Uz 500. obljetnicu rođenja Stipana Konzula Istranina

Povjesničaru hrvatske književnosti 16. stoljeća ime Buzećanina Stipana (Stjepana) Konzula Istranina relativno je poznato. Njegov život i djelo usko su povezani s razdobljem europske i hrvatske reformacije (protestantizma). To je razdoblje, kao što je poznato, u tadašnjim nekim europskim zemljama pogodovalo novim vjerskim i kulturološkim zbivanjima, u kojima je posebno mjesto i značenje dobio materinski (narodni) jezik, poglavito u prevođenju Biblije. Prije svega, to je razdoblje djelovanja Martina Luthera (1483–1546), Joana Calvina (1509–1564), Filipa Melanchtona (1497–1560) i drugih njihovih sljedbenika diljem Europe. Ne ulazeći ovdje u opisivanje razloga nastanka (pojave) protestantizma, jer o tome ipak postoji opsežna i relevantna literatura, ipak smatram da je uputno nešto više reći o životu čovjeka čija se 500. obljetnica rođenja obilježava ove godine (2021). Pojava Stipana Konzula (on se sam potpisivao Stipan Istrian(in), Stephanus Consul) na kulturološkoj karti Europe, uza spomenuto, vezana je, prije svega, za povijest hrvatske tiskane knjige u najstarijoj hrvatskoj tiskari u »egzilu« u Urachu (1561–1565) u Württembergu.

Radna atmosfera u tiskari (bakropis: Jan van der Straet, 1588)

Ono što se dosad o Stipanu Konzulu zna, oslanja se na oskudne podatke. Rođen je 1521. u Buzetu; u pismima je u latinskome obliku, uz svoje ime i prezime, dodavao i svoje podrijetlo kao Istrianus, Pinguentinus (lat. Pinguentinum, tal. Pinguente). Posvetio se svećeničkome zvanju i djelovao je kao katolički svećenik – pop glagoljaš. Budući da je rođen blizu Roča, u kojem je djelovao i Šimun Greblo (o. 1472–1551) – također poznati pop glagoljaš, nije isključeno da su se suradnički obojica poznavala, a možda je Greblo i Stipanu bio učiteljem glagoljice. U to doba koparski biskup Petar Pavao Vergerije ml. (1489–1565), bivši papinski nuncij i naslovni modruški biskup, pristao je uz reformaciju te je 1546., napustivši Istru, svoj spas, bježeći pred mletačkom inkvizicijom, našao u Švicarskoj i napokon u Stuttgartu kod württemberškoga vojvode Krištofa, koji ga je uzeo za svoga savjetnika. Prema tome, nije čudno da je ubrzo i Stipan Konzul učinio slično kao i Vergerije. Zna se da je 1549. zbog simpatija (pristanka) prema reformaciji i Konzul morao napustiti svoju župu Stari Pazin (Pisino vecchio, Alt Pisino) jer je i on osjetio blizinu mletačke inkvizicije te se sklonio u Ljubljanu, a potom u Kranj, gdje je djelovao kao propovjednik Evanđelja. Budući da je i ljubljanski biskup Urban Tekstor (1543–1558) bio na crti rimske inkvizicije i Ferdinanda I., koji je priječio u svojim nasljednim zemljama djelovanje onih koji su se iskazivali protestantima, stoga su mnogi svoj spas potražili u Njemačkoj.

Petar Pavao Vergerije ml. (1489–1565)

Primož Trubar (1508–1586)

Tako je i Primož Trubar (1508–1586) pobjegao iz Ljubljane u Nürnberg (1548), a potom u Rothenburg na Tauberi (tu je ostao do 1552) [Rothenburg ob der Tauber]. Konzul je to isto učinio došavši k Trubaru (1552), koji se pobrinuo da je 1553. Konzul dobio mjesto kantora u Regensburgu. Godine 1556. otišao je s obitelji u grad Cham, gdje je također bila škola pa je vjerojatno Konzul u njoj radio. No tu ga zadesi nesreća, izgori mu kuća. Trubar ga (1558) nagovori da napusti službu u Chamu. No i Rothenburg mu je (na preporuku Trubara) bio dodijelio neku vrstu pomoći, za koju im Konzul zahvaljuje u pismu od 5. veljače 1559. godine iz Regensburga, kamo se bio ponovno vratio na oporavak jer je nešto pobolijevao. [Konzul je u Regensburgu i nakon 1567/68. boravio pa se i u pismima, koja je tu pisao, potpisivao Stephanus Consul Cantor in der Poetische Schul]. U Regensburgu se oženio Walburgom, koja mu je rodila troje djece: Nikolu, Oswalda i Anu. Prvome je sinu bio kum tamošnji župnik Nikola Gallus. Stipan Konzul se (o Božiću 1557) posvetio prevođenju Trubarova slovenskoga Novoga testamenta (Novoga zavjeta, tiskan 1557) na hrvatski jezik. Ubrzo su bili vidljivi prvi rezultati. Naime, 1559. Konzul je svoj »probni« prijevod NT proslijedio u Ljubljanu, gdje je boravio Antun Dalmatin (†1579), koji je također, bježeći iz Istre pred inkvizicijom, našao utočište kod tajnika zemaljskih kranjskih staleža, Matije Klombnera (†1569). Tada je u Ljubljani odlučeno da se o Konzulovu probnom prijevodu izjasni povjerenstvo u Metliki, tj. znalci glagoljice i hrvatskoga jezika. Zaključak je povjerenstva datiran s nadnevkom 28. kolovoza 1559. Sadržaj teksta na njemačkom objavljen je u knjizi Ivana Kostrenčića (1874), a u hrvatskom prijevodu glasi:

