Bilješke uz kratke priče Pavla Pavličića – Lađa od vode

Čini mi se da sam prvi put u životu čitao dva izdanja jedne knjige istovremeno, i to mi se dogodilo s knjigom priča Pavla Pavličića Lađa od vode – prvo izdanje iz 1972. i novo izdanje iz 2020. Nisam imao namjeru istraživati je li autor mijenjao štogod u novom izdanju, budući da je sam napisao »Piščeva napomena, ili; kud plovi ovaj brod«. Poslušavši nastavnike, on je pokušao »zorno pokazati kako izgleda postmodernistički tekst i o čemu se u njemu zapravo radi. On donekle pokušava tragom jedne »Tehnike pisanja« Stephena Spendera koja se inače odnosi na poeziju – napisati svoju tehniku pisanja u kojoj su važne tri točke: Pavličić je počeo pisati fantastiku zato što nije znao pisati ništa drugo, bitno mu je bilo to što se fantastična priča može izložiti ukratko, pomalo suhim kronikalnim stilom, bez dijaloga i mnogo opisa i napokon da se fantastične priče zasnivaju na dosjetci.

Mislim da je to bio put i putokaz kako da čitam Pavličićeve kratke priče.

Lađu sam davno čitao. Imao sam jedan možda strog kriterij što se tiče kratke priče, jer sam selekcionirajući priče za natječaj Večernjeg lista za kratku domaću priču još od 1964., a pritom i prevodeći neke američke kratkopričaše, podignuo ljestvicu vrijednosti. U tom strogom izboru našle su se knjige novela i priča: Vjekoslav Kaleb, Novele, 1946., Ranko Marinković, Ruke, 1953., Vojislav Kuzmanović, Petar na pijesku, 1955., Ivan Slamnig, Neprijatelj, 1959. i Pavao Pavličić, Lađa od vode, 1972.

Ključna rečenica »Tako smo došli do one točke u priči koja će našeg znatiželjnika najviše začuditi i koja će ga nagnati da se opredijeli hoće li on u povijest povjerovati ili neće, kao da sama otvara stranice misterioznih priča«.

Kad Lađu od vode čitate od početka do kraja, ne može vas mimoići sjećanje na Joyceove Dublince. Moglo bi se pisati o moralnoj povijesti jednoga gradića, koji možda simbolizira opće stanje duha.

Kornelija Kovač Pavličićevu fantastiku naziva utopijskom ili socijalnom, jer fantastično funkcionira jedino na sredstvu izražavanja.

Jedne su priče iluzije zbilje, a u drugim pričama ta iluzija zbilje destruira se uvođenjem elemenata fantastike.

Jedan od ključnih postupaka kod fantastičara je intertekstualnost.

Pojava metanarativnih komentara još je jedan od bitnih potpornja strukturi priče.

Tonko Maroević pisao je o Lađi od vode, davne 1972. godine, kada je knjiga objavljena, da je – »pravi primjer inovativne i eruditske proze, izvanrednog tkanja mašte i znanja«.

Sam Pavličić spominjao je u svezi sa svojom prozom – Itala Calvina i Bulgakova. Chris Power u The Guardianu svojevremeno je napisao da su Calvinove priče nadahnute znanstvenim teorijama, eksperimentima i da su njegove priče generirane s pomoću tarot karata. Calvino je zanemarivao lik i zaplet, ali je inzistirao na narativnom zamahu.

Rekao bih, čitajući Pavličića, da on poput Calvina izaziva literaturu kako bi opisao neopisivo.

Opet ću posegnuti za Tonkom Maroevićem, koji nam svima itekako nedostaje. Napisao je »Kako bilo, i do dana današnjega uvjeren sam, a nisam jedini kako je ̔Lađa od vode̕ jedno od najzrelijih literarnih porinuća knjige koja nije ništa izgubila na svojoj književnoj, specifičnoj težini«.

Svaka priča Pavla Pavličića svedena je na jedan ključni događaj koji dobiva dramsku strukturu i u svojoj konačnici svodi se na neki paradoks. Pavličić ne određuje vrijeme nekom događaju u gradu – ono je uvijek neodređeno, npr. »Kad u našem gradu cvjetaju kestenovi« ili »Kad je u našem gradu vladala kuga«.

