ti cjelivat zauvijek, i skute.

XII.

Ime Ti cjelivat zauvijek, i skute
ja ću draga majko, domovino mila;
pjesme pisat Tebi Tobom nadahnute
tim što sam, po Tebi, sretna bȁštinila.

Tu gdje oro gnijezdo vrh timora vije^[46]
leti pjesma tica, kosaca i zvona^[47],
u unuku djeda živo srce bije^[48] –
pomno slušam riječi Tvoga panteona.

O, majke i bake i prabake moje,
što nasljeđe svoje ugradiste u me,
kmetovi, seljaci, radnici, gospoje,
stričevi i ujne, mile sestre, kume!

I u studen-goru za Nju, i pustinju!
Ne dajmo se braćo, ni žezi ni inju.

XIII.

Ne dajmo se braćo, ni žezi ni inju;
nek uz druga drug koraca, nerazlučno,
vjerno^[49], dok riječ milu, dragu, materinju
prenosimo dalje, sa koljena, zvučno.

Držimo se skupa. A onom kom smeta
riječ nacija, narod, (a pradjedi naši
živjeli su ovdje stotinama ljeta)
kad uvidi, bit će »kesno iti k maši!^[50]«

Znamo jer nas povijest i priroda uče:
bez korijena stablo svako mora pasti.
Bez jezika tako, čovjek, i bez kuće,
bez povijesti će, i bez svog roda, zgasti.

Pohranimo zapis u zavjetnu škrinju:
imamo li sebe, imat ćemo i Nju.

XIV.

Imamo li sebe, imat ćemo i Nju;
a ni li skoro skrajnje vrijeme da^[51], ljudi,
izdignemo složno čast nam materinju?
Boj se šupljih glava^[52], boj se šupljih grudi^[53].

Tko ne cijeni što mu u nasljeđe osta,
tko ne voli svoje, zaslužan ga nije.
A za pravu sreću bilo bi mu dosta
održavat, redit dom svoj iskrenije.

Poštenje je uvijek izgubiti lako;
poštovanje teško izgraditi, steći,
i do čestitosti dolazi se ako
osim svojoj, tuđoj veseliš se sreći.

Hodam, ljubeć svaku milu boru Tvoju.
Domovinu ja u srcu nosim^[54] svoju.

Magistrale

Domovinu ja u srcu nosim^[55] svoju,
Roda moga jezik^[56] uzdižem do neba;
Amo, skupimo se, nek smo svi na broju,
Gordo čelo Njeno uzdignuti treba.

O rijeke, planine, livade i more,
Ja o ponajljepšoj u svijétu pojem.
Dragim poljem, njivom i uz kršne gore
Obilazim humke djedovine svoje.

Molit ću se za te, ti ljubljeni dome,
Oplakivat tvoje rane tužne, ljute,
Vodit te po svijetu u srdašcu svome,
Ime ti cjelivat zauvijek, i skute.

Ne dajmo se, braćo, ni žezi ni inju,
Imamo li sebe, imat ćemo i nju.

^[1]   Ovaj sonet sadrži citate ili parafraze moje pjesme »Hrvatski jezik«, objavljene u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2019. godine.

 ^[2]   Cf. Moj dom, S. S. Kranjčević.

 ^[3]   Jama, Ivan Goran Kovačić.

 ^[4]   Cf. Modra rijeka, Mak Dizdar.

 ^[5]   Moj dom, S. S. Kranjčević.

 ^[6]   Svakidašnja jadikovka, Tin Ujević.

 ^[7]   Jezik roda moga, Petar Preradović.

 ^[8]   Ovaj sonet sadrži citate ili parafraze moje pjesme »Hrvatski jezik«, objavljene u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2019. godine.

 ^[9]   Jezik roda moga, Petar Preradović.

 ^[10]  Baveći se pitanjem potrebe zajedničkoga standardnoga jezika, Ivan Derkos je 1832. godine »mističnom ljubavlju« opisao vezu među tadašnjim hrvatskim prostorima.

 ^[11]  Cf. »Ni med cvetjem ni pravice«, Balade Petrice Kerempuha, Miroslav Krleža.

 ^[12]  Kip domovine leta 188*, A. G. Matoš.

 ^[13]  Kraj bijelih breza, Dobriša Cesarić.

 ^[14]  Krš, kamenito tlo.

 ^[15]  Moj dom, S. S. Kranjčević.

 ^[16]  Jur nijedna na svit vila, Hanibal Lucić.

 ^[17]  Još Hrvatska ni propala, Ljudevit Gaj.

 ^[18]  More, Josip Pupačić.

 ^[19]  Galiotova pesan, Vladimir Nazor.

 ^[20]  Hrvatska domovina, Antun Mihanović.

 ^[21]  Childe Harold, Fran Galović.

 ^[22]  Judita, Marko Marulić.

 ^[23]  Skup, Marin Držić.

 ^[24]  Dubravka, Ivan Gundulić.

 ^[25]  Jur nijedna na svit vila, Hanibal Lucić.

 ^[26]  U slavu 25. svibnja godine 1862. na Grobničkom polju, August Šenoa.

 ^[27]  Ovaj sonet sadrži citate ili parafraze moje pjesme »Hrvatski jezik«, objavljene u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2019. godine.

 ^[28]  U slavu 25. svibnja godine 1862. na Grobničkom polju, August Šenoa.

 ^[29]  Cf. Moj dom, S. S. Kranjčević.

 ^[30]  Ibid.

 ^[31]  Ibid.

 ^[32]  Ibid.

 ^[33]  Mrak, Dragutin Domjanić.

 ^[34]  V trsju, Fran Galović.

 ^[35]  Molitva suprotiva Turkom, Marko Marulić.

 ^[36]  Cf. Idila, A. B. Šimić.

 ^[37]  Deset zapovjedi majke Hrvatske, Vjekoslav Klaić.

 ^[38]  Trubač sa Seine, Matoš u Parizu, Dobriša Cesarić.

 ^[39]  Trilogija Petar Svačić, Pavle Krstinić.

 ^[40]  Hrvatskim mučenicima, Tin Ujević.

 ^[41]  Mladoj Hrvatskoj, A. G. Matoš.

 ^[42]  Hrvatska Hrvatom, August Harambašić.

 ^[43]  Mladoj Hrvatskoj, A. G. Matoš.

 ^[44]  Hrvatska domovina, Antun Mihanović.

 ^[45]  Ajde Kato, ajde zlato, narodna pjesma.

 ^[46]  Smrt Smail-age Čengića, Ivan Mažuranić.

 ^[47]  Kod kuće, A. G. Matoš.

 ^[48]  Hrvatska domovina, Antun Mihanović.

 ^[49]  Smrt Smail-age Čengića, Ivan Mažuranić.

 ^[50]  »Baba cmizdri pod galgami«, Balade Petrice Kerempuha, Miroslav Krleža.

 ^[51]  Još Hrvatska ni propala, Ljudevit Gaj.

 ^[52]  Stara pjesma, A. G. Matoš.

 ^[53]  Ibid.

 ^[54]  Cf. Moj dom, S. S. Kranjčević.

 ^[55]  Cf. Moj dom, S. S. Kranjčević.

^[56]  Jezik roda moga, Petar Preradović.