Glagoljski autograf Stipana Konzula — Početak Djela apostolskih

Ocjena stručnjaka o hrvatskom probnom prijevodu [Biblije] Stjepana Konzula sročen dobrim hrvatskim jezikom, uz molbu za potporom tog pothvata

Na znanje svima kojima je ovo otvoreno pismo namijenjeno, a koji se ističu čašću, dostojanstvom i staležom. Budući da je gospodin Primož Trubar, svećenik u Kemptenu u Švapskoj, od bezbožnika otjeran iz Kranjske zemlje zbog svoje kršćanske vjere i prave propovijedi, započeo je dvoje: prevoditi katekizam kao i prvi dio Novoga zavjeta na kranjski (slovenski) jezik, u slavu Svemogućega nebeskog Oca i njegova jedinog sina Isusa Krista, našega spasitelja, i radi širenja njegova imena, te ubogim kršćanima za utjehu i spas njihovih duša, jer Hrvati, Bosanci i Srbi kao i obližnje zemlje nemaju Biblije ili kršćanskih spisa na svojemu jeziku, nego samo neke biblijske dijelove (izvadke) u svojim misalima i brevijarima. To je ponukalo gospodina Stjepana Konzula iz Buzeta u Istri (također zbog svoje kršćanske vjere otjeran iz Istre i Ljubljane), da pođe tragom spomenutoga kranjskog jezika i započeta prijevoda knjige (NT), te prevede isti dio kao i ostatak Novoga zavjeta, koji će kasnije biti objavljeni kao cjelovita Biblija na slavenskom s hrvatskim slovima (glagoljicom) i hrvatskim jezikom koji je glavni slavenski jezik. Priklonivši se ovdašnjem običaju, [gospodin Konzul] pristojno je razgovarao s dolje navedenim kao i drugim duhovnim i svjetovnim [predstavnicima], plemenitašima kao i onima obična roda, a to su: gospodin Matija Zmajić, komptur (načelnik, upravitelj) u Metliki, gospodin Stjepan Stipanić, kapelan u Ozlju, gospodin Ivan Kolonić, kapelan u Sv. Križu (Završje), koji je čak gotovo na turskom terenu na području grofa Zrinskoga, gospodin Hanns Faistenperger i gospodin Grgur Vlahović, obojica kršćanski propovjednici u Metliki, Sebastian Römer, upravitelj metličke kapetanije, gradski načelnik Ivan Pičik, Antun Bočić iz Modruša, Andre Jakšić, gradski pisar Juraj Pisec i Mihael Bočić, sva četvorica građani Metlike, te drugi prisutni za koje je [Konzul] izradio svoj prijevod. Isti je prijevod pregledan, te je ocijenjeno da je razumljiv i da odgovara Hrvatima, Bosancima i Srbima u cijeloj Dalmaciji do Jadranskoga mora i sve do Carigrada. Utoliko se lakše ovaj hrvatski prijevod može prenijeti i u ćirilicu koja je napola ili skraćeni grčki. Nadamo se da će se time (NT) prava kršćanska vjera i istinski spasonosno evanđelje pronositi cijelom Turskom, da će srca i duše Turaka obnoviti i okrenuti kršćanskoj vjeri, te da će se njihovom pustošenju stati na kraj, te da će ubogi zarobljeni kršćani naći utjehu i snagu i da će se [vjera u] Krist[a], naš[ega] spasitelj[a], s vremenom proširiti u Turskoj. Tada će riječ Gospodnja imati svoju moć nad svime što se kreće, giba i živi na Zemlji, nebu i u vodama, i u bezvjernim dijelovima Zemlje, kao što mnoga zgoda i mnogi spisi mogu posvjedočiti da je potrebno o tomu pripovijedati. A kako je takvo znamenito djelo, da bi se njime krenulo, povezano s nemalim troškovima tiska i naknade onima koji se takvoga posla poduhvate, jadni po Bogu kršćani usrdno mole sve kojima se za pomoć oko ovoga djela obraćaju da svoju pomoć ne uskrate; to će im Gospod Krist platiti ovdje na Zemlji i tamo u vječnosti, te će se [oni] moći svjesno pohvaliti da su takvom svojom pomoći Krista samoga oblačili, nahranili, napojili i pružili mu krov nad glavom. U korist prave vjere, vlastitom su rukom i uz svoj pečat potpisali većina gore navedenih i drugi, kao i posebno grad Metlika koja je na [sve] to utisnula svoj žig.