Pričajući u prvom licu o vlastitom iskustvu s lektirom, Pavličić iznosi svoje shvaćanje literature – literatura se oslanja na druge tekstove i jezik kulture, načela nisu više originalnost, nego suoodnos fikcije i zbilje, intertekstualnost i fiktofaktalnost – prelijevanje između fikcije i zbilje.

Može li se reći da je Krležin Filip Latinovicz preteča post­modernizma, jer se jedan tipični impresionistički »maler« pretvara u lice koje sve doživljava ekspresionistički, kad se sve stvari raspadaju u detalje i životne pojave nemaju više nikakve logike.

Pavličićeva proza – izražava poljuljanu ontologiju post­moderne kulture.

Vlak koji noću juri pun ljudi metafora je postmoderne literature, koja više nema čvrstog uporišta, ni ideje, ni zbilje prema kojima bi se orijentirao i zato se kreće u beskraj.

Likovi nisu samo akteri zbivanja nego i metafore suprotstavljenih stavova o suodnosu između fikcije i fakcije. To je podsjećanje na giganta naše literature Branimira Donata, moga dobrog prijatelja još od gimnazijskih dana.

Posebna priča je kriptografija, koja se manje-više nalazi u književnosti od Homera i Shakespearea pa sve do našeg Ranka Marinkovića – vrlo je značajna i za prozu Pavla Pavličića. Kriptografija je vidljiva već u njegovoj prvoj priči »Pismo što ga je Ivan Radak poslao iz sjeverne Italije svojem prijatelju u naš grad«.

Budući da postoji veliki nesklad između privida i stvarnosti, sna i jave, iluzije i zbilje, Pavličić poput Jorgea Luisa Borgesa prenosi to na vlastitu literaturu i poput Borgesa traga za čovjekovim identitetom.

I sam Pavličić piše u uvodu svojega novog izdanja Lađe kako je prihvatio ovaj način pisanja jer nije bio vješt dijalozima i opisima. On izbacuje niz događaja i drži se jednoga ključnog događaja, izbacuje opise i digresije, rezimira fabulu i tako njegova proza dobiva dramsku tenziju, a struktura se obično završava poentom koja je paradoks. Likovi su podređeni događaju koji se svodi na arhetipski obrazac.

Bilo bi interesantno koliko je Pavličić izmislio svojih likova, a koliko ih je prenio iz literature umješnim, majstorskim preobrazbama.

U nekim pričama radnja nema gotovo nikakvu dinamiku, jer je svedena na jednu statičnu situaciju koju postupno osvjetljava, produbljuje i dramatizira kroz sjećanje.

Citirat ću Julia Cortázara: »Roman je kao vijenac planine... kratka priča mora biti uredna, potpuno, dovršena. U njoj sve mora biti savršeno. I zbog toga je nju teže pisati.«

Priča na kraju knjige po kojoj je knjiga dobila naslov Lađa od vode možda je, neću reći manifest, ali u svakom je slučaju program Pavla Pavličića. U toj priči on se zanosi mišlju i idejom kako bi bilo sjajno »uzimati iz knjiga samo neka poglavlja, samo neke ulomke koji dobro pristaju jedan uz drugi...« i nastavlja »sjesti i prepisati ih jedan po jedan spajajući mjesta koja se poklapaju tako da se to ne vidi. Tako bih dobio novu knjigu...« (str. 139).

»Putujuća priča« o baletnoj školi i čudesnom nastavniku koji je svakom dijelu tijela svojih učenica dao slovo, tvrdeći da i naši unutarnji organi sliče pojedinim slovima. On je vjerovao u jednu drugu realnost, ali je bio blizak djevojčicama koje su sanjarile druge svjetove. Bila je to jedna, gotovo bismo mogli reći, mađioničarska varka. Dojam pretjerivanja nestaje kad tu priču shvatimo onakvom kakva ona jest, ne kao priču o jednom nastavniku baleta, nego kao model zbunjivanja čitatelja, jer je riječ o jednom neobičnom događaju (nastavnik je morao otići iz škole). I uza sva pretjerivanja, priča je jedno čulno iskustvo protkano fantastikom.

Nisam bez razloga napravio popis knjiga kratkih priča koje su odigrale veliku ulogu u našoj poslijeratnoj pripovjedačkoj umjetnosti. I nisam bez razloga među Kaleba, Marinkovića, Kuzmanovića, Slamniga, uvrstio i Lađu od vode Pavla Pavličića.