U Metliki u Beloj krajini na Kupi.
28. kolovoza godine 1559.

Moglo bi se postaviti pitanje zašto je to povjerenstvo vijećalo u tom mjestu? Zato što je Metlika bila blizu Hrvatske, a izvan osmanlijskoga dosega. Petar Erdődy bio je njezin gospodar, tu je bila i hrvatska protestantska škola, propovjednici su bili iz Hrvatske. Znalo se reći, Metlika je bila Hrvatska u malom.

Da bi se preporuka i želja povjerenstva ostvarila, trebalo je još mnogo toga učiniti. Prije svega, urediti tiskaru s glagoljičnim i ćiriličnim slovima. Svakako da je Stipan Konzul, kao glagoljaš, i za taj posao bio najpozvaniji. Stoga je Trubar predložio Konzulu da se iz Regensburga uputi u Nürnberg i ondje dadne izliti glagoljična slova. Od 23. travnja do 20. kolovoza 1560. Stipan Konzul je boravio u spomenutome gradu, u kojem je bila najpoznatija tiskara toga doba. Pod njegovim nadzorom odabrana su i lijevana glagoljična slova, ili kako sam reče da su ta slova bila urađena prema uzoru: »Gledajuć na onu staru hrvacku štampu u Brivijalih i Misalih, ova slova od dobrih i umetljivih nemških meštar činili (jesmo) izdlesti, z’seči, ter izliti«. To pak znači da je on slova dao izraditi prema prjedlošku slova hrvatskih glagoljičnih brevijara i misala, no ne kaže kojih. Ako imamo na umu da su, do tada (1560), tiskana senjska i venecijanska glagoljična izdanja (Baromićev brevijar 1493; sedam knjiga u Senju 1494–1508; glagoljska početnica u Veneciji 1527. i Misal Pavla Modrušanina 1528. u Veneciji), onda je Konzul imao dovoljno izbora za prjedložak kod izrade glagoljičnih slova. Najsličnija su Konzulova glagoljična slova onima u glagoljičnoj početnici (1527) i u Baromićevu Brevijaru (1493), a što se može vidjeti na temelju prvoga probnog otisnutog lista u Nürnbergu (1560).

Tiskani glagoljski probni list (Nürnberg, 1560)

Naslovnica glagoljske Table za dicu (početnica, 1561)

Bio je to potpuni uspjeh za Stipana Konzula kojim si je zaslužio povjerenje znalca glagoljice i hrvatskoga jezika pa je u slijedu priprema hrvatskih glagoljičnih knjiga za tiskanje u Urachu on preuzeo svu odgovornost. Tiskara je utemeljena u proljeće 1561. godine, a u nju su iz Nürnberga došli Hans Raspel, Simon Auer i Hans Hartwach, mahom znalci tiskarskoga umijeća.

Nakon priređenih glagoljičnih slova trebalo je doći i do prostora u kojem bi se tiskarski poslovi mogli obavljati. Rješenje će se ubrzo pronaći u osobi baruna Ivana Ungnada od Soneka u Koruškoj (1493–1564), dugogodišnjega vojnika i kapetana štajersko-slavonske Vojne granice (37 godina u službi Ferdinanda I.), koji se također sklonio u Njemačku, pristavši uz protestantizam. Možda je upravo njegovo iskustvo diljem tadašnje izmučene Hrvatske turskim ratovima, u njemu jačalo vruću želju da sav svoj imetak stavi na raspolaganje tiskari u kojoj će se tiskati hrvatske knjige, posebice Biblija. Zahvaljujući württemberškome vojvodi Kristofu, koji je Ungnadu pružio utočište i darovao mu dvorac za smještaj u Urachu Amandenhof, Ungnad je u njemu dio prostorija namijenio tiskari, koju je on nazivao Windische, Chrobatische und Cirulische Trukherey [slovenska, hrvatska/glagoljična/ i ćirilična tiskara]. Neki autori su tu tiskaru preimenovali u »Biblijski zavod«, što zapravo ne odgovara nazivu tadašnjega vremena. Bila je to zapravo Ungnadova tiskara u kojoj su se tiskale hrvatske knjige. U toj je tiskari Stipanu Konzulu, uz Primoža Trubara, koji se brinuo oko posla (do 1562), pripalo mjesto službenoga prevoditelja i korektora hrvatskih knjiga. Tu je svoju funkciju Konzul u potpisu pisma isticao kao: Crobatische Sprache Dolmetscher und Corrector zu Urach. Konzul je bio zadužen za glagoljična izdanja. U pomoć je iz Ljubljane 3. ožujka 1561. Konzulu došao Antun Dalmatin (†1579), koji je imao, uz prevođenje, posla s ćiriličnim izdanjima. Spomenimo odmah da je u Ungnadovoj hrvatsko-uraškoj tiskari, od proljeća 1561. do kraja 1564., otisnuto 14 knjiga glagoljicom (12 750 primjeraka, pri tome treba uzeti u obzir još tiskani arak tzv. Errata/ispravke za glagoljski NT, 1562), 8 ćirilicom (8500), 6 latinicom (2500), tomu valja dodati još 6 knjiga na talijanskome jeziku, 4 na slovenskom i 1 na njemačkome jeziku. Ukupno 39 različitih naslova u 31 000 primjeraka knjiga od kojih je najviše na hrvatskome jeziku, pri tome mislim i na knjige tiskane ćirilicom jer su one pisane hrvatskim jezikom, kao i glagoljične knjige, a nikako ne »srbohrvaški« – »serbokroatisch«, kako su to svojedobno isticali slovenski i njemački autori u svojim člancima, kao da su u naslovnicama tiskanih hrvatskih knjiga previdjeli naziv jezika kojim su one tiskane, a to je hrvatski jezik.

Najveći izdavački pothvat svakako je izdanje Novoga testamenta na glagoljici 1562. I. dio, 1563. II. dio, i na ćirilici 1563. (vidi pretisak obaju izdanja, 2007. i 2008. s opsežnim pogovorom Alojza Jembriha, izd. Teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«, Zagreb; ćirilični je pretisak objavljen u suizdavaštvu Narodne in univerzitetne knjižnice u Ljubljani). Upravo ta izdanja usporedbom dokazuju da je riječ o hrvatskome jeziku, a ne o jeziku serbokroatisch. U naslovu NT lijepo se razabire da je ta knjiga istumačena »v općeni sadašnji i razumni hrvacki jazik po Antonu Dalmatinu i Stipanu Istrianu, spomoću drugih bratov«. No svoj izdavački pothvat započeli su s Tablom za dicu (1561), početnicom (na glagoljici i ćirilici) iz koje su budući korisnici hrvatskih prijevoda mogli naučiti slova obaju pisama. Potom je slijedio mali glagoljski Katekizam (od kojega danas imamo samo 7 listova, o njemu više kod Jembrih, 2007), zatim veći Katekizam na glagoljici i ćirilici. Dakle uraški izdavački je pothvat slijedio preporuku spomenutoga povjerenstva u Metliki od 28. kolovoza 1559. da se knjige tiskaju na oba hrvatska pisma.

U prevođenju i korekturi Novoga testamenta (Novoga zavjeta) sudjelovali su suradnici, mahom glagoljaši, iz Istre: Matija Živčić, Franjo Hlej, Ivan Fabijanić, Vinko Vern(a)ković, Matija Pomazanić, svi iz Pazina; Juraj Juričić rodom iz Vinodola, Leonard Merčerić, rodom iz Cresa te Juraj Cvečić. Posljednja knjiga koja je tiskana u Urachu bila je Beneficium Christi na latinici (1565), a na glagoljici je bila tiskana već 1563. godine. Ako bismo slijedili po godinama izdavačku produkciju uraške tiskare, onda se razabire da je u 1561., 1562. i 1563. tiskano svake godine šest izdanja na glagoljici i ćirilici. U 1564. devet izdanja, 1565. jedno izdanje. Dakle u Ungnadovoj je tiskari otisnuto 14 izdanja na glagoljici, 8 na ćirilici i 6 na latinici. Prema popisu tiskanih knjiga u Urachu od 9. rujna 1561. do 1. travnja 1565. otisnuto je ukupno 29.320 primjeraka. Jasno tome treba još pribrojiti i tiskane knjige na talijanskom jeziku. Računa se da je tiskano 37 različitih naslova u nakladi oko 31.000 primjeraka knjiga.

Nakon 1565. godine obojica, Konzul i Dalmatin, odlaze u Regensburg i ondje su dali tiskati 1568. knjigu Postilla u dva dijela na latinici, namijenjenu Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj koji su obitavali na imanjima plemića Ivana von Weißpriacha i Wilhelma von Pollheima oko Željeznog.

Postilla je zbirka propovijedi na temelju tekstova čitanja iz evanđelja za sve nedjelje i blagdane u godini. U prigodi 500. obljetnice rođenja Stipana Konzula valja se osvrnuti i na taj izdavački pothvat.

Prva hrvatska knjiga namijenjena Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj (1568)

Kod Karla Schottenlohera čitamo (ovdje u hrvatskom prijevodu): »Ivan Ungnad umro je 27. prosinca 1564. Njegovom smrću zaustavljena je djelatnost tiskare u Urachu. Obojica voditelja dotadašnjih izdanja, Stipan Konzul i Anton Dalmatin, uputili su se u proljeće 1566. godine u Regensburg i ondje su tiskali na slovenski prevedenu Postillu virtemberškoga reformatora Ivana Brencija«. Očito se je spomenuti autor zabunio, nije riječ o slovenskoj Postilli, nego o posljednjoj hrvatskoj latiničnoj knjizi iz doba hrvatske prevoditeljsko-izdavačke djelatnosti Stipana Konzula i Antona Dalmatina u vrijeme reformacije, tiskanoj u Regensburgu 1568. Isprva je bilo mišljeno da se knjiga tiska s posuđenim drvorezima iz tiskare Sigmunda Feyerabenda i Johanna Wolfa iz Frankfurta na Majni. Dotični Wolf odgovorio je, ako bi hrvatski tekst bio u Frankfurtu zajedno s jednim slovoslagarom i korektorom, onda bi knjigu, uz određenu cijenu s posuđenim figurama tiskali. Budući da nije bilo moguće udovoljiti navedenom prijedlogu, knjiga je ipak tiskana u Regensburgu s inicijalima u tiskari Johanna Burgera. Naime, svaka (propovijed) homilija ima svoj inicijal u okviru s pozadinom dječjih i životinjskih likova. Ti su inicijali slični onima iz abecede saske škole, kojima je autor regensburški slikar i drvorezac Michael Ostendorfer, s kojim je tiskar Burger surađivao. Osim toga, isti inicijali nalaze se i u Postilli koju je Slovenac Sebastijan Krelj (1538–1567) preveo na slovenski jezik (1567).

Naslovnice: Glagoljski mali Katekizam (1561., očuvano samo 7 listova); Veliki glagoljski Katekizam (1561)

Naslovnica glagoljskoga Novog testamenta, I. dio (1562)

Točan, dvobojni naslov, crno-crvenim slovima, glasi (ovdje u prijepisu u današnju latinicu): Parvi del/ Postile/ Evanjeliov, / koji se vsaku nedilju/ po običaju očito u cri-/kvi čtu, začanši od Adventa ili Prišastja do/ Vazma, Po Gospodinu Ivanu Brenciju tuma-/čeni i prodikani. Potle u Harvacki ja-/zik iz Latinskoga verno obra-/ćeni i stuma-/čeni:/ Po Antonu Dalmatinu, i/ Stipanu Istrianinu. / Psal. XVIII. Po vsoj zelji izajde glas njih, i v’ konce/ okrugla zemlje riči njihove. / V Ratisponi poli Ivana/ Purgara štampana, u godišću, / M. D. LXVIII.

Prvi dio ima 61 homiliju i 24 evanđelja; poneko evanđelje ima po dvije i tri homilije s navedenom godinom u kojoj su one nastale ili su propovijedane, uglavnom su to godine od 1538. do 1545. u kojima su napisane ili ih je propovijedao glasoviti virtemberški evangelički teolog Ivan Brencije (Johannes Brenzius, 1499–1570).

Ta je knjiga prava rijetkost; jedini potpuni primjerak, uvezan s prvim i drugim dijelom, nalazi se danas u Državnoj knjižnici u Regensburgu (Staatliche Bibliothek, Gesandtenstrasse 13), gdje sam ju imao prilike 1991. imati u rukama kao stipendist zaklade Alexander von Humboldt.

Prvi dio obuhvaća 230 listova, drugi dio 286 listova ili 1032 stranice oba dijela. Godine 1874. o tom je primjerku knjige zapisano: »(…) Primjerak koji se nalazi u Regensburškoj knjižnici jest unikat; dosad nije potvrđen nijedan drugi primjerak te zanimljive knjige«. Tako je dotični autor pisao 1874. Danas ipak znamo za još nekoliko primjeraka te hrvatske latinične knjige iz 1568. godine. Drugi dio Postille, nasreću, pohranjen je u knjižnici HAZU u Zagrebu. Prvi dio je pak dostupan u pretisku koji je priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, izd. Istarsko književno društvo »Juraj Dobrila« i dr., Pazin, 1993.

Pogled na dvorac Amandenhof u Urachu u kojem je djelovala Ungnadova hrvatska tiskara (1561. – 1565.)

Autograf glagoljične i ćirilične azbuke Stipana Konzula (1564)

Prema sadržaju, prvi dio Postille sadrži evanđelja za nedjelje i blagdane od prve nedjelje Došašća do Uskrsa. Drugi dio ima naslov: Drugi del Postile, to jest letni deli evangeliov, ki se od Vazma začanši, dari do prišastja očito u crikvi vsaku nedilu čtu latinskim jazikom istumačeni skrozi počtovanoga muža gospodina, Ivana Brencia; potli na harvacki jezik po Antonu Dalmatinu i Stipanu Istrianinu obraćeni. (…) V Ratisponi, poli Ivana Purgara štampana, 1568. Evanđeljima su dodane propovijedi. U naslovu drugoga dijela Postille prevoditelji navode da su Evanđelja »Latinskim jazikom istumačena skrozi počtovanoga muža gospodina Ivana Brencia. Potli na harvacki jazik po Antonu Dalmatinu i Stipanu Istrianinu obraćeni« (prevedeni).

Budući da je ta Postilla prva knjiga iz 16. stoljeća namijenjena Hrvatima koji su tada živjeli na prostoru oko Željeznog, dakle u zapadnoj Ugarskoj, na imanjima austrijskih protestantskih plemića Ivana Weißpriacha i Maksimilijana Polheima, naši prevoditelji te knjige na hrvatski jezik slove kao »začetnici gradišćanskohrvatske književnosti« (N. Benčić). Knjigu su prevoditelji posvetili spomenutim plemićima koje hvale što su »ubozim Hrvatom dali skrovišće« i skrbe se za njih da im se može Božje slovo propovijedati. Zato ističu da »k većem očitovanju Božje volje Rič njegovu želejemo mej Hrvate donesti. Zato hotili smo ovu Postilu na čast Vaše poštovane milosti prikazati i pisati, i pod Vaše poštovane milosti imenom, našoj općini i zemljakom zručiti i preporučiti«. Promotri li se malo detaljnije Predgovor-posvete u Postilli (1568), može se razabrati da je ona bila, po namjeni, ograničena samo na one »uboge Hrvate« koje su Turci prognali iz njihovih »otačastva« i rodnih ognjišća, prisilivši ih na odlazak »v tuje strane«, dakle na prostor zapadne Ugarske, odnosno na posjede spomenutih plemića Ivana Weißpriacha i Maksimilijana Polheima, kojima je i Postilla posvećena.

Gradišćanskohrvatska Postilla ima svoje zapaženo mjesto, kao editio princeps koji jest i ostaje nepresušni izvor za proučavanje hrvatskoga jezika koji su razumjeli u 16. stoljeću Hrvati kojima je bila i namijenjena – predcima današnjih Hrvata u Gradišću.

Portreti Stipana Konzula i Antuna Dalmatina iz 1562.,
njihovi pečati i potpisi

Naslovnica latiničnoga Katekizma (1564)

Naslovnica latiničnoga Beneficium Christi (1565)

Stipana Konzula iz Regensburga službeno je pozvao spomenuti Weißpriach i to pismom na njemačkom, obrativši se gradskom senatu, a koje u hrvatskom prijevodu glasi:

»Plemenita, čestita, mudra i skrbna draga gospodo i prijatelji, prije svega Vam upućujem svoju ljubav i pokornost. Nedavno je ovdje ponovno bio gospodin Stipan Konzul, Vaš kantor i crkveni službenik, radi potpore i pomoći za jednu hrvatsku Postillu u ovoj pokrajini i između ostaloga govorio i s mojim Hrvatima i propovijedao im, čime je pridobio njihovu osobitu ljubav. Prema tome upućujem svoju srdačnu zamolbu za dopuštenje da ga sada mogu službeno pozvati iz kršćanske ljubavi i prijateljstva da ubogi Hrvati također upoznaju Svjetlost Božju. Time ćete učiniti dobro djelo jer će on moći više učiniti kod naših Hrvata nego kod Vas, za što ćete sigurno imati razumijevanja. Time ću dobiti više nego što zaslužujem. Neka bude na ugodu Božju. Beč, 7. dana studenoga 1567. godine Hanns von Weisßpriach barun, m. p.«.

Uz to se treba prisjetiti da je osobna veza između protestantizma i austrijskih zemalja bio superintendant u Regensburgu Nikola Gallus (1516–1570), sa zapaženim utjecajem na svakoga feudalca protestanta u Austriji. Inače Gallus je bio krsni kum Konzulovoj djeci u Regensburgu. O njemu čitamo kod Mije Mirkovića: »Taj Nikola Gallus bio je (…) superintendent u Regensburgu, glavna veza između njemačkoga protestantizma i austrijskih zemalja, s jakim utjecajem na svakog feudalca protestanta u Austriji i na svaku protestantsku župu tamo«. No isto je tako Gallus bio prijatelj Matiji Vlačiću Iliriku; Mirković zapisuje: »Kako je protestantska i religiozno idejna politika u austrijskim zemljama vođena iz Regensburga, a u Regensburgu je bio glava crkve 1553. – 1569. odlučni Vlačićevac Gallus, imao je Vlačić u tome razdoblju odlučan utjecaj u vjerskim i crkvenim stvarima na protestantske feudalce u austrijskim zemljama«.

Naslovnica latinične Postille, I. dio (Regensburg, 1568)

Ivan Brencije (1499–1570)

Vlastoručni potpisi tiskarskih računa u Urachu: Hans Ungnad, Primož Trubar, Antun Dalmatin, Stipan Konzul

Iz pisma od 9. listopada 1567. upućena Weißpriachu saznajemo da je on bio Konzulu obećao 50 zlatnika pripomoći za tiskanje Postille, novac koji Konzul u pismima spominje moleći ga da konačno obećano izvrši. »Zbog toga, milostivi gospodine, molim Vašu milost pokorno i radi slave Božje, a na korist i za blagostanje ubogih Hrvata, neka pomogne Vaša milost s 50 zlatnika da bi se ova Postilla uskoro mogla tiskati. Nadam se da bi u slučaju dobivanja tih 50 zlatnika mogla biti gotova do Božića, inače ne. I tako sam Vašoj milosti obećao za tih 50 zlatnika poslati 100 primjeraka Postille. Vaša milost ne bi mogla ubogim Hrvatima ničim više pomoći nego da se ovakva Postilla uskoro tiska (…).« (pismo datirano Linz, dne 20. studenoga 1567). I u sljedećim pismima (30. studenoga, 6. prosinca 1567., 28. siječnja 1568) Konzul još uvijek moli za 50 zlatnika za Postillu, da bi u pismu od 21. veljače 1568. javio Weißpriachu: »Onih 100 primjeraka Postille Vaša će milost s pomoću Gospodnjom pouzdano dobiti na dan svetoga Jurja«. Naime, Konzul je, uz ostalo, u istom pismu naveo da će »gospodin Anton i moja domaćica ostati ovdje do dana svetoga Jurja i doći će zajedno s knjigama, jer u to vrijeme ide više brodova prema Linzu na velesajam«.

Da je pak spomenuti Gallus, također, imao svoje »prste« u posredovanju oko dolaska Stipana Konzula među Hrvate na Weißpriachovim imanjima, svjedoče Konzulove rečenice u spomenutom pismu: »Gospodin Gallus i drugi kršćanski propovjednici kažu i savjetuju nam da Gospodin Bog hoće da to tako bude da dođemo k Vašoj milosti zbog ubogih Hrvata, da bi bilo krajnje korisno i dobro kad bih u korizmi mogao biti dolje da nauče štogod o ispovijedi i kako se pravilno ispovijediti, te isto o postu i o tome što je pravedni post, da bi mnogi s pomoću milosti Božje upoznali istinu i odrekli se svojih nepodopština, te da služe Gospodinu Bogu po njegovoj svetoj riječi i zapovijedi i tako dođu u vječno blaženstvo«. Iz toga se citata razabire Konzulova duhovno-pastoralna zauzetost koju je on iskazivao među Hrvatima sve do 1579. godine, kada mu se gubi trag pa se ta godina uzima kao godina njegove smrti, a ne 1568. godina kako se to još danas može naći u pojedinim člancima pa i u nekim enciklopedijskim. Isto je tako 1568. pogrešna godina na spomen-ploči u starom gradu Buzetu, gdje je rođen Stipan Konzul. Tu bi godinu na spomen-ploči trebalo danas promijeniti u 1579. Hoće li se to dogoditi, treba vidjeti. Trebalo bi se to ipak dogoditi u prigodi 500. obljetnice rođenja Stipana Konzula u Buzetu. No ako se i ne dogodi, nije u redu da netočan podatak ostaje budućim generacijama.

Danas je poznato da je Anton Dalmatin otišao u Ljubljanu, gdje je imao godišnju mirovinu koju mu je dodijelio gradski Magistrat i umro je 29. ožujka 1579. u Bürgerspitalu. Prema tomu, otpada dosadašnje pisanje u kojem su neki autori navodili da je Anton Dalmatin, također, sa Stipanom Konzulom djelovao u zapadnoj Ugarskoj među Hrvatima.

I na kraju može se postaviti pitanje, kakva je vrijednost Postille, prve tiskane gradišćanskohrvatske knjige? Svakako je vrijednost višestruka. Ona nam pruža dragocjenu građu za proučavanje hrvatskoga jezika kojim je pisana, pruža važne podatke za povijest akcentuacije, jer je tekst u Postilli na mnogo mjesta otisnut s naglascima, pa je to prvo pouzdano bilježenje hrvatskoga akcenta četrdeset godina prije latinsko-hrvatske gramatike (1604) Bartola Kašića (1575–1650). Postilla svjedoči o postojanju Hrvata na prostorima ondašnje zapadne Ugarske, koji su mogli razumjeti jezik Postille, a koji je u velikom postotku čakavski. Prvi i drugi dio Postille, s više od 500 stranica teksta, kao knjiga, dragocjena je za proučavanje latiničnoga slovopisa i ilustracija u njoj.

Svakako, u prigodi obilježavanja 500. obljetnice rođenja njezina autora Stipana Konzula, s prvotiskom Postille, gradišćanski Hrvati imaju razloga dičiti se tom knjigom i danas. I nije bez razloga tvrdnja da tom knjigom valja računati početak gradišćanskohrvatske književnosti!

Alojz Jembrih i replika glagoljske tiskarske preše u Roču (2001)

Württemberški vojvoda Krištof (1515–1568)

Hans Ungnad (1493–1564)

I na kraju valja reći da se uraški prevoditeljsko-izdavački pothvat u današnje vrijeme ne može zaobilaziti ili prešućivati u hrvatskoj kulturi. Pogotovo ako se ima pred očima, i na umu, njegov višestruki znanstveni interes. Taj pothvat svoje mjesto ima u povijesti reformacije kod Hrvata i u Europi, u povijesti glagoljice, u povijesti prijevoda Biblije na hrvatski jezik, u povijesti hrvatskoga jezika u cjelini, u povijesti tiskarstva u Hrvatskoj i u Europi, u povijesti književnosti i jezika gradišćanskih Hrvata i također u povijesti ilustracije hrvatske tiskane knjige u 16. stoljeću. Da ovo, što je rečeno, nije filološko pretjerivanje, potvrđuje činjenica da je hrvatska filologija i slavistika dobila dragocjeni kompendij jezičnih analiza nekih hrvatskih protestantskih izdanja u Urachu iz 16. stoljeća. To je knjiga s naslovom: Stumačeno pravo i razumno. Studije o jeziku knjiga hrvatskih protestanata 16. stoljeća. Ur. Tanja Kuštović i Mateo Žagar, izd. Hrvatska sveučilišna naklada i Adventističko teološko visoko učilište Maruševec, Zagreb, 2020. Svakako je još mnogo posla za hrvatske bibličare, ako nisu pod hipotekom riječi iz prošlih stoljeća »heretički«, kojom je Bartol Kašić nazvao prvi cjeloviti hrvatski prijevod Novoga zavjeta. Još uvijek mi nije jasno zašto je u Aleji glagoljaša od Roča do Huma osma postaja nazvana »Zid hrvatskih protestanata i heretika«. Tom se sintagmom još uvijek sugerira ono zbog čega je pristaše protestantizma u Istri rimska inkvizicija proganjala, a neki od njih spasili se bježeći u Kranjsku i Njemačku, među kojima je bio i naš Stipan Konzul, Antun Dalmatin, Petar Pavao Vergerije ml. Prvoj dvojici pripada časno mjesto među hrvatskim velikanima 16. stoljeća u Europi, u kojoj su svojim djelom promicali i svjedočili hrvatski identitet, šireći spoznaju o postojanju glagoljice i hrvatskoga jezika. Hrvatski prevoditeljski krug u Urachu zaslužuje u hrvatskoj kulturnoj povijesti danas bolje i časno mjesto, pogotovo u školskom izobrazbenom sustavu. n

Literatura

Bučar, Franjo i Fancev, Franjo. Bibliografija hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Starine JAZU, knj. 39, Zagreb, 1938.

Jambrek, Stanko. Reformacija u hrvatskim zemljama u europskom kontekstu, Zagreb, 2013.

Jembrih, Alojz. Stipan Konzul i »Biblijski zavod« u Urachu, Zagreb, 2007.

Jembrih, Alojz. Buzećan Stipan Konzul, pazinski župnik, promicatelj hrvatske glagoljice u Njemačkoj (16. st.). U: Zbornik javnih predavanja, 2, Državni arhiv u Pazinu, Pazin, 2013.

Jembrih, Alojz. O hrvatsko-prevoditeljskom i izdavačkom uraškom pothvatu u doba reformacije. U: 500 godina protestantizma: baština i otisci u hrvatskom društvu, Zagreb, 2018.

Kostrenčić, Ivan. Urkundliche Beiträge zur Geschichte der protestantischen Literatur der Südslaven in den Jahren 1559 – 1565, Wien, 1874.

Kunter, Katarina. 500 godina protestantizma. Putovanje od početaka do naših dana. Prijevod na hrvatski Marina Schumann, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2017.

Mirković, Mirko. Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 1960.

Pelz, Milan. Biblija priprostih, Zagreb, 1991.

Schottenloher, Karl von. Das Regensburger Buchgewerbe im 15. und 16. Jahrhundert, Mainz, 1920.

Walderdorff, Hugo von. Alte Slavische Drucke au der Kreisbibliothek zu Regensburg. U: Verhandlungen des historischen Vereins von Oberpfalz und Regensburg, Stadtamhof, 1874.